Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #50-#46

by

50. Toma Bebić – Volite se ljudožderi (1976.)
[151 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Toma Bebić je bio čovjek ispred svoga vremena, kakve u Dalmacije imaju običaj zvati ridikulima. Danas ridikul možda ima šansu na tržištu komercijalizirati svoju ridikuloznost, zaraditi dovoljno da bude neovisan i pokazati svima srednji prst; nekada nije bilo tako, iako sumnjam da bi kod Tome to išta promijenilo na stvari. Ne bi se taj previše uzrujavao oko prodaje svojih ploča, jer je on srednji prst ispružio odavno, bez obzira na materijalnu sigurnost. I umočio ga u more. Jer, Toma je valjda prvi anarho-budist ovog dijela svijeta. Jebiga, u društvu gdje većina muškaraca mlađih od 50 godina plače nad svojim sudbinama umjesto da nekog kurca radi, gdje su svi pogledi duboko upereni u prošlost i tuđa posla – netko tko je samo gledao pred sebe i tko se svijetu obraćao tek da s njim podijeli bol zbog zajedničke neizbježne sudbine, a u isto vrijeme i veselje zbog uopće prilike da se ta sudbina proživi, naravno da je bio neshvaćen. Samo, bolila je Tomu neka stvar zbog neshvaćenosti, jer znao je ono što je bitno – da ništa nije toliko bitno da bude bitnije od nebitnog. Uz njegovu filozofsko-poetsku ostavštinu, nije za odbaciti ni njegovu glazbu. Koja je možda tipično mediteranska za to vrijeme. Više San Remo-mediteranska, s orkestracijama i slatkim haromnijama, nego tipično šlagerska dalmatinska emotivna ljiga koja je kopirala taj zvuk, ali u koju je uvijek bio spreman ubaciti dašak prog-rocka ili nekog glazbenog elementa tipičnog za vrijeme u kojem se priča zbivala. Za razliku od albuma “Oya Noya”, koji je valjda jedini iskonski rock-moment Dalmacije, ova ploča donosi ujednačenost i gotovo pa konceptualni pristup tematici. A tematika je melankolija, sjeta zbog bremena malog čovjeka. Toplina poruke otkriva nam Tomu prije nego je odlučio dignuti ruke od pripadnika svoje vrste, Tomu kantautora koji još uvijek vjeruje da empatija ima smisla. Kasniji anarhist više će posvetiti borbi i buntu, ali, pjesme poput “Sjećanja”, “Barba Filine Lule”, “Čovika koji se smije”, pokazuju da se iza one divlje brade krilo srce koje je htjelo nekamo pripadati. (MĐ)

49. El Bahattee – Svaki pas ima svoj dan (2001.)
[153 boda / 5 glasova]
Priznajem, može biti pomalo ironično čovjeka koji je ultra-hrabrim i ultra-nepromišljenim i ultra-neprokuhanim, koliko god svejedno odličnim «Amenom» kataklizmični odjeb lansirao ne samo mulju naše političko-društvene oligarhije, nego i svojoj vlastitoj karijeri – izdvojiti kao pokazni primjer hvalevrijednoga hrvatskog hip-hopa, ali hip nam se hop upravo tako razvio. Ili, ja bih radije rekao, osušio i umro. Jednostavno ne mogu jedan od omiljenih mi žanrova prihvatiti samo kao odskočnu dasku krosover-megaselera ala Edo, TBF, Elemental. Svaka čast svima, ali žive gitare, pjevačko afektiranje i zvuk Yu-rocka sedamdesetih nisu ni do nokta nožnog palca beatu, semplu, riječi i rimi. Ne vjerujete li meni, vjerujte mi da ćete vjerovati El Bahatteeju i svakoj od 12 prekrasnih pjesama njegova do danas ni od koga nadmašenog debija «Svaki pas ima svoj dan», odrepanog preko Kooladeovih divnih melankoličnih podloga. Tako se odrastalo i sazrijevalo u ratom i HDZ-om poharanoj Hrvatskoj, a kako sam i osobno bio upravo tada i tamo, sada i ovdje, album koji je lakše sjedao u moj diskmen i u njemu se slobodnije vrtio te 2001. godine nisam uspio pronaći sve dok Jigga pola godine poslije nije dropnuo «The Blueprint» (jer lijepo je prepoznavati, ali je lijepo i maštati). Tih sam se godina i sam znatno aktivnije laćao kemijske i papira, i s Bahatteejem sam posljednji put ozbiljnije razgovarao upravo kada smo se Velimir i ja s njim dogovarali oko gostovanja na jednoj od naših pjesama. Beat i naši versovi su mu se bili svidjeli, ali je crkavanje Velimirova harda zaustavilo zamah koji smo bili jahali. Ne samo da se danas ne mogu prisjetiti naših tekstova te pjesme, nego čak ni njezina naslova – “Tinta na papiru” ili? Zato su tekstovi ovog albuma, hrvatskog “llmatica” u meni ostali zapamćeni bez greške i zapečaćeni srcem. (GP)

48. Majke – Razum i bezumlje (1990.)
[154 boda / 4 glasa]
Bilo je to jednog petka u Jabuci, kad mi je kao sedamnaestogodišnjoj klinki prvi puta u uho ušao taj prljavi zvuk rokenrola s blues-tematikom koji ću poslije nepogrešivo, na prvi takt, prepoznavati kao tipičan zvuk Majki. Stvar se zvala «Lutak iskrivljenog lica”, a glas koji ju je reproducirao zvučao je narikački i kao da mu je vlasnik zbilja netko čija se faca topi od užasa kojeg proživljava tekstom što ga izvodi, ili od acida kojeg je pojeo. Frendica mi je stručno objasnila da se radi o Majkama, da je to stvar s novog albuma «Razum i bezumlje”, u posjed kojega još nije došla, ali zato ima kazetu koju su dečki snimili za Franjića i presnimit će mi ju, nema frke. Još mi je objasnila da je već zaljubljena u Bareta, što je u prijevodu nepisanog tinejdžerskog kodeksa značilo da ja mogu biti fan, ali dalje od toga ne smijem ići. Dakle, presnimila mi je kazetu koju je “mršavi pas” snimio za “ludog pesa”, a onda smo nekako nabavile i album, koji je još iste godine proglašen najboljim rock-albumom godine, a otada često spominjan kao jedan od najboljih hrvatskih rock-albuma uopće. Majke su bile idealna podloga za mazohističko upijanje ratnog smrada devedesetih, onako depresivne, energične, agresivne, prljave, glasne i strahovito iskrene. I danas kada preslušavam “Razum i bezumlje” – a rijetko to činim jer mi se reminisciranje toga vremena čini nepotrebnim podsjećanjem na starenje – ježi me na isti način na koji je to činio u ono doba kada smo s oznakama civilne zaštite na rukavima trčkarali zamračenim gradom tražeći mjesta za duvanje na kojima nas neće gnjaviti dosadna murija. “Razum i bezumlje” je album koji je, hotimice ili slučajno, ili pod čudesnim prosvjetljenjima koja je Bare imao na dopu, navijestio sva sranja koja će nam se događati u narednim godinama. A čak mu je i ime prokleto vizionarsko. (JS)

47. Vještice – Bez tišine! (1991.)
[158 bodova / 4 glasa]
Zašto je važno da se tišina izbjegne, ali ama baš pod svaku cijenu, i to s uskličnikom? Da vam se nikad ne dogodi ovo: “Ti mi nisi nikad znala reći, ili smiješkom ili riječi, da me voliš/ Kao dijete kad se boji mora, samo stojiš u plićaku mokrih nogu/ Ti mi nisi nikad znala reći, bilo kretnjom ili riječi, da me voliš/ Kažu da je klima svemu kriva, da od kiše rastu suze kao rijeke/ Ali ipak prečesto mislim na nas kao na poraz u ratu.” Ludi etno istraživač i Gandalf Cro-pop-rocka, Srđan Sacher je upravo tijekom vještičjeg plesa napisao neke od najsretnijih pjesama svih i svačijih vremena – ali ono šamansko, proročko u njemu, iz nekoga je razloga našlo za shodno ovakvu pjesmu napisati upravo za album koji je bio utihnut i zaboravljen u vihoru stvarne realizacije metafore iz posljednjeg stiha citirane ljupkosti, a nije mu pomogao ni autorov dobrovoljni egzil… Samo što su glasne ljepote našeg svijeta – cvrkut ptica, ljudski glas, padanje kiše, smijeh, indijanski doboši, topovi naših srca, saksofon i dva klavira – ipak snažnije i važnije od neprirodne tišine. Pa ovaj album i nije mogao ostati išta drugo doli jedan od najslađih kultnih bombona naše pop-muzike. A znate li ono kad su ’96 Vještice svirale u Splitu, mislim u disku “Mississippi” na Gripama, što je značilo da koncert neće početi prije najranije 1 sat u noći, i bio je utorak, a nama je škola bila ujutro, i Iku starci nisu bili pustili, ali to njega nije spriječilo jer ipak je živio na prvome katu s kojeg je bilo lako skočiti kroz prozor, a kad se vratio kući pod okriljem mraka i legao u krevet skužio je kako mu madrac nije mekan onoliko koliko ga pamti, zato što ga je otac prokljuvio i čekao spavajući u tome istom krevetu? Sad znate. (GP)

46. Jinx – Pompei: Ljetna ploča katastrofe (1999.)
[159 bodova / 5 glasova]
Ako je ijedna ploča moj madeleine, onda je to “Pompei – ljetna ploča katastrofe”. Dobro, nije da me vraća baš u djetinjstvo, ali svakako budi sjećanja na neko sretnije, ili barem optimističnije vrijeme od ovog današnjeg. S prvim taktom bilo koje pjesme s ovog albuma, momentalno se selim u ’99.-u i vidim se u rent-a-caru kojim se mjesecima, uzduž i poprijeko, vozam po kifli i otvaram urede GONG-a. U zraku je optimizam koji nagoviještava odlazak krivoustog u vječna lovišta, s njim i promjenu iz fašističke diktature u šatro demokraciju, a u CD-playeru novi album Jinxa, koji se sluša na repeat dok se ne popamte svi prokleti stihovi kojima se mogu opisati baš svi odnosi baš svih propalih veza ikada. Stvari se prelijevaju iz jedne u drugu tako mekano kao da je u pitanju jedna neprekinuta pjesma, pa je ovu ploču skoro grijeh ne slušati u komadu. Mislim da sam zavoljela taj album na prvo slušanje, jer dotada nikada nisam čula tako depresivne stihove upakirane u tako veseli i bogati retro pop, pa još s tako moćnim ženskim vokalom kakav je Yayin, barem ne na materinjem jeziku. To je ploča kojom me je Coki kupio, pa mu opraštam što mi i danas prečesto, pri svakom životnom padu, na pamet padne ona fatalistička “možda je najbolje godinama iza nas.” Iako je vjerojatno u pravu. (JS)

(pisali: Mario Đira, Goran Pavlov, Jelena Svilar)

7 Odgovora to “Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #50-#46”

  1. Jelena Says:

    nabrijanost na hadeze seže duboko u proplost…🙂 ubit ću se što sam izostavila ljubljeno bahato đubre, ubit…

  2. Jelena Says:

    prošlost😀

  3. saša Says:

    Bolje zvuči ovo proplost!

  4. tomislav Says:

    bez tišine tako nisko?:/

  5. Goran Says:

    Đinksi LOL

  6. oto Says:

    It begins!

    Nego, http://www.youtube.com/watch?v=kd1QphY7fm4

  7. Gogo Says:

    A nisko, kako se uzme… Bitno da već sad vodimo Srbe 5:0!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: