Niste vi krivi, problem je u meni

by

Moj osnovni problem s The Bambi Molesters je taj što, prvenstveno razmišljajući, a onda i pišući ili govoreći o njima, sam sebi zvučim kao prosječni, standardno neupućeni hrvatski muzički kritičar, koji iz nekih neuhvatljivih razloga smatra kako postoji kvalitetna glazba neovisno o stilu, te koji muziku dijeli na dobru i lošu, a ne po žanrovima. Jebemu majčicu, ako ni prema čemu ili kome nisi navijački nastrojen, odakle ti onda ona temeljna, nužna strast za raspravljanje o muzici? E zato se meni onda i može oprostiti ovo kratkotrajno mediokritetsko skliznuće u pokušaje objektivnosti, jer se dobro zna kako sam inače pun predrasuda i unaprijed podijeljenih karata! Koliko god ih stvarno smatrao mrvicu precijenjenima, toliko uvijek kad The Bambi Molesters uhvatim uživo – a što se ipak dogodi razmjerno rijetko, jer nemam vremena popratiti niti sve bendove koji su mi više okej – zaključim isto, a to je da su stvarno odličan živi bend, a ujedno i jedan od ne pretjerano brojnih domaćih bendova određen isključivo vlastitim željama, a nimalo limitima bilo koje vrste. Na paru briljantnih gitarista i ritam sekciji koja svira toliko skladno da podsjeća na brak bez ikakvih trzavica toliko se jasno vidi uživanje u kuliranju kojim prosviravaju brojne izvedenice ne samo surf muzike, da je čak i meni, uvijek spremnom za kontriranje, teško čak i zaglumiti antagonizam. Ovaj bend svira opasno, sklada kompetentno i brije prilično iskusno. Sve su to radili i sinoć u Teatru &TD, gdje su pred nekoliko stotina fanova snimali živi DVD (nisam skužio hoće li ga pratiti i CD izdanje), i slobodno mogu reći da su mogli izabrati i lošiji koncert. Ne da sad baš znam kako im izgledaju sve svirke, ali sinoćnja je bila doista odlična, možda jedino malo preduga (uključujući i dva bisa trajala je puna dva sata), ali valjda je moguć sitan pad koncentracije i atmosfere u publici bio svjesno uračunat rizik radi prikupljanja što više iskoristivog snimljenog materijala. Ako ćemo cijepati dlačice, moja jedina prava zamjerka rezultat je dojma da je cijeli raspored zbivanja na pozornici bio unaprijed čvrsto određen, a rock’n’roll malo pozitivnog kaosa ne samo da trpi nego i iz njega crpi dio svog šarma. Ali, realno, to je ipak zanemariva komponenta, ionako uglavnom neprimijećena tijekom same svirke, zaključena tek naknadnom, brzopoteznom analizom do povratka kući. Uz temeljni kvartet, bend je već neko vrijeme pojačan Benčićem na tipkama i parom trubača, u kojem svira i starim Gorilinim čitateljima dobro poznat DJ Dosada, kojega nikad neću prestati spominjati ovom gotovo uvijek identičnom rečenicom, makar i samo zato da se tu i tamo malo odmaknem od uvriježenog diskursa olinjale kritike kojem sam se u ovom osvrtu na nekim mjestima opasno približio. Tako da u zvuku benda doista ima svega lijepog, od pustinjskih do mediteranskih špageta, ali nema i meni najvažnije stvari – pjevanja i tekstova. I negdje baš u tom zecu leži grm; da Bambiji pjevaju, bili bi mi, vjerujem, jako dragi. Ako volim, recimo, Calexico, a volim, onda kako ne bih volio nešto donekle srodno? Zato mi sinoć i jest bilo najbolje u trenucima kad se bendu pridružio Chris Eckman u izvođenju nekolicine stvari The Strange. Ploče Molestersa mi jesu bolje od one The Strange, ali mi je u kontekstu koncerta logičnije uz zvuk benda koji svira čuti i zvuk čovjeka koji pjeva, a i na publici se vidjelo olakšanje zbog mogućnosti prirodnijeg sudjelovanja od onoga koje uključuje samo dizanje ruku, polu-plesanje i odobravanje u pauzama između pjesama. Iako drugi bis jest bio beskrajno nategnut, na njemu je cijela postava – onako u crnim i crvenim košuljama kao neka druželjubivija varijanta Gallon Drunk/Bad Seeds spike – odsvirala i ‘Rock’n’roll Friend’ The Go-Betweensa, što mi je bio osobni hajlajt, pa ću drugi put i sam glasnije tražiti taj još jedan povratak. Kao predgrupa, ili, ajde, posebni gosti benda, nastupili su londonski The Penny Black Remedy, koji me se baš i nisu dojmili. Priznajem, zbog epski nabrijanog basketa i jednako epske gladi jednostavno sam zakasnio na početak njihova balkanskog tamburanja, pa nisam imao prilike pažljivije iskušati ono što nude. Ali ulazeći mi se učinilo da čujem ‘Misirlou’, a nije li nam već svima toga preko glave? Nemojte mi reći ako vama nije. Plus, svih desetak minuta svoga koncentriranijeg slušanja potrošio sam na bendovo završavanje svoje svirke, koje je zvučalo kao kad na razuzdanijim pirovima gažerski bend odulji kraj ‘Čergi’ da bi se ljudi razbacali do kraja. Kad mi se ženi prijatelj, to i otrpim bez podsmijeha, ovako ipak ne. Srećom, to nije bilo zadnje što sam čuo te večeri.

Jedan odgovor to “Niste vi krivi, problem je u meni”

  1. max Says:

    Znao sam (a zaboravio pitati)! DJ Dosada u novoj epizodi! Jamačno je milozvučno zatrubio na Nights of Forgotten Films…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: