Iz arhive Plana B: Princezini dnevnici

by

Kad sam prvi put čuo vijest o smrti Ive Pukanića, nisam osjetio tugu. Ali nisam osjetio ni strah ni bespomoćnost, niti me uhvatila panika, niti sam se zabrinuo za budućnost života u ovoj zemlji. Ne, ono što sam osjetio je bilo isto ono što sam osjetio kad sam svojedobno po prvi put na televiziji vidio razrušeni WTC: bio je to pozitivan osjećaj uzbuđenja. Adrenalin!

I valjda ne moram ni isticati kako nisam Pukaniću uopće želio takvu sudbinu (iako sam upravo sad istaknuo) (što znači da sam ipak morao istaknuti, tja)… Jer, moje uzbuđenje se svodilo na misao: “U jebote, ne mogu vjerovati da se ovo stvarno događa!” Bila je to otprilike desetak puta manje intenzivna verzija onoga što bih osjetio da se vanzemaljci spuste na Zemlju, ili da se pojave konkretni dokazi da postoji zagrobni život – kad bi se dogodio jedan takav, štono bi rekli Lindeloff i Cuse, game changer. Nešto što bi cijelu stvarnost okrenulo naglavce! Jest da atentat na Pukanića zapravo i nije neki veliki gejmčejnđer, vjerujem da je dovoljno spomenuti ime “James Cappiau”… ali u trenutku kad se prolomila vijest o atentatu, to je izgledalo poput uvoda u apokalipsu.

A u tome je također ležao velik dio uzbuđenja. Apokalipsa = gejmčejndžer PLUS elegantno riješenje svih životnih problema! Zbogom stanarino, zbogom režije, zbogom čekanju petnaest minuta na rapidshareu! Apokalipsa, jel, pod uvjetom da je ne bih preživio, te tako bio prisiljen nositi se sa skroz novim životnim problemima koje bi donio postapokaliptični madmaxovski okoliš (za početak, ja uopće ne znam voziti motor!)… A opet, smrt pod uvjetom da ne dođe ipak isti tren. Da stignem doživiti malo svijeta u posvemašnjem kolapsu, razumijete. Da okusim malo taj jedinstveni spektakl, vatromet, cijeli taj show!

Isti taj nihilistično-dekadentni dio mene objeručke je bio prihvatio “Blackout”, prošlogodišnje remek-djelo Britney Spears. Oke, iskreno govoreći, prvenstveno ga je prihvatio onaj – novinski nešto manje atraktivan – dio mene što voli moderni američki plesni pop sa state-of-the-art produkcijom… ali svejedno, kontekst u kojem je album ugledao svjetlo dana je također doprinijeo doživljaju. A kontekst je bio taj da je Britney Spears, u trenutku kad joj se život raspadao naočigled svih, veselo srljala u ponor. Dok joj paparazziji nisu davali da diše, ona im je trčala u susret. Cijeli svijet joj se smijao, zgražao se nad njom, ali to kao da ju je samo još više ohrabrivalo. “Feels like the crowd is saying: gimme, gimme more.” Netko prisebniji bi to shvatio kao upozorenje da je krajnje vrijeme za korak unatrag; Britney je snimila cijeli album neapologetskih pjesama o tulumarenju i jebanju. A to što je pritom bilo nemoguće dokučiti je li ona uopće svjesna toga što radi, kaosa oko nje – albumu je dalo jednu mračnu aromu. Mračnu, ali vraški privlačnu.

Godinu dana kasnije, Britney se vratila s ruba ponora. Nema je više toliko po novinama, pomirila se s ocem, pomirila se s menadžerom, uredno se viđa sa svojom djecom, izgleda zdravo, kaže da ide spavati u pol deset. A da stvari sad drži pod kontrolom, daje do znanja u programatskoj naslovnoj pjesmi na svom novom albumu, “Circus”: “I’m the ringleader, I call the shots.” Dok se na prošlom albumu paparazzijima obraćala s pripito-vragolastim “You want a piece of me?”, ovdje se u “Kill the Lights” postavlja kao manipulator medija koji točno zna što radi: “Mr. Photographer, I’m ready for my close up/ Make sure you catch me from my good side.”

Paradoksalno, dok je Britney na “Blackout” zvučala kao da je van kontrole, sam album je bio stilski zapanjujuće ujednačen: album koji se sluša kao album, zaokružena priča s glavom i repom, i po glazbi i po riječima i po personi. Sa “Circusom” je, pak, situacija obratna: život joj je tip-top (koliko god život može biti tip-top nekome tko na dateove ide u pratnji dvojice asistenata, kao što je nedavno priznala u intervjuu Rolling Stoneu), ali album… album je u kršu.

No, nasreću, samo stilskom kršu: uz iznimku ćelave naslovne stvari (koja je izabrana za drugi singl, sadface) i neslušljivo banalne majčinske balade “My Baby”, nema nijedne stvari a da mi se ne sviđa! Stilski gledano, jedna frivolna dance-pop diva poput Britney Spears ima – barem što se mene tiče – jednu značajnu prednost u startu u odnosu na “ozbiljne” pop dive poput Celine Dion ili Pink: nema obavezu da svojim slušateljima servira neke tobože duboke emocije, i pod svojim plaštom plesne frivolnosti ima izliku… ne izliku, SLOBODU da snimi totalno uvrnute stvari, pa čak i bizarne boleštine. Mislim, potražite na youtubeu “Mannequin”, poslušajte je i recite mi: šta je to? Koji je to k**ac? Je li to trebala biti, kao, nekakva “pop muzika”? Pa, očito je pop ako je izvodi Britney faking Spears!!! I zato je Britney Spears faking zakon. Pa čak i ako je foru s deozijentirajućim muškim zavijanjem u refrenu već, i to na još efektniji način, iskoristila na prošlom albumu, u nedostižnoj, nenadmašnoj “Get Naked (I Got a Plan”)”.

A što se tiče stvari koje su jednostavno šašave, “Mmm Papi” zvuči kao Girls Aloud na ferijama u Meksiku, na 45 okretaja, a “If U Seek Amy”… pa, enigmatični naslov svakako mami pažnju, ali enigma će biti razriješena čim ga izgovorite naglas i uvidite što speluje! Jest da se Britney već dugo vremena odlučno okreće ka odraslijoj publici, i nije šok čuti takvo što od strane nekog tko je još prije pet godina snimio odu masturbaciji (“Touch of My Hand”)… ali svejedno, djeca i dan-danas slušaju Britney, a pomisao da će čedni klinci i klinceze s engleskog govornog područja slušati kako svi momci i cure u klubu “traže Amy”… pa, znate što, meni je to baš fora. Dekadencija, hura!

No, najveće iznenađenje na albumu je to što su mi najbolje stvari većinom – balade. Kažem “iznenađenje” jer, uz iznimku “When I Found You” i “Don’t Let Me Be the Last to Know” i “Everytime”, balade joj dosad uglavnom i nisu bile jača strana. Stoga sam jako sretan što je usvojila lekciju ovomilenijalnog R&B-ja, koji je od Aaliyah pa nadalje pokazao kako “sporo i nabijeno emocijama” ne mora nužno biti = “svaki nagon za studijskim eksperimentiranjem i živopisnim zvučnim krajolikom leti van kroz prozor”. Pa tako ovdje imamo sumračnu, granžderski sumornu “Blur”, zatim “Out of Under”, koja je, priznajem, razmjerno “obična” epska balada pa mi, adje, malo ruši tezu… i onda je tu još meni najdraža “Unusual You”, za koju vjerujem da je većina ljudi ne bi ni nazvala “baladom” pošto ima 4×4 beat na 130ak BPM-ova, ali… štajaznam, ja mislim da ljudi znaju biti toliko zadrti u nekim svojim definicijama da često razviju skroz iskrivljenu optiku gledanja na stvari. Pa se tako danas često događa da se “tužnom” naziva jedino glazba koja je ubibože depresivna, a “baladom” jedino ubibožedepresivna glazba koja nema izraženog ritma. No, “Unusual You” jest tužna, a ritam je tu samo kao metronomski otkucaj srca, ništa više. I ništa manje.

Kad se sve zbroji i oduzme, “Circus” je ipak inferiorniji “Blackoutu” u svakom pogledu: i kao cjelina, i kao zbroj dijelova. Je li pop-princeza stvarno morala posrnuti kako bi ostvarila svoj najveći kreativni uzlet, ili je to bila samo slučajnost? Ne znam. Ali ako nije bila slučajnost, meni je ipak draža živa Britney s ćušpajz-albumima nego mrtva Britney bez ikakvih albuma. A cirkus je cirkus, čak i bez hodanja na žici i skakanja kroz vatreni obruč.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2008.)

14 Odgovora to “Iz arhive Plana B: Princezini dnevnici”

  1. Tonći Says:

    bio bi red priznati, pa ću i priznati: mislim da nakon što sam napisao ovaj članak nisam nijednom više u životu poslušao “Circus”! općenito se trudim izbjegavati pisati o albumima najdražih mi izvođača bez vremenskog odmaka jer u tim slučajevima znam nakratko uvjeriti samog sebe da mi je album dobar i kad baš nije, al eto, tako je bilo ispalo ovaj put i šta se može…

    al zato ovaj novi – ajme radosti, ajme miline!!! ne znam stvarno kad sam se zadnji put toliko naslušao jednog albuma u tjedan dana nakon što ga sam se dočepao, iskreno sam mislio da to više nemam u sebi… “Femme Fatale” ima malo manje mračnih tonova od “Blackouta” i malo je više bubblegum, ali su im zajedničke tri ključne stavke: super pjesme, ful nabrijana produkcija, i ujednačenost svega skupa. čak mi je i bolji od “Blackouta”!

    evo kako bih otprilike kako bih rangirao stvari s albuma: How I Roll > Gasoline > Seal It With a Kiss > I Wanna Go > Trip to Your Heart > Inside Out > Till the World Ends > Criminal > Trouble for Me > Hold It Against Me > Big Fat Bass > Drop Dead Beautiful

    bonus-trackovi što su osvanuli prije par dana zasad zvuče jako… bonus-trackasto

  2. bojan Says:

    taj dubstep rave moment je fantastican. cak i ‘Celebrate’ Borisa Djurdjevica ima dubstep varijante.

  3. tha Says:

    evo drago mi je da si se pozitivno izjasnio o novom albumu. isto tako mi je žao šta je blackout prošao kao da se ništa bitno nije dogodilo a je jer je to bio njen album karijere.

    drugo, ne znam koliko djeca danas vole britney. u stvari, to je njen najveći problem – nema publiku. djeca vole keshu i boli ih briga za britney a odraslima je ispod časti.

  4. bojan Says:

    sto odrasli uopce znaju o casti?

  5. bojan Says:

    odrasli slusaju Chinawoman. to je kul brija, a ne Britney Spears.

  6. tha Says:

    pojma nemam, valjda slušaju onaj album o drvetu u Yorkshireu.
    uopće ne kuže da se najžešća avangarda događa u najsirovijem mainstreamu.

  7. Tonći Says:

    “isto tako mi je žao šta je blackout prošao kao da se ništa bitno nije dogodilo a je jer je to bio njen album karijere.”

    ja, vidiš, nisam dobio takav dojam! jest da je komercijalno loše prošao – što nije ni čudo pošto Britney tad nije bila uopće u stanju promovirati ga – no velika većina fanova Britney, koliko sam primjetio, smatra da je to njen najbolji album (mada možda “Femme Fatale” to promijeni, vrijeme će pokazati), a usto je i od svih njenih albuma privukao najviše pažnje kod glazbenih sladokusaca koji simpatiziraju pop ali ga ne prate baš temeljito

    “ne znam koliko djeca danas vole britney. u stvari, to je njen najveći problem – nema publiku.”

    ne znam koja je točno njena publika danas (osim gejeva, koji su ionako vanserijski lojalni svojim pop-ikonama pa ne znam koliko ih možemo uzeti kao orjentir)… ali i “Womanizer” i “3” i “Hold It Against Me” su zahvaljujući prodaji na iTunesima automatski debitirale na prvom mjestu Billboarda, valjda i to nešto znači

  8. Tonći Says:

    najbolja od bonus-stvari:

    Britney + akordi “Good Life” = maj rizistans iz fjutajl

  9. Gogo Says:

    “uopće ne kuže da se najžešća avangarda događa u najsirovijem mainstreamu” – ja to kužim, i baš zato ga ne slušam🙂

  10. Anonimno Says:

    ako samo pederi slušaju Britney, Tonči bi se trebao zapitati što je onda on

  11. Tonći Says:

    to bi se trebali zapitati i Bojan i ja… trebali bi se zapitati skupa!

  12. tha Says:

    e vidim sad da brojke ne idu u prilog mojim izjavama. fala bogu na gejevima, da ih nema svi bi samo pjevali o smislu života. sad baš razmišljam hoće li i j.lo s lambadom (na krilima gejeva) opet uspjet postat faktor.

  13. Tonći Says:

    lambada J.Lo zasad poprilično dobro kotira (top 10 u Amera) – al brijem da je to prije na krilima Jersey Shorea negoli gejeva

  14. Tonći Says:

    najbolja J. Lo u zadnjih nekoliko godina – predivna pjesma:

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: