Na povratku prema gore

by

Naravno da nitko ne bi trebao imati vječite kredite, iako ih ja bez ikakvih rezervi osiguravam mnogim dragim bendovima. Svatko može zastraniti, i na to zapravo ima i potpuno pravo, pa je malo glupo osjećati dužnost praćenja i podupiranja svega što netko u takvim okolnostima radi. Ali i u tom tipu uzaludnog podržavanja ima gušta. Gušta ima i u još nečemu, u ponovnom otkrivanju ili prisjećanju kako je nekoć dragi bend još uvijek jednako dobar, čak i nakon što sam ga, iznerviran debilnim posljednjim radovima, jednostavno prestao pozorno pratiti. Takav razvoj situacije pokazuje i da nešto malo kredita uvijek treba ostaviti, da se nađe, barem onima koji su te jednom ubijali ‘Novcem’ ili ‘Sao Paolom’, neovisno o propastima ekspedicija na druge žanrovske planete. Pipsi, jel. Srećom da je dobar čovjek Ozzy (koji to nije samo zbog ovoga) ulaznice za subotnji (nisam jučer stigao pisati, šta ću) koncert osigurao na vrijeme i osobama koje naposljetku na svirku nisu otišle, pa sam ja spremno uletio, da ne propadne. Koliko sam ispao iz vagona koji vuče Ripperova lokomotiva dovoljno ilustrira činjenica kako nisam ni imao pojma da bend uopće svira za vikend, i to dupli koncert nazvan 2×2, u Zagrebačkom plesnom centru (bivše kino Lika. Ili neko drugo bivše kino?). Na ime koncerta jesam bio naišao u programskim pregledima zagrebačkih izlazišta, ali ni na kraj pameti mi nije palo da je ime takvo jer se tako zove jedna bendova pjesma, i to je jedna od najljepših, barem u nešto mekšoj konkurenciji zadnjih dvaju albuma. A kad smo već kod toga, nigdje po štampi ili netu ne nalazim nikakve glase o koncertima, pa nije valjda da je vrlim hrvatskim novinarima i njihovim redakcijama bilo teško platiti upad, s obzirom da je bend najavio kako nikakvih promo-pizdarija nema? Okej, svoju kartu nisam ni ja kupio sam, ali zato ja i jesam bloger – nije me briga za ikakve obaveze osim onih koje si nametnem sam. Možda Pipsi trenutno i nisu najpopularniji domaći bend čije svako ukazanje izaziva interes publike, ali ako već ne zbog odlične muzike, valjda su zanimljivi zbog svojih, rekao bih, event-koncerata. Ono, nisu ne znam kako aktivni – ili zapravo samo strpljivo bruse nove pjesme? – ali limitiran broj ulaznica za nevelik prostor u kojem se rock koncerti uopće ne sviraju, a koji je stvarno fenomenalan, s time da ga je bendova ekipa sjajno ozvučila i ukrasila platnima na koja se projicirao materijal koji je uživo snimao Gonzo, ne znam, meni se to čini kao smišljeno po receptu naših estradnih novinara koje muzika nimalo ne zanima. Jebiga, sto kuna je to, prika moj. A vrijedila je svaka, jer se Ripper izgleda opet zaželio prave, bendovske, rokerske svirke, u koju su se skladno uklopili i neki prihvatljiviji momenti sa promašenih ‘Pjesama za gladijatore’. Nova, šestočlana postava, u kojoj za bubnjevima opet sjedi Tin, a koja ima i novog basista (ne mogu se sjetiti jesam li bend zapravo već i vidio bez Boršćaka), lijepo svira taj miks britpop-rocka i domaćega novovalnog naslijeđa, s tek rijetkim pokušajima dokazivanja vlastite paralelnosti s modernim muzičkim strujanjima. Iznenadilo me da sam sve tekstove s prva četiri albuma znao do u stih, iako ih osobno nisam pustio barem 4-5 godina, a zapravo me uopće nije smjelo iznenaditi, jer certain songs they got so scratched into our souls, a ‘Plači’ i ‘Gume na kotačima’ u mojoj duši zauzimaju i nekoliko parcela više nego što im je potrebno. Kao iznenađenje, ‘Rositu Pedringo’ u cijelosti je otpjevala Yaya, zvučeći kao Shirley Manson u onome kratkom trenutku u kojem se činilo kako bi Garbage doista mogli biti pravi bend i, shodno tome, daleko bolje nego što je to ikad uspjela u svojoj dosadnoj grupi. Drugi gost-solist bio je Dino Šaran u prekrasnoj verziji ‘Sina’, pjesme koju sam zbog lošeg društva u kojem se kretala kad sam je prvi put upoznao dosad izbjegavao, ali koja je jedna divna mediteranska melankolija. Inače mi je i taj Šaran sumnjiv lik, ali u Ripperovim najboljim pjesmama izgleda svi pronađu sebe, pogotovo zato što su tehnički gotovo svi i bolji pjevači od legendarnog manijaka. Koji je dio koncerta djelovao svjestan infame koja ga prati, pa je se trudio zajebantski osnaživati, ali bi vrlo brzo prešao u full-on nadrkani mod koji sere ekipi koja ide u WC tijekom ‘Nogometa’. Nikad se neće promijeniti. Neću se ovdje naslađivati ispravnošću svojih predkojegodišnjih pretpostavki kako će bend vrlo brzo nakon objavljivanja odjebati većinu pjesama s trenutno posljednjeg albuma, čekirajte set listu na kojoj dvije trećine pjesama dolaze s gitarskih albuma i provjerite sami. Niti ću se žaliti kako je ‘Pjevač Beatlesa & Stonesa’ uništena nepotrebnim krajem koji je srcolomnu klavirsku baladu nespretno preveo u polu-peglu. Samo ću još jednom reći kako mi je iznimno drago što su se Pips Chips & Videoclips vratili tamo gdje sam ih prije tri godine uzalud čekao. Set lista: Sebastian – Motorcycle Boy – Teroristi plaču – Malena – Jedan od nas – Plači – Ljeto ’85 – Sex u školi – Zdenka i vanzemaljci – Rosita Pedringo – Supermama – Poštar lakog sna – Susjedi – Sin – Nogomet – Dan, mrak – Narko – Bog – 1. BIS: Pjevač Beatlesa & Stonesa – Trener morskih pasa – Gume na kotačima – 2. BIS: Popravak – Porculan – 2×2

2 Odgovora to “Na povratku prema gore”

  1. tha Says:

    retro petak ili još jednu top listu naj nečega molim

  2. Tonći Says:

    zadnjih par tjedana jedva stignem i kliknut na Gorilu, kamoli išta napisat – al posao se privodi kraju, i imam štošta u planu za napisat za Gorilu, možda i već od ovog vikenda!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: