Gorilini naj albumi 2010: #25-#21

by

25. The Black Keys – Brothers
[294 boda / 5 glasova]
Zapitate li se ikada kako do nove glazbe dolaze ljudi koji ne žive u velikim i većim hrvatskim gradovima već u gradićima i selima gdje nema nikakve scene, samo lokalna radio stanica na kojoj se rijetko pušta novija glazba (uglavnom s američke i britanske top liste, u posebnoj emisiji – top-lista tog lokalnog radija)? Na top-listi se, tu i tamo, pojavi neki bend tipa U2, RCHP, Kings of Leon, Coldplay, ono, neki mega bend. Ponekad se oformi poneki bend, najčešće punk ili HC-orijentacije jer vrijeme je, najčešće, stalo u takvim mjestima pa se punk još uvijek promatra kao pobunjenički izraz protiv mainstreama. Osamdesete i sredina devedesetih su, sve do unazad godinu-dvije, krajnja razina praćenja glazbe u malim mjestima jer su tad u mainstream medijima stvari još bile koliko-toliko posložene. Ako ništa drugo, postojao je Hit-depo, TV-emisija na nacionalnoj televiziji koja je puštala i prikazivala novu glazbu. Mislim, postojao je i Top DJ Mag, emisija o techno-house-electro sceni. 90-e su većim djelom jahale na valu 80-ih – entuzijazmu, širenju vidika, MTV-zaciji, upijanju novih informacija, pojavi CD-a. I to toliko jako da čak niti ratno stanje nije spriječilo vrlo dobru glazbenu produkciju – što glazbe (Cro-dance, Fiju briju, mega rave-partyiji, pojava hip hopa), što klubova (npr. zagrebački Gjuro je dovodio tada najekstremnije londonske performere – Torture Garden), što CD-shopova (u 90-ima se nije ugasio niti jedan ozbiljniji CD-shop). Krajem 90-ih i početkom 00-ih, došlo je do pada cjelokupne produkcije, odnosno do nekvalitete (i nerecentnosti sa svjetskim događanjima) ponuđenih stvari na lokalnoj, hrvatskoj razini. Čemu je uzrok svojevrsna blokada mainstream medija. Ne sad da je netko nekome naredio da pušta ili piše o ovome ili onome, već se radi o tome da su poslove prenositelja informacija u mainstream-medijima zaposjeli ljudi koji nisu, i još uvijek nemaju, široku sliku viđenja stvari i svjetskog poretka. No, čini mi se da kraj 00-ih i početak 10-ih, u nekim segmentima, pogotovo na mikro-razinama razmjene informacija, daje naznake na moguće pomake prema naprijed na cjelokupnoj, recimo to tako, sceni. Jer su se pojavili alati komunikacije dovoljno veliki i moćni da saznanje niti najmanje ne ovisi o informaciji iz mainstream medija. Vidio sam to po tome kako prate moje FB-postove u zatvorenoj grupi od 500-tinjak ljudi, a koja je vezana samo uz staru priču o jednom, danas nepostojećem klubu, inače mjestu ludih provoda, slušanja najnovije super glazbe. Do prije par mjeseci, ekipa uopće ne bi reagirala na postove s novim stvarima, samo tu i tamo, uglavnom ako bi bila nova stvar njima nekog poznatog  benda – Depeche Mode, recimo. No, sve više i više se lajkaju i komentiraju nove stvari – pri čemu mislim na period od početka 00-ih naovamo. Za takve promjene su zaslužni albumi poput «Brothers» The Black Keysa. Album je to kojeg će poslušati svaki ljubitelj rock’n’rolla, bluesa i hard rocka, 80-ih, ali i indie fanovi i alternativni rockeri, kao i svatko koga malo šire zanima glazba. No, potaknut će i prilagoditi ljude na slušanje neke novije glazbe, novijih bendova, otvorit će stvari. Može se slušati, a na njega se može i plesati. Može se i miksati s nekim drugim glazbenim stilovima. «Everlasting Love» završava upravo savršeno za započeti miks. Nekako je to rockerski album koji nije zapeo u vremenu i koji ne robuje kanovima rock glazbe, a niti vrednovanju indie-zajednice. Osim toga je, zapravo, jedan jednostavan, ako ne i najbolji prošlogodišnji album za puštanje kada dođu gosti. (BM)

24. The Coral – Butterfly House
[300 bodova / 1 glas]
The Coral, indie-kvintet iz Liverpoola, dvije je godine radio na svom novom dvostrukom albumu “Butterfly House” kojega je i ovoga puta producirao John Lockie, čuveni producent Radioheada i Stone Rosesa, a koji je izašao na labelu Deltasonic Recordsa. Fanovi su 2008. ostali prestravljeni viješću da je virtuozni gitarist Bill Ryder Jones napustio bend i dvije su godine živjeli u strahu da će njegov odlazak nepovratno promijeniti zvuk Corala, što se djelomično i dogodilo – ali na najbolji mogući način. Za razliku od prethodnih pet albuma, prepunjenih veselim pop singlovima pamtljivima već na prvo slušanje, “Butterfly House” u svakom je pogledu najambiciozniji i najuglancaniji projekt ovog benda poznatog po svom retro-zvuku dobivenom majstorskim spajanjem starinskog popa, folka, countryja, psihodeličnog rocka i jazza. Sanjarska, pomalo melankolična, mjestimično psihodelična atmosfera “Butterfly Housea” potpuno je drukčija od dosadašnjih albuma, često krštenih epitetom ljetnih ploča. Autor, ujedno i frontmen Corala James Skelly, kao da je odlučio priznati svemiru sve svoje strahove, frustracije i želje, ne libeći se ujedno raskošnim zvukom i aranžmanima odati počast svojim uzorima, tako da se i na ovoj ploči nepogrešivo osjeća da je frajer odrastao na kanonu Beach Boysa, Beatlesa, Pink Floyda i Fleetwood Maca. “Butterfly House” možda nije album u koji će se čovjek zaljubiti na prvo slušanje, ali pravi ljubitelj retro-popa koji želi držati korak s recentnom produkcijom bio bi u najmanju ruku ignorant kada mu ne bi dao drugu šansu. Zanimljivo je da The Coral u 15 godina postojanja nikada nije doživio planetarnu popularnost i da je izvan Britanije zapravo prilično slabo poznat i nepravedno zapostavljen bend, unatoč nebrojenim singlovima koji zauzimaju visoka mjesta top-lista. Ali to na dušu medijima, jer ovo je trenutno vjerojatno najkvalitetniji bend u svemiru… što god arkadfajerovci mislili o tome. (JS)

23. Superchunk – Majesty Shredding
[300 bodova / 3 glasa]
“Majesty Shredding” nije produkt napora glazbenika u zrelim godinama koji su, uslijed obiteljskih obaveza i dosadnih uredskih poslova, otkrili kako vole šlagere i vikende na ladanju, on je nekakav amalgam ponovno pronađene adolescentske energije, stadionskih gitarskih akorda i prekrasnih pop-melodija i vokalnih harmonija. Sve ono što čini Superchunk fenomenom jedne prilično neskladne (pri)povijesti – ovdje je sažeto u 42 minute čiste radosti. Jedini istinski propust je, barem produkcijski, odluka da se verzija “Learned to Surf” s EP-ja “Leaves in the Gutter”, tako prikladno prošarana visokim frekvencijama, izbaci s albuma i snimi nanovo. Ukratko, kako se to već generički i kaže, ovo bi mogla biti njihova najbolja ploča do sada. Mark Prindle se, neurotičan kakav već jest, ne bi s tim složio. (VM)

22. Jamey Johnson – The Guitar Song
[320 bodova / 3 glasa]
Možda mu imidž ne jamči kul ugled ni u velikom dijelu domovine, barem onome poviše Mason-Dixona, ali meni je fascinantno, i to ne samo na razini institucionaliziranja shizofrenije, kako osobno potajno sanjam izgledati kao Jamey Johnson, čovjek kakvoga bismo, i bih i sam, ovdje proglasili seljačinom u trenu, bez krzmanja. Popiješ tu spiku i te šeme lako, pogotovo kada su pjesme koje ih slave toliko dobre, pristupačne i lijepe, koliko jesu ove na sjajnome duplom «The Guitar Song». Okej, bradu pokatkad znam pustiti, jer mi se jednostavno ne da brijati ni tijekom nekoliko tjedana, samo što moja onda ne vrišti «Badass!», nego neredom na glavi svjedoči neredu u glavi, jer tamo gdje se spajaju kosa i bafe miješaju se barem tri boje dlaka – crna, sijeda i crvena, u bezbroj svojih nijansi. Cvike za sunce izbjegavam nositi, stavljajući šešir na glavu samo bih izazivao kretene; više nego karirane košulje volim odijevati majice na indie-bendove, kaubojski remeni s golemim kopčama s rogovima su mi malo previše, a kaubojske čizme ionako u nas nemam gdje kupiti. Zapravo, jednostavno sam previše samosvjestan da bih si dozvolio uniformiranje u stil koji ipak više odgovara dalekoj romantici mitske daljine, nego sivilu standardne svakodnevice u kakvoj bih privlačio previše podsmijeha, a da bi moj umišljeni ego to podnosio bez obraćanja pažnje. Upravo zato muzika i jest uvijek sa mnom, ona ne pita što ti možeš učiniti za nju nego odgovara što ona sve može učiniti za tebe, a Jameyjeva mi istovremeno osigurava podatan materijal za maštanje kao i utjehu i razumijevanje stvarnog života. «The Guitar Song” jednako duguje tradiciji nešvilske industrije (brdo autora, povremeni novelty pristup u tekstovima, studijska produkcija…) koliko i tihoj, viskijem gonjenoj revoluciji outlaw country-bandita s gitarama (tip je bivši marinac!), čiji je Jamey danas najprominentniji nasljednik. Sve što treba za nadolazeći status legende Jamey ima – pjesme, tekstove, stav, prošlost, priču – samo što film o svome životu više ne mora čekati. Naime, ako niste skužili, u «Crazy Heartu» Jeff Bridges ne glumi ni Waylona ni Krisa, ni Townesa ni nekoga četvrtog: Bad Blake je upravo Jamey Johnson za dvadeset godina, krene li mu karijera po zlu. Kao čovjek čovjeku, to mu ne želim; kao slušatelj autoru… Hm. (GP)

21. Gil Scott-Heron – I’m New Here
[335 bodova / 4 glasa]
Ime mi je zvučalo nekak poznato, onda sam skužio da se radi o čiči koji je izjavio “The revolution will not be televized”, onda me sašila naslovna stvar koja kao da je sišla s nekog najboljeg «American Recordinga» Johnnyja Casha, onda me skašila uvodna recitacija o odrastanju bez čvrste muške ruke u kući (nikad vi nas draga gospodo nećete shvatiti), a u jakom trolistu s “Me and The Devil” i “New York is Killing Me” nekak ipak najviše volim klasično torčasti soul “I’ll Take Care of You”, jer tu nema veze kulturno-značajni begedž ni dugogodišnje ovisništvo o cracku, nego deda emotivno safta pičulence kako najbolje zna i ume, a ume, jebiga, ume, nije baš tako nov u ovoj prdekani. (JV)

(pisali: Bojan Mandić, Jelena Svilar, Vatroslav Miloš, Goran Pavlov, Josip Visković)

3 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2010: #25-#21”

  1. Tonći Says:

    u Ražancu je nedavno uveden ADSL, ima još nade za scenu🙂

  2. Matej Says:

    stvar koju je bojan spomenuo se zove “everlasting light”, a ne “everlasting love”.😀

  3. bojan Says:

    a sorry.🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: