Gorilini naj albumi 2010: #35-#31

by

35. Tame Impala – Innerspeaker
[230 bodova / 1 glas]
Da sam i mrvicu vičnija dubljem promišljanju glazbene prošlosti u kontekstu glazbene sadašnjosti, ili pak njezine sadašnjosti u kontekstu prošlosti (slobodno me zalijte hrvatskim pivom zbog ove uvodne rečenice kad me sljedeći put vidite), vjerojatno bi u nastavku ove crtice pale teške riječi poput “revizionizam”, “nostalgija”, “ostavština”, “crpiti”, i tome slično. Ali nisam, i zato ću se zadržati na prizemnijim stvarima. Internećani uporno pilaju da je “Innerspeaker” sjajno slušati napušen. Ja to ne mogu potvrditi. Droge su Sotonin kiseli noćni prdac, uništavaju nam državotvorni podmladak brže od kebaba iz govnare kod Cibone, a pored toga još i koštaju. Stoga mi kao ljubitelju besplatnih užitaka preostaje da nabijem slušalice na uši, uzmem svog mačora u naručje, kliknem play, i čekam da se izredaju “It’s Not Meant to Be”, “Desire Be Desire Go” i “Alter Ego”, nakon čega obavezno padam u stanje blažene katatonije, potaknute preciznim predenjem gitare, basa, bubnja, i već spomenutog mačora. Ovo je psihodelija. I to ona dobra stara, zbog koje se poneki naš ćaća osjetio pozvanim spičkati pare od nadnica na gitaru, e da bi ubrzo shvatio da je gitara ipak malo kompliciranija od ašova. E sad, zašto su se ovi australski momčići u dvijetisućeidesetoj prepustili strasti ka takvoj vrsti glazbe, lako je reći. Iz ljubavi, čini se. Ljubav prema ovoj ili onoj vrsti glazbe svakako objašnjava i pojavljivanje milijuna drugih albuma protekle godine, ali što mi oni znače kad mi se njihove pjesme ne kovitlaju u glavi iz dana u noć, i kad mi se njihove melodije ne slijevaju u uho poput kristalnih slapova, i kad mi njihova glazba ne šapuće vijugave, snovite pejzaže takvom lakoćom kakvom to čini “Innerspeaker.” Osjećaj koji ovaj album pruža možda najbolje sažima stih iz “Solitude is Bliss”: “There’s a party in my head, and no one’s invited.” Snovitim pejzažima protiv Sotoninog prdca. Psihodelijom protiv droge! (BB)

34. Keri Hilson – No Boys Allowed
[241 bod / 1 glas]
Beyonce je luda žena s kojom se nije zajebavati. Mariah je rječnička definicija dive. Cassie je snježna princeza. Mya je simpatična cura iz susjedstva. Janet je domina. Nicole je očajna prostitutka. A Keri je… pa, ne znam, što je ona uopće? Koji je njen USP? R&B-fandom je toliko vezan za velike, ili barem jasno definirane persone, da je pomalo neobičan osjećaj obožavati nekog poput Keri Hilson čiji je jedini trademark to što… piše dobre pjesme, ima uho za dobre beatove i snima stvarno, stvarno dobre albume koji se s guštom odslušaju od početka do kraja (mada, ajde, mogu živiti bez one s Chrisom Brownom)? A pošto s takvom podlogom ima popriličan manevarski prostor te može snimiti praktički bilo što bez da je se optuži da se ‘prodala’ – maksimalni joj rišpekt što se uporno drži dalje od pop-dancea, a da pritom ne ide na retro ili ‘sexy & grown’-spiku nego radi R&B koji je i moderan i čru! (TK)

33. Midnight Juggernauts – The Crystal Axis
[250 bodova / 1 glas]
Što se sve promijenilo u njihovom životu i zvuku od prvog albuma? (Prvog od čak… dva.) Početnom dvojcu se pridružila isusolika zvijer na bubnjevima, Daniel (čime je, predmnijevam, došlo i do nove raspodjele kreativnih ovlasti unutar benda). Proputovali su čitav civilizirani svijet (dakle, Hrvatska je zaobiđena. Ali, čekaj… Bili su u… Srbiji. Ajoj.). Utišali su daftpunkovsko drobljenje i pri punoj svijesti odlučili sići s indie-dance vlakića na koji su prije koju godinu spretno uskočili. Malo čvršće su prigrlili… *gulp* … gitare. Ali gotovo sve zbog čega sam ih i zavoljela još uvijek je tu. I dalje me zna zaskočiti E.L.O. u refrenu (primjerice u “Lifeblood Flow” i “Cannibal Freeway”). Svaki put kad se to dogodi, srce mi se katapultira u grkljan i ostane uglavljeno tamo. Nadalje, ne pokazuju nikakvu volju da malo priguše utjecaj svih tih starih SF-filmova i pripadajućih im soundtrackova, kojih su se propisno nagutali. Međutim, “The Crystal Axis” je u odnosu na prvi album specifičan po tome što mu manjka plesnog potencijala. Ne bi me iznenadilo da su time lagano prorijedili fanovsku bazu, ili je u najboljem slučaju nisu znatno proširili. Mislim, pobogu, ovdje su se ozbiljno bacili na eksperimentiranje s prog-rockom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu! Australci, što da vam drugo kažem. A meni je, bidnoj, eto, sve to i dalje jebeni zakon. Čitava njihova artiljerija čudnih zvukova, melodija, aranžmana, gotovo sakralnog patosa, pa onda ona skretanja osnovne strukture pjesme katkad u slatka prog-očuđenja, a katkad u besramne flashgordonovske pasaže… Ah! Oh! Eh! Midnight Juggernauts su potpuno neopterećeni svojom sklonošću i ljubavlju ka svom tom siru. U mojoj kući ih nitko neće zbog toga krivo pogledati ili tražiti bilo kakvo opravdanje. Jer, na kraju krajeva, ljudi moji… to je Sir kakav u svom hladnjaku samo poželjeti možete. (BB)

32. The Dead Weather – Sea of Cowards
[250 bodova / 2 glasa]
Ekonomski krah Radija 101 prošao je sasvim mirno. Bez pobune i izlaska naroda na ulicu, na Trg. Zapravo, malo koga je uopće i bilo briga za Radio 101. Jednostavno jer su takve stvari postale sasvim normala pojava. Bez obzira na nostalgiju i emocije, slom 101-ice nije drugačiji od kraha stotina drugih tvrtki i tisuća ljudi koji su ostali bez posla diljem svijeta. Radio 101 je klasična priča o pojedincu ili grupi ljudi u istočnoeuropskom tranzicijskom kapitalizmu – njegovoj/njihovoj samodopadnosti i sumanutom uvjerenju u nadmoći nad ostalima utemeljenoj na danim/poklonjenim/omogućenim resurisma/podlogama za ostvarivanje moći. Dobivenim resursima treba znati upravljati kako ne bi propali i kako bi i dalje bili izvor prihoda upraviteljima  – koji najčešće postanu i vlasnici resursa i tako steknu odgovornost za upravljanjem s nečim čime ne znaju upravljati, i za što ne shvaćaju odgovornost jer im je omogućeno/dano upravljanje resursom. Budući da upravitelji najčešće ne shvaćaju bit nekog resursa (u slučaju 101-ice riječ je o radio-valovima), ne znaju ga prilagoditi promjenama koje se odvijaju unutar tijeka novca tržišnih ekonomija, a bome ne znaju niti djelatnici koji pak vrlo slabo koriste mogućnosti resursa. Najčešće iz neznanja o mogućnostima i funkcionalnosti resursa. Sjećam se slučaja ‘Sergio’ kada je čovjek dobio suspenziju sa 101-ice jer je pustio Luku Nižetića i pjesmu «Proljeće». Nije li to nešto najgluplje što ste ikada čuli? Da je tada glazbena redakcija podržala Sergija i odgovornome objasnila kako se radi najboljoj domaćoj pjesmi te godine, Radio 101 danas možda ne bi nestajao sa scene. I tako, usred agonije Radija 101, jedne subote prijepodne, na putu prema zagrebačkom aerodrom, pri skretanju iz Miramarske u Vukovarsku, svira neka gadna, spora i masna stvar, poput screwed&chopped gitare iz «Crosstown Traffic» usporene na -10. Opako razbijanje gitare. Drma bas, pjeva neka žena, u pozadini nadire synth. Pogledam na display, a ono Radio 101. Ništa, nazovem informacije, tražim broj radija i, po prvi puta u životu, nazovem Radio 101 i zapitam: «Dobar dan, molim vas možete me spojiti s nekim u režiji. Zanima me koja stvar je upravo svirala na radiju. Gitare, pjeva neka žena.?» Netko s radija: «Evo ja ću vam reći. To su Dead Weathersi, bend Jacka Whitea, onog gitarista iz White Stripes.» Kao nikada u životu, zapamtio sam njegov odgovor od riječi do riječi. Kako li je samo izrekao ‘Ded Vedersi’ – jezikom old school rock fana, sakupljača ploča koji zna sve promjene u bendu. Mirno, s dozom autoriteta, ko da kaže Kvinovci ili Kridensi ili Parpli. Samo još jednom sam zvao na radio da pitam što svira. Plavi 9. No tamo se nitko nije javio. Vjerojatno kompjutor, a svirala je Abba, stvar koju su, čini mi se, malo samplirali Hot Chip za «Ready for the Floor». Prije te subote, negdje sam pročitao kako Jack White ima neki side-project, ali za The Dead Weather nikada nisam čuo dok nisam nazvao Radio 101. (BM)

31.Gigi – Maintenant
[250 bodova / 2 glasa]
Bilo je mnogo kandidata od kojih sam u 2010. dosta očekivao. Najavljeni albumi, najbolji do sada, najavljene promjene u zvuku, novi članovi koji donose novu energiju, novi izdavači, novi kompromisi, odustajanje od starih kompromisa, svašta. Neki su se iskazali, neki drugi baš i nisu, ali pojavio se totalni autsajder iz Kanade koji im je svima pokazao kako se igra – i bez većih problema, tek s jednim lepršavim driblingom, uvjerljivo zasjeo na prvo mjesto svih mojih lista najboljih albuma prošle godine. Nick Krgovich, čovjek koji stoji iza projekta nazvanog Gigi, poznat je po radu s bendom No Kids kojega se moglo uloviti i u Zagrebu, i koji mi je bio prilično simpatičan ali ne i puno više od toga. Pokazivao je određeni potencijal, to svakako, ali ovakvu beskrajno šarmantnu pop-eleganciju nisam nikako mogao naslutiti, baš ništa nije ukazivalo na to. Ukratko bi se reklo da tu ima petnaest pjesama i svaku pjeva drugi pjevač (ili pjevačica, razumije se) koji je nikada ne pokušava iskoristiti kako bi pokazao kako je on baš vješt u istiskivanju glasova iz svoga grla i svojih pluća, već joj se podredi maksimalno, toliko da se s njom stopi i postane jedno, neodvojivo. Sve je to zapakirano u paket u kojemu je mašna od truba, violončela, mandolina, gitara, trombona, saksofona, violina i klavira mnogo više od pukog ukrasa ili poslovične trešnje na vrhu, i ona postaje integralni dio priče, ambalaža koja debelo nadilazi svoju svrhu. Ovo je ploča koja pokazuje da nepretencioznost može ići ruku pod ruku s ambicijom, sve ovisi o predznaku. Jednako je i s ležernošću i ozbiljnim pristupom. Svaka od ovih petnaest pjesama mogla bi biti radijski broj jedan, bez ikakvih problema. Ne ulazim u to zašto nije i zapravo me nije ni briga, ja sam otkrio svoj izvor ljepote i za toliko sam u prednosti pred onima koji još bauljaju u tami. (AŠ)

(pisali: Bilanda Ban, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Andrija Škare)

12 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2010: #35-#31”

  1. Jelena Says:

    Volim kako pišeš, Bilanda.

  2. tha Says:

    meni isto super bb (“revizionizam”, “nostalgija”, “ostavština”, “crpiti”) samo šta ja sve to skupa tako teško pratim. ko da su mi se živci izravnali.

  3. Tonći Says:

    možda teško pratiš zbog mog slijepog estetsko-uredničkog inzistiranja na tome da svaka crtica mora biti u jednom odlomku, koliko god duga da bila!

  4. bb Says:

    Tenksić, Jelena!

    Kožule, ne valja t’ pos’o s tim odlomcima, tj. manjkom istih. Takva uređivačka politika me potiče na čitanje u jednom dahu, od čega me zaboli plućo!

  5. tha Says:

    e biće da je to. možda bi bilo bolje razmak 1,5 ili nešto.

  6. bojan Says:

    jedan dan = jedna misao

  7. sokoj Says:

    bojane super ti je tekst, kraj priče. ak neko ovo pročita sad nek smjesta dodje na pistolero s tri emsija.

  8. tonći Says:

    i meni se svidio Bojanov tekst, dođe do poetičnog na neki skroz čudan zaobilazni način kako samo on to zna

  9. bb Says:

    Bojanov tekst mi je super zbog toga što me je kroz njega po prvi put, ono, ikad, u životu, postalo zericu briga za stojedinicu.

  10. Gogo Says:

    Šteta jedino što je lijepi tekst potrošen na nebitne debile.

  11. Gogo Says:

    Ne The Dead Weather, naravno, oni su kul.

  12. bojan Says:

    a hvala.🙂 tako je Gogo, oni su kul!🙂 a stvar od abbe je http://www.youtube.com/watch?v=1HnOFwqpLRQ&feature=related

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: