Veliki mislioci punka

by

Kad je prije nepunih godinu dana (25.03.) prvi put bio zalutao u Zagreb, Sonny Vincent je s publikom u KSETu izveo finu, poštenu trampu. On je na razmjenu donio uzbudljivu svirku izvađenu ravno iz ormara u koji je, zajedno sa šminkerskim kožnim jaketama, bila uskladištena još negdje godine ’77 ili možda i koje kasnije, a nekih 150 prisutnih odobravanje i spremnost na zabavu. Uličnoj hijeni koja u starim danima očajnički pokušava štogod prigrabiti u najudaljenijim krajevima svijeta, kad mu kod kuće baš i nije pošlo po željama, Sonnyju se izgleda bilo dosta svidjelo, pa se prekjučer napokon i vratio u lijepu našu metropolu (a večeras svira i u Splitu!), nakon što je prvotni plan povratka prije nekoliko mjeseci bio propao. Ne znam jesam li sve to iskonstruirao u svojoj fan-fiction glavi, ili sam doista od nekoga doznao te informacije, ali mislim da je u igri bila nekakva svađa s tadašnjim pratećim bendom, ili takvo što. Kako je od benda koji je svirao u KSETu uz Sonnyja ostao samo gitarist Mr. Bernadette, a ritam se sekcija promijenila, nešto istine u cijeloj priči sigurno ima, a dostatan je jedan jedini pogled na šefa da se zaključi kako postoje dobre šanse da je sklon ishitrenim odlukama koje i ne prezentira najuviđavnije. Unatoč tome što je barem većini prošlogodišnjih slušatelja morao ostati u lijepom i zabavnom sjećanju, jer je koncert bio baš dobar, do Močvare se u srijedu dogegalo i više nego duplo manje ljudi, otužnih 60ak duša, od kojih je barem jedno pola bilo na popisu. Jebiga, ima se pičit do Močvare, kojoj uz to nedostaje i onaj automatizam koji u KSET uvijek dovuče pokojeg čovjeka više, bila je sredina tjedna, bilo je hladno, koncert se i nije nešto reklamirao i tako dalje. A i nije da je gospodin Vincent tolika legenda, ili toliki zaboravljeni as ili neopjevani heroj, nije Johnny Thunders ili Richard Hell, na čijoj se žanrovsko-autorskoj liniji negdje nalazi, samo je pitanje kako bi i njih dvojica izgledali i zvučali da se još uvijek mogu i žele baviti muzikom. Tako da posvemašnja nezainteresiranost uopće ne čudi. I, za razliku od lanjskoga, ovaj se koncert baš i ne može popratiti kasnijim nagovaranjem odsutnih prijatelja da drugi put obavezno dođu. Svi podžanrovi troakordnog rocka funkcioniraju na načelu simbioze, pa kad ti baš nitko ne pjeva iz prvih redova ili oduševljenije plješće nakon pjesama, onda valjda i fizički nisi u stanju iz sebe izvući nešto nadahnutije od standardnog odrađivanja zadatka. Možda je falilo i neke zajedničke energije nove postave, iako su, recimo, ‘Let’s Get Zooed Out’ ili ‘Good Stuff’ bile prilično uvjerljivo razvaljene. Zapravo, jedini trenutak u kojem se jasno vidjelo da iza benda nema previše probi bilo je pucanje po šavovima ‘Drinking On You’, jedne od onih pjesama koje se trude dokazati da su country i punk dva žanra bratska. Preksinoć se pjesma jednostavno raspala, izvan ikakvog ritma, ili usklađenosti gitara i basa. Pa ako je niste uvježbali, ne morate je nužno svirat, bit će još koncerata! Mislim, možda slični ekscesi nisu smetali nikome u CBGB-ju ili Max’s Kansas Cityju prije 35 godina, ali meni to danas nekad ipak zasmeta, pogotovo ako već bend ne ponudi nekakvu naknadu. Sonny se tu izvukao s jednom mršavom dvojkom, fenomenalnom i urnebesno duhovitom konferansom između pjesama, ispaljenom nekom freestyle mješavinom odvaljene džankete i iskusnog stand-up komedijaša. Nije spike bilo previše, ali priča o gitaristovu preminulom izmišljenom frendu me stvarno nasmijala, a još k tome bila i spojena s pronicljivim promišljanjima o prirodi prijateljstva. Svakako, njome je Sonny nedvojbeno zaslužio nadimak Voltairea njujorškog punka, što je element koji je izvukao jedan ipak prosječan koncert. Večernji program ispunile su i dvije predgrupe, Dykemann Family i Interzone, koje su, prema povjerljivim WikiLeaks izvorima, u zabinju bacale novčić koja će osvojiti pravo svirati druga, a koja će morati prva. Meni je osobno ispalo bolje da su večer otvorili garažeri Dykemann Family, jer sam njih pogledao s guštom, pa sam se za vrijeme druge predgrupe odmarao uz razgovor. Dykemann Family nisu bend koji se zove gotovo isto kao Eichmann Family, to jest taj bend, a rekao bih da promjena imena dolazi ili motivirana buđenjem savjesti ili pritiscima političkih moćnika. Kakogod, ja je pozdravljam, jer me je davno naučila strina svim nacistima pizda materina! Bend je super, možda malo manje žanrovski profiliran od Lautarova drugog benda, svima omiljenih W.C.I.F., ali mislim da je upravo zbog toga pjesme lakše raspoznavati i sukladno tome kasnije i upamtiti. Jedino je bubnjar izgledao kao da je za set sjeo prvi put, ili barem prvi put nakon par desetljeća. E sad, ni najmanje mi nije jasan motiv grupe Interzone da pokuša zaraditi pravo sviranja u drugome večernjem satu – pa, mislim, ljudi, valjda imate neke prijatelje ili barem svoje uši. Pa jel vi stvarno ne čujete da ste grozni? Što vam ne bi bilo bolje da ste svirali prvi, dok se još nitko nije u klubu pojavio, da se ne sramotite? Ovako je baš bilo zločesto kul kako se energija nakon čvrstog nastupa Dykemanna potpuno rasula, pa je te tužne Interzone gledalo tek nekih petnaestak ljudi. Čim su otvorili s jeftinom obradom ‘Venus In Furs’ stvar je postala sumnjiva, a do samog dna su se stropoštali nekakvom besprizornom varijantom mračnog alternativnog rocka. Moose je rekao da imaju ime koje zvuči kao bend koji otvara koncerte Skunk Anansie, ali i sama svirka im zvuči jednako grozno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: