Gorilini naj albumi 2010: #40-#36

by

40. Diddy-Dirty Money – Last Train to Paris
[213 bodova / 1 glas]
Kanye je u goste doveo Bon Ivera, Diddy GUYA GERBERA – aj rest maj faking kejs!!! Ionako je proliveno dovoljno virtualne tinte oko toga što je «My Too Long and Okay But Nothing Special Fantasy» trijumfirao na svim mogućim listama dok podjednako ambicioznom ali i daleko ekscentričnijem i uzbudljivijem «Last Train to Paris» nula bodova. A i nema goreg načina za probati preporučiti album ljudima nego da im usput posereš neki drugi album koji već znaju i vole… Mada, opet, nisam baš ni siguran koliko «LTTP» uopće može usrećiti HC-fanove «MBDTF», kamoli one iz rockerske bratije, koji bi mogli zapeti već na klupsko-jetsetterskoj glam-glazuri bez da stignu zagrebati i zaroniti u hiperaktivnu košnica ideja i zvukova što se krije ispod. Diddy je house-partijaner s dugogodišnjim stažem, navodno je svojedobno čak i htio otkupiti prava za distribuciju «Rockera» Alter Ega na američkom tržištu (!), a ostao je nekoliko koraka ispred svojih sunarodnjaka čak i u ovoj post-«Jersey Shore» eri: dok svi drugi rade seljačke zbrojeve housea i hip hopa/R&B-ja, kod Diddyja i Dirty Money (dvije ex-članice Danity Kane, R&B girl-grupe koja je imala i svoj vlastiti nepravedno zapostavljeni album futurističkog popa) klupski zvuci s obje strana Atlantika se susreću i prožimaju na puno suptilnije i intrigantnije načine… Za što nema boljeg primjera od božanstvene «I Hate That You Love Me», koja u pravi čas podsjeća da ima i drugog housea za pelješiti osim pneumatične benassijane, da ima i housea koji je recimo omamljujući i lijep i melankoličan, možda i malo čudan, drogeraški ne za špicu nego za 6 ujutro, i koji bi recimo za avangardu R&B-ja bio puno prirodniji saveznik. (TK)

39. Salem – King Night
[215 bodova / 2 glasa]
Već u prvih deset sekundi „King Night“ me uvlači u svoj tajanstveni svijet i ne pušta me odande do zadnje pjesme. Nedođija je to u koju Sunce nema pristupa, u kojoj snijeg prijeti zatrpati čitavu Zemlju, melankolija je jedini osjećaj koji čovjek poznaje, a mraz se hvata za duše. A opet, kad me proguta ta pustoš, nemam osjećaj da su me Salem izručili Snježnoj kraljici na milost i nemilost, već da su me vratili u sigurnost majčine utrobe. „King Night“ je divan koliko i jeziv, topao koliko i leden, nježan koliko i grub. Uvijek se poželim vratiti ondje kamo me odvede. (NP)

38. Brkovi – Društvo brkatih mladića
[225 bodova / 1 glas]
Da Brkovi malo više sviraju po moto susretima, a malo manje po SC-u, brzo bi se pokazalo tko je njihova najzahvalnija target-skupina. Brkovi su prije svega narodski punk bend, nema tu frivolne coolerštine Brooklyn-style, niti koketiranja s trendovima ili pseudointelektualnih preseravanja, već je to slika gubitnika tranzicije i marginalaca s rubova društva; tu se odaje respekt muzičkim uzorima radničke klase s Balkana, od narodnjaka do hard rocka Milića Vukašinovića, a sve je opet upleteno u dovoljnu dozu samoironije i campa da se ne shvati smrtno ozbiljno. U ovom nepovoljnom dobu za pravog muškarca, Brkovi podsjećaju na vrijednosti kojima su vrli muževi ovih krajeva uvijek rado stremili, poput rakije i pičke. Tko to ne razumije (ili nedajbože ne voli), eno mu Ramirez, Detour i Urban pa nek uživa u tome, dok će Brkovi ostati last resort za domaće macho-mužjake. Ima tu i dalje pjesničke nezgrapnosti i nedorečenosti u tekstovima, album nije posve ujednačen, obrada Toše je bila posve nepotrebna, ali su zato “Tolerancija”, “Nisam ja za tebe” i “Hrvat iz Gospića” rasni hitovi u pravoj maniri Brkova. Ionako su njihovi najveći aduti nepatvorena autentičnost i furiozno prangijanje po gitarama, a toga na “Društvu brkatih mladića” ima u dovoljnim količinama. (NF)

37. Teenage Fanclub – Shadows
[226 bodova / 4 glasa]
Od nekih se grupa više ništa ne očekuje. Unatoč tome što su, recimo, u povijest pop-kulture ostale upisane kao grupe koje su u nekom tamo izboru nekad davno detronizirale neprikosnoveni “Nevermind.” I valjda je uobičajeno da je tako, stvari nekad otkrivene ne mogu uvijek ostati konstantne. “Shadows” je – sada kada više nikoga nije briga, ili možda unatoč tome – i dalje prekrasan škotski gitarski pop, i dokaz da kada izgubite interes, ili ga neoprezno spremite na policu, stvari oko vas mogu ispasti neočekivano dobro. (VM)


36. Caribou – Swim
[228 bodova / 6 glasova]
Što više napisati o Danu Snaithu, mastermindu projekta Caribou (ex Manitoba), a da zadnjih mjeseci nije bilo rečeno? Ljubimac zagrebačke publike, luckasti doktor matematike i polivalentni glazbenik, prošle je godine izbacio novi materijal. I to kakav! «Swim» je poprilično drugačiji od prethodnog albuma Caribou, što je kod Snaitha već gotovo i praksa: šarenilo i sanjarske melodije retro-pop «Andorre» odjednom su u vrlo podređenom položaju u odnosu na plesne i psihodelične motive, s mračnijim i elektronički jačim ugođajem. Kao cjelina «Swim» sjajno funkcionira, no ako baš moram secirati – sam početak s «Odessom», «Sun» i «Kaili» je toliko moćan da album do samoga kraja jednostavno mora ponešto izgubiti na dinamici i početnom pozitivnom utisku. Svejedno, i dalje vrijedi zaplivati s jednim od rijetkih Kanađana koji vas neće zatrpati snijegom, melankolijom i kariranim košuljama. (BP)

(pisali: Tonći Kožul, Nikola Pezić, Neven Fitnić, Vatroslav Miloš, Bruno Pušić)

2 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2010: #40-#36”

  1. bojan Says:

    “Mi smo svjetske face!” – kaze Diddy na nekom koncertu u Skotskoj.

  2. Tonći Says:

    http://blogs.villagevoice.com/music/2010/05/proof_that_anna.php

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: