Gorilini naj albumi 2010: #45-#41

by

45. Deerhunter – Halcyon Digest
[200 bodova / 3 glasa]
Četiri lovca na jelene iz Atlante punu afirmaciju u nekakvim alternativnim vodama stekli su 2007. s hvaljenim albumom “Cryptograms”. “Halcyon Digest” na sličnome je tragu, mada je ipak nešto pristupačniji i balans je ovdje puno bolji (iako izdrkavanja ima), a zvuk je za prilike poprilično minimalističkog benda bogatiji nego ikad – od depresivnih “Sailing” ili “Helicopter”, do dream pop-aduta u vidu “Basement Scene”. Ne poznajem dobro najranije radove Deerhuntera, ali čisto sumnjam da su ikada kroz svoje ekperimentalne faze zvučali vedrije. Odličan album zatvara “He Would Have Laughed”, oda preminulom prijatelju i kolegi Jayu Reatardu, koja mi osobno više zvuči kao kakva mini-proslava – što možda i najbolje opisuje Bradforda Coxa, Deerhunter, i ovaj divni sjebani narkomanski album. Deerhunter je na ovom izdanju toliko dobar da jeleni ne moraju ni bježati. (BP)


44. Kid Cudi – Man on the Moon II: The Legend of Mr. Rager
[205 bodova / 2 glasa]
Iako je ovog puta ostao u sjeni svog «starijeg brata» i mentora Kanyea Westa, Cudi je napravio intrigantan album koji kvalitetom ne zaostaje puno za novim Kanyeom. Nevjerojatnog flowa, album kao da je napravljen da ga se sluša isključivo noću, upravo zbog mračnog ugođaja i Cudijevih obračuna s vlastitim demonima, perfektno dočaranih finom, čistom produkcijom. Hipnotizirajući spacey beatovi, smirujući vokali, lijepi klavirski loopovi i zarazni refreni dobar su razlog da Cudiju oprostimo poneki loše napisan stih te povremeno pretjerivanje u žalovanju, i da se upustimo u chill-avanturu s Mr. Ragerom. (AP)


43. These New Puritans – Hidden
[207 bodova / 4 glasa]
These New Puritans novi su ljubimci poslovično poremećenih otočkih  medija (znate na koji otok mislim). Od NME-ja se i očekuje uzdizanje u nebesa svakog iole dobrog i mladog britanskog benda – ali kad to isto učini i ozbiljni Guardian, onda sastav svakako zaslužuje pažnju. Kao što znamo, metropola nam je s godinama postala vrlo popularna koncertna destinacija pa smo tako Puritance imali prilike gledati (a i slušati) čak dva puta. Pogađate – autor teksta koji upravo gutate nije iskoristio niti jednu od dvije ponuđene prilike, i trenutno mu je žao ko psu. Kada su nas prvi put posjetili (bilo je to 2008, Rokaj Fest), predstavljali su poprilično bezvezan debitantski album, no već sa slijedećim su pokazali zube. Ipak, po ovogodišnjem posjetu, zagrebačka publika – uključujući i autora – nije adekvatno reagirala, što zbog stanja u lisnici, što zbog odvratnosti Tvornice… Kako sam analfabet, barem što se poznavanja ozbiljne glazbe tiče, teško mi je opisati zvuk koji proizvodi čitav niz instrumenata (svakojaka puhačka čudesa, pa i jedna dinja!), no sa sigurnošću mogu potvrditi kako se ovako nešto ne čuje često i čak se usuđujem prozvati spomenuti bend avangardom, iako bi se silno bogatstvo zvuka možda najbolje slagalo uz epitet „barokno“. (MI)


42. John Grant – Queen of Denmark
[210 bodova / 3 glasa]
Uvijek isto, bu-hu, jedino ja dobijem za pisanje album za koji nisam glasao, a svi ostali (barem ovi od srijede, jel) dobiju priliku za lijepo i primamljivo pojenje o najomiljenijim im pločama godine. Profić sam na dužnosti, drago mi je što smo se upoznali! Okej, tehnički jesam imao “Queen Of Denmark” na svojoj godišnjoj ljestvici, objelodanjenoj ovdje prije nekoliko tjedana, ali na njoj je ionako toliko previše muzike da pogotovo to 41. mjesto ništa ne znači. Nije da mi se ploča nije bila svidjela, naprotiv, ali zavidnijih se pozicija nije dokopala zato što mi nije bilo pretjerano jasno što se to točno promijenilo od vremena albuma “The Ugly People –vs– The Beautiful People” i “Goodbye”, na kojima je John Grant sa svojim bendom The Czars doista uspio redefinirati mračnu baladnu ljepotu i omamljujuću privlačnost noći. Soft-rock aranžmani, povremeni ulet syntha, izlazak iz ormara, duhoviti elementi u tekstovima – nekako je sve to premalo, uz to što svega toga i na albumu ima u nevelikim količinama, a da bi se baš zbog toga novinari diljem anglofonog svijeta pomamili za Johnovim solo debijem. Mislim, nije da je napisao još jednu “Paint The Moon”! Kako, zašto, nitko ništa ne zna, krhko je znanje, ali s time se nisam ni htio niti mogao pomiriti, pa sam “Queen Of Denmark” u ovih par mjeseci od navale objava godišnjih ljestvica do danas preslušao barem duplo više puta negoli u vrijeme kad sam ga nabavio. I još uvijek nisam ništa bliži eureci njegova komercijalnog života – koji zapravo i ne postoji, John se još uvijek tlači konobarenjem. Ali sam zato već odavno stigao do svakodnevnog osjećanja fizičke potrebe barem jednoga preslušavanja. Nekada je osjetiti važnije nego razumjeti. (GP)


41. Gonjasufi – A Sufi and a Killer
[212 bodova / 3 glasa]
Mrzim joga-tićere. Nema mi glupljeg osjećaja nego kad ti cura s religioznim nabojem u očima odlazi nekom frčkavom prosvjetljenku da je prima za mišice i otvara solarni pleksus, a kad se sva zažarena i gipka vrati kući onda objašnjava da nema to veze sa seksom i ne možeš ti to skužit. E sad, Sumach Ecks jest, kao, joga-tićer iz San Diega, ali eto, jedan kojeg doživljavam ko brata – jer je napušen, ostavljen, zatvoren, otvoren, iznenađen, jer samo želi biti ovca ili oblak, a i zato što zvuči tako beskompromisno najntisasto, bez pokušaja da se uliže ikome tko nije gledao «Pulp Fiction» tijekom premijerne eksploatacije u kino-dvoranama. I još sam mu skužio temeljnu slabost, od koje se osjećam jačim: premda je ovo ploča meni najljepšeg zvuka u 2010. – onako trikijevski-vejtsovski kremastog i zadimljenog, s brojnim poluorijentalnim instrumentalnim motivima tako primalno genijalnima kao da su oduvijek postojali – na albumu nema nijedne stvari s kojom se išta zanimljivo dešava nakon tridesete sekunde. Početni motiv najčešće bude razjeban infantilnom drekom, onda se raspadne u komadiće, i onda počne ispočetka. Pa ak su joga-tićeri takvi i u krevetu, to je briga manje za budućnost, a ak se Gonjasufi nastavi baviti muzikom (jer komotno može bit da je s ovom pločom navlažio dovoljan postotak San Diega da mu nikad ništa slično više ne mora past na pamet) i nađe nekog kompetentnog suradnika, zabrije na simfo-rok, što li, onda će biti i više od zicera za pustit svakom kom se pije poslije fajrunta ili za prebacit svakom tko voli duvanje i/ili jogu. Što je, onak, u mom svijetu sasvim dosta. (JV)

(pisali: Bruno Pušić, Ante Prtenjača, Matej Ivušić, Goran Pavlov, Josip Visković)

19 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2010: #45-#41”

  1. Dražen Says:

    ovaj Queen of Denmark je ono s Milejkovcima… kako me to nekako zaobišlo. valjda zato što su ovi imali osrednji album ove godine pa sam prestao aktivno pratiti druge aktivnosti.

  2. Gogo Says:

    Je, taj je i je, to je.

  3. sokoj Says:

    bolji je od njihovog, super oponasaju soft rock iz sedamdesetih, a mapetovsko-mizantropski diksilend “The Silver Platter Club” jedna je od par pjesama godine.

  4. Tonći Says:

    “mapetovsko-mizantropski diksilend”

    nije u redu da počneš vic o Jinxima a da ga ne dovršiš, znaš!

  5. Matej Says:

    dolazi grant u zagreb, ne znam jeste li upućeni.😀

  6. moose Says:

    jel taj grant svirao prije wilca u beču? ako je to taj, smrtno je dosadan uživo…

  7. zoran Says:

    Što se promijenilo od Czarsa? Pa ima tjunse, ono, svaka pjesma je tjun, a budući da se smatram ekspertom za tjunse jer me ništa drugo u muzici ni ne zanima, tvrdim da je ovo pet puta tjuničnije od Czarsa od kojih jedino i pamtim Paint The Moon, i to po tome što je pokrao http://www.youtube.com/watch?v=J5Rekya5wws. Plus, slušaj sokoja, soft je to rock 70-tih – Midlake ne sviraju ni slično Czarsima.

    A kad Grant svira i gdje?

  8. bojan Says:

    da li duvanje otvara prostor za yogu?

  9. Gogo Says:

    Ma moš se ti smatrat čim oćeš, Zoki, ja samo kažem da mu je solo isti kurac kao i Czarsi – mislim, dobar kurac! I kad to dolazi u Zagreb, Matej, nemoj navlačit!

  10. perosero Says:

    koja gomila gluposti

  11. Matej Says:

    nije mate jedini organizator koncerata! prema informacijama kojima raspolažem, trebao bi do ljeta biti u istom prostoru gdje je chinawoman za par tjedana (kino studio), a i isti tip to organizira. vidjet ćemo hoće li biti išta od toga…

  12. zoran Says:

    Ali stvarno nije isti kurac. To je isto kao reći da su Suede i Brett isti kurac (s tim da je u tom slučaju Brett za kurac). Da, isti autor, ali skroz drugi zvuk i pjesme su pop, ono, tralala, prvoloptaški, dok Czarsi to baš i nisu. Poslušaj bolje i čut ćeš bolje.

  13. sokoj Says:

    Jebeš pop, ovo je najbolja pjesma svih vremena.

  14. Gogo Says:

    Totalni prvoloptaški pop, nema šta.

  15. zoran Says:

    Ako laže koza, ne laže jutjub.

  16. Gogo Says:

    Čekaj, Zoki, znam kako ćemo to riješit – ako Tonći kaže da je pop, onda je. Ako kaže da nije, onda nije!

  17. Tonći Says:

    lol

  18. zoran Says:

    Lol rock? Hm, ima smisla.

  19. Gogo Says:

    Hahahaha!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: