Svakom svojih 15 godina slave

by

Ako je travanj najokrutniji, siječanj je onda najpredvidljiviji godišnji mjesec, uz to što je jako kul jer u njemu rođendane imamo ja i Michael Stipe. Dvije su stvari dosad bile ziceri, nerviranje i krajnje slavlje uz hrvatske rukometaše, te očajna pustoš zagrebačke koncertne ponude. Jebiga, panta reji, na ovome se prvenstvu naši nerealizirani nogometaši i košarkaši baš i nisu pokazali u najboljem svjetlu, zbog čega zapravo i ne treba previše žaliti. Bilo je dosad, prika moj, medalja i previše, s obzirom da se igrom ipak nismo bili toliko odvajali od ostalih uobičajenih pretendenata na vrh. Druga je stvar, međutim, ostala ista – u Zagrebu u prvom mjesecu na koncerte odeš više slučajno, kad se nekako zalomi kakav polunapet. Iako se, a u skladu s maksimom da je svaka svirka jednako legitimna i standardnim planom da se o svakoj koju vidim na Gorili pojavi koja riječ, moram osvrnuti i na dvije gažerske varijante koje sam doživio kroz posljednjih desetak dana. Prvo je prošlog petka u MVP-ju, kod Mladena, neki momak malo upilao ne pretjerano inspiriranom selekcijom YU klasike, a sad u četvrtak sam u Koldingu od nekih drugih momaka čuo i obradu Waitsove ‘I Hope That I Don’t Fall In Love With You’. Kako je to najbolja pjesma svih vremena, red je sve to skupa spomenuti. Bez nje, ne bih, majke mi.

Tu, sad već dosadnu, siječanjsku glad često sam znao utažiti i inače potpuno neprobavljivom muzičkom prehranom, pa je razvoj situacije u kojem je prekida pravi gurmanski vatromet ispao i još ugodniji. U petak 28.01. i subotu 29.01. u KSETu su omiljeni mi FNC Diverzant slavili petnaesti rođendan benda, oba dana potpomognuti društvom slatkih moody pop-punkića Shoot Me Wendy te melody-suboraca Debeli Precjednik. Petnaesti rođendan Diverzanata veseli koliko i deprimira, jer je super i samo znati da još postoje i da svako toliko imam prilike uživo čuti ‘Bibu’ ili ‘Psiha’, ali je totalni crnjak sjetiti se da sam ih prvi put, i to legendarnu ‘Punk Rock Song’, čuo još u srednjoj školi. To je bilo toliko davno? Nemoj zajebavat? Je. Uf…

Prvoga rasprodanog dana Shoot Me Wendy sam propustio jer se slavila još jedna klasično uvjerljiva kvizna pobjeda, zbog koje sam u KSET stigao tek negdje na pola nastupa Debelih. Da je riječ o najmoćnijem i najusviranijem bendu na sceni vjerojatno i nema zbora – iako, možda i ima, i ja serem kvake, jer nikad i nisam bio dio pank scene pa da znam što misle ljudi s nje. Ali, kao simpatija pun promatrač sa strane, mislim da smijem zaključiti nešto takvo. Ali, zaludu im ta moć, energija, ludilo i snaga, kad jako često prelaze opasnu granicu punka i metala. Emo-melody vriske se, doduše, našlo u jednoj novoj stvari, ali ostale su bile neizdrživo napucane dždždž steroidima. Nije to za mene, hvala, ali ne hvala. Sad, bilo bi opet debilno pretpostavljati stav ostalih okupljenih, ali puna eksplozija oduševljenja prvog se dana desila tek kad se bend riješio engleskog i utega, i okrenuo jezicima naših naroda i narodnosti, te se sručio u medley ‘Samoće’ (KBO!ova, još jedna najbolja stvar na svijetu) i ‘Farmerskog srca’. Crowdpleaseri su crowdpleaseri, je da su jeftini, ali sreća da su ovoliko lijepi i dobri. Drugi dan su Osječani bili nešto opušteniji, ali nije bilo ‘Samoće’. Heh, eto zato se ide oba dana, nikad ne znaš što ćeš propustiti! A gleda i zloglasna pank komisija, iako nada mnom, s obzirom da sam indiejanac, nema pravnu jurisdikciju. U subotu sam ipak stigao i na Shoot Me Wendy i iznenadilo me koliko su bolji nego što ih pamtim, iako ih nisam uopće pamtio u negativnom svijetlu. Baš odličan bend, šteta samo što nikako da se izdignu iz razine predgrupe. Keči tjuns, super svirka, za naše prilike originalan zvuk. Sve štima.

Goc, Teo, Bero i Žac se neće ljutiti što je evo već iscurio punkufer teksta, a da njih nema nigdje. Štoviše, mislim da im ovakvo nešto i paše, njihova je spika uvijek bila ona opuštene zajebancije, u kakvoj neki red i pravila nisu dobrodošli. Zadnji put kad sam pisao o samostalnom koncertu benda čudio sam se tome kako u Zagrebu sviraju rjeđe od jednom godišnje, a sad su čak i to debelo prekardašili. Ne računamo li skupni benefit za Tunu krajem 2009., od zadnje diverzantske zagrebačke akcije prošle su pune 3 godine. Tako je kako je, poslovi, brakovi i djeca ušetali su u sliku. Spominjani koncert, na istome mjestu zločina, po mojem je sudu njihov najbolji (koji sam osobno vidio), i ova mu se dva slavljenička ipak nisu približila suhoparnom kvalitetom. Ali su zato svečanost prigode i napaljenost dva dana zaredom rasprodanoga kluba sve obilato nadoknadile.

Kuriozitet prvog dana bila je samo-gitara-i-glas verzija ‘Ideš mala’, uzrokovana otkazivanjem Berine bas-pedale, pa je publiku trebalo nekako zabaviti dok se osiguravala zamjenska, a kroz skoro 45 minuta svirke Diverzanti su dali presjek svoje karijere (drugi se dan set lista skratila za tri pjesme, ali se i svirka pojačala energijom). Ha ha, sad to zvuči kao da su svirali po dvije pjesme sa svakog od desetak albuma, a sve skupa ih imaju tridesetak (pjesama, ne albuma!), pa bi točnije bilo reći kako su odradili tri petine svoga ukupnoga diskografskoga kataloga. To ni Boss ne može, koliko god mu koncerti trajali! Naravno da bih ja bio volio čuti nešto novih pjesama, ali, ne namjeravam ovdje uvrijediti dečke, moram priznati kako sumnjam da će me neke eventualne nove uspjeti jednako raspametiti koliko je to ’98 mogla ‘Zapleši sa mnom’ ili ’03 ‘Kažeš da bi htjela’. Naravno, problem je u meni, ne u njima. Godine idu, lete ko minute.

Baš zato mi ovakvi koncerti pašu, pogotovo kad se i na članovima benda da primijetiti da im je stalo, da se barem za tu jednu večer ili te dvije večeri doista žele vratiti desetak godina u prošlost, kad je svaka svirka bila najvažnija na svijetu, a svaka pjesma poruka za budućnost. Sagledavati bendove pjesme i koncerte uz nešto manje udjela osobne povezanosti više i ne pokušavam – bend mi je drag još od srednje, a basist Goc mi je jedan od najboljih prijatelja – ali čini mi se kako su ovi slavljenički koncerti stvarno bili baš zakon, makar i gonjeni nostalgijom dobrog dijela okupljenih. Gledajući oko sebe ljude svojih godina, kao i one nešto starije, skužio sam kako nisam bio jedini koji je nekada preferirao simpatične osobne crtice nad prožvakanim klišejima propitivanja sistema. Gledajući oko sebe znatno mlađe sadašnje srednjoškolce, s guštom sam zaključio kako nije stvar samo u petarpaniji, nego ima nešto – i to masu! – i u samim bendovim pjesmama. Realno, FNC Diverzant već ionako jest teško objasniti nekim ozbiljnijim ljudima, pravim pankerima, pravim muzičarima i sličnima. To će u skorijoj i daljoj budućnosti vjerojatno postajati samo još teže. Nema veze. Ko razume svatiće, reklo bi se. Sretan rođendan!

Set lista u petak 28.01.: Toga dana – Punk Rock Song – Kažeš da bi htjela – Slobodan – Put za bolje vrijeme – Blizu sunca – Ostao sam sam – Stranac – NDS – Psiho – SVNV – Ideš mala – Zagreb-Amsterdam – Zadnja epizoda – Daleko od mene – Biba – Zapleši sa mnom – Stari panxi

Set lista u subotu 29.01.: Toga dana – Punk Rock Song – Kažeš da bi htjela – Slobodan – Put za bolje vrijeme – Blizu sunca – Ostao sam sam – Stranac – NDS – Psiho – Zagreb-Amsterdam – Ideš mala – Daleko od mene – Biba – Stari panxi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: