Iz arhive Plana B: Nikad kauboja od indiejanaca

by

Glazbeni kritičar Simon Reynolds (da, isti onaj čiji je izvrsni «Energetski bljesak» nedavno izašao u hrvatskom prijevodu!) nedavno se osvrnuo na raznorazne recentne liste najboljih albuma desetljeća, i… primjetio kako su premoćno ispunjene izdanjima iz prve polovice nultih.

Prema Reynoldsu, posrijedi je konačna manifestacija fragmentacije pop/rock kulture i njene publike – koja jest već dugo vremena na snazi, ali je i rapidno ubrzana s pojavom interneta. Drugim riječima, nije stvar u tome da više nismo nalazili albume iz poznih nultih koji se mogu mjeriti s najboljima iz ranih nultih, nego da se sve teže možemo složiti koji su to točno albumi… Jer nam je internet svima (ili barem, okej, nama geekovima što krojimo takve liste) više nego ikada prije omogućio da se udubimo u vlastite žanrovske niše, pružio nam toliko izbora da smo se raštrkali svaki na svoju stranu, sa sve manje potrebe da tu i tamo bacimo pogled izvan svojih sve ezoteričnijih getoa.

Teorija nije skroz za baciti, ali je zato ozbiljno poljuljana još jednom vrstom lista što su se također nedavno izredale: onih godišnjih. Naime, «Merriweather Post Pavillion» Animal Collectivea proglašen je albumom godine na stranicama većine od onoga što bi se moglo nazvati relevantnim glazbenim tiskovinama i webzinima (Pitchfork, Spin, Uncut, Mojo, Popmatters, Stereogum, Clash). «Veckatimest» Grizzly Beara je ugodno ugnježđen u većini top tenova. Jedva da ima iti jedne liste bez «Bitte Orca» Dirty Projectorsa, a ni Phoenix i Yeah Yeah Yeahs nisu daleko.

Što će ga reći: konsenzus ipak i dalje postoji! I kad uzmemo tri najbolje/najčešće plasirana albuma, konsenzus kritike nam kaže da je u 2009. sektor eksperimentalnog indie-rocka – bio the sektor.

Postoji dobar razlog zašto je «glazbeni kritičar» u praksi najčešće sinonim za «rock kritičar». Jer iako se spomenute publikacije i webzini najčešće u načelu postavljaju kao nepristrani vodiči kroz modernu glazbu u svim njenim oblicima, na njihovim stranicama rodoslovno stablo rocka svejedno, uvijek, i bez greške, ima debelo povlašten položaj. Da, Uncut i Q znaju recenzirati albume hip hopa ili dubstepa, ali takvi albumi će rijetko dobiti istaknuti okvir u rubrici recenzije, kamoli neki veći prilog (ili, nedajbože, naslovnicu). Da, Ilko i Sale mogu zajedno složiti listu albuma godine na kojoj će se naći mjesta i za slijepe bluesere iz Gvajane i gluhe funk-šansonjere iz Džibutija i štatijaznam, ali se svejedno uvijek podrazumijeva da će Saletov favorit biti na prvom mjestu. Rock je bog i batina glazbene kritike, i s time smo se svi već odavno pomirili.

No – dominacija indie-rocka u carstvu rock-kritike? E to je već jedna specifična pojava novijeg datuma.

Pazz & Jop, godišnja lista Village Voicea što desetljećima zbraja glasove nekoliko stotina kritičara (uglavnom američkih), pruža zgodan uvid u genezu tog fenomena. Pošto je punk svojevrsni Veliki prasak što je otvorio put indie-rocku – krenimo od 1977, kad «Never Mind the Bollocks» osvaja prvo mjesto Pazz & Jopa. Punk je zatim izrodio šminkerski new wave i boemski post-punk, ilitiga kolijevku indie-rocka, a na Pazz & Jopu ovaj prvi uvjerljivo šije potonjeg. No, parelelno s usponom college-rocka i onoga što se nekad nazivalo «alternativom», u top tenu već sve češće nailazimo na bendove poput Hüsker Dü, R.E.M. i Pixies. Stvara se kritična masa indie-rocka, ili ako hoćete – kritičarska masa.

Prije nego što nastavim dalje, vrijedi se podsjetiti kako imamo glazbene publikacije tobože opće prakse no fokusirane na rock (Rolling Stone, Q), kao i one tobože opće prakse no fokusirane na indie-rock (NME, Pitchfork) … I do ne tako davno, među njima je postojala neka koliko-toliko jasna linija demarkacije. Jest da je kroz prvu polovicu devedesetih postalo normalno da jedni Pavement na Pazz & Jopu zgrabe drugo mjesto (i to dva puta!), ali top 20 Pazz & Jopa iz, primjerice, 1994. ujedno je sadržavao i albume Neila Younga, Johnnyja Casha, Nine Inch Nails, Freedyja Johnstona i Iris DeMent, te ga se – sve u svemu – ipak nije moglo zamijeniti za godišnju listu NME-ja ili Melody Makera.

No odvrtimo dalje do 1997, i u Pazz & Jopovom top tenu imamo ne samo Pavement, nego i Cornershop, Sleater-Kinney, Yo La Tengo i Belle & Sebastian! Jest da se Bob Dylan kočoperi na prvom mjestu kao podsjetnik da stara garda još nije formalno predala žezlo indie-mladoturcima, ali razlika je sve manja.

A kad zatim skoknemo još dalje, do 2007, dolazimo do toga da je od Pitchforkovih top 20 albuma – njih čak osamnaest prisutno u Pazz & Jopovih top 40!!!

Naravno, kad kažem indie-rock, sufiks «rocka» pritom koristim u najširem mogućem smislu; onome što zna odmaknuti poprilično daleko od spika a la «ošini mudima po prašini» što ih instinktivno sparujemo s pojmom rocka. Taj neki drugi, cerebralni rock, kod kritike je ionako u prosjeku uvijek bolje prolazio od mudnih varijanti, i utoliko nije ni čudo da je kritici indie-rock postajao sve miliji upravo kroz period kad su se dotičnom muda sve više – skupljala! (Ili, moglo bi se to i tako reći, kako je sufiks u pojmu «indie-rocka» postajao sve veći balast.)

Točno je da je indie i u doba kad se još zvao alternativom udomljavao mnoštvo različitih senzibiliteta, uključujući i one kojima je sklanjanje muda među noge predstavljalo ideološki imperativ…. No ipak, tada se u globalu znalo da je „alternativa“ prvo mjesto za potražiti bučniji, prljaviji, divljiji, grublji kontrapunkt mainstream-rocku.

Tih kontrapunktova ima i dan-danas, svakako, ali… uz, ajde, iznimku kratkog proplamsaja interesa za garažnim rockom u doba Strokesa i White Stripesa, oni su u Indielandu u zadnjih desetak nekako uglavnom pogurnuti na margine. Pa je tako danas indie pretežno mjesto za potražiti nešto možda ekscentričnije, eteričnije, nježnije ili toplije od onoga što nudi mainstream-rock… ali ne i nešto žešće.

Kad su se prije nekoliko godina blizanke Olsen hvalile kako slušaju Postal Service i Modest Mouse, a Natalie Portman Zachu Braffu u «Garden Stateu» dala da sluša Shinse uz napomenu kako će mu to promijeniti život – indie-friendly blogovi i forumi su o tome brujali mjesecima, s mješavinom nevjerice i sprdnje.

Danas, pak, jedva da itko trepne kad jedna Stephanie Meyer kaže da sluša Animal Collective i Grizzly Bear; udarni promo-singl sa soundtracka najvećeg jesenjeg blockbustera izvode Death Cab For Cutie, a svaka holivudska starleta koja drži do sebi ima barem jednog dečka-indiejanca za pojasom. Kastracija indieja ne samo da je podigla njegov kritičarski rejting do neslućenih visina, nego ga je i uvela u mainstream!

Ali – samo na mala vrata. Indie možda jest na usnama opinion-makera i selebova, ali je i dalje rijetko na usnama prosječnog slušatelja. I iako indie prodaje sasvim solidne količine albuma, i dalje nema hitove. Kao muzika „za tijelo“, zvuči krajnje mlakonjski u odnosu na raspaljotke Green Daya i RHCP; kao muzika „za dušu“, djeluje traljavo i nedorečeno u odnosu na koldplejaste naricaljke s kojima se filaju „dirljive“ scene u ABC-jevim serijama.

Dakle, iako je indie već višesterostruko probio plafon pravedne i proporcionalne medijske zastupljenosti u odnosu na druge vrste ne-pretjerano-popularne muzike – mislim da je istovremeno i dosegnuo plafon komercijalne prođe. Što je utješna misao za hejtere poput mene! Jest da će me i dalje živcirati to što se toliki prostor u mainstream medijima daje samo jednom od mnoštva žanrovskih kozmosa, ali se barem ne moram bojati da ću čuti indie-rock ako upalim prosječnu radio-stanicu ili izađem u prosječni disko-klub. Sistem me može natjerati da čitam i slušam o Grizzly Bear, ali me još nije uspio natjerati da ih slušam mimo svoje volje. FAK D SISTEM, braćo i sestre!!!

(izvorno objavljeno u Planu B, siječanj 2010.)

6 Odgovora to “Iz arhive Plana B: Nikad kauboja od indiejanaca”

  1. Tonći Says:

    op.a: nakon što sam se pozabavio onim što mi je bilo najzanimljivije (statistike za Pazz & Jop) te dao neko bazično tumačenje toga – skužio sam da mi je ostala još kartica teksta za napisati, a rekao sam sve što sam imao za reći! tako da se ispričavam na nesuvisloj završnici teksta, a koji objavljujem jer je opet vrijeme godišnjih magazinskih/webzinskih top-lista, na kojima – wow, koje iznenađenje – opet dominira indie (ovogodišnje “sveto” trojstvo: Arcade Fire, The National, Beach House)

  2. Tonći Says:

    a ovo na kraju sa sistemom je svojevrsni uvod u naredni tekst objavljen u Planu B, o narodnjacima, koji ću ovdje reprintati slijedeći mjesec

  3. tha Says:

    Sistem me može natjerati da čitam i slušam o Grizzly Bear, ali me još nije uspio natjerati da ih slušam mimo svoje volje. FAK D SISTEM, braćo i sestre!!!

    mislim da je sve rečeno

  4. Holiga Says:

    kad govoriš o ovogodišnjem ‘svetom’ trojstvu, propuštaš spomenuti uvjerljivo vodećeg Kanyea, kao i ostatak drugog, ‘kužerskog’, ne-rockerskog trojstva koji čine Big Boi i Janelle Monae.

    http://features.metacritic.com/features/2010/music-critic-top-ten-lists-best-of-2010/

    glazbeni kritičari tako su ponosni kada se mogu pohvaliti kako, eto, kuže i nešto što nije indie, ne primjećujući pritom da se uvijek radi o vrlo indie-friendly albumima i da ih najčešće jedino po toj liniji mogu i skužiti.

    sad riskiram da naletim Lakimenu na volej za neku od njegovih lucidnih dosjetki/igri riječi, ali priznajem da ni sam nisam stigao daleko više od tog nivoa, možda tek jednu malu evolucijsku razinu. ili barem tako volim misliti.

  5. Tonći Says:

    Kanyea nisam računao pošto ga nije bilo na prvim velikim magazinskim listama (za koje je dedlajn bio, pretpostavljam, negdje krajem listopada pa ga nisu ni stigli baš čuti?) – al da, dominira praktički svim kasnijim listama što su imale razumnije dedlajne, tako da si u pravu, trebao sam ga spomenuti!

    i dalje nikako da iznađem volje da poslušam tu Janelle Monae

  6. Gogo Says:

    Čak je i meni Monae skroz dobra. Šit!

    Al je zato Curren$y bolji!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: