Nova rubrika na Ruralnoj gorili: CHATVRTAK!!!

by

U najkraćim crtama: pošto je bilo dosta instanci kad je u komentarima na Gorili znalo biti živahno, ovo bi bio neki moj pokušaj da to pokušam potaknuti i na redovnoj, tjednoj bazi. Tako da ću odsad svakog četvrtka postaviti po jednu temu, i pozvati sve zainteresirane na diskusiju u komentarima! Ako interes bude slab, rubrika će u roku od mjesec dana biti neslavno ugašena a ja ću se praviti kao da se ništa nikad nije dogodilo.😉 No ako interes ne bude slab, onda idemo dalje, a u moderiranje rubrike (tj. smišljanje tema/pitanja) će se uključiti i ini autori s Gorile (barem Gogo, ako nitko drugi!).

A za ovaj prvi put, pitanje bi glasilo: koje je desetljeće imalo bolju glazbu, devedesete ili nulte?

13 Odgovora to “Nova rubrika na Ruralnoj gorili: CHATVRTAK!!!”

  1. Tonći Says:

    što se mene tiče – nulte, naravno. bolji R&B + bolji house + svo bogatstvo UK garagea = nema konkurencije.

    a pitam, između ostalog, zato što se ovdje skuplja dobar broj Nomadovaca (a i ljudi koji su čitali Nomad), pa me baš zanima što ekipa misli, s obzirom na to koliko je Nomad agresivno gurao spiku da nema do devedesetih! osim toga, Gorilu piše i čita dosta nas starih konja koji – za razliku od većine naših vršnjaka – i dalje aktivno pratimo novu glazbu, pa bi mi bilo zanimljivo vidjeti i koliko je nas iz te specifične skupine odoljelo, a koliko nas je pokleklo onom sindromu kad čovjek smatra da je najbolja era glazbe bila ujedno i ona era kad je bio mlad, al ono baš mlad-mlad… mislim, da bude jasno, ja *ne* mislim da je neka velika tragedija, pa čak ni nešto nužno negativno kad čovjek poklekne tom sindromu, uostalom to je sasvim prirodna stvar, čista (neuro)biologija, e a sad, kako bi definirali “mlad-mlad”… ne znam, nešto tipa u rasponu od 16. do 20-i-neke godine? (možda sam ipak trebao nabaviti i pročitati “This Is Your Brain on Music” prije nego što sam krenuo ovako nedorečeno laprdati, haha)… iz osobnog iskustva bih uzeo 20 godina kao neki prosjek, a to što su meni rođenom ’77. draže nulte od devedesetih ne mora uopće značiti da sam odoljeo sindromu – nego se štoviše (posebno kad se uzme u obzir to da mi je prva polovica nultih uvjerljivo draža od druge polovice!) elegantno uklapa u to da sam u koječemu bio late-bloomer i da sam kaskao za vršnjacima u mnogim stvarima u životu!

    rane nulte su bile period kad ne samo da sam bio još mlad po bilo kojoj definiciji, nego sam i pošteno *uživao* u tome (mislim, uživao sam često ja i u srednjoj, ali tad je i em bilo puno više drame, em sam tek krčio svoj put prema nekom minimumu društvene prilagođenosti), a to je ujedno bio period proboja housea i period kad je R&B, jedna od mojih najvećih životnih glazbenih ljubavi, bio na komercijalnom vrhuncu (=sveprisutan), kad su čak i ljudi koje znam a nisu neki teški R&B-fanatici znali poslušati (pa i zavoljeti!) npr album od Ashanti (!), što je danas potpuno nezamislivo… danas pak imam XXX frendova na fejsu a da *nijedan* od njih nikad nije šerao nešto od The-Dreama, dok recimo komercijalni house mogu vrtiti ili klinčadiji u Ražancu ili gejevima u Zagrebu, a vršnjaci s kojima se družim, ili sam bar u kakvom-takvom kontaku – nula bodova. tako da moj doživljaj ranih nultih kao glazbene zlatne ere nad zlatnim erama možda i nije “kompromitiran” samo time što sam tad bio mlad-mlad, nego i time što je tada manje-više sva muzika kakvu volim sačinjavala integralan dio mog *društvenog* života… a što danas vrijedi uglavnom samo za nekomercijalnu house-partelu. mislim, bolje išta nego ništa, ali…

  2. Gogo Says:

    Nulte, dabome!

    Mislim da je sasvim jasno da je svakome tko muziku prati ili nastavlja pratiti uvijek bolje ono novije, čega se jasnije i konkretnije sjeća, što mu je realno bliže. Pri čemu mislim da je važno baš to da se aktualna muzika aktivno i relativno posvećeno prati – nebitno radi li se o friškim glazbenim formama ili novim varijacijama potrošenih. Jer onaj tko muziku jednako voli ali se ne trudi čuti novu muziku i nove bendove baš i ne može dati nekakav valjani sud. Moj stari možda ni jednoj dekadi neće priznati primat nad šezdesetima, ali mu je muzika devedesetih puno bolja od one osamdesetih, prvenstveno zato što je preko mene čuo brdo bendova koji su mu bili super i koje je zavolio – od Counting Crows do MSP, od Oasis do Cowboy Junkies. Mislim, nijedan od navedenih bendova ni po čemu nije neki ekskluzivni predstavnik glazbe devedesetih, mogli su se pojavit i 15-20 godina ranije, ali njih je čuo, a neke ranije nije i masu puta je za ove i neke druge bendove rekao kako su mu sjajni, koliko i neki oldies favoriti.

    Jebiga, meni se čini da našu nomadovsku agresivnu deifikaciju devedesetih upravo i opravdava činjenica da sad uglavnom mislimo kako su nulte još i bolje. Mislim da su u ovakvim raspravama uvijek svi realni, objektivni argumenti na strani onih koji brane novije, dok je preferiranje starijeg uglavnom nostalgično motivirano. Naravno, ne mislim time reći kako nekome ne može biti draži Springsteen ili Young od Arcade Fire i Animal Collective, samo u mom slučaju to nije tako iz nostalgičnih razloga. Nego mi jednostavno zvuče bolje.

    A sad zašto su mi konkretno nulte bolje – pa jednostavno u njima djeluje ili je djelovao znatno veći broj bendova koji su mi sad najdraži na svijetu. Za desetak godina možda/vjerojatno ću promijeniti sud, i biti bliži objektivnom sagledavanju mojih subjektivnih preferencija. Tko zna? Zasad su nulte bolje, iako bi boj najboljeg iz jednog i najboljeg iz drugog desetljeća bio zajeban. Neka konkretnija imena u nekom drugom postu.

    I da, ime rubrike – ZAKON!!! Sigurno je četvrtak kao dan odlučen tek nakon što ti je na pamet palo ime.

  3. Andrej Says:

    90-te ću pamtiti po grunge-u,britpopu i macareni, a nulte neću pamtiti po grunge-u,britpopu i macareni, tako da je odgovor nulte…

  4. bb Says:

    kasne nulte!🙂

  5. Tonći Says:

    “Macarena” vs “Asereje” –> još jedan očigledan dokaz superiornosti nultih

    to s “Macarenom” me podsjetilo na jednu zanimljivu pojavu kod gledanja unatrag na desetljeća, a to je ono kad se izvjesnom broju ljudi prethodno desetljeće počne doimati kao neusporedivo veselije, šarenije, življe, otkačenije i sl. u odnosu na aktualno desetljeće… i kužio sam na što ljudi ciljaju kad su uspoređivali doba grungea, trip hopa i sličnog s fluorescentnim osamdesetima, ali me nemalo iznenadilo kad sam na takvu kuknjavu naletio i u nultima! a onda sam se sjetio stvari poput “Groove Is in the Heart”, stvari poput ovog spota:

    i eurodancea, i pop-ravea, i “I’m serious as cancer”, i tako dalje i tako dalje… uostalom i “Macarena” djeluje kao produkt neke nevinije prošlosti, u kojoj su *dva penzića* mogla provesti 14 tjedana na prvom mjestu Billboarda! a danas pop ne samo da je tako opresivno young-&-sexy-all-the-time, nego i čak i naj-“kuruzniji” pop cilja na to da bude barem malčice cool/edgy – a ako su Los Del Rio eventualno i imali takve neke težnje, to se bogami *ni po čemu* nije očitovalo! i zvučali su kao da iskreno žele da ih vole svi od 7 do 77, dok se današnji pop (i ne samo pop!) izvođači doimaju kao da uvijek u glavi, bilo svjesno, bilo nesvjesno, imaju neki koliko-toliko precizirani *target* (ili da parafraziram staru narodnu: “ko te sluša, takav si”)

    no opet, s druge strane, to je sve ujedno i optička varka: Los Del Rio su zapravo i u devedesetima bili anomalija, a to da izvođači imaju svoje targete, da se postavljaju kao da na njihov tulum nisu pozvani *baš svi* – ta ekskluzivnost (ili, barem, osjećaj ekskluzivnosti) je jedan od glavnih motora popularne glazbe od rođenja rock’n’rolla naovamo! uglavnom, htio sam reći to da je doživljaj prethodnih desetljeća kao šarenijih i šašavijih jednostavno stvar selektivne perspektive: osamdesete su također bile i doba U2, i stadionskih Simple Mindsa, i Band Aida, i darkera, i definitivno im *nije* manjkalo pompozne ozbiljnosti, samo što je to lako smaknuti s uma kad se sve današnje popkulturne lol-80s retrospektive svode na perma-frizure i spandex

    “Mislim da su u ovakvim raspravama uvijek svi realni, objektivni argumenti na strani onih koji brane novije, dok je preferiranje starijeg uglavnom nostalgično motivirano.”

    a *još* uvljerljiviji bi bili oni koji su proživjeli oba desetljeća i rekli da su im devedesete bile bezveze, a nulte super! mislim, sigurno ima i takvih ljudi na svijetu (al vjerojatno premalo da bi statistički bilo vjerojatno da će netko od njih zalutati u ove komentare)

    “Sigurno je četvrtak kao dan odlučen tek nakon što ti je na pamet palo ime.”

    proziran sam, totalno🙂 još sam i bio čekirao gugl, izgleda da je naziv upotrijebljen samo jednom za jedan chat s Ivanom Brkić na Iskonu, i otad stvarno nije bilo dvojbe

  6. Josip Says:

    Super je ovaj Definition of Sound, samo se bojim epileptičkog napada nakon trećeg gledanja.

  7. velimir Says:

    “izgleda da je naziv upotrijebljen samo jednom za jedan chat s Ivanom Brkić na Iskonu, i otad stvarno nije bilo dvojbe”

    chatvrtak je bio naziv celebrity chatova koje sam ja radio na tportalu prije 5 godina…🙂

  8. Gogo Says:

    Aj, onda ga i dalje smijemo korstit!🙂

  9. Kapetan Miki Says:

    Devedesete su ipak bile sadržajnije i bolje,prva polovina nultih još kako-tako,ali ova druga polovina…jedva čekam da joj vidim kraj.

  10. ga-li Says:

    nakon kraceg razmisljanja (gdje je zapravo prevladavala dvojba da li je bila bolja druga polovica devedesetih ili rane nulte) ipak glasam za devedesete!!
    samo berba 95e ili 98e je dovoljna da porazi skup svih berbi od 05-09e, a i ostatak je godina desetljeca pretproslog ipak ponudio malo vise nego ove preostale godine dekade nulte.tada su se i albumi preslusavali temeljitije, ne zato sto smo bili mladji i imali vise vemena i volje nego zato sta smo u prosjeku(barem ja) dobivali album dnevno(mozda i manje), a danas(kao i kroz cijele nulte) poskidamo i po 30ak albuma dnevno, poslazemo na winamp, preslusamo u par dana i cao djaci, doticni se mogu vratiti na sopstvenu play-listu samo u slucaju supergenijalnosti(sta je rijedak slucaj-npr the xx od relativno recentnijih izdanja) ili u slucaju izrazite osobne zelje za ponavljanjem doticnog ‘stiva'(jer, naravno, u sljedecih 24 sata skinilo se jos 30tak novih izdanja-meni, usput, u ovu kategoriju definitivno upadaju zadnji meniksi!!)-sukus svega je da se glazba nultih doima kao jedan veliki skup pjesama bez pocetka i kraja(cak i meni, izrazitom poborniku preslusavanja glazbe u albumskom formatu, ne u pjesma-po-pjesma-od-ovoga-ili-onoga formatu) uz koju se tesko vezati kao sto sam se vezao u glazbu devdesetih(koju sam peslusavao u album-po- album principu;jer, jebiga, nije se ni moglo bolje🙂 ).

  11. Tonći Says:

    i dalje nisam baš siguran u taj argument kako je letimično preslušavanje hrpe albuma naspram intenzivnog slušanja malog broja albuma primarno posljedica ere brzog interneta… kao prvo, mislim da to definitivno ne vrijedi za casual ekipu (uključujući i ljude kojima je muzika važna, ali ipak ne *pre*važna stvar u životu), za koje vjerujem da im je u prosjeku dovoljna podjednako razmjerno mala količina glazbe kao i prije 10, 20 ili 30 godina… a što se tiče ljudi poput nas, glazbenih manijaka, nisam baš ni za njih siguran – mislim da je to ipak više stvar godina? volio bih ako bi se na ovu temu oglasio netko tko uistinu i jest tinejdžer (ako takvi uopće čitaju Gorilu), ali sasvim je lako moguće da se kod njih u odnosu na nas u tim godinama uglavnom promijenio samo volumen *akumulacije* muzike, što samo po sebi ne mora određivati raspored slušanja – ono tipa, poskidaš kompletne torent-diskografije nekih bendova za informativne svrhe, neki frend ti snimi spindl ovoga i onoga, ali svejedno većina toga skuplja prašinu dok po n-ti put slušaš “The Funeral” ili štatijaznam? kao što kažem, nemam pojma, ali ne bi me uopće iznenadilo da najčešće i jest upravo tako, to su jednostavno godine kad se čovjek najviše identificira s muzikom, pojedinim bendovima/izvođačima

    (također, i era prije interneta je pružala svoje mogućnosti akumuliranja nemilih količina glazbe – ploče su nekad, do kraja osamdesetih ili tako nekako, bile *jako* jeftine. po pričama starije ekipe tad se u srednjoj moglo kupiti ploču već i od dnevnog džeparca za užinu! mislim, da, bio je ograničen obim licencnih izdanja i sve, ali to svejedno nije spriječilo npr mog tatu da s vremenom sakupi par tisuća ploča, od kojih moš mislit koliki je postotak temeljito poslušao)

  12. Kapetan Miki Says:

    E Tonći,i loše ti je pitanje jer nulte još nisu gotove!!! Može svašta izaći još u ovih sedamdesetak dana🙂

  13. Gogo Says:

    Ne mogu više…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: