Rooney – I Don’t Wanna Lose You

by

Zgodna stvar s (pod)žanrovskim revivalima je to što nikad ne znaš što će se jednog dana opet naći u fokusu, uključujući i skroz minorne i rubne scene ili estetike, pa mi tako ponekad zatinja nada da će se budući naraštaji vratiti u ovaj ili onaj rudnik u kojem je bila otkrivena bogata žila, ali se zlatna groznica iz ovog ili onog razloga preselila negdje drugdje prije nego što je teren uopće pošteno pročešljan… Strokesi su, recimo, za mene jedan od takvih rudnika: mislim da igranje s njihovim zvukom u ruhu soft-rocka krije pregršt tako neistraženih, a tako slatkih mogućnosti, i bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bi za 10 ili 20 godina propupala jedna cijela scena soft-Strokes-kopiketova! Je, znam kakvi su izgledi i sve, ali nema veze, ja ću nastaviti sanjati svoj san, a u međuvremenu ću se neizmjerno veseliti svakom sporadičnom momentu u kojem netko sasvim slučajno nabasa na tu žilu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: