Iz arhive Plana B: Bez južnjačke utjehe

by

Južnjački hip hop je prije nekoliko godina potpuno zasjenio i east coast i west coast, te se i dalje ne nazire kraj njegovoj vladavini željeznom šakom. Tako otprilike, u najkraćim crtama, ide štorija što se tiče afiniteta američke mladeži sklone hip hopu – a što se tiče pak hrvatske, imamo dvije skupine.

U onu prvu, naravno neusporedivo veću, spadaju klinci i klinceze koji nemaju ništa protiv hip hopa ali im isto tako i nije neki prioritet, te stoga njihov interes najčešće ne seže dalje od najvećih pop-rap zvijezda, od Snoop Dogga preko Ja Rulea i 50 Centa pa do Flo Ride; to su ljudi kojima je generalno hip hop dobar onoliko koliko im je dobar hook (tj. otpjevani refren), kad ga ima. U onu drugu skupinu spadaju ljudi koji, što bi se reklo, žive hip hop – bilo u smislu da su i dalje privrženi romantici «četiri elementa» (DJ, MC, grafiti, brejkanje), ili da i sami rade hip hop, ili jednostavno da intenzivno prate tu mjuzu, ono, skidaju i slušaju najnovije mixtapeove i sve.

Ta odana, tvrda jezgra uvijek jest sadržavala izvjestan broj ljudi koji ne bi štapom taknuli išta što se približi Billboardu, ali iz mog skromnog iskustva standardna pozicija hip hop-fanatika je ipak prije bila ona sveždera: da prati najširi mogući žanrovski spektar od undergrounda do komercijale, i da mu se svidi ponešto iz svih dijelova tog spektra. Taj default je nešto na što i dalje redovito nailazim po američkim blogovima i forumima… ali ne baš i kod nas.

I u redu, taj zaključak nije plod nekog temeljitog novinarskog istraživanja niti iscrpnog praćenja domaće scene, i sav moj tzv. «research» je obavljen preko Mozillinog Firefoxa; teoretski je, ajde, moguće da kod nas zapravo ima na stotine klinaca koji znaju mikstejpeove Gucci Manea napamet – i vjerujte, stvarno bih u ovom slučaju volio ispasti stari prdonja koji je izgubio dodir s realnošću! Ali… ne znam. Gledam plejliste Blackoutove radijske emisije, gledam rasprave po domaćim forumima, i od novog hip hopa se uglavnom spomenu ili backpackeri, ili veterani east coasta. Jedva da se nađe «j» od Juga!

Zašto se južnjački hip hop nikad nije pošteno primio kod nas? Za početak, postoji tendencija da ga se trpa u kategoriju «p**ke, pištolji i lanci» – dakle, vulgarno materijalistički, nasilan i seksistički hip hop koji je bio preuzeo primat tijekom druge polovice devedesetih i koji je, kao takav, mnoge alijenirao.

Međutim, i tu je došlo do nekih promjena: za razliku od posta-gangsta hip hopa devedesetih u kojem je glavna mitska figura bio svodnik, sad je to prije ulični diler. Umjesto milijunaškog razmetanja, prevladava osjetno skromniji trijumfalizam preživljavanja u okrutnoj okolini. Degutantne mizoginije i glorificiranja nasilja je također manje nego ranije (…ili se samo meni tako čini?), a uvijek se nađe i dosta stvari koje se uopće ni ne bave temama s one strane zakona – nego običnim svakodnevnim stvarima kakvima se generalno bavi i bilo koja druga muzika na svijetu (ljubav, seks, ekipa, izlasci, obitelj…).

Ukratko, današnje južnjačke repere se rijetko može optužiti da seru po tebi svisoka i još očekuju da im zbog toga plješčeš. A priče iz svijeta distribucije droge ne bi trebale puno smetati fanovima east coasta koji su svojedobno uvažavali gangsterski west coast, ili koji danas svršavaju na nove albume Raekwona i Ghostfacea, veterana iz Wu-Tanga kojima dilerski chic isto nije stran. A i ako ćemo biti iskreni, hip hop je uvijek bio muška muzika dijelom upravo i zato što je mahom pristojnim dečkićima pružao ispušni ventil za divlje alfa-mužjačke fantazije – koje, u nešto manjoj ali i dalje prisutnoj mjeri, obično prate te dečkiće i nakon što odrastu… Mislim, naravno da nije sve u slavljenju društveno neodgovornog ponašanja i gutanju apsurdnih fantazija, ali to definitivno jest jedan nezanemariv dio hip hop-fandoma!

No opet, kad se sve zbroji i oduzme, najčešće primjedbe domaćih headza na južnjački hip hop se ipak, čini mi se, prvenstveno odnose na njegovu instrumentalnu stranu: na agresivno sintetički zvuk, na to kako je pucketanje 808-kokica zamijenilo tvrdo klatarenje njujorškog boom-bapa, kako umjesto funk/soul-semplova sad prevladava miks Fruity Loops-arija, horor-soundtrackova, SS-ovskih koračnica i europskih klasičnih melodija stješnjenih u sinti-minijature.

I dobro, okej, ako nekome to ne paše, ne mora to ni slušati. Ali onda se nameće i pitanje: kako to da stanje glazbenog dijela priče može imati toliku prevagu među ljubiteljima glazbe koja se, na kraju krajeva, primarno vrti oko MC-ja i njihovih tekstova?

Ili: kako je moguće da je Hrvoje Marjanović-Sett na jednom domaćem portalu napisao recenziju novog albuma Jay-Z-ja, gdje je u prvih par odlomaka rekapitulirao zašto je Jay-Z tolika faca u svijetu hip hopa – da bi zatim krenuo do kraja recenzije opisivati beatove na albumu i ništa više, bez da se iti jednom rečenicom osvrnuo na Jayevo repanje na albumu?! Naravno da su beatovi jako važni, to nitko ne spori, ali tako neproporcionalno ignoriranje verbalne strane priče je poprilično… bizarno za čovjeka koji ne samo da je pametan i literarno nastrojen – nego je i sam MC!!!

Čitao sam po novinama kako je nakon zagrebačkog koncerta Beyonce – ili možda netko iz njenog tima, ne sjećam se točno – rekla kako je bila iznenađena time što ljudi iz Hrvatske znaju riječi njenih pjesama. No, kad je u Areni zapjevala jedan od svojih najvećih hitova, «Irreplaceable», ekipa oko bine (gdje bi valjda trebali biti najveći fanovi, šta ne?) je isprve potiho na jedvite jade mumljala fonetičke imitacije teksta, dok se Beyonce na to zatečeno smješkala. Može ona sad reći šta hoće, ali ja sam uvjeren da je u tom trenutku pomislila: «Pa dobro, dajte ljudi, valjda bar ovo znate!»… Mislim, čak sam i ja bio iznenađen vlastitim neznanjem! Pa jebote, stvar sam čuo sto milijuna puta – a opet, totalno sam se stiltao kad se trebalo sjetit kako ono ide prva strofa.

Daleko od toga da je neka vanserijska pojava kad naš čovik zna tekstove pjesama na engleskom, ali sam svejedno uvjeren da ih pamti puno teže nego tekstove na hrvatskom! Jednostavno postoji neka nedokučiva barijera kad je riječ o stranom jeziku, pa makar ga i poznavali. A ta barijera + vrtoglavi word-count hip hopa + činjenica da danas većinu vremena slušamo glazbu dok radimo nešto drugo, tako da na tekstove obraćamo pažnju s pola uha (ako i toliko!) = nikog ne bi trebalo iznenaditi ako domaći fanovi hip hopa ne znaju napamet kompletne tekstove svojih omiljenih pjesama (iz osobnog iskustva, najčešće znaju po strofu-dvije uvrh glave).

Prosječnom domaćem hip hop-zanesenjaku dobar MC je onaj koji ima zanimljiv flow i zna svako toliko ispucati jebački one-liner. I mada to jesu karakteristike zbog kojih i američki hip hop-zanesenjaci između ostalog cijene MC-je – to su istovremeno i samo dvije dimenzije MC-anja! A Ameri u pravilu imaju daleko sveobuhvatniji, intenzivniji i naprosto dublji doživljaj verbalne strane hip hopa. Sjećam se jednog prošlogodišnjeg članka, napisao ga je tip koji predaje u jednoj školi u New Orleansu; pričao je kako bi gledao klince dok po n-ti put slušaju iste stvari Lil Waynea, pa se iznova oduševljavaju skoro svakom lajnom, analiziraju lajne, spore se oko mogućih značenja! Mislim, gdje to ima kod nas?!

Isto tako, za razliku od američkih foruma ili komentara po blogovima, na našima se rijetko viđa da netko otipka/kopi-pejsta cijelu strofu iz neke stvari zato što mu je super. Da neku od tih strofa pogleda netko kome je jedino važno što je pjesnik htio reći, vjerojatno bi pomislio: «Bah, tip mi ide na milijun različitih načina reći kako ima ludu pilu – ne’š ti meni!» Ali to, upravo to i JEST hip hop: glazba u kojoj nije toliko važno što se kaže, koliko je važno kako se to kaže!

Zato čak i nisu tako blesave tvrdnje da je hip hop moderna urbana poezija, i zato u hip hopu vrćenje jednih te istih tema nije isto što i mlaćenje prazne slame, i pritom nije ni posebno važno je li tema «ja sam najveća faca na svijetu ikada» ili «ja sam opaki pimp» ili «ja dilam da bi prehranio obitelj» ili štogod  – poanta je u verbalnim akrobacijama kroz koja se dana tema oslikava! A ako će netko tek povremeno baciti oko na ono što akrobat radi, onda nije ni čudo ako iz cirkusa često izađe razočaran.

(izvorno objavljeno u Planu B, studeni 2009.)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: