Gorilini najbolji filmovi nultih #10-#6

by

10. Zoolander (Ben Stiller, 2001.) (440 bodova / 9 glasova)

Priča o Frat Pack družbi i filmu ‘Zoolander’ kao nekakvom blještavom Excaliburu tog društvanceta me podsjeća na priču o hrvatskoj političkoj zbilji. Il si sa nama il si protiv nas! Ili crno ili bijelo, nema druge. Ljudi ih ili obožavaju ili, baš ono, svojski mrze. Prosto je fenomenološki zanimljivo kako u razgovoru s nekim prijateljima s kojima dijelim masu zajedničkih interesa, kad razgovor dođe na temu ‘Zoolandera’, primijetim bijes u njihovim očima i nagle trzaje ruku i nogu koji kao da hoće premlatiti tog antipatičnog židovskog čovječuljka Bena Stillera, a i mene skupa s njim. To iskustvo sam baš nekidan imao kad sam Nevenu Fitniću, inače periodičnom kolumnistu i ovog sitea, pričao kako sam dobio zadatak pisati o ‘Zoolanderu’. Upravo to njegovo zgražanje nad činjenicom da ja igram za drugi tim i nagla transformacija u  gotovo pa pitomca HČSP-a i juniora HVIDRA-e me i navela da na ovaj način počnem svoje viđenje ‘Zoolandera’, vjerojatno jedinog pravog kultnog filma, ali kultnog u pravom smislu te riječi, koji je dospio na ovu listu. No, moram biti iskren, i ja sam imao predrasude. Ne znam, možda je problem bio u tradicionalnom odgoju, možda u lošem društvu koje me okruživalo i kvarilo, a možda ipak u samozavaravanju da ja nisam jedan od njih. Bilo kako bilo, od trenutka kad sam prihvatio činjenicu da sam možda ipak onda malo drugačiji od drugih i da se ne trebam više toga sramiti, počeo sam disati život punim plućima. Priznao sam istinu i djevojci, roditeljima, prijateljima. Rekao sam im da me pokušaju razumjeti, te da to nije nikakva bolest ni anomalija. Oni su razumjeli i prihvatili me takvog kakav jesam. Čak i Neven. Od tada i ja imam Blue Steel i život mi je puno ljepši. Thx Derek and big kiss! (SČ)

9. Kill Bill: Vol. 2 (Quentin Tarantino, 2004.) (442 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

…ultimativna geekovska fantazija – ili, ako hoćete, ultimativni film. On vas od samog početka izvlači iz stvarnog svijeta i premješta u svoj. Ako ćemo još s glazbenim paralelama: većina filmova su bolji ili lošiji koncerti poznatijih ili manje poznatih izvođača, dok je ‘Kill Bill’ ludi, eklektični party briljantnog DJ-a koji iskapa stvari za koje niste ni svjesni da ih poznate i tjera vas da mahnito plešete na pjesme za koje niste ni znali da vam se sviđaju, miksajući ih jedne s drugima u neodoljive mash-upove… Sigurno ste u životu doživjeli veću katarzu ili prosvjetljenje na nekim jako dobrim koncertima, kao što ste sigurno vidjeli i boljih filmova. Ali lako je voljeti omiljenu muziku i dobre filmove – ono što meta-pripovjedač Tarantino radi je da uzima elemente onakvih filmova kakve sada vjerojatno prikazuje XY televizija i prezentira vam ih tako da ih zavolite i da se uz njih nezaboravno zabavite. Nikad brutalno nasilje, fikarenje udova i prskanje samurajske krvi nije bilo tako, jednostavno, lijepo kao u ‘Billu’; ni u jednom filmu nećete tako poželjeti i sami primiti u ruke i diviti se hladnom oružju kao što ste poželjeli sa sabljom koju je izradio Hattori može-li-to-tvoja-pička-da-podnese Hanzō; nigdje nećete vidjeti toliko urnebesa u samo tri riječi kao kad Esteban Vihaio izgovara „Veeerzzz Biiilll, jaaaohoummm“. I valjda nijedan film u povijesti filma nema tako predivnu odjavnu špicu – zapravo, ne jednu, nego tri različite, koje bi trebale poslužiti kao krunski dokaz za instantnu zabranu svih komercijalnih televizija koje ne puštaju odjavne špice kako bi im ostalo više vremena za reklame… Sve to možda i nije baš u najužem i najklasičnijem smislu umjetnost, ali jest najbolje podsjećanje na razloge zašto smo uopće filmove zavoljeli i – zašto ih volimo gledati. (AH)

8. Nemilosrdni gadovi (Inglourious Basterds) (Quentin Tarantino, 2009.) (464 boda / 11 glasova)

Nisam mogao vjerovati koliko je kritičara, a bogami i knjiških čistunaca koji film nisu ni vidjeli, Tarantinu zamjerilo reinterpretaciju povijesnih činjenica. Da kako se gad usuđuje izmišljati alternativne krajeve Drugom svjetskom ratu i trivija”e moguće gegove s one strane “lizirati najkrvaviji sukob otkad je čovječanstva. Kao osvjedočeni fan ratnih filmova, posebno onih o WW2, za takve štreberčine imam samo dvije riječi – glupi ste! Osim što je daleko najzabavniji film o Drugom svjetskom ratu ikad, Tarantinova je fikcionalna verzija o uništenju vodstva Reicha točno ono što je falilo – da Hitlera, Goebbelsa i ostala naci govna sustigne smrt kakvu su zaslužili i budu izrešetani i zapaljeni u zabarikadiranom kinu usred Pariza. Kako ikome to može ne biti gušt pogledati? I kako itko može ne pasti na dupe samo zbog Hansa Lande? Lauda se čulo napretek, s potpunim pravom – Christoph Waltz kao spomenuti pukovnik suvereno razvaljuje na četiri jezika i kod mene ima titulu najbolje sporedne uloge u nultima. (PP)

7. Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine Of The Spotless Mind) (Michel Gondry, 2004.) (473 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

Kako zaboraviti Joela? Kako zaboraviti Clementine? Prije šest godina zavukli su mi prste u glavu i izokrenuli me kao čarapu. Van su ispala skrivanja pod stolom (u bijegu od strica koji me terorizirao ‘Zekom i potočićem’), traumatična masakriranja životinja (jadnog guštera nikad nisam do kraja isprao iz borolete) i slonovi na paradi (no dobro, tigrići u cirkusu). Van je ispala euforija upoznavanja, trenuci spokoja, mučne svađe i mučnije tišine. Konačno, van je ispala priča o emocionalnom odrastanju koja je bila moja i samo moja – a onda su je Kaufman, Bismuth i Gondry prenijeli na veliko platno. Istina, možda mi ‘Eternal Sunshine Of The Spotless Mind’ ne bi bio u toj mjeri drag da u njemu nisam pronašao toliko poveznica s vlastitim iskustvom, ali baš u tome i jest stvar. Pod naslagama tipičnog kaufmanovskog nadrealizma, osnovni osjećaji i situacije o kojima govori prilično su univerzalni. Navikavanje na međusobne razlike, padove u komunikaciji, oscilacije raspoloženja i tuđu emocionalnu prtljagu put je kojim smo praktički svi prošli i svi smo na kraju morali prihvatiti stvari onakvima kakve jesu ili krenuti dalje. Polazeći od tih općih točaka, Kaufman, Gondry i Bismuth izgradili su jednu vrlo konkretnu, vrlo zapetljanu i vrlo neobičnu priču. I sa drugih strana film oduševljava, ali nemoguće je na ovako malo prostora suvislo razglabati o nelinearnom pripovijedanju, maštovitoj upotrebi specijalnih efekata, odličnom castingu i glumi ili predivnoj glazbi Jona Briona. Pod Gondryjevim nadzorom sve je jednostavno sjelo na svoje mjesto kao nikada prije ili kasnije u njegovoj karijeri. Koliko god ‘Eternal Sunshineovi’ likovi bili ljudski nesavršeni, filmskoj cjelini teško je naći ozbiljniju zamjerku. U zadnjih šest godina pogledao sam ga barem jednako toliko puta i možda bih jedino volio da ga, poput Joela i Clem, sa svakim gledanjem mogu doživjeti iznova. (OL)

6. Mulholland Dr. (David Lynch, 2001.) (484 boda / 9 glasova)

Ni nakon četiri, pet gledanja, kada biste me pitali da prepričam ‘Mulholland Dr.’ ne bih imao pojma što reći, osim da je smješten u Hollywood, da su u centru pažnje dvije lijepe glumice i… da je Lynch opet zabrijao kako samo on umije, ovaj put možda kao nikad dotad. Nema drugog načina nego tumačiti ovaj film kao san – logika ne postoji, gomila scena izvrsno funkcionira svaka za sebe, ali se ne uklapaju u cjelinu, smisao mase likova i događaja ne biva ničim objašnjena, a završetak stiže odjednom, bez ikakvog suvislog raspleta. I baš zato, ovo je film kojem se najbolje posve prepustiti, dopustiti da hipnotizira i gomila upitnike nad glavom. Kad sam prvi put dočekao kraj, bilo mi je kao da sam se tog trena probudio i znao da sam sanjao nešto fantastično, samo se nisam mogao sjetiti što. Srećom, Lynchevom se snu uvijek mogu vratiti. (PP)

(pisali: Saša Čobanov, Aleksandar Holiga, Petar Panjkota i Oto Lukša)

5 Odgovora to “Gorilini najbolji filmovi nultih #10-#6”

  1. Tonći Says:

    ok dakle, u prvih pet su sigurno Before Sunset, Donnie Darko, Lost in Translation, Tenenbaumsi, i… što još? Almost Famous? nisam za tog zadnjeg 100% siguran, al stvarno mi ne pada na pamet što bi još drugo moglo upasti (In the Mood for Love? Borat? Zodiac? Ghost World? čisto sumnjam)

  2. mirza Says:

    wall-e i up možda

  3. pushtouch Says:

    Mojih 2 lipe:
    1. Lost in Translation
    2. Donnie Darko
    3.Almost Famous
    4.Before Sunset
    5. Royal Tenenbaums
    Eventualno prvo i peto mjesto zamjene pozicije.
    Za Before Sunset nikad nebi reko da će visoko dogurat.

  4. oto Says:

    The Incredibles, ako ima boga. A i ako nema.

  5. Gogo Says:

    Nema boga!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: