Gorilini najbolji filmovi nultih #20-#16

by

20. Oldboy (Chan-wook Park, 2003.) (303 boda / 6 glasova / 1 prvo mjesto)

Od svih filmova iz Azije koje ćete naći na Gorilinoj listi, vjerojatno sam glasao za sve, kod nekih možda bio i jedini. Njihove filmove sam i otkrio baš negdje početkom nultih, a danas sam toliki zagovaratelj azijske kinematografije da recimo nisam dao svoj glas za ‘The Departed’ jer je to po meni samo kopija mnogo manje poznatog ‘Infernal Affairs’. Da budem iskren, nisam ni gledao šta je Scorsese napravio. A među svim tim sjajnim glumcima i režiserima iz Azije jedno ime se ipak ističe kao ono Park Ji-Sunga iz repke Južne Koreje, a to je njegov sunarodnjak i režiser ‘Oldboya’ Chan-wook Park (fakat svaki drugi nosi ime Park). Šta reći o filmu? Ogavnog lika bez razloga zatvore 15 godina u sobu, onda se on probudi na ulici, traži onog koji mu je to smjestio, upozna žensku s kojom se seksa, istražuje svoju prošlost, kefaju se na sve strane, stalno se mijenjaju odnosi i ovisnosti između glavnih figura i onda sve to nekako završi u destruktivnom finišu u kojem su svi gubitnici i gdje nema nikakve nade za drugačiji, novi život. Od materijala koji bi neki (zapadni) režiseri iskoristili za pet filmova Park je složio priču koja ni u jednom trenu nije dosadna, ali ni naporna. ‘Oldboy’ je tipičan Parkov film, on nije ni drama, ni triler, ni erotski, ni akcijski, ni krimić, on je jednostavno Parkov film, jer ima hrpu svega navedenog, ali se uspješno brani od trpanja u neki koš žanrova (ipak, Parkovi filmovi, a time i ‘Oldboy’, ipak imaju još nešto svima zajedničko, a to je da su tehnički briljantno odrađeni). Dok ovo pišem nemam pojma na kojem će mjestu film završiti na listi, ali mogu reći da je kod mene na samom vrhu. ‘Oldboy’ je najbolji film nultih. A umjesto da pravdam svoj izbor, prebacujem taj zadatak na vas. Koji film nultih može ponuditi takav storytelling, gdje svakih deset minuta čim završi jedan plot započinje drugi, a bez da to smeta ritmu filma? Koji film nudi takve glavne figure, koje prolaze transformaciju od antiheroja do junaka i opet natrag? Gdje preziremo ono što te figure rade, a onda opet moramo priznati kako bismo i mi u svakom trenu postupili isto? Koji film ima takav šokantan kraj da ti se čini da je Keyser Söze trebao poletjeti da bi barem primirisao ovom finišu? (JS)

19. Adaptacija (Adaptation.) (Spike Jonze, 2002.) (309 bodova / 6 glasova)

Što uopće napisati o filmu kao što je ‘Adaptacija’? Koji je to uopće kurac, što se tu događa, koji je zaplet, kulminacija, rasplet? Gogo mi je napisao da su neki već odustali od pisanja o tom filmu i onda je vrući krumpir uvaljen meni. Zašto sam pristao? Otkud da počnem? Možda od početka vremena – uzmem neku dovitljivu dosjetku o amebama, ubacim nešto seksa i pop-kulturnih referenci… Ne. Da otvorim nekom intimnom emo pričom, uvijek popularnom kod indiejanaca koji čine veći dio Goriline publike? Recimo: „Te 2002. živio sam…“ Ahmmm… Ne. Da napišem nešto jezivo mrtvoozbiljno i pseudofilozofski, secirajući intertekstualnost i interkontekstualnost scenarija i samog filma? Ne, većina ovih ljudi ne čita ni H-alter, pa ni Booksin site… Ne čitam ni ja… Kasnim s ovim crticama. Kanio sam ih napisati sinoć, ali nisam stigao iz nekih privatnih razloga. Nemojte me sad pitati kojih, šta vas boli kurac! Ariana je jutros otišla na more s poslom, a ja sam spavao do poslije podneva. Onda sam prvo trebao odgovoriti na par poslovnih mailova, pa čekirati Facebook, pa Roštilj u šesnaestercu, pa site Pub kviza… Onda mi je na pamet palo ultimativno pitanje za podvalit Tiketima na našem kvizu i malo im vratit za podjebavanje prošli petak… Kad je Portugal stao nesmiljeno zabijati Koreji, isključio sam ton na TV-u i krenuo konačno završavati Kompilaciju za Klik. Pretjerao sam u pohvalama na račun nove Kanyeove stvari – već zamišljam Ramljaka kako je sluša, čudom se čudi semplu King Crimsona, ali vrti glavom i govori – sve je to kita… Slavio sam kad je Čile zabio. Padala je kiša i tijekom cijelog dana sam izašao samo do jebenog Konzuma da kupim nešto za jesti i cigarete – tamo je kvartovska starčad uobičajeno smrdjela, ali blagajnica tagirana kao Ivana manje mi je digla živac nego što je inače slučaj. Na nulti dan INmusica mi se nije dalo ić po ovom pasjem vremenu, mada sam imao akreditaciju – gledao sam Španjolsku, a onda nazvao Leskovara, adaptirao njegove dojmove i poslao Večernjem karticu teksta o tome kako Alice In Chains i s novim pjevačem zvuči isto kao i prije i kako će sutra kiša možda prestati. I sve do iza ponoći nisam imao još nikakvu ideju što ću uopće o ‘Adaptaciji’ napisati. Da proguglam malo, vidim šta su pisali drugi, dodam neki svoj twist i uvalim to? Takve stvari katkad radi moj manje talentirani brat-blizanac, koji piše na autopilotu i prehranjuje nas kad smo u krizi. On nam je i danas napisao jedan savršeno beznačajni tekst za neki sajtić koji redovno plaća. Guglam i ne nalazim da je itko napisao nešto posebno pametno o filmu. Je li ‘Adaptacija’ uopće dobar film? Pa, morao bi biti, ako je nakon glasanja tolikih Gorilaša završio na top listi najboljih 50 u cijelom desetljeću. Ili su ga možda ljudi stavljali po inerciji – hej, pa to je Spike Jonze, Charlie Kaufman, možda su im samo u podsvijesti ostali neki detalji s kojima su se bili poistovjetili kada su ga gledali, a zapravo se više ni sami ne sjećaju zašto im je točno dobar? Zašto Matija nije htio pisati crticu o njemu? Nemam pojma. Znam samo da, kad gledam ovaj film, imam osjećaj da ga istovremeno i pišem, i režiram, i glumim glavnu ulogu u njemu. I namjerno sad stavljam veznik i iza zareza, znate. Pa ja sam autor, jebemu! Mada, čini mi se da smo ga svi – ili barem svi koji smo ga stavili na svoju listu – pomalo napisali, režirali i glumili u njemu. A najironičnije od svega je što smo na kraju bili nominirani za Oscara za ADAPTIRANI scenarij. Je li to sad malo nategnuto i jeftino za zaključiti? U pičku materinu, totalno je! Nikad u milijun godina autor koji drži do sebe ne bi napisao nešto tako jeftino. Nije uopće čudo što tog Oscara nismo dobili! (AH)

18. Završni udarac (Match Point) (Woody Allen, 2005.) (319 bodova / 6 glasova)

Moja bivša prijateljica Višnja – nismo se posvađali nego se jednostavno zadnjih godina ne viđamo koliko i prije – često je znala reći kako filmove Woodyja Allena ne obožava zbog urnebesnih, neizdrživih baza, nego zato što čovjek super režira! Naravno da sam tada takvu argumentaciju smatrao čistim preseravanjem, smatram to zapravo još uvijek, ali nakon ‘Match Pointa’ barem malo zastanem kada se sjetim cijele priče, iako je Woody i ranije snimao filmove koji nisu bili komedije. Ali nisu bili ni ovoliko uvjerljivi. Često se kaže kako komediju daju tragedija plus vrijeme, pa nam matematičke operacije onda ukazuju i da tragediju daje komedija minus vrijeme, a činjenica jest kako je dragi Woody već u poznim godinama i da vremena ima sve manje. Njegov posljednji doista veliki film – ajde, priznajem kako još nisam stigao pogledati ‘Whatever Works’ s Larryjem, ali taj je spoj jednostavno prečaroban na papiru a da bi uvjerljivo funkcionirao i u stvarnosti – zapravo i nije prava tragedija. Više je riječ o klasičnoj drami u užem smislu, odnosno antičkoj priči o ozbiljnim licima, a glavni se lik Chris Wilton ionako na kraju i izvuče sretno, što mi je izrazito lijepo sjelo, čak i usprkos svim gadarijama koje je tijekom dva sata filma i svoje preobrazbe iz polu-uspješnog instruktora tenisa u uglednog high-class poslovnog i obiteljskog čovjeka počinio. Jebiga, u tenisu najčešće ne ovisiš samo o svojoj vještini igre, nego ponajviše o sreći, kada loptica primjerice odsjedne na vrhu mreže, odskoči i počne polagano padati, a strana terena na koju će pasti označava razliku između pobjede i poraza. Ili, da se okrenem dražim mi sportovima od uštogljene zabave fićfirića kojima smeta i pinkicu glasno navijanje, nekad okineš fenomenalno ali se lopta svejedno od stative odbije natrag u teren; nekad najbolji basketar svijeta ne uspije niti dobaciti loptu do obruča, što tebe u obrani zbuni i ishod zaključi protivnik koji se slučajno našao na pravome mjestu za ubaciti loptu u koš u zadnjoj desetinki. Jebiga, još jednom. Prsten je pao na željenu stranu, a Nola Rice ionako neće nikome zapravo nedostajati. Chris je imao sreće, koja je popratila njegovu vještinu. Woodyju nikakva sreća uz ovakav materijal nije ni trebala. (GP)

17. Nema zemlje za starce (No Country For Old Men) (Joel Coen & Ethan Coen, 2007.) (346 bodova / 10 glasova) 

Sve je bilo jasno odmah od početka – Chigurh je uvjerio čovjeka da bude miran (stay still!) te ga likvidirao poput životinje na klanju na veoma suptilan način, dok Llewelyn isto nije uspio čak ni priprostoj antilopi, s 300 metara udaljenosti i sofisticiranijim oružjem (i on reče stay still!, ali džaba!!!). Jedan je naprosto rođeni ubojica a drugi nije i gotovo – nije bilo teško predvidjeti tko će na kraju priče ostati živ a tko mrtav. A između toga početka i kraja, hmmmmm, pa i nema mnogo, reklo bi se – tipične slike američkog juga; pustinja i jeftini moteli, dobar i pošten šerif i dobar al’ priglup pomoćnik, prljavi Meksikanci u Texasu (a i nešto Amera u Meksiku)… I da, glazbe ni za lijek… I da, ta frizura… Ipak, unatoč opskurnoj atmosferi cijelog filma te Antonovoj manijakalnoj opsesiji da samelje sve pred sobom, usprkos činjenici da ga nitko zaustavio nije, Ethan i Joel, kraljevi noir trilera, kroz snove šerifa Bella ostavljaju nadu u bolje, svjetlije sutra. Mene, bogme, baš i nisu uvjerili u to! Chigurh je, naime, i dalje živ, te i dalje nije zdrav… I da, tko je zapravo skupio lovu?!? (DM)

16. Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in) (Tomas Alfredson, 2008.) (354 boda / 9 glasova)

Zapravo me ni najmanje ne čudi da su vampiri u ovolikoj mjeri zavladali medijskim prostorom, u svim njegovim oblicima. Jer, ako oni ne mogu umrijeti, a mogu manje-više nesmetano regrutirati nove rođake, onda je logično kako se svojim brojem barem bliže nama koji najnormalnije umiremo, ako nas već nisu i prešišali. Isto tako, nije zapravo ni najmanje čudno što je ponajbolji vampirski film desetljeća (okej, Velimir sigurno zna za neki još bolji, nepalski ili bolivijski, a ni ja sam nisam siguran kojoj horor-porodici pripadaju kreštavci iz ’30 Days Of Night’) stigao iz hladne Švedske. Američki jug se doista može pohvaliti specifičnom vrelom psihozom, a sjeverozapad natmurenim prijetećim šumama, ali čisti me bijeli snijeg skandinavske zime podsjeća na sladoled koji jedva čeka biti preliven jarkim preljevom krvi. Ne čudi me ni što smo svi mi indiejanci ostali očarani ljepotom ove džepne verzije epske ljubavne priče, temeljene na zajedničkom slaganju Rubikove kocke, kuckanju Morseove abecede i izravnim rješavanjem problema školskih nasilnika. Mali Oskar i vječno mala Eli toliko su preslatki da im se ne može odoljeti. Čudi me samo što sam ja osobno dugo odbijao shvatiti, zapravo prihvatiti njegovu okrutnu metaforičnu pouku – svojim nježnim pogledima i neiscrpnim obećanjima cura dečka izmanipulira u roku keks, i on zbog kratkotrajnih užitaka sadašnjosti zanemaruje pomalo zajebanu budućnost. Koju, u njenome punom smislu, neće ni imati – pitajte starog Håkana. Ups, da, mrtav je i ne može vam odgovoriti. Izgleda da je prava ljubav ultimativna manipulacija. (GP)

(pisali: Josip Stjepanović, Aleksandar Holiga, Goran Pavlov i Dino Marelić)

12 Odgovora to “Gorilini najbolji filmovi nultih #20-#16”

  1. oto Says:

    Za ovih 9 što su glasali za Låt den rätte komma in, definitivno bih preporučio i Fessendenov Habit. Film je s kraja devedesetih, ali otkrio sam ga tek pred nekoliko mjeseci i još mi je i bolji od ovog šveckog. Također je više drama nego horor i također je vrlo, eh, indie. Neću postati linkove da ne bi bilo problema, ali ako ga sami ne pronađete, valjda imate negdje moj mejl.

    I ostatak Fessendenove horor trilogije je dobar (No Telling i Wendigo, koji je čak kod nas izašao na DVD-u), ali Habit je daleko najbolji.

  2. pushtouch Says:

    U “Låt den rätte komma in” najviše živcira stereotipni bullying. Uopće ne zavređuje biti na listi.
    I zašto pobogu ljudi umjesto crtice o filmu pišu kako ne znaju što napisat i natrkeljaju kobasu bedastoća koje nemaju veze s filmom?! Zar bi to trebalo ispast fora? Prestao sam čitati nakon 5 redova. I di ja glavni urednik da to sreže? Oće li bit reda na tom blogu ili treba pozvat Chucka Norrisa?
    Oldboy ima dobar osvrt.

  3. oto Says:

    Vidiš, to ti je taj takozvani uvod. Da ipak pročitaš još koji red, možda bi i naišao na nešto što ima veze sa samim filmom.

  4. pushtouch Says:

    Vidim da negdje nakon 40 redaka “uvoda” čovjek usput i spomene Adaptaciju.

  5. oto Says:

    A, to… To nisam ni čitao😀

  6. Anonimno Says:

    pushtouch, pa jesi li ti gledao adaptaciju?
    ako jesi, ne bi ti trebalo biti ništa čudno u ovakvom prikazu filma…

  7. pushtouch Says:

    Jesam, i planirao sam ponoviti gradivo, ali sad mi je prisjelo. Ak je autor htio dočarat kako bi izgledala adaptacija njegovih muka po Isusu s osvrtom na film onda je samo dodatno ugnjavio. Vidiš, u samom filmu tok misli i proces problema adaptacije em je bio zanimljiv , em je bio duhovit. A ovu tu je obično kolinje nakon kojeg dobiješ klobasu bez začina i šusa koju je teško provarit.
    Focus people, focus!!

  8. Anonimno Says:

    “stereotipni bullying”

    a kakav još bullying postoji? zar se film mora baviti neobičnim bullyngom da bi bio dobar? trkeljaš bedastoće…

  9. bojan Says:

    Life Aquatic – jos uvijek najvise prvih mjesta!🙂

    “A ovu tu je obično kolinje nakon kojeg dobiješ klobasu bez začina i šusa koju je teško provarit.”

    Adaptacija je upravo takav film. stara sjebana milfaca.

  10. Gogo Says:

    Glavni urednik je sretan zbog kvalitete pristiglih tekstova, a najviše što grlati komentatori očajnog filmskog ukusa nisu pristupili glasovanju.

    Joe (JS) je inače bio jedan od tri najodgovornija suradnika – njegovi tekstovi su stigli dan prije roka, i to onoga najprvog, a ne onih odgađanih, da se stigne.

  11. ga-li Says:

    a koja su ta jos dva odgovorna suradnika???:P

  12. pushtouch Says:

    Očekivao sam nakon svog tog hype oko tog filma da ću biti pošteđen naveliko isfuranih stereotipova. Nije film uopće loš,ali nije mi vrhunac nultih.
    Evo nešto upravo pristiglo, za fanove da se mogu još više živcirati.
    Prvi trailer za američki remake! Friško, da friškije ne može biti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: