Taktika za puno golova

by

Stvarno sam se, u skladu s prezimenom, pretvorio u predvidljivog psa – čim sam u najavnom opisu benda vidio da ih se uspoređuje s The Gaslight Anthem (sline su još malo procurile zbog spominjanja Descendents i novijih mi favorita Nothington), čvrsto sam odlučio da nema šanse da propustim sinoćnji koncert filadelfijskih (ni to im nije odmoglo u mom dovlačenju!) Dirty Tactics u Mediki, makar to značilo i jurcanje odmah po posljednjem sučevom zvižduku tekme Argentine i Meksika. Bezočna krađa me, međutim, razočarala i ranije, pa nisam dočekao kraj utakmice, nego sam se lijepo, s noge na nogu, zaputio na rokenrol. Dirty Tactics baš i ne zvuče kao novi najbolji bend na svijetu, iako se iza njihovih gromoglasnih slojeva punk gitara daju sasvim lijepo nazrijeti mekši, shakin’ elementi i udarničke melodije, prije svega u onih nekoliko pjesama koje su zvučale kao HC obrade Pettyjeve ‘American Girl’. Ne zvuče ovi beskrupulozni treneri niti kao Descendentsi, jer je njihov melodični punk ipak dostatno zaprljan, ali poletne energije im također nije manjkalo. Kako onda na kraju i zvuče? Pa ne znam, neke sam naznake već dao, a kako sam njihov lijepi set proveo tražeći paralele s navedenim bendovima, i svejedno uživajući iako ih nisam nalazio, to nisam nešto posebno pametan što napisati. Iskusniji i predaniji underground borci sigurno bi ovdje mogli sasuti nekoliko imena slične provenijencije, no moj se referentni obzor ipak svodi na imena koja tu i tamo zasviraju i u nešto mainstreamijim okruženjima.

Svejedno, Dirty Tactics su mi se baš svidjeli – provjerit ću što ima kupiti u dućanu besplatnog downloada – čak i više negoli Britanci Bangers koji su svirali prije njih, i koji mi zvuče kao bolji bend, ako bismo se igrali pokušaja objektivne šeme. Čega se ja ne znam igrati, pa ono. U skladu sa svojim 20-something godinama, Bangers piče nešto konkretniji melodični pank, čije melodije ne proizlaze iz želje da se svide što većem broju ljudi nego iz mladenačkog instinkta za komunikacijom, i putuju okolo po Evropi i rade na jačanju scene i njenih veza i tako to. Iako, ja sam bio komotna guzica i u njihovim godinama, pa nije da im zavidim na ičemu osim na sposobnosti ispucavanja vatrenih glazbenih bombica. Fino, jako fino, iako se opet ne mogu prestati čuditi kako se ispred Medike skupilo nekih stotinjak ljudi, a bendove je unutar nje gledalo tek 30-40?! Dvajst se kuna može uštedit, zar ne? Eh, da, pretvaram se u staro gunđalo, šta ću. Cijeli su program bili otvorili domaći sinteri Contract, ali na njih nisam stigao, zbog čega uopće ne žalim, nije to moj par rukava.

A kad sam već učinio malu glazbenu pauzu u filmskim danima Ruralne Gorile, baš bih se mogao skupiti i nadoknaditi jedan mali zaostatak. Bio bi veliki, u skladu s festivalom, da se imalo što za čuti, ali kako baš i nije previše, onda je mali, jel jasno? Vidite vi koja sam ja nezavisna legenda, umjesto da mi fusnota teksta o velikom korporacijskom festivalu bude spominjanje šačice underground probisvijeta, ja situaciju izvrćem na glavu i preraspodjeljujem važnosti! Gogo, majstore! A šta se zgražate, kad te nema tko hvaliti, onda to moraš učiniti sam! Ovogodišnji Inmusic festival na svome je lajnapu imao izrazito malen broj bendova koji su me zaista zanimali, ali kako sam karte po povoljnoj kesi kupio još dok se ni jedno od imena nije bilo najavilo, tako nisam ni razmišljao o prvome izostanku. Mnogo mi je ljudi razočarano reklo kako im se čini da je ove godine T-Mobile škrtario na atraktivnim imenima, i možda se do neke mjerice i mogu složiti, ali pošteno je naglasiti da nepodudaranje imena nekih mojih favorita s onima nosivih bendova festivala ne znači automatski i lošu ponudu. To što se nešto ne sviđa meni, ne znači da nije dobro velikom broju ljudi, ali znači da je jednostavno debilno kao headlinere cijelog festa dovesti Massive Attack, koji u Zagrebu sviraju češće čak i od Marshmallowsa!

Jebiga, bendovi festivala su uglavnom spadali u jednu od moje slijedeće tri kategorije: ili sam ih već jednom gledao, ili me nisu posebno zanimali, ili me APSOLUTNO nisu zanimali; a bilo je i par iznimki. Nulti sam dan, kao i svatko normalan, propustio, manje zbog poplavne kiše, više zbog činjenice kako bih Alice In Chains mogao dulje od desetak minuta slušati samo lancima prikovan za zvučnike. Prvog dana sam na Jarun stigao odmah po početku odličnog seta The Bambi Molesters, koje inače ne volim previše jer mi masu fale vokali. Mislim, vokali mi fale i kad se Calexico zapute na neku špageti ekspediciju, pa kako neće kad ih uglavnom uopće nema? No, 4-5 pjesama bile su i otpjevane, a sad je li riječ o nekim novim stvarima ili sam ja bend jednostavno ignorirao, ne bih vam sa sigurnošću znao reći. Molestersi su za ovu prigodu bili prošireni Benčićem iz My Buddy Moose na kljavama, te parom puhača u kojem se isticao i DJ Dosada, kojega će se, nadam se s radošću, sjetiti iskusniji Gorilini čitatelji. Kako i dalje svira jednako dobro, dakle odlično, tako mislim da s pravom mogu zaključiti kako su mu i DJ skillz na istom nivou, pa je baš super što ga više ne viđam u toj ulozi. Za vrijeme Morcheebe, koja je kroza svih svojih više od sat vremena svirala jednu jedinu pjesmu, uglavnom sam razgovarao s nekolicinom prijatelja koje dugo nisam vidio, među kojima je bio i Švabo, koji se sutradan toliko razveselio saznavši da će Njemačka imat pičkin dim posla preko Engleske, da je to bila milina gledati. Bio je u pravu – možda poznaje suca?

Audio Bullys sam samo uhom okrznuo na putu prema lanjskome metalnom toru, koji se ove godine nije tako ni zvao ni reklamirao, ali je donekle zadržao imidž žestokog mjesta za žestoke tipove i žestoke bendove. Yeah! Rise Against, očito, sviraju žestoki punk čija valencija (jel se tako zove ono iz kemije?) jednako omogućuje razblaživanje bradatim romantičnim rokenrolom koliko i stvrdnuće metalskim dždždždždž-njem, pa je barem meni jako žao što češće izabiru ovu drugu opciju. Ipak, pičili su hrabro i snažno, i uši mi fino pripremili za tužan nedostatak rocka, ili nešto bendovskijeg zvukovlja, tijekom cijelog festivala. Dok sam se dovukao do LCD Soundsystem pola je hitova već prošlo, ali – mudri točno zaključuju – pola ih je i ostalo. Nisam neki veliki fan benda, ali nemam mu ni što prigovoriti. Lijepa aktualna muzika za ljude koji više briju na takve stvari i rade u dizajnerskoj industriji. Nije baš da ću, obradim/parodiram li ikada ‘Losing My Edge’, u tekst uvrstiti i svjedočenje ovom nastupu, ali u generalnom mi je poretku stvari drago da sam ih vidio. !!! sviraju gotovo istu vrstu muzike, samo malo prpošnije i meni manje napeto, pa sam ih iskoristio tek kao zvučnu pozadinu okrijepe falsifikatom meksičke prehrane, dok posljednji termin glavnog stejdža nije zauzeo izgleda besmrtni Billy Idol. Izgleda konzervirane ’80s relikvije, ili svih Batmanovih protivnika smiksanih zajedno, Billy je, barem sam se nadao, trebao okupljenima pružiti uvijek dobrodošlu dozu guilty-pleasure nostalgije, samo što je jednako vremena svoga ionako predugog seta namijenio opskurnim stvarima koliko i hitovima, s time da je neke od njih – ‘Cradle Of Love’ i ‘Speed’ – uspio čak i zaboraviti. Sve sam ostale bendove propustio – kao i sve one koje neću spomenuti ni u idućim rečenicama. Jebiga.

Moj su drugi dan, drugom najboljom svirkom festivala, otvorili divni Broken Social Scene, veličanstvenom epic-pop ljepotom, kojom su jednima od svojih duhovnih očeva pokazali kako je najvažniji sastojak koncertnog showa i dalje dobra glazba, a ne šarena ambalaža. Ovom prigodom u postavi nije bilo ni Jasona Colletta ni ekipe iz Stars (novi mi se album baš svidio za onoga jedinog slušanja u Žulinom bi-biju), za razliku od one berlinske divote ujesen 2004. godine, ali nije da su ostatku orkestra imalo nedostajali (govorim glazbeno, kao prijatelji valjda jesu) u dosezanju nebeskih visina. Princeza Emily Haines posebno me oduševila svojim kulerskim prešetavanjem po pozornici. Caribou me je nemilosrdno upilao svojom festivalu neprimjerenom synthodelijom, no sve je to bilo ništa prema tlaki koja je zadnjih nekoliko godina bespravno uzurpirala nekad sveto ime The Flaming Lips. Koji su zapravo jedini pravi motiv pisanja ovog teksta s ovolikim odmakom, jer mi je apsolutno nevjerojatno kako ih nitko nigdje nije barem prijateljski očešao, a kamoli zasluženo napao. Ne da mi se opet raspravljati o opravdanosti zvučnog zaokreta kojim su s nekadašnjih slatkih fuzz-pop cesta Wayne i pobočnici skrenuli u prijeteći krajolik kraut-psihodelije. Nekome se to možda i sviđa, iako mislim da više prava na gunđanje imamo mi stari fanovi benda, koji smo se jednom bili zaljubili u najluđi um pop glazbe i njegove majstorije ‘Clouds Taste Metallic’ i ‘Hit To Death In The Future Head’. Ali, jebemu mater, čak i da prihvatim kako se nekome na koncertu jednako koliko i lijepi hitovi ‘She Don’t Use Jelly’ ili ‘Do You Realize??’ mogu svidjeti i hermetična anti-lounge rovarenja, kako itko sjajnim koncertom odlične atmosfere može proglasiti svirku koja se nakon svake dvije pjesme prekidala višeminutnim Wayneovim trkeljanjem o već ionako potrošenim temama? Svirku koja nikoga dalje od petog reda, osim za navedenih hitova, nije natjerala na dizanje ruku u ritmu uživanja, a i prvi nisu baš talasali? Ne znam.

Znam samo da se sva ona super atmosfera na koncertu The Flaming Lips, o kojoj ste mogli čitati drugdje, stvarno i desila, ali na svirci drugog benda – Flogging Molly! Tako se svira, tako se pjeva, tako se uživa na pozornici, tako se daje publici, i tako se hrani energijom koja iz te iste publike dolazi! Smješten na paralelnoj poziciji potpuno natrag, dok su Flogging Molly sipali svoje pravedničko-oproštajne budnice u zraku sam vidio barem 4500 ruku, ako je istina da u tor za alternativu stane nekih 2500 ljudi. ako stane više onda je i ruku bilo više, pljeskale su i mahale, šakama udarale u zrak i pozdravljale. Flogging Molly su mi isplatili cijeli festival, pa se zato na Massive Attack i nisam zadržavao.

7 Odgovora to “Taktika za puno golova”

  1. zoran Says:

    Što se tiče Flaming Lips, potpisujem svaku riječ, i još na kvadrat. Zar je moguće da su ljudi toliko gluhi, da ne kažem glupi, da im i muzika zvuči bolje (da bolje, neponovljivo!) uz hrpu balona i šarenih papirića?! Mislim, stvarno bih volio vidjeti kako sva ta oduševljena raja doma oduševljeno sluša “Embryonic”.

  2. Bazz Says:

    I ja potpisujem skoro svaku riječ, ali ono na utakmici Argentine nije bila bezočna krađa nego slobodna sudačka procjena.

  3. nikola Says:

    jos jedan goran koji je s menom i mirzom stajao
    na flejming lipsima je fino kazao. mozda embrionik jeste sranje,
    ali pjesme koje su s njega svirali se savrseno uklapaju
    u citav koncert. i kad vejn tarkelja i spominje busa
    postavlja se pitanje je li sve to tarkeljane naucio napamet
    ili je caknut sam od sebe. definitivno je ovo drugo.
    on je pozitivno udaren. fino je kazao, zar mislite
    da su ovi baloni i konfeti zvijezde i magicna prasina.
    naravno da ne mislimo, ali smo kad djecki sviraju sretni.
    kad svira stvari s embrionika, tesko nam je zesce tesko.
    kao sto je i pink flojd tezak k’o crna zemlja.
    ali i zivot je tezak i lak.
    govori o ljubavi na pocetku koncerta,
    o boli i pita vrijedi li svejedno voljeti. sve ovo mozemo
    i ironijom propratiti ili, pak, kao zomri naglasiti istu
    vintanjem kaziprsta u krug prema zemlji.:p ali, isto
    tako, mozemo reci kapa dolje, legendo, i smij se
    uvijek i vazda (nermine:).

  4. Jelena Says:

    S Gogom se slažem rijetko, ali kad se to dogodi onda je temeljito. Potpisujem svaku riječ o Flaming Lipsima, dodatno napižđena zbog saznanja da mi je 99% prijatelja dobilo potrebu otići na neko skrovito mjesto i potreseno plakati. Bljuv!
    A Massive Attack je bio sjajan, neusporedivo bolji od regularnog koncerta zimus. Propustio si.

  5. Gogo Says:

    Ma nisam bio ni zimus!

    Njih samo ne volim, nemam nekih veleumnih razloga i argumenata potpore takvom sudu. Osim ako se računa onaj da sam indie-rock seljačina!

  6. Jajara Says:

    Predivan koncert Flaimg Lipsa, ukoliko niste slaboumni indie rock pacijent.

  7. Gogo Says:

    O bože…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: