Gorilini najbolji filmovi nultih #30-#26

by

30. Rekvijem za snove (Requiem For A Dream) (Darren Aronofsky, 2000.) (250 bodova / 8 glasova)

Sve te silne strategije i akcijski planovi za borbu protiv droga posve su izlišni. Jednostavno, treba ovaj film prikazivati mlađariji u formativnim godinama kao obavezno gradivo u školi. U klinikama za odvikavanje mogu ga vrtjeti u beskrajnom loopu. Sigurno bolje djeluje nego ne znam kakve molitve, jer kad vidimo kako droge ovdje razore duh i tijelo Jareda Leta, Jennifer Connelly i Ellen Burstyn, ne znam kako bi ikome moglo pasti na pamet zabadati iglu u venu. Nego, ima ko šta za smotat? (PP)

29. Mala miss Amerike (Little Miss Sunshine) (Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006.) (258 bodova / 8 glasova)

Imamo malu debeljuškastu očalinku Olive (Abigail Breslin) i njenu videosnimku trenutka u kojem Miss Kansasa postaje Miss Amerike. Imamo najiritantnijeg tatu na svijetu, nadobudnog Richarda (Greg Kinnear), i njegov Refuse to lose program koji će svih desetoro polaznika u samo devet koraka pretvoriti iz ultimativnih gubitnika u najveće kraljeve. Imamo srednjoškolskog nihilista Dwaynea (Paul Dano) koji u svojoj sobi, na čijem je zidu ogroman crtež Friedricha Nietzschea, šutke radi na dosezanju fizičke spreme dostojne budućeg pilota. Imamo urnebesnog narkodjedicu Edwina (Alan Arkin) koji se najviše od svega voli dobro urokati horsom. Imamo najbolju mamu na svijetu Sheryl (Toni Collette) koja usprkos svemu uspijeva držati obitelj na okupu. Imamo izgubljenog gej strica Franka (Steve Carell) koji je toliki luzer da se nije uspio pošteno ni ubiti. Zašto ovaj glupi Habijanec prepričava prve četiri minute filma umjesto da piše o tome kako je u Sheryl vidio fantomsku majku svoje imaginarne djece, pitate se? Ne znam. Pokušavam shvatiti zašto toliko volim ovaj film. Dakle (bolje da nastavim s nabrajanjem), imamo međuljudske odnose koji kao da su prepisani iz nekog od onih divnih francuskih stripova koje izdaje Fibra, imamo katarzičnu obiteljsku avanturu, imamo klasičnu priču o luzeru i caru, imamo očaj, nadu, smrt, pobunu, vanjsku i unutarnju ljepotu, neuzvraćenu ljubav i grotesknog, nakvarcanog i u svakom slučaju sablasnog Matta Winstona. Imamo, naravno, i sjajne glumačke role kompletne vesele šestorke i redatelje kojima je to prvi cjelovečernji film (kvizaše i čudake će zasigurno zanimati činjenica da su Valerie Faris i Jonathan Dayton, inače supružnici, zaslužni za neke od najljepših spotova omraženih Smashing Pumpkins iz ‘Melon Collie’ faze, dakle za ‘1979’ i ‘Tonight, Tonight’). Dobro, pitate se, i što onda razlikuje ‘Little Miss Sunshine’ od gomile pomaknutih obiteljskih feelgood filmova koje ćete uvijek rado pogledati? U čemu je štos? Nemam pojma. Vjerojatno u količini suza koje će uz ovaj film isplakati svaka pičkica iz disfunkcionalne obitelji, a i mnogi drugi. Go hug mum. (MH)

28. Pasja ljubav (Amores perros) (Alejandro González Iñárritu, 2000.) (266 bodova / 5 glasova)

Šta mi Hrvati znamo o Meksiku? Al iskreno? Ništa ili vrlo malo. Znamo da su ih Španjolci poklali prije 500 godina i zatrli čitavu jednu slavnu civilizaciju, znamo za Emiliana Zapatu, znamo za Alamo i generala Santu Annu, znamo za Čika, Huga Sáncheza… Znamo da su nas oni dobili 1:0 u Japanu i Koreji prije 8 godina i izbacili nas već u grupi. O njihovoj kulturi znamo još i manje. Barem ja. No, novi val novih, mladih vrhunskih meksičkih filmaša poput Guillerma del Tora, Alfonsa Cuaróna i Alejandra Gonzáleza Iñárritua nudi nam da Meksiko napokon upoznamo, da izbrišemo predrasude da je to samo zemlja solidnih nogometaša, marijaćija, tekile sa crvom u boci. Nude nam da Meksiko vidimo u pravom svijetlu, onakav kakav on zaista i jest. A briljantni omnibus ovoga potonjeg je pravi primjer za tu tvrdnju. Ovaj film je zapravo jedna razglednica milijunskog megalopolisa kakav je Ciudad de México, no za razliku od ukrašene, blještave i simpatične filmske razglednice jednog grada kakva je primjerice ‘Praznik u Rimu’, ‘Pasja ljubav’ je zgužvana, iskrena, prljava, krvava, znojna i mračna posveta jednom gradu koji je sve samo ne šarmantan poput Rima iz ljubavne avanture Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn. On je lud, divlji, brz, bučan, neurotičan… i time se na prvi pogled nimalo ne razlikuje od svih drugih svjetskih urbanih centara, no on je i ponosan, tradicionalan, dirljiv i ponizan. Svaka od tri priče koje nam Iñárritu servira na prvi je pogled nepovezana, zasebna cjelina čije je jedino vezivno tkivo pas. No, nije baš to tako. Svaka pričica ima detalj, svoju pločicu koja će se poslije s ostalim pločicama iz drugih priča stopiti u jedan veličanstveni filmski mozaik iz kojeg naposljetku kužimo da je priča o Meksiku kao zemlji rijetkih kaktusa, popodnevnih siesti na verandama hacijendi i baroknih katoličkih misija masna laž. Meksiko je zemlja ko i svaka druga, gdje ljudi na ljude puštaju pse i gdje su ljudi ljudima vukovi. Ništa čudna, ništa nova. A psi su ionako jedna divna bića. Zar ne? (SČ)

27. Moulin Rouge! (Baz Luhrmann, 2001.) (270 bodova / 3 glasa)

Nakon njega, mjuzikli su postali suvišni. Svi prije (izuzevši eventualno ‘Cabaret’), a pogotovo oni napravljeni poslije – uključujući i posvemašnji davež od dobitnika glavnog Oscara ‘Chicago’ – nisu ni primirisali glazbeno-scenskoj energiji koja iz ‘Moulin Rougea!’ zrači od prvog do zadnjeg kadra. Baz Luhrmann je očito odlučio napraviti one musical to rule them all, a ljubavna revolucija na pariškom Montmartreu koncem 19. stoljeća bila mu je savršeno prikladna za ispričati svevremensku priču o kratkotrajnoj vatri između arhetipskih ljubavnika – pisca siromaha Ewana McGregora i kurtizane Nicole Kidman. Nakrcan niskom klasika pop glazbe u spektakularno spektakularnim izvedbama, film je iz svih performera izvukao maksimum, a glavni bi par zgrtao same desetke da se natječu u ‘Zvijezde pjevaju’. ‘Moulin Rouge!’ pretjeran je u svakom smislu, a opet, da je imalo suzdržaniji, ne bi bio ni približno toliko efektan. Ko ga ovakvog nije volio, ne zna šta je izgubio. (PP)

26. Djeca čovječanstva (Children Of Men) (Alfonso Cuarón, 2006.) (273 boda / 8 glasova)

Da se odmah razumijemo, ‘Children Of Men’ nije film bez mana. Kad sam ga nakon nekoliko godina ponovo pogledao kao pripremu za pisanje ove crtice, iznenadio sam se koliko trenutni dojam odudara od mojih sjećanja. Hm, pa gluma bi mogla biti i bolja, scenarij previše vodi za ruku, a aktivistička demagogija toliko je izražena da se na trenutke teško suzdržati od kolutanja očima. No ‘Children Of Men’ je prije svega film s Porukom i kada vas po prvi puta opali po glavi, šanse su da će vam se određene sinaptičke veze zauvijek izmijeniti. Ne da je ono o čemu film govori nešto posebno novo i originalno – sve naznake da se krećemo u sličnom smjeru već su ovdje i dovoljno je pogledati kroz prozor – ali vidjeti jednu tako brutalnu, a opet tako izglednu sliku budućnosti vlastitim očima predstavlja svojevrstan šok za organizam. Vizija Alfonsa Cuaróna zastrašujuća je i vjerojatno najupečatljivija još od hladnoratovskog doku-horora ‘Threads’, no ona je samo polovica cijele priče. Druga polovica je njegova odlična režija koja je čak i neke meni znane filmske spavalice držala prikovanima za ekran svih stotinjak minuta trajanja. Cuarón vješto kombinira rijetke trenutke predaha s iznimno dinamičnim akcijskim sekvencama, neke od kojih su snimljene u dugim, neprekinutim kadrovima. Kada nakon furioznog finala budete hvatali dah i pljuckali komadiće zamišljene betonske prašine, oprostit ćete mu i nezgrapne metafore i slabo iskorištenu Julianne Moore, pa čak i neujednačeni scenarij. Kao svako dobro djelo znanstvene fantastike, ‘Children Of Men’ je prije svega upozorenje. Njegova priča možda nije pretjerano originalna i njegova umjetnička vrijednost možda nije dorasla nekim drugim distopijskim filmovima, ali to nikoga ne bi trebalo odvratiti od gledanja. Za razliku od većine sličnih djela, Cuarónov film smješten je u nama preblisku budućnost i ako ignoriramo njegov značaj sada, možda neće biti vremena za reevaluaciju. Svi želimo doživjeti filmski izazov dvijeidesetih, zar ne? (OL)

(pisali: Petar Panjkota, Matija Habijanec, Saša Čobanov i Oto Lukša)

24 Odgovora to “Gorilini najbolji filmovi nultih #30-#26”

  1. Tonći Says:

    ako je upao “Little Miss Sunshine”, onda više nema nade – upast će i “Juno”😦

  2. Gogo Says:

    Naravno, ljudi vole lijepe odlične filmove!

  3. Tonći Says:

    ma ljudi vole da ne kažem šta

  4. bb Says:

    Ljudi su kreteni.

  5. Anonimno Says:

    “Ljudi su kreteni.”

    amen

  6. Gogo Says:

    Slažem se, ima čak i tolikih koji ne vole Juno i Malu miss Amerike.

  7. bb Says:

    Ali takvi nisu ljudi, nego ispravna manjina.
    “The mere existence of these righteous minorities, that throughout history strive to reflect the Divine in their lives and deeds, grants confident witness to the existence, proximity, and eventual triumph of a bright future for all mankind.”😀

  8. Tonći Says:

    ja ne da ne volim, nego *mrzim* Juno i Malu miss Amerike – a nisam ih čak ni gledao!

  9. bb Says:

    Možda bi trebao, ne želim u svojim redovima fejk-hejtere.😉

  10. pushtouch Says:

    Mala miss Amerike je klasa iznad Juna. Pa daj mi nađi klinku ko sipa takve rečenice ko ta mala patuljasta treba.

  11. bb Says:

    Slažem se da je LMS malo manje zlo od Juno, da.

  12. Gogo Says:

    Ali je Ellen Page slađa od bilo koga u LMS – šta, vama zgodne cure i kvaliteta soundtracka nisu bitne stvari za procjenu kvalitete filma? Koji ste vi pozeri.

  13. pushtouch Says:

    Jedina prava koka u Junu je Olivia Thirlby. A soundtrackovi iz indie filmova mi već odavno idu na jetra. Za Juno su valjda koristili knjigu “Kako se dodvoriti indie bagri for dummies”

  14. Gogo Says:

    Ajde, ne moraš se pravit, ne gleda te valjda cura…

  15. Gogo Says:

    Apropo soundtrackova – šta ne bi svaki Wes Anderson bio 25% slabiji da nema soundtracka?

  16. ante Says:

    slažem se, barem 25%🙂

    kako je samo uklopio “where do you go to (my lovely)” u hotel chevalier… majstor!

    ili elliotta smitha u tenenbaumsima…. uff

  17. Gogo Says:

    A tek These Days u Tenebaumse!

    Svejedno – you talk like Marlene Dietrich… la la la🙂

  18. pushtouch Says:

    Wes Anderson zna znanje, nema što.

  19. saša Says:

    1. Pero, mjuzili su uvik bili suvišni, sa il bez ovog sranja.
    2. Kožulovi (Bilanda i Tonći), ne budite baš tako uvik mizantropi i volite bar Juno. Ako ništa, mala razara!

  20. Tonći Says:

    mala je bila jako dobra u “Hard Candy”, al ako želi da je počnem shvaćati ozbiljno morat će početi glumiti i u nečem drugom osim Sundance-kuruze

  21. Gogo Says:

    Ali kako znaš kad film nisi ni gledao? I jel to znači kako, po tebi, postoji i Sundance-kavijar? Ne odaješ mi inače taj dojam.

  22. saša Says:

    Gogo, jel ti voliš kavijar?

  23. Tonći Says:

    “Ali kako znaš kad film nisi ni gledao?”

    onako kao što znam i da je Auschwitz bio grozan i unatoč tome što nikad nisam bio zatvoren u njemu: dovoljno je bilo pročitati malo više o tome, vidjeti sve te slike ljudske patnje, pa da znam da je to bilo neljudsko zlo bez ikakvog opravdanja. isto vrijedi i za “Juno”!

    a Sundance-kavijar je poput zagrobnog života – jest da ne mogu a priori baš stopostotno reći da ne postoji, ali… a ono, dosad nisam naišao na nijednu ozbiljniju indiciju da bi stvarno mogao postojati

  24. bb Says:

    @ Saša
    “Volite bar Juno”.
    Mogao si napisati i “Znam da ne volite inače govna, al’ probajte barem proljev!”
    Nemoj me zajebavat, molim te.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: