Gorilini najbolji filmovi nultih #35-#31

by

35. Sve ili ništa (All Or Nothing) (Mike Leigh, 2002.) (225 bodova / 4 glasa)

Ništa manje težak od ‘Vera Drake’ ili ‘Naked’, a istovremeno očaravajući poput ‘Secrets & Lies’, ‘All Or Nothing’ najkompletniji je film Mikea Leigha, kad već ne mogu reći najbolji jer, kvragu, svi su jednako dobri. Ima u njemu teškog realizma britanske radničke klase koja se guši u životima dosadnijima od iranskih filmova, a opet, u svoj toj dosadi, nema vremena da ni jedan od mnogobrojnih likova predahne uz malo smijeha. Jedini predah koji si čovjek u konstantnoj borbi za opstanak više duha nego tijela može pokloniti je odlazak do obližnje plaže, ne bi li u sudaru s morem pronašao nadu ili vjeru u bolje dane. Naravno, onih gorih i dalje će biti puno, puno više, ali Leigh još jednom pokazuje da i oni s lošije podijeljenim kartama uvijek mogu naći neku sitnicu koja će im pomoći da izdrže, ako su je u stanju pojmiti. Zato je ‘All Or Nothing’ i fantastičan film, a ne samo tvrda drama o usranom životu u kojem najveći problem nije biti bez novca (iako Leigh kao dobri stari ljevičar uvijek stavlja naglasak na socijalnu stranu priče) već bez ikoga tko te razumije. (MĐ)

34. Freddy je popušio (Freddy Got Fingered) (Tom Green, 2001.) (230 bodova / 3 glasa / 1 prvo mjesto)

User rating na IMDb-ju je generalno dosta pouzdan indikator kakvoće nekog filma: ako je ocjena manja od 5, a u glasanju je sudjelovao četvero- ili peteroznamenkast broj ljudi, izgledi da taj film valja su toliko astronomski sitni da stvarno nema smisla nadati se nekom neopjevanom biseru… No, to pravilo ima i jednu mega-giga-veliku žanrovsku iznimku: komedije! Posebno one koje obiluju vulgarnostima, zahodskim humorom i prizemnim slapstickom. Jer, masa ljudi naprosto ima toliku averziju spram tih stvari da im lako promakne i kad se iza te fasade krije zapravo poprilično cerebralan humor (‘You Don’t Mess With The Zohan’), ili kad je prizemni humor naprosto tako majstorski izveden da može stajati rame uz rame s bilo kojom komedijom, bilo kojeg predznaka (‘White Chicks’). Stoga, neka sve vas koji niste gledali ‘Freddy Got Fingered’ ne obeshrabri to što je prosječna IMDb-ocjena od strane preko 24660 korisnika 4.0, a ni to što se filma svojedobno kukavički bio odrekao i sam njegov autor (koji je, pretpostavljam, barem malčice promijenio ploču otkad se u međuvremenu, zahvaljujući stalno rastućem kultu, DVD-izdanje prodalo u preko milijun primjeraka): ovo je živi urnebes!!! I potpuno nadrealno iskustvo, nećete nigdje drugdje vidjeti pijanog, ogorčenog Ripa Torna kako se guzi pred svojim filmskim sinom i viče: „Fuck me, fuck MEEEE!“, da spomenem samo jedan od malog milijuna OMGWTF-prizora. A taj njegov filmski sin je isto posebna zvjerka: za razliku od manje više svih likova nezrelih/zaostalih dečkića zarobljenih u tijelima odraslih muškaraca kakvima su nakrcane nebrojene komedije iz zadnjih 10 godina, Tom Green se ama baš nimalo ne trudi učiniti ga realističnim; njegov filmski parnjak je jednostavno jedan krajnje antipatičan, socijalno potpuno retardirani šupak koji ide okolo i radi sranja bez ikakvog smisla… dakle, savršeno podatno platno za najekstravagantnije moguće gegove s one strane dobrog ukusa. Maaaaasivni rispekt i shout-out Velimiru, bez kojeg ovaj film možda ne bih nikad ni pogledao (pošto mi je ‘Tom Green Show’ podosta išao na živce), kamoli i po drugi, treći, četvrti, peti, ma svaki put kad sam bio kod njega u Tkalči a u goste mu došao netko koga ‘Freddy’ još nije prstom razdjevičio. A ako i dalje spadate među takve – dobro, pa šta više čekate, naguzite se, jebemu! (TK)

33. Nestala bez traga (Gone Baby Gone) (Ben Affleck, 2007.) (236 bodova / 4 glasa)

Najbahatija stvar koju si netko u ovakvim konkursima može dozvoliti jest pretpostavljanje ukusa ostalih glasača te razloga zbog kojih ti ukusi onda jesu kakvi jesu, ali preuzet ću si ipak toliko slobode za pokušati pogoditi kako su svi koji su jednu od pozicija svojih lista rezervirali za ‘Gone Baby Gone’ ujedno i svi koji su ovaj tihi ep uopće i pogledali. Ili, ajde, barem ovako – gotovo da sam stoposto siguran kako svi oni koji su glasali za ‘Mystic River’, a nisu i za ovaj film, ‘Gone Baby Gone’ nisu uopće gledali. Naime, oba su filma ekranizacije krimi-majstora Dennisa Lehanea, i to oba, za razliku od polu-promašenog ‘Shutter Island’ koji nasreću i nije u bio u konkurenciji, smještena u napuknuti milje bostonske radničke klase. I koliko god sam i sam ‘Mystic Riverom’ u startu bio oduševljen, bio sam to samo dok nisam pogledao i redateljski debi Bena Afflecka (kad samo pomislim kako su me predrasude umalo spriječile da pogledam moj drugi najdraži film desetljeća… Uf!). Ovaj je film zakon teške kategorije, koji istovremeno pokazuje kako onaj pravi zakon nema alternative, ali počesto ni dosluha sa stvarnim životima malih, nesretnih i obespravljenih ljudi. U već trećem filmu čiju crticu ovdje kucam jednu od uloga igra Casey Affleck, pa ispada da mi se prometnuo u jednog od najdražih glumaca (uz Mos Defa i Jasona Stathama, dakako!); u ‘Ocean’s Eleven’ bio je samo jedan od manje bitnih kotačića skladnog ansambla, u ‘Jesseju Jamesu’ jedan dio glavnog para, dok je ovdje odigrao svoju punokrvnu majstoriju, kao privatni detektiv Patrick Kenzie. Znam da ga je, onako sićušnog i pomalo ljigavog, teško zamisliti kao glavnu facu jednog tvrdokuhanog trilera, ali ‘Gone Baby Gone’ nije klasičan whodunit, a gotovo da nije ni whydunit ni howdunit. Ovo je tvrdokuhana ljudska drama – zaogrnuta kriminalističkim plaštem – o ljudima bez pravih izbora, kvartovskim dečkima i curama od kojih je Kenzie ispao pametniji tek utoliko što je na vrijeme shvatio da će te koketiranje s kriminalom prije ili kasnije uvijek doći glave. Pa se bacio u PI biznis, u kojem se snalazio dobro ili bolje, a osjećao bolje ili lošije sve dok se nije dao u potragu za otetom malom Amandom, kojoj je gotovo i premija biti što dalje od svoje white trash mame Amy. Sve to Patrick naslućuje, a njegova cura Angie Gennaro (prekrasna Michelle Monaghan) jednostavno zna – ali napravi li iznimku i kompromis sada, po kojem će moralnom načelu naš junak nastaviti živjeti i istraživati? A, opet, kako kriviti nekoga tko zakon krši gonjen moralno ispravnim odlukama? Pravo i pravda, jel. I Patrick i Angie dali su prave odgovore, ali ne na pitanja koja su bila upućena njima. Zato više i nisu zajedno, a za kajanje je kasno. (GP)

32. Bit će krvi (There Will Be Blood) (Paul Thomas Anderson, 2007.) (243 boda / 7 glasova)

Nije mi bio nikakav problem napisati par rečenica i složiti neke tekstove o ostalim filmovima koje me je Goran zamolio. Jer svi su svojevremeno nekako došli niotkuda, skroz neočekivano, totalno me iznenadili i duboko mi se urezali u pamćenje. Prije nego što sam odgledao ‘There Will Be Blood’, znao sam da režiju vodi Paul Thomas Anderson, Kevin Durant Hollywooda, da glavnu ulogu ima Daniel Day-Lewis (Kobe) i da je film nagrađivan toliko koliko i LeBron za igrača mjeseca. Zato je ‘There Will Be Blood’ kao sedma utakmica NBA finala. Bez da se utakmica odigrala, već znaš da će to biti dobra tekma, jer čak i da košarka bude dno dna, ipak je sedma utakmica finala. (JS)

31. Stranputica (Sideways) (Alexander Payne, 2004.) (250 bodova / 6 glasova)

In vino veritas je poznata rimska fora koju su ovi pak pokupili od nekoga germanskog plemena, jer su Švabe imale običaj pri važnim raspravama točiti vino da bi svi sudionici garant govorili istinu. Što nam ovo govori osim da su i prije dvije tisuće godina političari lagali? Nemam pojma, ali je dobar uvod za film o vinu, kao i prilika da se pohvalim s (krvavih) pet godina latinskog. Inače, tako to otprilike rade kvazi-intelektualci, puno pričaju naokolo, malo se hvale i na kraju potroše hrpu riječi bez da kažu išta relevantno (otprilike kao recenzije albuma na Potlisti). A ‘Sideways’ je film namijenjen baš tom tipu čovjeka. Beskonačni monolozi i dijalozi o vinu, crno vino, bijelo vino, vinski podrum, vinograd, proba, pinjot, merlot, zinfandel. Nakon pola sata i zadnji debil skuži da je vino metafora za čovjeka, da postoje snažni i slabi, jaki i osjetljivi, da neka vina super pašu uz neku klopu, a neki ljudi nikako uz druge. Sve je to upakirano u road trip dva frenda, kombo luzer-jebač i na kraju ni nema nekoga kraja jer bi stvari vjerojatno završile na isti način i da su ova dvojica proveli vikend opijajući se žesticom u nekome obližnjem baru. No, ovaj film mi je ipak jako drag. Zašto? Kao prvo zato što svojim filozofiranjem nije penetrantan, nego zrači nekom ugodnom toplinom. Ili, da ostanemo u terminologiji, nije hercegovačka blatina nego više neka istarska malvazija (valjda kužite da nemam baš pojma o vinu). Figure su interesantne i ambivalentne i kroz film se razvijaju polako i razumljivo. Glavni lik i njegov frend jesu skroz različiti, ali opet nikada ne bih pomislio kako ta dva tipa ne bi mogli biti nerazdvojan par. Miles je prilično simpa tip, i sve njegove slabosti su i moje slabosti (valjda i vaše). Svi mi imamo neki roman koji nismo dovršili, svi bismo se rado zaljubili, svi bismo rado proveli miran vikend u onoj dolini iz filma da malo pobjegnemo od realiteta. A ambijent te doline je reklama za godišnji odmor. Uostalom, tko nakon gledanja ovog filma nije bar na trenutak poželio otvoriti neku butelju? (JS)

(pisali: Mario Đira, Tonći Kožul, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

10 Odgovora to “Gorilini najbolji filmovi nultih #35-#31”

  1. pushtouch Says:

    Ha,ha,ha! Freddy se ugurao! Mislim da sam ga samo dva put gledao.

  2. Gogo Says:

    Pa nije se baš samo ugurao, svoje je mjesto zauzeo čvrsto, kako i priliči ovakvom klasiku!

    Inače, i ja sam se na Freddyja navukao u Tkalči kod Velimira, to se gledalo brat bratu jedno 7-8 puta… Eh, to su bili dani…

  3. mirza Says:

    freddy je upao i na ovu listu:
    http://features.metacritic.com/features/2010/15-movies-the-critics-got-wrong/

    baš kao što tonći reče, nije sve u agregatnim ocjenama po imdb-u i metacritic-u

  4. oto Says:

    “baš kao što tonći reče, nije sve u agregatnim ocjenama po imdb-u i metacritic-u”

    Istina, ali u ovom slučaju jest.

  5. mirza Says:

    “Istina, ali u ovom slučaju jest.”

    možda i jest, ali sam se freddyju u nultima smijao kao malo čemu.

  6. Anonimno Says:

    nakon malo ctrl+f akcije na Mirzinom linku primjećujem da ekipa što je komentirala tekst baš nešto i nije skakala u obranu “Freddyja” – a meni je bilo dovoljno viditi na popratnom youtubeu naslov DADDY WOULD YOU LIKE SOME SAUSAGES da se počnem smijuljiti ko idiot! (“1 prvo mjesto” je moje, ako je itko sumnjao)

  7. Tonći Says:

    ovo iznad sam bio ja, jel

  8. pushtouch Says:

    Bome, valjda ne prođe tjedan a da si ne zapjevušim daddy would you like some sausages! Priličan podvig za jednu bedastoću.

  9. nikola Says:

    da, daddy would you like some sausages je udarna!:p

  10. Kosarka Says:

    Odlican clanak.. Svaka cast.. Samo tako nastavite :))

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: