Gorilini najbolji filmovi nultih #50-#46

by

Evo, danas stvarno krećemo, ova jutarnja tura je tu da nadoknadi jučerašnji kiks, a popodne slijedi današnja redovita. I onda možda stvarno i uspijem dnevno postati po 5 upadača na listu. Nadam se da ćete uživati.

50. The Devil And Daniel Johnston (Jeff Feuerzeig, 2006.) (189 bodova / 3 glasa) 

Kao prvo, oprostite, mene se čekalo. Baš ti hvala, Gogo, Marin dobije ‘Big Fish’ i idealnu priliku da piše o svom starom, a Daniela ćemo uvaliti starom Habijancu, jel?🙂 I šta sad, da pišem o Danielovim ekstremno bogobojaznim roditeljima kojima je zastrašujuća priča o neprofitabilnim božjim slugama (Daniel je, zamislite, radije svirao klavir nego čistio stolove u McDonald’su) potpuno isprala mozak i starijem bratu koji ga je bodrio rečenicama poput „Daniele, jednom ćeš biti stvarno dobar u nečemu, al to bogami neće biti ta tvoja umjetnost“? Da pišem o Laurie, a onda usput i o ostalim djevojkama koje su inspirirale tisuću pjesama? Da pišem o tome kako je Daniel jednog dana sjeo na motor i pridružio se cirkusu, o onom kobnom bed tripu na koncertu Butthole Surfersa ili možda o tome kako su ga Thurston, Kim, Lee i Steve tražili po cijelom New Yorku da bi ga na kraju našli na nekom parkiralištu u New Jerseyju? O da, sve se to desilo, a uz to što je sve to vrijeme snimao predivne no-fi klasike, Daniel je snimao i manje-više sve što mu se događalo, uključujući naravno i one najgore trenutke, i upravo je zbog te gomile materijala kojom je Jeff Feuerzeig raspolagao ‘The Devil And Daniel Johnston’ jedan od najboljih filmova nultih. Svaka čast Jeffu, napravio je divan film, ali je bome imao s čim raditi. Ako te uvodni klip u kojem se 24-godišnji Daniel predstavlja (i na najbolji i najjezovitiji način najavljuje priču o svom stanju i drugom svijetu) ne naježi i ne natjera na gledanje cijelog filma, onda jednostavno nisi moj tip čovjeka. Vrag definitivno postoji i definitivno zna Danielovo ime. (MH)

 

49. Mala djeca (Little Children) (Todd Field, 2006.) (189 bodova / 4 glasa) 

Suburbije gotovo svih većih američkih gradova, sudeći po filmovima, navlaš su identične. Koliko god tihe, udobne i sigurne bile, to je uvijek nekako samo na prvi pogled, dok korištenje povećala u pravilu otkriva sve one više ili manje okrznute živote ljudi koji u njima obitavaju. Jel prije bila kokoš ili jaje, jesu li vidno i prikriveno nesretni ljudi takvima postali tek nakon što su si dozvolili uljuljkivanje u varljivu bonacu, ili ih je već postojeća sjebanost potajno, nedokučivim putovima utjecanja na proces odlučivanja, potjerala živjeti daleko od gradske vreve, negdje gdje se lakše sakriti iza svoje besprijekorno održavane okućnice? Todd Field i Tom Perrotta, autor romana-predloška koji je s redateljem Fieldom surađivao i na scenariju ove istovremeno dirljive i upozoravajuće priče, ni ne pokušavaju odgovoriti na to pitanje, zato jer im se pred očima odvija utjelovljenje najveće male tragedije ne pretjerano sadržajnih života, na kakvima bismo, naravno imamo li tu privilegiju, svi trebali biti izrazito zahvalni. Nerealizirana ljubav, maštana, željena, oblikovana u srcu, sanjana ljubav. Koja bi možda bila i još ljepša u stvarnosti, nego što je u snatrenju, da je dovoljno hrabrosti za pritiskanje prekidača i otpuštanje od sigurne luke. Hrabrosti, koju sputana mama Sarah (koja mužu ne može oprostiti drkanje pod radnim stolom u obiteljskoj kući. Ili ipak?) i nesigurni tata Brad (koji se neugodno srami činjenice da obitelj prehranjuje supruga, dok on uzaludno pokušava proći državni pravni ispit) zapravo uopće nisu imali, iako im je sudbina uskočila u pomoć neočekivanim spletom nesretnih okolnosti, na koje će u maštanjima i kasnijim prepričavanjima, kada ostanu stari i sami i bez ikoga kome istina može naškoditi, svaliti svu krivicu. Jebiga, skejterske vratolomije izgledale su toliko primamljivo, a malu djecu doista ne smiješ ostaviti samu u kvartu kojim šeće pervertit Rorschach. Znamo da je pakleno vruće, ali tko mu je dao pravo osvježenje potražiti na gradskom bazenu? Jedan od taglinea ovog filma poručivao je kako se prošlost ne može mijenjati, ali budućnost zato da – samo što je film sam poručio da je i budućnost nepromjenjiva. (GP)

 

48. Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven) (Steven Soderbergh, 2001.) (191 bod / 4 glasa) 

Iako će onima koji ove crtice čitaju – ako takvi uopće postoje, uz one koji će samo preletjeti naslove filmova po pozicijama i prezirno odmahnuti rukom – ovo biti drugi tekst potpisan mojim inicijalima, jer su gornja ‘Mala djeca’ također moja, ovo je meni prva crtica koju pišem, pa bih njen početak volio malko privatizirati, s time da neke tangencijalne veze s urnebesno zabavnim ‘Ocean’s Eleven’ ipak postoje. Naime, tek mi je danas potpuno jasno zašto Tonćiju nije ni padalo na pamet na sebe preuzeti hendlanje i filmske liste, nakon što se istlačio oko albuma i serija – ovo je težak, težak rad! Rad koji me je toliko smlavio organizacijskim dijelom posla, koji još nikako, ni izdaleka, nije gotov, da nemam ni najmanje volje, snage, motiva ni inspiracije još i za pisanje. Iscijeđen sam. Cijela priča oko ovoga, ili zapravo bilo kojega, bloga trebao bi biti gušt koji prati pisanje/uređivanje, i ja u svemu tome inače doista guštam kao malo dijete u pješčaniku. Ali ovo nije zabava, ovo je tlaka – da se barem plaća ne bih ni riječ rekao, jer nekako je ljepše parice zarađivati sjedeći za kompjuterom negoli u znoju lica svog, iako ni u tom smislu ovih dana nisam nimalo štedio litrice. Prikupi, zbroji, provjeri, bla bla, fotke, podijeli molbe i zadatke i moli sve na svijetu da tekstovi još i stignu na vrijeme, usred Mundijala, ljetnih vrućina i glazbenih festivala koji su se izgleda udružili u otežavanju. Skužio sam kako postoje tri različite skupine suradnika, iako je ova u koju spadaju odgovorni toliko malobrojna da mi nitko ne bi smio zamjeriti njen eventualni previd. Postoje neodgovorni suradnici koji tekstove uporno ne šalju ni unatoč dogovorima, tih je manje, te polu-neodgovorni suradnici s kojima se dan-dva natežeš ali tekstovi naposljetku ipak stignu – takvih je masu, ali kako se ljutiti na prijatelje? Pogotovo kad su me već opskrbili bogatim nizom sjajnih tekstova – prvi osobni favorit je odmah ispod – zbog kojega će vjerujem svakako biti lakše svariti i one manje nadahnute i očito odrađene na brzinu. Čitaj: uglavnom moje vlastite. Eto, to je (uz njegov olinjali izgled i moj sredovječni seksipil u zametku) glavna razlika između gospodina Dannyja Oceana i mene; ja se ne uspijevam zabaviti niti tijekom nečega što bi mi trebao biti gušt, a njemu puca kurčina dok se zabavlja kao nikad prije (šifra: na status crkvenog miša svesti lovaša koji ti hoda sa suprugom koja te ipak još uvijek voli i još uvijek nije bacila prsten) tijekom ozbiljnog posla kojim će prehraniti obitelj. Okej, kasnije će zbog toga biti donekle i kažnjen, ali to se ionako zbiva u slijedećim nastavcima, čija ih je inferiornost zaustavila na putu prema upadanju na ovu uglednu listu. Prvi put, Soderbergh i živopisna banda kad-se-zeza-onda-se-zeza-kad-se-radi-onda-se-radi iskusnih zajebanata svoj su precizno osmišljen plan izveli bez greške, toliko uvjerljivo da mi često padne na pamet okupiti ekipu i u pravom životu reprizirati čišćenje sefova Bellagija, Miragea i MGM Granda. Pa nisu valjda George Clooney, Brad Pitt (čiji Rusty Ryan stalno nešto ždere i to mu stoji sjajno), Matt Damon, Bernie Mac, Elliott Gould, Don Cheadle, Casey Affleck, Scott Caan, Eddie Jamieson, Shaobo Qin i Carl Reiner baš toliko vještiji od mojih prijatelja? Odrastanje, jel – jedan od mojih najdražih filmova devedesetih bila je, i još uvijek jest, ‘Vrućina’, u kojoj su Bobby De Niro i ekipa radili sličnu stvar, ali s neusporedivo ružnijim završetkom, u kojem su gotovo svi debelo najebali. Mladac u meni u tome je vidio finu pouku i efektnu parabolu. Jedan od mojih najdražih filmova nultih zna kako pouke nemaju smisla, jer dok te boli kurac, boli te kurac, a kad najebeš onda je kasno. Uživajte u high-lifeu, makar posredstvom holivudske kič-ležerancije! (GP)

 

47. Krupna riba (Big Fish) (Tim Burton, 2003.) (193 boda / 6 glasova) 

Ja svog tatu beskrajno volim i ozbiljno mislim da je jedan od najboljih ljudi koje poznajem, iako sam i te kako svjestan koliko je teško, da ne kažem nemoguće, zapravo poznavati vlastite roditelje. Za razliku od prijatelja, uz pomoć čijih zrcala gradimo i potvrđujemo svoje identitete cijeli život, tata i mama su nulto zrcalo, stavljeno pred nas puno prije nego što ćemo uopće biti svjesni da ono postoji i puno, puno prije nego što ćemo se zapitati čemu ono služi i kako i zašto i koliko nas određuje. Will Bloom je već duže vrijeme svjestan svojeg problema sa svojim ocem, Edwardom Bloomom; iz njegove vizure tata je rijetko bio doma, a i priče koje bi pričao u tim susretima su mu bile zanimljive do negdje desete/jedanaeste godine. Sada mu je tridesetak, čeka vlastito dijete i misli da nema blage veze šta točno znači biti dobar otac. I užasno ga jebe što misli da nema blage veze tko je točno Edward Bloom, koji je, as movies would have it, opako bolestan, prikovan za krevet i vrijeme mu otkucavaju filmski frejmovi. A Edward Bloom je, kako i sam tvrdi, pripovjedač. S velikim P. „Most men, they’ll tell you a story straight true. It won’t be complicated, but it won’t be interesting either.“ Njegov život je njegova priča i on je, na moje zadovoljstvo i Willovo zgražanje, ispunjava ultrafantastičnim likovima (vještice, divovi, vukodlaci, leteći pauci, sirene, papige iz Konga koje govore isključivo francuski, cirkuski frikovi, dalekoistočne sijamske blizanke) i megaromantičnim obratima (potpuno je jasno zašto je boginja Jessica Lange u svakom kadru toliko zaljubljena u svog muža; ja sam pri zadnjem gledanju filma o svakom njenom pogledu upućenom njemu poželio napisati pop pjesmu) i nije mu drago što ga sin doživljava kao kombinaciju Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeca („…you’re just as charming, and just as fake.“). Will Bloom se nada i vjeruje da se ispod svih tih fasada i njihovih mitologija negdje ipak skriva pravi Edward Bloom, tata kojeg je u stanju razumjeti, tata kojeg je lakše voljeti, tata kakav bi, kad bi bolje razmislio, i sam želio biti. Nije mi teško razumjeti Willove frustracije. Koliko se god meni činio genijalnim, Edward je ipak njegov stari, a tuđe roditelje je puno lakše doživjeti kao ljude koji su vodili neke svoje živote prije nego što su stvorili nove, nego vlastite. „I’ve been nothing but myself since the day I was born, and if you can’t see that, it’s your failin’, not mine“, kaže Edward Bloom nakon jedne od konfrontacija sa svojim sinom. I ja mu vjerujem. A Will će ostati zarobljen u Edwardovoj priči do samog kraja, kada će biti prisiljen završiti je i, duboko se nadam, shvatiti da između istine koju očekuješ i istine koju dobiješ uvijek ima prostora za istinu koja je, bila ona veća od života ili manja, ipak samo tvoja istina, od koje se ne očekuje ni više ni manje nego da bude tvoja; da će shvatiti da je nastavak priče sad u njegovim rukama i da se nema čega bojati, jer kako kaže Edward Bloom: „…you spend years trying to corrupt and mislead this child, fill his head with nonsense, and still it turns out perfectly fine.“ Za pedeset deveti rođendan svog tate organizirao sam gledanje ‘Big Fisha’ kod sebe u prvom iznajmljenom stanu, bili smo tata, mama, seka i ja. Kad je film završio, još pod odjavnom špicom tata i ja smo se nezgrapno zagrlili i izljubili. Obrazi su nam bili mokri i znam da smo u tom trenutku obojica bili više nego zadovoljni odrazom u ogledalu. (MJ)

 

46. Slagalica strave (Saw) (James Wan, 2004.) (197 bodova / 4 glasa) 

Vjerujem ja da ima filmova koji istinski zaslužuju naljepnicu torture porn, ali – šta nije poanta pornjave da daje sirovi seks i da se gleda jedino zbog toga? U pornićima je sve što nije seks potpuno nebitno, dok, s druge strane, u bilo kojem od nastavaka ‘Slagalice strave’ na konkretna mučenja otpada razmjerno malo minutaže, a kako serijal odmiče dalje priča ne samo da ne biva manje bitnom, nego štoviše postaje sve apsurdnije zamršena… Mislim, naravno da nema smisla poricati kako se mi fanovi franšize uvijek veselimo novim porcijama fizičke tragedije, ali to definitivno nije jedino čemu se tu veselimo! I mislim, okej, možda negdje i postoji neki pacijent koji fast-forwardira sve dijelove između mučenja, možda se nađe čak i koji pacijent koji doslovno drka na te dijelove, štajaznam, no ja sam uvjeren da pre-pre-prevelika većina nas ipak tu podjednako uživa i u priči i misterijama, a prva ‘Slagalica’ je jednostavno efektan, kompaktan, jebeno dobar triler, potpuno neovisno o tome da li vam scene mučenja pružaju pozitivan adrenalinski šut ili ne. (TK)

(pisali: Matija Habijanec, Goran Pavlov, Marin Juranić i Tonći Kožul)

6 Odgovora to “Gorilini najbolji filmovi nultih #50-#46”

  1. Josip Says:

    “Saw” je bio prvi (i do danas jedini) film gdje sam u kinu vidio kako neki (čitaj: žene) padaju u nesvijest. Ludilo. Drugi dio sam još odgledao, treći ugasio nakon 15ak minuta i na tom je ostalo.

  2. bb Says:

    Evo, već se tresem od živciranja. Big Shit trinaest mjesta ispred Superbad? Kata-fakin-strofa.

  3. Gogo Says:

    Probaj šesti, odličan je!

  4. saša Says:

    Mislim, ovaj, jel, nemojte me krivo shvatit, al odavna je već prošlo popodne, a obećanog nastavka liste nema! Moram reći da je to čisti A M A T E R I Z A M!

  5. oto Says:

    Ja sam kao klinac znao viđati ljude kako padaju u nesvijest za vrijeme mise. Dakle, to potvrđuje da je katolička liturgija strašnija od većine suvremenih horora.

  6. Tonći Says:

    možda nije primjereno da to kažem pošto sam ja taj koji je birao grafičke materijale za ovu rundu, ali Daniel mi na ovoj slici jako baca na http://noadventure.files.wordpress.com/2010/03/nerd-46422.jpg🙂

    a inače, treći dio “Slagalice strave” je ujedno i ubjedljivo najslabiji… Gogo je definitivno u pravu za šesti i malo me sad peče savjest što nisam i njega stavio na listu zajedno s prvim, drugim, četvrtim i petim! al jebiga, trebalo je ipak malo stati na loptu i ostaviti mjesta i za neke druge filmove, hehe

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: