Glumci

by

Za razliku od moga prethodnog izvještaja iz Purgeraja, nemam neki dovitljiv razlog – kao, bio je super tulum a od takvih se oporavljaš još barem 24 sata! – za pisanje dojmova sa u utorak održane svirke mladonadnih Kino klub s danom ili sada čak dva zakašnjenja. Opterećen pripremama za večerašnji kviz i Danijelin tulum, jednostavno nisam stigao, a bio sam se otišao i prijaviti na berzu, ponukan sebičnim anarhističkim motivima proturječja Kosorici koja će se ovih dana zasigurno hvaliti zahuktavanjem turističke sezone uzrokovanim povećanjem broja zaposlenih u državi. Sada znate drugačije i bolje! Isto tako, i puno bliže temi ove priče, pratio sam malo razvoj situacije na dvama sajtovima, Potlisti i Handzarovom Last.fm journalu, gdje je ovih dana mala skupina ljudi raspravljala baš o ovim pop-kvazi-punk dečkima. Osim što sam, kao i uvijek, tražio dobre fore za krađu, pogodan materijal za citiranje i kvalitetan šlagvort za poništavanje manjka inspiracije, želio sam provjeriti i uzroke i tumačenja halabuke koja se oko ovoga benda i njihove zloglasne prodaje velikom diskografu podigla u posljednje vrijeme.

Dobri Fitna (Handzar, jel) i njegov bijesni rant najbolje ilustriraju ono što se Kino klubu zamjera na sceni, kojoj barem nominalno, ili samo-proklamirano, pripadaju. Naravno da punk nisu samo ispišane rebe, irokeze, šigurece, pravednički bunt i parole protiv sistema; pogotovo danas, punk su i sve osobne preokupacije i emocije klinaca koji se žele osjećati posebnima i individualnima, makar u brojnom društvu istomišljenika, klinaca koji u punku vole brzo i energično, a ne tmurno i žestoko. Tako da je svako otpisivanje Kino kluba kao benda koji pjeva samo o curama i faksu, i ne bije boj naše stvari, po meni potpuno promašen. Iako se i sam često zapletem u tu zamku, bendovima je debilno i skroz promašeno zamjerati ono što nisu – gadimo li bilo koje, onda to treba raditi isključivo zbog onoga što jesu. Je li ovo boy-bend verzija ionako komercijalnoga melodičnog panka? Što i ako jest? Mislim, stvarno? Okej, ja nipošto ne pripadam pankerskoj bratiji, možda sam tek prijatelj ili dobar poznanik scene, čije unutarnje mehanizme i rituale previše ne poznajem. Također, strastveni sam protivnik začahurivanja bilo koje glazbeno-društvene scene, neovisno o glazbenom žanru oko kojeg je izgrađena. Kao takav možda doista i ne mogu sasvim pojmiti zašto Kino klub i slični primjeri iritiraju pravednike, ali mislim da pravi problem ovoga benda leži negdje drugdje. I baš mi je zbog toga žao, jer mislim kako bi mogli biti i puno puno bolji, ako ima barem zrnce istine u tome kako ovaj bend ne čine glumci.

Jer ja sam njegove članove uredno viđao u postavama zagrebačkih bendova i bendića, a pjevača stalno viđam na svakojakim KSET/SC indie svirkama. Ovi momci, prema tome, nikako nisu mehanički fabricirana grupa, stvorena kao Aquariusov generator love – zapravo, mislite li kako bi to bilo koja hrvatska diskografska kuća uopće uspjela isfurati? Vjerujem kako Kino klub doista jest bend prijatelja koji se vole zabavljati svirajući još melodičniju, još više neobaveznu, još više college varijantu pop-punka jednih The Get Up Kids ili Jawbreaker, samo što bi svim dobrohotnim slušateljima ipak bilo bolje po uši kada bi se u pjesmama benda nešto više čulo provođenje vremena slušajući ‘Something To Write Home About’ ili ‘Dear You’. Ovdje se to baš i ne čuje. Zapravo, barem ja osobno nisam niti naslutio one ekstremne instance tinejdžerske euforije ili prkosne rezignacije, koliko mi nije bio ni najmanji problem zamisliti promptni roditeljski pristanak ne samo na davanje love za cedeove i ploče, nego i za instrumente renomiranih proizvođača i uređivanje podruma obiteljskih vila u prostorije za vježbanje. Ne mislim to kao nešto loše – neka se prijatelji na koje aludiram ne uvrijede, ali najveći pankeri među mojim prijateljima gotovo su isključivo djeca izrazito imućnih staraca. Recept nipošto nije primjenjiv na sve bendove, ali iskreno mislim kako bi Kino klub bili bolji da im nije bilo servirano sve na dlanu. Je li tako stvarno bilo, ne znam, bend naprosto tako zvuči. Jedina moguća ozbiljna zamjerka bendu tako je sin Gojka Šuška na basu – znam kako nitko ne bira svoje roditelje i ne može biti kriv za grijehe svojih otaca, ali to prezime i dalje izaziva isključivo mučne asocijacije. U pomirbenom ću duhu poentirati samo kako mi je drago što je stablo već dugo odsječeno, pa je jabuka imala prostora i vremena pasti daleko.

Pravi problem ovoga benda, sudeći po solidnom koncertu u utorak a još uvijek ne i po slušanju debija ‘Ajmo klinci’, tako ne leži ni u kakvoj priči iza benda ili pretpostavljenom/realnom stavu njegovih članova prema svijetu, životu i muzici. Leži isključivo u njihovome kvalitativnom učinku, odnosno umjetničkom (ako to i inače nije prejaka riječ) dosegu. Jedno pola stvari odsviranih u (odlična procjena nužnosti trajanja svirke!) četrdeset koncertnih minuta stvarno su mi bile jako dobre, poletne i raspjevane – efektan singl ‘Za nju’, te (imena pogađam po frazama u refrenima) ‘Vrati se u Zagreb’ i ‘Prvi semestar’. Druga polovica, međutim, bila je derivativna do bola, toliko da se njene pjesme nisu razlikovale niti jedna od druge, kada je zapravo već doista nevažno podsjećaju li na one uzora i favorita. Čime dolazimo do druge važne stvari – naime, Kino klub su na svome debiju surađivali i sa zločincem Fayom, a album im je producirao i Lesique, poznat i kao nekadašnji član Letećeg odreda?! Ajde, ‘Neka neveni ne venu’ jest bio najbolji pokušaj kopiranja ljepote Crvene jabuke, ali jebeni Leteći odred? Glasine o sasvim svjesnome bendovu pristajanju na kompromise ne samo u studijskom nego i autorskom segmentu potvrdili su sami Kino klub na koncertu – meni jeste uvijek draže bendove koje ne obožavam gledati 40ak minuta za razliku od sat i pol mučenja, ali bend je u Purgeraju odsvirao barem 5-6 stvari manje nego što sam viđao na poleđini cedea u šopu. Gdje su nestale ostale stvari?

Vremena je za njih bilo, mogli su odjebati obrade, pogotovo zato što ni jedna od dvije izvedene nije bila stvarno dobra, a jedino u čemu su uspjele bilo je dodatno crtanje benda kao površnih glazbenih pratitelja. Ali čak i ako postoje opravdani razlozi za sviranje ‘Bye bye baby bye’ (ne da mi se provjeravati ako se naslov ne piše baš ovako) od Jinxa, a ne postoje, onda je pjevač barem mogao naučiti tekst, a bend nešto više od temeljnih dionica. ‘Kiss Me’ Sixpence None The Richer je još i mogla proći kao simpatična posveta curi/curama, ali ja bih ipak bio radije čuo nešto od gore spominjanih velikana, ili barem Green Day ili Pennywise, u pizdu materinu. Barem nešto. Tako da su ipak trebali nauštrb ovih obrada odsvirati i još koju svoju pjesmu, kada su ih već snimili – nije valjda da su im već dosadile, kao bendu koji na svojoj desetoj turneji odbija raju razveseliti hitovima s debija. Čime se, nakon male digresije, vraćamo na one navedene glasine. Činjenica jest da ne možemo znati u kolikom su omjeru u pojedinim stvarima autorski participirali suradnici, a koliko bend sam (osim što možda piše na knjižici cedea, glupane!), te da uslijed toga ne možemo znati ni tko je zaslužniji za dobre, a tko za loše stvari. Možda uopće i nije jedan kroz jedan situacija. Ali da smrad zaobilaženja ili što je mnogo gore nepostojanja osobne bendove vizije, koji se širi iz opisane kante, ne sjeda dobro uz današnji ručak, ne sjeda. Ja nemam nikakvog problema stati iza dobronamjerne pretpostavke kako su najbolje pjesme dečki napisali sami, a Fayine su umotvorije lukavo iskoristili kao trojanski konj kojim će se dovesti do svoga drugog albuma kojim će potpuno razoriti, ali možda je istina sasvim suprotna i glasi kako su Kino klub bend kompetentnih svirača, zgodnih momaka i loših autora, a svengaliji su im osigurali keči tjuns. Mislim, ionako su mamac iz najbolje pjesme ‘Za nju’ precrtali s recepta Neki to vole vruće.

Ali, plusove i minuse na stranu, ja sam se svejedno o ovome bendu raspisao toliko koliko već dugo nisam, a ja itekako znam imati problema sa zatomljivanjem svoje skribomanije. Jebiga, naprosto sam jako htio da mi se ovaj bend svidi, još otkako mi ih je onomad Žule preporučivao, iz vremena dok su se još zvali Ajmo klinci. Bili su mi sumnjivi, ne baš najsjajnijih pjesama, ali mi se njihov potencijal fine komercijalne alternative s mjerom, baš kao čovjeku koji ne jebe previše zahtjeve nezavisnih scena, bio znatno dopao. Onda sam čuo taj superiška singl ‘Za nju’ i pomislio kako je iskusni Žule bio u pravu, iako je u međuvremenu i on sam znatno smanjio svoje oduševljenje – pjesma o Janici iznervirala bi svakoga. Dajte nam prave sportove, ne moramo na nacionalni pijedestal stavljati zabavu s jodlerskih vašara. Samo što mi se čini kako se sva kvaliteta ovog benda još uvijek nalazi u potencijalu modernog bum-bum gitarskog pop benda, kakve domovina jednostavno nema, a ne u dojmljivoj realizaciji tih pretpostavljenih spremnika. Samo, jebeš ga, kada se potencijal toliko dugo ne potvrdi, onda sam ga možda sve vrijeme krivo vidio i on zapravo ne postoji.

Rasplesanu i skočnu mlađariju u krcatom Purgeraju (opet ista stvar, prostor za svirke skoro dupke pun, još brdo ljudi na terasi) takve misli, očito, nisu morile, jer su ekstatičnim reakcijama i zbornim pjevanjem refrena (pretežno visoki glasići zaluđenih curica) popratili gotovo svaku pjesmu. Stara raga kakav jesam, pokušao sam se u njih uklopiti maskiranjem u svoje korijen iz ANS patike, Volcom hlače na izohipse, majicu na The Gaslight Anthem i punokrvnu beard-core facijalnu frizuru – iako, tko zna?, možda Vans i Volcom više nisu kul marke za mlade, a The Gaslight Anthem su za iste takve malo previše oldskul rokerska romantika – ali mislim da su me odale bore na čelu te mudrost i iskustvo u pogledu. Dok se naposljetku nije pojavio i Fitna, činilo mi se kako sam bio uvjerljivo najstariji u klubu. Prijatelju, izgleda kako ovo stvarno više nije za nas.

Jedan odgovor to “Glumci”

  1. Hugin Says:

    I Lana je bila tamo, a ona je još starija od nas dvojice. =D

    Nije problem kod Kinokluba u neangažiranim tekstovima, uvijek je bilo bendova koji su radije forsirali osobna životna iskustva u svojim pjesmama nego pravednički bunt prema nepravednom svijetu (u što spada cijeli niz mojih osobnih favorita poput Social Distortiona ili Swingin’ Uttersa). Problem je što su se odrekli svog, ajmo reć, artističkog integriteta i dopustili da im nekakav Fayo nadgleda, ispravlja i piše tekstove. Ako bendu treba takav supervizor, koji je sljedeći kompromis kojeg će napraviti? To na kraju pretvara bend u projekt, a nekakva hrvatska verzija Busteda (ili kako se već zvao onaj britanski boy bend) me uopće ne zanima.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: