Not Dark Yet And Still Not Getting There

by

Teško je nakon Dylana ostati potpuno razočaran, jer kao njegov fan imaš dvije brane, onu poznavatelja koji je svjestan svih rizika koje njegovi tekući koncerti nude, te onu obožavatelja kojemu je dovoljno vidjeti velikog Boba i zapjevati refrene ‘Like A Rolling Stone’ i ‘Things Have Changed’. Ali, nakon varaždinskoga koncerta jednako će se tako teško biti odlučiti na ponovni odlazak na njegov koncert, ne bude li ili u Zagrebu ili na lajnapu uz Patty Hurst Shifter, R.E.M., Jay-Zja, Counting Crows, The Boo Radleys, Slobberbone, Jadakissa, Lucero, Vampire Weekend i Josha Rittera, recimo.

Malo jest debilno citirati sam sebe, ali što da se radi kad mi gornji zaključak, donesen prije skoro pa točno dvije godine dana, pruža sjajan šlagvort za daljnje raspravljanje o čovjeku o kojem se istovremeno nikada nema i uvijek ima što novo reći. Nepresušna rijeka beskrajne turneje Boba Dylana ponovno je dotekla i do nas, i to baš srećom u Zagreb, kad je druga naznačena varijanta, logično, još uvijek ostala samo moj mokri san. Srećom, jer je stari Bob jučer naprosto ubio, a ja bih to bio propustio doživjeti da se organizatorski odbor ponovno kojim slučajem odlučio na nekakvu egzibiciju u vidu Varaždina ili Siska. Za drndavi, sumnjivi polu-show koji smo bili dobili u Varaždinu još uvijek možemo okriviti objektivne okolnosti kao što su neadekvatan prostor, za lipanj nevjerojatna hladnoća ili maestralan nastup Manicsa koji su nastupili ranije i koje je bilo zajebano naslijediti. Ali, iako je i prostor sinoć bio bolji, i vrijeme super, i nikakve ambiciozne predgrupe željne otimanja žezla nije bilo, najveću nebo-zemlja razliku pružila nam je sama legenda.

Dylan je sinoć, jednostavno, bio sjajne volje, o čemu je svjedočilo nekoliko nabačenih širokih osmijeha, par rasturačkih solaža na usnoj harmonici, te set lista koja se meni, ne baš pedantnom trainspotteru ali svakako solidno upućenom povremenom pratitelju, činila više nego samo standardno različita od onih s prethodnih postaja Bobove karavane. Ako i griješim, jebiga, oprostite, ali čuti ‘Leopard-Skin Pill-Box Hat’ ili ‘I Don’t Believe You’ stvarno nisam očekivao, pa me možda još pere uzbuđenje. Predvođeni doista nadahnutim Dylanom, iskusni mačori iz pratećeg benda svojim su gulašom svih živih i mrtvih američkih glazbenih stilova još jednom podsjetili kako je netočna svaka geneza americane u kojoj se ime Boba Dylana ne navodi boldanim slovima. Folk, blues, country, rock, pop, samo pitaj, imamo sve, ali najbolji smo u pičenju wild mercuryja – stoga smo valjda i dobili čak četiri pjesme s ‘Highway 61 Revisited! Ajde, to malo zasmeta u usporedbi s ukupnim skorom najdražeg mi terceta, albuma ‘Blood On The Tracks’, ‘Desire’ i ‘Street Legal’, koji je iznosio ravno nula. Samo što se žalbe naprosto ne smiju iznositi, a niti primati, nakon ovako dobroga koncerta. U skladu s napisanim, preskakanje očekivane ‘Not Dark Yet’, bilo je sasvim logično, jer Dylan jučer nije dao naslutiti ni da je već mračno, niti da mu se mračno bliži.

Poučeni i zabavljeni iskustvom otprije dvije godine, Iko i ja smo prije koncerta odlučili igrati i popularnu igru Tko će prije prepoznati pjesmu?, s time da su se računali samo pogoci do prvog refrena, odnosno prvog pojavljivanja naslova pjesme. Dobio me 6:5, 5 smo stvari prepoznali tek kod naslova, a ‘Ballad Of A Thin Man’ mi peder nije htio priznat jer sam bio u veceu za vrijeme prvih akorda, iako se on nije mogao sjetiti imena pjesme. Okej, malo sam zabrazdio, sve to skupa nema veze, osim kao kolko-tolko prihvatljiv most ka mojem slijedećom prosvjetljenju – pogledajte Bobovu fotku s nekog od ranih albuma s početka šezdesetih, student u samtnom sakeauksu, čistog lica i osmijeha koji se veseli svijetu. Sad bacite pogled na ovoga starog tex-mex veleposjednika, pod šeširom ravnog oboda i u calvary hlačama, izboranog lica i glasa koji u sebi doista ima krv prašnjave američke zemlje. Mislim, jasno je da se radi o istom čovjeku, samo što je proteklih 45 godina opravdan izgovor za promjenu, zar ne? Zašto se onda i pjesmama, odnosno njihovim novim, promijenjenim verzijama, ne bi moglo isto priznati? Prije dvije sam godine na tom ispitu suosjećanja pao, sinoć smo se lijepo našli na pola puta. Rođene lani, normalno je da su ‘Beyond Here Lies Nothin’ ili ‘Jolene’ još uvijek odjevene u prvotno ruho, ali ‘It Ain’t Me Babe’ i ‘Just Like A Woman’ su u tih cca 45 godina morale primiti litre i litre svježe krvi, a da bi ostale jednako dirljive i upečatljive. Ako ih već nisam mogao pjevati, a da barem nekih deset puta ne ispadnem iz ritma i metra, onda sam svakako mogao potpuno uživati slušajući ih, kao i sve ostale dragulje set liste: Leopard-Skin Pill-Box Hat – It Ain’t Me Babe – I’ll Be Your Baby Tonight – Beyond Here Lies Nothin – Just Like A Woman – Honest With Me – Desolation Row – High Water (For Charley Patton) – Mr. Tambourine Man – I Don’t Believe You – Highway 61 Revisited – Love Sick – Thunder On The Mountain – Ballad Of A Thin Man – BIS: Like A Rolling Stone – Jolene – All Along The Watchtower

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: