Indijanska vatra

by

Kada smo ih vidjeli posljednji put, Randall Pink Floyd, Wooderson (olrajt, olrajt!) i Ron Slater zaplovili su highwayem prema ulaznicama za skorašnji koncert Aerosmith, koji su sredinom sedamdesetih još uvijek bili big thing ne samo statusom nego i energijom i simboličnim značenjem. Što se zbivalo kasnije, ne znamo, ali s obzirom da su ’70s i da je Aerosmith, ne bi nas smjela čuditi spoznaja kako su se, nadahnuti moćnim koncertom i pojačani prijateljskim probisvijetom Donom Dawsonom, ova trojica odlučila kaniti planiranih karijera u američkom nogometu, napušavanju i pičkolovu (iako su, zapravo, druge dvije discipline kompatibilne s novim usmjerenjem naših junaka) i posvetiti osnivanju rock benda. Upravo kao taj i takav zamišljen bend zvuče simpatične seljačine Apache, koji su se velikih rock zvijezda klasičnog razdoblja igrali sinoć, u polu-popunjenom Spunku. U besmrtnim riječima velikoga Brucea Springsteena, iz vremena kada mu je društvena situacija u obližnjem salonu igara za sreću još uvijek bila važnija od situacije u washingtonskim političkim hodnicima moći, oni su poželjeli play some pool, skip some school, act real cool – kredo je to kakav jedan pošteni rock bend naprosto mora slijediti do smrti, samo što se to rijetko dešava u stvarnosti. Smješteni u zagrebački koncertni itinerar točno između svirki visokog profila, prekjučerašnje mumija Deep Purple i večerašnje Biblije Boba Dylana, čiju je vintage majicu bubnjar ponosno nosio, Apache se uz tek nešto sitno natiskavanja čak i glazbeno mogu opisati presjekom tih dvaju imena, mada bi točnije bilo reći kako je njihov temeljni modus operandi huligansko-romantični hard rock u kojem se dobro i vrlo često uspješno pazi da se ne zabrazdi u umarajuće solaže i tlačiteljske jamminge. Hard rock je to razblažen velikom dozom trashy popa i rolla – ono, ZZ Rex, ili tako slično, ako smijem. Istina je da su tek negdje polovicu 40minutnog nastupa uz zabavan zvuk ispunile i stvarno dobre pjesme – ne računajući ovdje obrađivačke posvete – ali ključne i uvijek dobrodošle riječi poput rock’n’roll, weekend, dreaming ili seventeen, razbacane po njihovim tekstovima, olakšavale su put od jedne do druge dobre stvari. Idealna nebitnost za odmor od nogometa i prvi dio ubijanja vremena do noćašnje NBA utakmice. CD baš i nisam kupio.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: