Hübsch-pop

by

Nije baš ohrabrujuće kada se frend koji ti je preporučio neki koncert na istome tom koncertu ne pojavi, ali jednom kada sam se sinoć obreo u Spunku, nije bilo logike da ga napustim prije negoli poslušam najavljeni bend. Matija naprosto nije uspio stići, nema nikakve ljutnje, samo što bih pola sata do početka svirke radije bio ubio neobaveznim čavrljanjem, nego listanjem Globusa. Gute Nacht John-Boy je bečki bend, ali sastavljen ne od Austrijanaca, odnosno barem ne isključivo, jer sam u par navrata ipak razabrao stejdž-komunikaciju na njemačkome. Bend predvodi Hrvat gastarbajter Daniel Šuljić, isti onaj kultni lik zagrebačke alter/demo scene, čije sam bendove Sin Albert, Studeni studeni i Space Invaders upoznavao preko tu-i-tamo razbacanih pjesama na kazetama koje su mi još u devedesetima snimali upućeniji prijatelji i poznanici. ‘Lipa li si gospe moja’ (ili kako se već ta pjesma doista zove?) me je prvi put razorila još u ljeto 1997. godine, kao popuna prostora na kazeti na koju mi je Mario Kovač snimio ‘May I Sing With Me’ Yo La Tengo; posljednji put sinoć pri kraju finoga šeprtljavog, lo-fi u old-school smislu riječi, seta najnovijeg Šuljićeva benda. Ono, neke sam točkice bio donekle spojio, ali konkretno zvučno podsjećanje je bilo izrazito ugodno doživjeti. Druga pjesma koju sam prepoznao, izvedena na inzistiranje gosta Stanka Kovačića (da, onaj defaultni brkati basist gotovo svih ZG bendova određene generacije/osovine), bila je završna, kaotično poletna ‘Vlak’ (u Spunku se sinoć dijelio i ‘Planet Blue’ CD Space Invadersa, koji sam radosno prihvatio), do svojega kraja razvaljena finim johncaleovskim škripanjem spomenutoga gosta. Najveći dio nastupa Gute Nacht John-Boy ipak su činile njihove nove pjesme, njih otprilike pola na hrvatskom pola na engleskom, gotovo redom izgrađene od one posebne sramežljive nježnosti ala The Velvet Underground i cijelog niza njihovih indie sljedbenika mirnije prirode, a mene je jedna podsjetila i na The Blue Aeroplanes – uf, jedva čekam pronaći ‘Friendloverplane 2’ i poslušati ‘Disney Head’ jedno deset puta zaredom! Da se vratim sinoćnjemu nastupu – doista se nekako istovremeno čulo kako bend baš i nije odsvirao dovoljno koncerata ili proba a da bi zvučao što bliže realizaciji svojih potencijala, ali i to da ovakvom tipu alternativne pop škole pretpostavljena dostižna preciznost baš i ne treba. Nije mi žao što sam bio, ali ne bih žalio ni da nisam. Samo što to onda ne bih znao. Uf. Svakako, bend svira i danas, na Strossu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: