Return Of The Slack

by

Kada se već ponekad ne možete pouzdati u mene i samoproglašenu mi ekspresnu brzinu izvještavanja s koncerata, možete se pouzdati u vjerne čitatelje, čiji mi presing ne dozvoljava dugotrajnije kikseve. Dobro, možda je točnije te navedene vjerne čitatelje staviti u jedninu, i dati im nadimak Hugin (odnosno, naš Fitna), koji je oštro ukorio moju lijenost odugovlačenja s osvrtima na koncerte Pavement, Teda Leja i Marshmallows, a kad smo već kod Fitne, ne smijemo zaobići sad već legendarnu anegdotu kada se u subotu na Tedov koncert zaputio u KSET. Cijena ulaznice od 50 kuna mu se učinila jako pohvalnom, samo što baš i nije skužio zašto se na njoj spominju nekakvi Beatlesi. Pa zato što su te večeri u KSETu svirali beogradski The Bestbeat, cover bend druge najbolje liverpulske četvorke (preselimo li The Boo Radleys preko rijeke)! Srećom, Teatar &TD, pravo mjesto Tedove svirke, na tri je minute pjehe, pa je Fitna stigao na vrijeme, ali i uz duplo više potrošenih novaca – pretprodaja je tražila 80 kuna, on je dao fulanih 50 plus 100 na dan koncerta. Vjerujem da mu se ipak isplatilo, pogotovo što je on ugledni galerist, u čijem se svijetu mazarije prodaju za iznose s puno više nula.

Ako vas uopće išta zanima od mojih pizdarija, gotovo sam stoposto siguran kako razlozi nepojavljivanja ponekih tekstova u očekivano vrijeme u taj popis ne spadaju, ali svrbiš se tamo di te češe, a ja se doista osjećam krivim. Možda samo prema sebi, vjerojatno, ali želja za opravdavanjem je time možda još i jača. Dakle, od povratka iz Beča, gdje su Pavement razorili sve živo i mrtvo, u gluho doba noći s petka na subotu do danas sam se ukupno naspavao nekih 20ak sati, ponajprije zbog noćobdija Sunsa (bravo momci, you really CAN do it! Samo polako!), dok su mi dane ispunile poslovne obaveze i sportske razonode. K tome, Peras nam se pridružio u četvrtom desetljeću života, a prve sam za Gorilu slobodne trenutke proveo proglašavanjem novog izbora – Gorilinih najboljih filmova nultih. Čekirajte donji post, i pošaljite mi svoje liste. Evo, ovo je bio školski primjer nabijanja broja znakova. Kvaliteta beats kvantiteta, kažu, ali kvalitetna kvantiteta beats nekvantitetna nekvaliteta, kažem.

Dojmove s bečkog izleta na koncert jednog mi od najdražih i osobno najvažnijih bendova svih vremena moram otvoriti zahvalom Vatroslavu. Naime, ulaznicu sam bio uboo čim su datumi bili objavljeni, svjestan kako ću se naknadno morati potruditi za organiziranje puta. Kada su se sve opcije počele igrati odustajanja, Mr. Know-‘Em-All me spojio sa svojim frendovima – koje sam, btw, ili poznavao ili znao iz viđenja – i njihovim kombi-aranžmanom. Još jednom, hvala prijatelju! Kroz razdoblje bendove desetljetne neaktivnosti, na mojoj su osobnoj imaginarnoj (ili itekako stvarnoj :))  listi najdražih Pavement možda i prešišali neki drugi bendovi, ali stanje na tablici je takvo samo dok se iz zvučnika ne čuje otvaranje ‘Crooked Rain Crooked Rain’ ili ‘Brighten The Corners’. U tim trenucima postoji samo jedan bend na cijelom svijetu. Kada sam 1994. na 1995. išao u prvi srednje, Pavement su mi bili bend otkrića, bend inicijacije u lijepi novi svijet indie rocka. Prije nego što su posudbom originalnih diskova ‘Crooked Rain Crooked Rain’ i ‘Wowee Zowee’ od Ike u moju orbitu uletjeli suludi aviončići ljepljivih melodija i razigranih zvučnih diverzija, najviše sam volio tada već dokazane bendove kao što su R.E.M., The Clash, The Pogues ili 10000 Maniacs. Sve redom legende, sve redom proistekle iz nezavisne scene, sve redom tada već debelo kanonizirane izvođače, za koje je znao cijeli razred.

Pavement su, suprotno tome, bili naš bend, bend upućenih kulera, kakvima smo se u to doba voljeli vidjeti. I jebeš mi mater ako u tom tinejdžerskom uobraženom samoljublju nismo bili u pravu. Jer Pavement su tada bili najbolji bend, pa je logično da smo i mi bili najbolji fanovi. Kada sam od morskog vuka samotnjaka Šime Stipaničeva presnimio još i kazetu ‘Slanted And Enchanted’ (a na drugoj strani je bio Sebadohov ‘Bakesale’, još jedna baščanska ploča moga gimnazijskog teena), proces je bio dovršen, a jedan od najprominentnijih dijelova moje glazbene orijentacije nepovratno trasiran. Cijelo sam to vrijeme startnog upoznavanja, kao i kasnijeg repetitivnog oduševljavanja, maštao o tome kako ću ih jednom vidjeti uživo, samo što u to doba nisam pomišljao kako će mi za to trebati više od deset godina. Lako je biti ciničan prema reunion turnejama – a izgleda i da je bendovima sve lakše upražnjavati cinizam prema tom cinizmu – ali nekim smo ljudima iz vlastitih prošlosti previše dužni a da bismo se zamarali opravdanošću ili projekcijama ispravnosti. Gogo Pavlov iz 1997., koji je umalo pa zadnju marku na ekskurziji skucao na konačno pronađeni ‘Brighten The Corners’, ubio bi me da sam i trenutka dvojio oko odlaska na svirku, koja se, jednom održana, prometnula u najbolji mi koncert dosadašnjeg dijela godine. Ili barem jedan od. Kao da niste mogli pogoditi!

Bečka Arena nije austrijski sportski ekvivalent zagrebačkoj, ili barem zadarskoj, nego je riječ o sjajnom klubu u koji se može nagurati jedno 1500 ljudi, računajući i kat i balkon i prostor oko šanka sa strane. Što u prijevodu znači i kako humani i nimalo gramzivi Austrijanci u njega puste najviše 1000, možda stotinjak ljudi više, da svi nazočni mogu ugrabiti priliku ugodnoga gledanja benda koji svira. Naravno da se hrvatska ekspedicija – ili točnije, hrvatske ekspedicije u množini; vidio sam jedno barem 40 ljudi iz Zagreba – nabila u zgužvane prve redove, ali ne mogu se razbacati na ‘Trigger Cut’ ili ‘Unfair’ na tribinama, jebote! S obzirom na koncert rasprodan mjesecima unaprijed, logično je zapitati se zašto se isti nije održao u negdje duplo ili trostruko većem prostoru. Analiza pitanja i odgovora nagnat će i na pomisao kako iza ove serije svirki nanovo okupljenog benda ne stoji samo pretpostavljena zarada, iako vjerujem kako će barem jednom od četvorice koji nisu Stephen Malkmus bankovni konto po finalnom koncertu turneje biti znatno sadržajniji od stanja prije nje. Neću ići toliko daleko i u svemu prepoznati pomirenje zavađenih starih prijatelja, ali opjevane trzavice na relaciji Malkmus-Scott Kannberg na bečkom se koncertu nisu mogle uočiti. Osim što je šef gitaristu dozvolio izvođenje samo dvaju autorskih pjesama, ‘Kennel District’ i prefenomenalno najdivnije ‘Date w/ IKEA’.

Lo-fi možda i jest bila samo zgodna catch phrase namijenjena brzopoteznom identificiranju i povezivanju određene struje bendova, no koliko god Pavement bili prekrasno sjajni, toliko sam osobno od njihove svirke ipak u znatnoj mjeri očekivao svojevrstan lucidni kaos, takav odnos snaga u kojem ću zbog ljepote pjesama i naše zajedničke prtljage bez problema zažmiriti na bendovu pomalo amatersku svirku. Ne ovdje! Najveće iznenađenje koncerta tako sam doživio već kod neke treće ili četvrte pjesme, kad sam skužio kako bend – Malkmus i Kannberg na gitarama, nekad obožavani (a mislim, svatko ispravan bi primivši na poklon Dinamov dres prvo provjerio o čemu se radi; isto kao što sam mu ja ipak morao donijeti svoju majicu RNK Splita. Sad je kasno.) Mark Ibold na basu, bubnjar Steve West, te opičeni Bob Nastanovich na drugom bubnju, šuškanju i deranju – svira naprosto izvrsno. Naravno da su uvijek bili određivani vlastitim željama, a ne limitima! Po izlasku na stejdž Malkmus mi je djelovao potpuno razvaljen, što se ipak nije ni najmanje prelilo u specifični slekerski šoumenšip. Jest da bi koji put zaboravio da stih počinje, ali brzinske su nadoknade redom bile simpatične i efektne.

Tako uigran bend, članova željnih zabave i povratka u dane ponosa i slave, jednostavno mora svirati koliko fanu zaželi srce, a Pavement nisu razočarali ni u tom segmentu. U nepuna dva sata koncerta, uključujući i dva bisa, stalo je čak 27 pjesama (da ne morate prstom brojati po donjoj set listi), a iako su rasprave o prisutnim i odsutnim pjesmama uvijek nepotrebne, moram izraziti samo jedno žaljenje. No opet, da su stvarno i odsvirali ‘Zurich Is Stained’, tko zna bih li ja danas uopće bio živ, tako da ne treba izazivati vraga. Više od pola pjesama došlo je s prva dva albuma grupe, koji, ako već nisu konsenzusom prihvaćeni kao najbolji, svakako jesu najadekvatniji par putokaza ka bendovom zvuku. I poletne indie puzzle prve ploče i classic-rock priznanja druge zvučali su fantastično, gotovo identično snimljenim verzijama, ali na dobar način poštivanja zavoljenog, a ne sterilan slijepe reprodukcije. Primijetivši prije koncerta da se ‘Silence Kit’ ili svira kao otvarač, ili ostaje neodsvirana, osobno sam najviše nestrpljiv bio kad su se Pavement malo iza 21 sat popeli na pozornicu. Kad su gitare zaplakale a uvodni se vokalni uzdasi razletjeli dvoranom, mogao sam se potpuno opustiti, jer je bilo očito kako su te večeri Pavement došli ponovno osvojiti ono što im je oduvijek pripadalo.

Ne treba kriti da je koncert u velikoj mjeri bio festival nostalgije, ali s obzirom na pruženu ljepotu, prilično sam siguran kako ništa manje ne bih ostao paf ni da sam bend u petak bio čuo po prvi put. Iako se ništa ne može mjeriti s poplavom osjećaja otkrivanja benda tijekom kretanja u srednju. Odnosno, može, otkrivanje The Boo Radleys u istom razdoblju, a kad se već ispunila donedavno se činilo uzaludna želja živog slušanja Pavement, možda ni ovo nije too-long-shot. Set lista: Silence Kit – In The Mouth A Desert – Stereo – Frontwards – Father To A Sister Of Thought – Two States – Shady Lane – No Life Singed Her – Gold Soundz – Grounded – Perfume-V – Kennel District – Fight This Generation – Range Life – Spit On A Stranger – Trigger Cut – Starlings Of The Slipstream – Unfair – Summer Babe (Winter Version) – Stop Breathin’ – Cut Your Hair – 1. BIS: Date w/ IKEA – Elevate Me Later – Here – 2. BIS: Conduit  For Sale! – We Dance – Debris Slide

Dan nakon Pavementa, u Zagrebu, svirali su sjajni Ted Leo i njegovi The Pharmacists, zbog čega je originalni plan zabavnog vikenda u Beču bio promijenjen u što hitnije vraćanje u domovinu. Na nekoliko sam mjesta pročitao kako su Ted i banda odsvirali najbolji mali koncert ove godine u gradu i to mi je totalna debilana. Jer ako je ovo u subotu bio mali koncert, onda kako izgledaju veliki? Jedan od najboljih i najuvjerljivijih svjetskih pop-rock autora, njegov ultranabrijan i razoran bend, brdo naelektriziranih pjesama koje tjeraju na skakanje i pjevanje? Meni ova digest-verzija Tedove šećerne eksplozije ipak prije predstavlja veličanstvenost, a ako ne vjerujete meni i mojim nemuštim opisima, pitajte bilo koga tko je bio. Garantiram da nećete pronaći nekoga kome se nije beskrajno svidjelo. Mislim, naravno da hoćete, ali takve slobodno odjebite! Vraćajući se s Pavementa uhvatio sam se u razmišljanju i strahu kako je baš šteta što jednog od novijih mi favorita – kojega sam potpuno zavolio razmjerno kasno, tek na ‘Living With The Living’, da bi me vraćanje ranijim albumima svom snagom udrilo šakom u glavu zbog neobjašnjivog izbjegavanja čiste esencije pameti i ljepote u glazbi – moram gledati neposredno nakon gore opisane svirke. Sumnje su bile nepotrebne, i ispalo je da sam proteklog vikenda doživio možda i najbolji back-to-back u mome životu. Baš ću to malo kasnije provjeriti, ali šanse da je drugačije su minorne. Ističe mi vrijeme do obaveza, pa moram skratiti – ovako se svira, majke ti! Btw, vidiš ti kako vegetarijanstvo ne podrazumijeva prečeste mučnine kao kod mog kolege Davora, kojemu pozli u prosjeku jednom u dva tjedna, nego se može i rasturati kao što to rade pošteni mesojedi! Lave, legendo!

Kao predgrupa Pharmacistsima svirali su – opet! – Marshmallows. Koncert jednako lijep kao i prethodni, slične set liste koju je ponovno natkrilila ubitačna ‘Liar’. Matija i ekipa stvarno su better-by-the-each-show, i lagano postaju uzorit model transformacije benda iz prijateljske zajebancije u jedan od ponajboljih i najčišće definiranih bendova u državi. Ništa im to ne bi vrijedilo da nemaju odlične pjesme lucidnih aranžmana, ali imaju. Preduvjeti jesu preduvjeti, ali ne može svatko pogađati metu.

6 Odgovora to “Return Of The Slack”

  1. saša Says:

    Svaka čast Gogo na Pavementima, super tekst, al ga brate moš i ti nadrobit teksta!

  2. cipiripi Says:

    ne bi vjerovao al na primaveri su bili još bolji. iako nažalost i tamo bez zurich is stained. pozdrav od kombi suputnika.🙂

  3. Gogo Says:

    Kojeg?

    Svejedno, pozdrav i tebi!

  4. cipiripi Says:

    onog koji se nije vratio s vama.

  5. Gogo Says:

    Olrajt!

  6. Anonimno Says:

    Al je zato bio Zürich u Pragu.❤

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: