Brdo municije, neispravni mitraljezi, mete razorene

by

Sinoćnji koncert zrenjaninskih college/indie pop punk bombona Oružjem protivu otmičara u jako dobro posjećenom KSETu bio je ili najbolji loš koncert ili najgori odličan koncert na kojem sam u svome već obimnome muzičkom životu bio. Ili oboje. Naime, još od lanjske saune Thermalsa na istome mjestu nisam prisustvovao svirci na kojoj je zvuk bio toliko primjetno, sramotno loš, a znate da jest frka kada se čak i ja na to žalim, jer mi inače uopće nije bitna ni jedna jedina tehnička komponenta zabave. Dok se kod Thermalsa, međutim, bilo jasno kužilo da je kvaka u tihoj gitari, vjerujem da se sinoć ni kompetentniji muso-frikovi od mene nisu mogli domisliti krucijalnom problemu i, sukladno tome, prikladnom rješenju. Prvih par stvari je sve nekako izobličeno grmjelo, instrumenti su u ukupnu zvučnu sliku malo ulazili pa potom iz nje izlazili, a taman kad je poduži središnji period izazvao pomisao kako se kaos nekim čudom popravio, zadnjih nekoliko pjesama regularnog dijela svirke promptno su bile ukrašene slonovskom bas rikom iz zvučnika. Ajde, tijekom najvećeg dijela 90-minutne pržione stajao sam negdje u petom-šestom redu, tako da me je donekle spašavala izravna kanonada iz pojačala, ali gotovo da je svaki, pa i najsitniji, pomak ulijevo ili udesno sobom nosio i novo zvučno gužvanje. Možda je u KSETu trenutno u tijeku neki tečaj za nadobudne tonce, što bi djelomično objasnilo, ali ne i opravdalo ovakav debakl. Možda i najbolji bend ex-Yu devedesetih svakako zaslužuje bolje!

Iako, prilično je očito kako ni njima samima sve to ni najmanje ne mori misli. Kad kažem njima samima, zapravo mislim na jednu jedinu osobu, šefa Nikolu Pavkovića, koji je kroz skoro dvadeset godina benda izmijenio toliko postava da bi mu, s obzirom na razlike u stažu i nešto manji svirački bazen iz kojeg može crpiti, mogao pozavidjeti i Mark E. Smith. Razlozi hokejaških izmjena na njegovu guitar-pop terenu nekada su spadali u logične (odrastanje, gubitak motivacije), drugi put u negativne (raznorazna kvarenja međuljudskih odnosa), ali nikada nisu uspjeli poništiti njegov dječački entuzijazam i golemu strast. Svi ti Lemonheadsi, Breedersi, Pixiesi, Dinosauri, Hüskeri, Weezeri, Descendentsi i tko sve već ne koga je opsesivno slušao, ostavili su biljeg na čovjeku i on samo želi svirati. Toliko da ga očito ne zabrinjava što je garant stariji nego novi basist i pjevačica zajedno – u odnosu na njihov posljednji zagrebački koncert otprije dvije godine nepromijenjen je ostao samo bubnjar, maher nepresušne udaračke energije koji u svome arsenalu trikova ima sjajnu foru da na krajevima prijelaza sa stolice odskoči tako da su mu sve četiri ali i guzica u zraku; u odnosu na prvi prije punih sedam godina nije ostao nitko. E sad, nije problem u godinama novih članova, ovakva je muzika i izmišljena da bi je svirali klinci, makar i pod nadzorom iskusnije njuške, nego u tome što nova vokalica Jovana ima manje sluha ne samo od legendarne Dragane ili prethodnice Ivane, ne samo od mene i tebe, nego izgleda i od ranije optuženog tonca! Kombinacija za zajeb! Kako su ranije tog dana u gradu viđene i prve patrole norijade, Goc i ja smo logično posumnjali kako se na stejdž prošvercala i neka pijana maturantica željna deranjem proslaviti svoje zadnje srednjoškolske petice. Ali. S obzirom da je kreštavi glas izlazio iz usta na licu klasične srpske teen-pornić DNK (nisam ni šovinist, ni ageist, ni filmist; samo zovem kako vidim), svako joj je slobodno muško bilo spremno sve oprostiti u trenu. Pitajte Čosa, on će slikovitije pojasniti.

Drugi adut u njenom rukavu, a zapravo najjači adut cijelog benda, priču je ipak, barem što se mene tiče, preokrenuo u njihovu korist. Nikola Pavković naprosto je autor genijalnog kataloga pjesama, skladištenog prvenstveno na prvim trima pločama, iako se i na posljednjim dvjema da naći nešto nebrušenih dragulja. Znate šta, ja nikad nisam bio strog ali pravedan i još me i u školi i na faksu živciralo kad bi kolege tim opisima hvalili neke profesore. Šta me boli kurac šta je profa pravedan ako ja bez učenja nemam šanse dobit pet (srednja) ili proć (faks)? Daj ti meni radije one nepravedne, sklone ocjenjivanju prema arbitrarnim simpatijama, pa se mogu provuć i uz znatno manje učenja, kao onda kod strahitrepetnog Ante Stamaća koji mi je četvorku u indeks upisao čim je skužio da sam porijeklom s Brača! Da se vratim na OPO; da sam u istim zvučno-vokalnim neuvjetima gledao neki bend za koji me ne veže ama baš ništa, posrao bih im se po glavi. Ovako, sve veselo metem pod tepih čim mogu najglasnije moguće pjevati predivne nespretne besmislice iz ‘Voajera’, ‘U koloru’ ili bilo koje druge pjesme koja mi je grijala prve zagrebačke studentske zime. Prošli sam se put bio požalio kako su mi nedostajale ‘U mraku’ i najbolja od najboljih ‘Januar’, danas za reprizno gunđanje nemam potrebe jer su obje bile izvedene urnebesno, poletno i sposobno me pomladiti za barem trećinu. Zato sad redom idu sve pjesme koje nisu svirali, a koje spadaju u kanon – ‘Izgubljeni dan’, ‘Vremojed’, ‘Sreća’, ‘Amnezija’, ‘Tonemo’. Možda mi se sljedeći put ispune i ove želje.

Naravno, nikakvim žalopojkama nema ni kvadratnog centimetarčića mjesta, jer je bend bez ikakvog sustezanja u svojih sat i pol nabio punih 30 pjesama, od kojih su samo dvije, ‘Moju sobu’ i ‘Pticu’, za kraj ponovili i na bisu, otvorenom neočekivanom obradom Cureove ‘In Between Days’. Ubacivane između starih favorita, i ovodesetljetne su pjesme zvučale zanimljivije, bliže onoj srži kojom me je bend eponimnim debijem i ‘Barbiecueom’ i bio osvojio. Jedina prava želja tako je samo ona širenja postave na još jednu gitaru, jer je šaltajući solo i ritam zadatke Pavković sinoć znao malo zaplivati, odnosno neravnomjerno glasno odsvirati sve dijelove dionica. Ako već anti-pjevačicu u bendu drži zbog energije i eventualnih privatnih simpatija, nipošto se ne bi trebao praviti baja koji sve gitarske dijelove snimljenih pjesama i uživo može izvesti sam. Osim ako stvar nije u tada nužnom smanjivanju pojedinačne zarade s četvrtine na petinu, ili kako već, u što mi se zapravo uopće ne ulazi. Zato što mi osmjehom i sviračkom radošću dovoljno pokazuje da mu je to sve i dalje ogromni gušt, jednak onome koji sam i osobno osjećao cijele jučerašnje večeri. A i lijepo je oprostiti poneke mane onima koje voliš. Set lista: Voajer – Moja soba – Ptica – Samo svoja – TV – Hodamo na rukama – Izabela – Saša Ajdanov – Super sexy – Pesma o meni – Nikako ne mogu da – Lica – U mraku – Na biciklu – Reda radi – Pesma za mene – U koloru – 1000 – Vidim se – Tik-tak – Maštoplov – Udari me – Baš me briga – Januar – Budi tu – Mladiću moj – BIS: In Between Days – Miki, Miki – Moja soba – Ptica

2 Odgovora to “Brdo municije, neispravni mitraljezi, mete razorene”

  1. zeljko Says:

    Nista mi Otmicare nije moglo pokvariti sinoc. Super bilo, a poslije jos bolje (sifra Paul Pierce)

  2. matija Says:

    Jucer ih nisam gledao, ali sva tri koncerta koja sam gledao (u Mocvari, pa u Puli, pa na nekoj brucosijadi u Esceu ili di je to vec bilo) su bila upravo ovakva. Svaki put nova pjevacica, svaki put katastrofalni zvuk koji zbunjuje sve u publici al nikog na stejdzu. Al ajde, barem je sviracka radost jos uvijek tu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: