A Night In

by

Taman sam bio složio ovaj osvrt, otišao na Gorilu vidjeti što ima, i naišao na Viskijevu najavu kako će nam on prenijeti atmosferu sa sinoćnjega koncerta Tindersticksa u Kinu SC. Ajde, da mi baš sada ne propadne ovaj sat vremena koji sam proveo pišući, svejedno objavljujem tekst o tome kako je na koncertu bilo meni, a Viski će vam svakako bolje i ljepše objasniti kako je bilo točka. Ne bi mu ništa falilo da malo češće posta J.

Propuštanje uvodnog nastupa aktualne domaće kantautorske zvijezde Nine Romić nipošto mi u itinerar nije bilo uglavljeno ranije, ali punih se nekoliko predvečernjih jučerašnjih sati nisam uspio odvojiti od svih mogućih sajtova, foruma i blogova na kojima se zajednički divilo maestralnoj partiji kojom je Goran Dragić Sunsima donio 3:0 vodstvo u seriji protiv posustalog imperija iz San Antonija. Posljednju pobjedu u seriji na 4 dobivene valjda neće biti toliko komplicirano ostvariti, iako je trener Alvin lijepo upozorio da do 1969. nitko nije ni hodao po Mjesecu (Pa nije još uvijek!, čujem uzvike dežurnih teoretičara zavjere). Sve je moguće, ali mene je samo strah kako je ovaj egzorcizam obavljen malčice prekasno za nešto ozbiljnije. 2007. godine smo bili najbolji i naslov nam se smiješio sve do one neprežaljene nepravedne suspenzije, ove će godine to biti znatno zajebanije. I tako, zbog Slovenca sam propustio Hrvaticu, kojoj stvarno želim puno sreće i uspjeha, ali i da skuži kako bi bilo lijepo da joj tekstovi imaju rima, ritma i malo više smisla, a pjesme malo više melodija, a manje atmosfere.

Pomalo kao i njihovi pretpostavljeni/priznati uzori (Cave, Cohen, Walker…), Tindersticks su bend koji mi je u srednjoj školi bio baš super, zavodljiv putokaz u svijet sofisticirane tuge i elegantne dekadencije, naznaka ozbiljnijega glazbenog ukusa, takvoga koji se ne iscrpljuje trima gitarskim rifovima i raspjevanim refrenom. Nešto kasnije, na faksu, jednostavno su mi bili ispali iz fokusa, ne zato što sam im tadašnje radove smatrao posebno lošijima od fantastičnih prvih dvaju eponimaca, nego zato što mi ono što su i dalje nudili najbolje na svijetu naprosto nije trebalo. Čak se ne mogu ni sjetiti kada su to i gdje svirali kada su prvi put bili došli u Zagreb. Danas, odnosno zadnjih nekoliko godina, u finalu ove osobne tročinke, opet su mi jako dragi, iz još jednostavnijeg razloga – pjesme su im super, romantične i uznemirujuće u istoj mjeri, Staplesov mi glas paše ne samo uz popodnevno prikunjavanje, nego i uz šetnju gradom, pa i ostale aktivnosti, uz koje sam ga ranije smatrao neprikladnim, jer je kao zahtijevao previše koncentracije. Novi album ‘Falling Down A Mountain’ me ponovno oduševio, a je li to isključivo zato što je bolji od zadnjih nekoliko, ili sam ga poslušao otvorenijeg srca, ne znam. Vjerojatno oboje.

Zbog gore navedene razbibrige, u zamračeno i krcato Kino SC sam uletio taman na prve tonove naslovne pjesme aktualne ploče, a kako se prve pjesme novih albuma najčešće sviraju kao koncertni otvarači, tako zaključujem da nisam ništa propustio. Ispravit će me već netko ako griješim. Nužno sjedeće mjesto sam tako našao samo u predpredpredpredzadnjem redu, iz kojeg se lijepo vidjelo i osjećalo kako se publika ne toliko prepušta koliko se trudi prepustiti bendovim omamljujućim elegijama, jer valjda iz nekih starih razloga ne mogu da se srede. U čemu ipak nije sudjelovao stanoviti debil iz prednjeg dijela sale, koji je već nakon druge pjesme počeo tlačiti svojim željama, te nastavio čak i nakon Stuartove isprike da njegova želja večeras nije na repertoaru. Sjajan zvuk u kinu – čuo sam ama baš sve, od najsitnijeg udarca timpana gotovo do povlačenja prstiju po violončelu – omogućio mi je potpuno retroaktivno uživanje u favoritima i upoznavanje sa stvarima kojima sam dozvolio da uz mene prođu bez više druženja. Odlična nova ploča predstavljena je gotovo u potpunosti; izostavljene su bile samo ‘No Place So Alone’ i završni instrumental ‘Piano Music’ (iako, to ne garantiram, jer su bendovi instrumentali, ruku na srce, često vrlo slični i međusobno zamjenjivi – ili sam ja samo čovjek tekstova?). Vokalni majstor Stuart uspio je adekvatno zamijeniti čak i vilu Mary Margaret O’Hara u divnoj ‘Peanuts’, pa sam bio pomislio kako bi mogao odraditi i dionice Carle Torgerson u ‘Travelling Light’, ali tu pjesmu ipak nisam dočekao, kao ni neke druge stare dobre drage stvari poput balada ‘No More Affairs’ i ‘Tiny Tears’ ili surf-flamenco groznica ‘Her’ i’ Snowy In F# Minor’.

Svejedno, nije da puno, pa čak ni uopće, žalim, ‘A Night In’, ‘My Sister’ i himna ‘City Sickness’ (odsvirana na jednom od dva gromoglasno tražena bisa) bile su itekako dobrodošla i dovoljna porcija prisjećanja na dane kada mi se činilo kako su Tindersticks najposebniji bend na svijetu. Nove pjesme ‘Black Smoke’ i ‘Factory Girls’ danas me ne tjeraju na identične pomisli, ali da im imam išta zamjeriti baš i nemam.

Eh da, na Carbon/Silicon dan ranije nisam stigao otići, zbog još jednoga velikoga kviznog trijumfa, ali puno mi više znači što je omot moje prastare ‘London Calling’ ploče ukrašen dodatnim riječima – to, Gogo, Mick, Jones, i to tim redoslijedom – teta Vesna, hvala!

I ajd Viski, nemoj kiksat, napiši nešto!

2 Odgovora to “A Night In”

  1. Gogo Says:

    Napisao Viski nešto u donjim komentarima.

    Svidjelo mu se manje nego meni.

  2. sokoj Says:

    u medjuvremenu sam pricao s raznim ljudima i svima je bilo super, dakle nisi ti lud, ja sam.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: