Iz arhive Plana B: Ne bi svatko uvijek bio pirat, da može birat’

by

Dragi major labeli!

Pišem vam ovo pismo, iako znam da vas živo zaboli za „Lijepu“ „našu“; kao zemlja gdje se može smatrati uspjehom ako se novi CD neke vaše uzdanice proda u četveroznamenkastoj tiraži, Hrvatska vam je ionako zadnja rupa na svirali. A i čak i ako biste ispunili želje koje ću vam iznijeti u ovom pismu – činjenica jest da i dalje ne biste od mene mjesečno zaradili ni za gram kokaina. (Ha, ha… šalim se, naravno! Ne gajim tako primitivne stereotipe o vama, i potpuno sam uvjeren da ste svi vi, zapravo, sasvim normalni visokoplaćeni momci koji piju viski s ledom, puše kubanke i ližu kavijar sa sisa maloljetnih prostitutki.) (Gle, hehe, još jedna priglupa šala! Ispričavam se ponizno, nimalo ne dvojim da kavijar ližete isključivo sa sisa punoljetnih prostitutki.) (P.S. Momci, u slast!)

E, uglavnom: pišem vam pismo zato što sam ISFRUSTRIRAN. A isfrustriran sam, dragi moji major labeli, zato što mi ne date prilike da trošim pare na vaše proizvode u obliku mp3-datoteka!

Naime, vidite, volim svojim novcem podržati trud glazbenika. Volim ih potapšati Mažuranićima i Radićima kad snime nešto što me dirne, a nije mi ni mrsko da šta od toga kapne i vama u džep – ako ništa, onda barem zato što iznimno cijenim videospotove kao umjetničku formu! Smatram da su vrhunac te forme visokobudžetni američki pop-spotovi, za kakve se naprosto ne bi iznašlo sredstava bez vašeg posredništva… i da nije vas, forma bi se srozala na klasičnu europsku školu „art“-spotovštine, gdje se redatelj zadovolji jednom idejom i krene je isfuravati bez imalo obaziranja na to kako se prizori na ekranu kinetički podudaraju sa samom glazbom.

Ima naravno i mnogo drugih razloga zbog kojih mislim da je vaše posredništvo korisno, dragocjeno, pa čak i esencijalno, ali nemam sad prostora da ih nabrajam sve redom. A i što bih nabrajao, kad činjenice jasno govore: koliko god para diskografi kao posrednici trpali sebi u džep te time izazivali gunđanje s različitih strana, velika većina ljudi koji žele živjeti od glazbe se i dalje obraća diskografskim kućama – a ne, recimo, raznoraznim aktivistima što viču kako „informacija mora biti slobodna“ i sl! Vi imate svoje mjesto u proizvodnom lancu (barem zasad), i ja to respektiram.

A ako i jest točno da većina glazbenika danas najviše zarađuje od nastupa uživo, svejedno i dalje stoji da su ti nastupi popraćeni studijskim snimkama – koje 99,99% glazbenika šta išta valjaju ne nude za besplatan download, nego ih prodaju za novce. I dobro, jebiga, nikad više neću trošiti toliko para na studijske snimke koliko sam ih trošio dok nije bilo širokopojasnog interneta, od toga se ne može pobjeći… ali mislim da je svejedno pošteno da bar ponekad ispoštujem tuđi trud te odvojim pare za pokoji CD dobre muzike, jebemu kurca!

No evo kvake: ti CD-i za mene danas imaju isključivo simboličku vrijednost. Nemam neki ludi hi-fi, sve što slušam – slušam ili na kompjuteru, ili na mp3-discmanu. Kupnjom CD-a honoriram drage mi glazbenike, da, ali čak i nakon što kupim CD albuma koji me je u danom trenutku opčinio – ja ću i dalje nastaviti slušati piratski VBR-rip albuma što ga imam na hardu/CD-R-u, dok oriđiđi CD ide na policu, a za njim potom najčešće posežem jedino kad… ga trebam premjestiti na neku drugu policu, lol.

Tako da meni osobno, iz dana u dan, potpuno preorjentiranje na digitalni glazbeni šoping sve više djeluje kao najsmislenija, ako ne i jedina smislena opcija.

A i kad kupim tu šačicu CD-a godišnje, tu je riječ o albumima koji su me se dojmili kao cjelina – ne i o onima koji imaju dvije-tri dinamitne stvari, i hrpu šrota. Kojih je, ako mene pitate, puno više! Evo naprimjer, zadnji Royksopp: većim dijelom dosadan za popizdit, Royksopp ko Royksopp. Ali! Isto tako, ima i tri jako lijepe pjesme. E sad: nema mi smisla dati 140 kuna samo za „The Girl and the Robot“, „You Don’t Have a Clue“ i „Miss It So Much“, ali rado bih kupio te tri stvari, to vam garantiram. I što mi preostaje?

Mogu recimo otići na Beatport, gdje inače bez problema kupim sav house kojeg se zaželim – ali samo dok je riječ o izdanjima što nisu vezana za vas, drage moje major labele. Kad pak kliknem na Royksoppov „Junior“, uz svaku stvar stoji oznaka RESTRICTED.  Na što će Beatportov FAQ: „Sporazumi koje smo skopili s etiketama znaju biti ograničavajući za određene teritorije, primjerice ako je isto izdanje već dostupno na nekoj drugoj etiketi, prominentnijoj u tim regijama.“

I dobro, okej, „Junior“ je u ovoj regiji dostupan zahvaljujući distribuciji Dallas Recordsa… ali samo na jebenom cedeu!!! A ako sam dobro shvatio, stvari stoje ovako: vi, major labeli, usko ste vezani za domaće diskografe samo u pogledu distribucije fizičkih nosača zvuka, i kad u nekoj doglednoj budućnosti procijenite da je došao trenutak da se ozbiljnije pozabavite digitalnom prodajom u ovoj regiji – vi to komotno možete u potpunosti izvesti mimo hrvatskih diskografa.

Pa mi vi lijepo recite… u čemu je štos? Zašto ja s Amazona mogu kupiti BILO KOJI kompaktni disk koji poželim, ali ne mogu NITI JEDNU JEDINU empetricu? Pa gdje je tu logika?! Zašto sa sajta tipa, recimo, 7digital empetrice može kupovati bilo tko iz manje-više cijele zapadne Europe, a ja iz Hrvatske ne mogu? Ispravite me ako se varam, ali… ako biste takvim sajtovima poželjeli dopustiti da se otvore i nama, istočnoeuropskom trashu, za to ne bi bilo nekih većih pravnih prepreka, jel tako? Mislim, ako nezavisne etikete mogu prodavati mp3ce praktički svakome na svijetu, što ne biste i vi? Jest da ne biste puno profitirali na frikovima poput mene, ali ne bi vas valjda ni puno koštalo, niti bi iziskivalo teže logističke pothvate; profit bi možda bio malen, ali bi i dalje bio PROFIT, šta ne?

I da, statistički gledano za vas ja jesam frik, pošto je moj doživljaj glazbe daleko više vezan za pojedinačne stvari nego za albume, a i trošio bih vjerojatno puno više para na ezoteričnije dijelove vaših kataloga (lijevi house remiksi, abortirani projekti teen-pop starleta) nego na, štajaznam, Kings of Leon. Vi vrtite pare na albumima, to je meni jasno… Mada, kako ćete na mp3 albumima zarađivati na Hrvatima, to vjerujem da ni vama nije skroz jasno! Znate kakvi smo narod, nismo skloni ispljuniti kuniće za nešto što možemo nabaviti besplatno; katkad se čak i rugamo onima koji to čine! I dok su se prvim p2p programima služili uglavnom napredniji kompjuterski znalci, primjetio sam da je s pojavom torenata skidanje glazbe (i filmova i serija) postalo puno bliže tzv. običnom puku, kojem je inače uglavnom dovoljno na kompjuteru znati kako se ulogirati na fejs. (Kao što kaže ona najotrcanija od najotrcanijih fraza iz nebrojenih trkeljanja o internetskoj revoluciji: duh je pušten iz boce.) (Da, da, zna se u boce stavljati i još štošta osim viskija, vjerovali ili ne!)

Tako da mi je zasad teško zamisliti da bi albumi Kings of Leon ovdje mogli dosezati neke bajne digitalne tiraže. Ali, ako mi dozvolite da malo guram vodu na svoj mlin – mogu zamisliti da bi se ovdje mogle solidno prodavati pojedinačne stvari! Okej, priznajem, to bi lako mogao biti samo moj wishful thinking, ali… Među svim tim zaposlenim obiteljskim ljudima valjda ima i onih koji bi recimo htjeli skinuti novi singl Shakire, a nemaju ni vremena ni živaca da prekopavaju po hrpi umrtvljenih zshare i 4shared linkova. Isto kao što bi i možda neki oldtajmer htio skinuti „Dolce Vitu“ Ryana Parisa, a nema volje kliktati redom po „best of 80’s“-torentima dok ne nađe onaj koji je ima. Tko zna, možda se grdo varam, možda vas ni krive ni dužne uvlačim u financijski katastrofalnu pustolovinu samo zato što, eto, ja skorojević želim imati Chris Lakeov remiks „Shut Up and Let Me Go“ Ting Tingsa u 320kbps, ali… Vjerujem da ima i Hrvata koji bi bili voljni tu i tamo odvojiti nekoliko kuna za malo komocije i komfora. Ne znam točno koliko (sto, petsto, tisuću?), ali sigurno ih ima!

Pa eto, razmislite malo o svemu. Dajte se sredite, nađite neki modus koji će mi omogućiti da vam proslijedim malo više svojih monetarnih sredstava, i ne zaboravite: kokain ne raste na drveću**. (Sori, sori, SORI! Baš sam neugodan!)

** (Osim eventualno u Kolumbiji… ovisi kako definirate “drveće”?)

Bilježim se sa štovanjem,
T.K.

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2009.)

8 Odgovora to “Iz arhive Plana B: Ne bi svatko uvijek bio pirat, da može birat’”

  1. sokoj Says:

    “klasičnu europsku školu „art“-spotovštine, gdje se redatelj zadovolji jednom idejom i krene je isfuravati bez imalo obaziranja na to kako se prizori na ekranu kinetički podudaraju sa samom glazbom.”
    aj ne seri.

  2. sokoj Says:

    možda je, ono, *tvoje* estetsko nepce toliko sprzeno ljutim iz kebaba da ti se cini da kavijar nema okusa?

  3. sokoj Says:

    uglavnom, *svaki* redatelj (i ostatak ekipe koja radi na spotovima) misli uglavnom *samo* o tome kako se prizori kineticki podudaraju s glazbom, a publika je ta koja to uopce ne dozivljava. izuzetak su mozda dokumentarno-konceptualni spotovi amerikanca spikea jonzea.

  4. sokoj Says:

    🙂

  5. Tonći Says:

    “možda je, ono, *tvoje* estetsko nepce toliko sprzeno ljutim iz kebaba da ti se cini da kavijar nema okusa?”

    … ili je možda tvoje estestko nepce toliko sprženo da brkaš kebab s kavijarom, i obratno😉 američki R&B/pop-spotovi, upravo *to* je za mene kavijar, sav taj glamur i luksuz i beskrajna duga nestvarno lijepih boja! a i uostalom više koštaju ko kavijar nego neki, štajaznam, “otkačeni” igrokaz s lutkama za koje neko art-smucalo samo čeka prvu priliku da ga ima za što nalijepiti, o kojoj god muzici da bila riječ (mislim, da, znam da kreativni proces tako ne ide – ali koja korist kad je to rezultirajući dojam?)

    “uglavnom, *svaki* redatelj (i ostatak ekipe koja radi na spotovima) misli uglavnom *samo* o tome kako se prizori kineticki podudaraju s glazbom”

    ni ne sumnjam, ali to onda samo znači da je previše redatelja spotova koji su ritmički retardirani i koji bi se možda ipak trebali baviti nekim drugim poslom🙂

    a što se tiče Spike Jonzea, ima da gori u paklu i da mu milijun đavoljih udica trga kožu i meso zbog zločinačkog iživljavanja na “Da Funk”

  6. zoran Says:

    “sav taj glamur i luksuz i beskrajna duga nestvarno lijepih boja!”

    Ti ćeš ovako do kraja života, jelda, Tonći?

  7. Tonći Says:

    ako misliš na “beskrajnu dugu nestvarno lijepih boja” – trudim se već godinama zauzdati napadaje purpurne proze i mislim da sam ipak ostvario neke pozitivne pomake u tom pogledu, pokojem povremenom ispadu unatoč!

    a ako misliš na nešto drugo, onda ne znam na što misliš.

  8. zoran Says:

    Je, mislim na nestvarnu R&B dugu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: