Dan 1 – Fear The Deer!

by

Sigurno svi već dobro znate kako je ovogodišnje, jedanaesto (!!! Svaka čast!), Žedno uho ujedno i posljednje u ovom obliku, u ovom gradu. Nema više. Jebiga. Žalopojke, psovke i gnjev na tu temu već smo svi skupa imali prilike itekako upražnjavati, sve što mi je preostalo je pristojan i dostojan oproštaj, svakodnevnim korištenjem na vrijeme osigurane festivalske iskaznice, čemu će svakako pripomoći iznimno mi privlačan i napet program ovog izdanja. Okej, priznajem kako sve ostalo, pa čak i Chucka Propheta i The Wedding Present, doživljavam tek kao popratne sadržaje ukazanju jednog od bogova, ali ti su najavljeni popratni sadržaji doista atraktivni. Možda Grant Hart više i nije sposoban stvarati čista čuda, ali ja mu se neću imati nikakvih dvojbi pokloniti, makar i ne odsvirao ‘Flexible Flyer’ ili ‘The Girl Who Lives On Heaven Hill’. Legende su legende, a ja sam olinjala starudija – kolege, vidimo se u srijedu u prvim redovima! Nakon što su me imena s plakata prošlogodišnjega Žednog uha prvi puta u festivalskoj povijesti ostavila doma svake večeri – jazz/improv/noise/click/free/alter mafija bez sudioništva poštene pop skupine, pri čemu mi je bilo jedino žao za propuštanje East Rodeo, ali ipak je to bilo lani i do danas me već debelo prošlo – aktualni tjedan potpuno mi je sumnjiv jedino u četvrtak, a ostali dani su barem interesantni ako već ne i nepropustivi. Sinoć, festival je otvorio duo High Places, koje sam iz nekih neznanih razloga zapamtio kao bend koji izvrsno prezentira sindrom klasične žrtve moga prekrcanog harda. Ponavljam, ne znam što mi je bilo, ali imao sam dojam kako su me u ona dva pred-prošlogodišnja slušanja bili ugodno iznenadili, te da ih kasnije nisam slušao i još više samo zato što sam morao slušati neke druge bendove. Naaat! Rob i Mary zvuče onako kako sam zamišljao da zvuči Natacha Atlas – glasni i čvrsti electro beatovi i istočnjačke melodije kupljene kao suvenir na ekskurziji – dok mi Ramljak nije rekao da sam potpuno u krivu. Naravno da High Places nisu isključivo strastveni field-recordings istraživači s vatrom u očima, ali mene je posebno umorilo to što se njihova očita indie pozadina jednostavne formule New Order puta Cocteau Twins prečesto gubila u letu na čarobnom ćilimu. Mada, nije da se vrlo dobro popunjen &TD (izvađenih stolica) u potpunosti složio sa mnom – manji dio prijatelja, poznanika i suboraca podijelio je doživljaj izlaskom na mirniji razgovor, većinski ostatak im je iskreno zapljeskao. Doduše, ni približno tolikom oduševljenošću kojom su koji sat kasnije u noć ispraćeni neobuzdani Deerhoof, nominalni headlineri prve večeri, a skoro i najjače trenutno ime cijelog festivala. Izgleda da je Mate Škugor dobio kakvu dojavu iz moga štaba, jer Deerhoof stvarno i jesu ono što sam mislio za High Places, bend kojem imam gotovo sve albume (vidim da mi od regularnih fali samo ‘Holdypaws’), za koje mi iTunes brojač kaže da su čak i relativno često preslušavani, ali koje i dalje zapravo nimalo ne poznajem. Osnovni razlog tome je taj što se nerado družim sa zajebantima od kojih nikad ne znam što očekivati, kao i s onima od kojih znam da uvijek mogu očekivati pingpongasto preskakanje iz druželjubivoga u konfrontirajući mod. Deerhoof totalno spadaju u drugu skupinu, svojim beskompromisnim škripanjem i razularenom rekonstrukcijom indie-pop pjesme. Kao nekakva Looney Tunes varijanta noise psihodelije, zašećerena simpatičnim vokalnim besmislicama Satomi Matsuzaki, Deerhoof zvuče kao Pizzicato Five izgubljeni u kući zrcala, tako da čovjeku nije jasno sluša li njih ili samo raštimane odraze. Zbog toga mi i pašu samo u malim dozama, pa me je koncert ostavio otprilike ravnodušnim, osim za izvođenja himne ‘Basket Ball Get Your Groove Back’ (Sunsi su noćas odigrali kao da im je poruka ušla u glavu, samo neka tu i ostane do četvrtka) i obrade ‘Going Up The Country’, kojom su dečki pokazali kako djetinjstvo jesu proveli uz klasični rock. Upravo od svega klasičnog – melodija, refrena, tekstova, struktura – bend bježi lakoćom, pa se slušateljev osjećaj kako se ispod razmazane površine kriju punokrvni pop hitovi vrlo brzo ispostavi kao pogrešan. Meni se čini kako Deerhoof zapravo ne funkcioniraju tako da standardne pop pjesme razmontiraju do neprepoznatljivosti, nego sasvim suprotno, da varljivost svojih zvučnih zamki prikrivaju s nešto sitno ukusne, probavljive glazure. Kužim zašto su mnogima super, i takvi su sinoć sigurno bili zadovoljeni bez ostatka. Još bolje kužim zašto ih osobno lako mogu cijeniti, ali bez instinktivnih želja za konkretno slušanje.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: