Gorilini naj albumi nultih: #15-#11

by


15. M. Ward – Transfiguration of Vincent (2003.)
Naslov albuma je, kao i stil sviranja gitare, posuđen od Johna Faheyja, a faheyevsko hermetično gitarsko drkuljenje koje dominira na prvim albumima – na “Vincentu” sve više ustupa mjesto oporim pop draguljima poput “Sad, Sad Song” i “Undertaker”. Nakon “Transfiguration of Vincent” M. Ward je snimio još tri jednako dobre ploče, spetljao se s Conorom Oberstom i Jimom Jamesom, obišao cijeli svijet kao opening act Nore Jones, ali ništa od toga ne može se mjeriti s uvodnim riffovima “Vincenta O’Briena”, koji su 2005. u KSET-u potvrdili kako je riječ o jednoj od najboljih pjesama dekade. (MB)

14. Yo La Tengo – …And Then Nothing Turned Itself Inside-Out (2000.)
Drug Gee se u objašnjenju činjenice kako smo na Potlisti ovaj album proglasili albumom desetljeća zapitao: „Što tek jedan u nizu sjajnih albuma radi na vrhu liste?“ Prava je istina kako ovaj album svojom atmosferom slušatelju pruža sigurnost (nešto u stilu – nitko ti ništa ne može dok nas slušaš), dokazujući da razotkrivanje emocija i nije neki tabu kakvim ga mnogi smatraju. A “You Can Have It All”, bez obzira što nije riječ o autorskoj YLT-pjesmi, malo je remek-djelo koje se može slušati bezbroj puta. (EF)


13. Mogwai – Rock Action (2001.)
Mogu ja srati da sam pratio ovaj bend još od njihovih prvih proba u glazgovškim skloništima, da posjedujem sve importe iz Škotske na pločama, da poznajem njihovu diskografiju kao svojom tastaturom napisane PL/SQL procedure… Mogu, ali neću. Jer to ne bi bila istina, a lagati ne valja, učila me mama. Zato ću reći da sam se na Mogwai i na “Rock Action” navukao zato što je o njemu i ovom albumu onako ekstatično pisano onomad u Nomadu, pun not intended, zato jer ima baš cool naziv, a ponajviše zato jer sam ga bio nabavio prije svih ostalih njihovih dugosvirača. Kada bi se muzika mogla objektivno rangirati, “Happy Songs for Happy People” imao bi sve razloge da bude bolji album: melodije, unutarnju logiku i rijetko viđenu kohezivnost. Ali na kraju balade sve mu to ne vrijedi mnogo, kad nema ono što imamo “Rock Action” i ja – ljubav na prvi pogled. (MG)

12. Lambchop – Nixon (2000.)
Lambchop je i s prva četiri albuma polako skupljao odane fanove i koketirao s britanskim kritičarskim celebrityjima, ali tek je s “Nixonom” u širu javnost prokuljala priča o najboljem (i najčudnijem) nepoznatom nešvilskom country-bendu. Pritom Lambchop uopće nije country-bend, njegov frontman Kurt Wagner je indie-čudak koji gotovo programatski ide protiv ustaljenih trendova, a “Nixon” je zaokruženo pismo namjere tog koncepta. Wagnerov krhki falset, praćen zavodljivom orkestralnom country-soul podlogom, nikad prije ni poslije “Nixona” nije otpjevao ovoliko dobrih pjesama, od epske “The Nashville Parent” do pritajeno himnične “Up with People”. Live-izvedba potonje pred euforičnom publikom zagrebačkog Kina SC jedan je od vrhunaca učestalih hrvatskih gostovanja prvaka americane u proteklom desetljeću. (MB)


11. Jay-Z – The Blueprint (2001.)
Slobodno se mogu ubiti. Jedan jedini hip hop album na ovoj listi – pa više bi ih bilo na listi moje majke! Okej mi je što smo izgubili od trening-kolegica iz R&B-ja, porazi od rock’n’rolla i americane su bili unaprijed uračunati, bolne poraze od maštom inferiornih ali logistikom organiziranijih elektronike i post-rocka jesam očekivao, a jazz i reggae su ipak totalni autsajderi koje niti ne pobjeđuješ s guštom. Ali samo iks sa metalom?!? Kako, pobogu? Krivim par ljudi, odnosno dvojicu – Velimira i sebe. Da je Velimir priložio poštenu listu s 50 naslova, na njoj bi se garant našlo još jedno 5-6 mojoj podudarnih favorita. Da ja osobno nisam vidjevši njegovu listu (bio ju je odmah po proglašavanju konkursa zalijepio u komentare) prije sastavljanja svoje pogrešno pretpostavio kako onda nitko drugi neće imati toteme kao što je Immortal Techniqueov “Revolutionary Vol. 2” te ga zato i izostavio, majstor bi se visoko kočoperio. Da ljudi inače slušaju normalnu muziku i da je baba muško i da bar već jesam naučio lekciju kako ti se taktiziranje zna nezgodno obiti o glavu… Eh, da bar. Međutim, teško se oteti dojmu kako u cijeloj priči postoji i neka neočekivana, ali znakovita (ulično-)poetska pravda – Jigga je toliko iznad najviših razina svih ostalih hip hop ballera da direktno sučeljavanje ne samo da nema smisla, nego ambulantna kola nemaju ni teoretske šanse za stizanje na vrijeme kako bi spasila potučene i zgažene. “The Blueprint” je po svojem objavljivanju nadoknadio barem jedan njujorški toranj (drugi će stići par godina kasnije u vidu ‘The Black Albuma’), te odmah, u skladu sa svojim imenom, ponudio uzorak stvaranja instantne bezvremene klasike. Beatovi kojima su se Kanye West, Just Blaze i Bink predstavili kao svježi vladari hip hop-budućnosti zapravo su bili iskopani iz najskrivenijih riznica soul/funk topline. Sam Jay-Z je svojim riječima izgradio moderan autoput prema novome liričkom tisućljeću, repajući zapravo o standardnim tričarijama kao što su ponovno zarađivanje respekta i obračun sa svime i svačim što mu je ikada stalo na put, od irelevantnih repera do vlastitih emocija. Samo što to nikako nisu tričarije, treba se podsjetiti. To je najjači Jigga, onaj koji dobro zna da se nikome ne treba dokazivati, ali koji je toliko gladan izravnavanja svih računa da to svejedno čini. Jedino se on u tome zajedničkom skupu privatnih mlažnjaka i dilerske klupice u parku snalazi kao riba u vodi, zato što ga je sam i izmislio, odnosno, prvi je u njima uočio paralele. Opisivanje albuma vjerojatno i jest bespredmetno kada autor sam – izravno, odmah u naslovima pjesama, da album ne morate niti slušati (ali, ipak, obavezno to učinite ako već niste!), a da svejedno sve skužite – naznači što nas na njemu čeka. Vladar se vratio napraviti konačan prevrat, vole ga ne samo sve djevojke nego i puta tri, nitko ne zna što radi osim njega, on je odmetnik koji se nikada ne mijenja, njegove pjesme plaču od siline i moći kojima se izvode, njegova ga mama voli. Tko ne bi? Tako da jedan i jedan na broju pozicije ovog albuma na Gorilinoj listi nisu dva, ali bome niti jedanaest, nego upravo dvije jedinice, dva prva mjesta – jedno za najbolje beatove desetljeća, drugo za najbolje rime. Hola, Hovito! (GP)

(pisali: Matko Botić, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Goran Pavlov)

14 komentara to “Gorilini naj albumi nultih: #15-#11”

  1. Tonći Says:

    15. M. Ward – Transfiguration of Vincent – 366 bodova/7 glasova
    14. Yo La Tengo – And Then Nothing Turned Itself Inside-Out – 384 boda/8 glasova
    13. Mogwai – Rock Action – 401 bod/8 glasova
    12. Lambchop – Nixon – 470 bodova/13 glasova
    11. Jay-Z – The Blueprint – 479 bodova/10 glasova

  2. Anonimno Says:

    “Slobodno se mogu ubiti. Jedan jedini hip hop album na ovoj listi – pa više bi ih bilo na listi moje majke!”

    priznajem, kriv sam, ali svejedno ne mogu vjerovati – zar samo nas dvojica imamo ukusa u glazbi? 😉 😉

  3. velimir Says:

    btw, ovo gore sam bio ja. ofkors.

  4. Lou Says:

    Jebemu bajame; Jay – Z?

    Ravnodušan.

    M. Warda sam otkrio preko Shanea Meadowsa i Dead Man`s Shoes.

    Okej, ipak se moram vratiti na Jiggu – razumijem da se sa svojim najboljim albumom morao naći na listi, al` jedanaesto mjesto? Ispred Radioheada? 😀

    Fuck me, baby Jesus.

  5. holiga Says:

    ja imam čak šest hip hop albuma na top 50 listi, ne računajući britanske srodne žarnove, a uključujući blueprint te spomenuti revolutionary vol. 2 koji mi je na jebenom trećem mjestu… da ste ga stavili bilo bi to vjerojatno jedina lista s imm techom u svijetu, ikad.

  6. bojan Says:

    jedino sto moze donekle spasiti stvar je prvo mjesto Arctic Monkeysa jer se samo prvo mjesto pamti osim ako je finale bilo gusto ili smo igrali povijesnu utakmicu.

  7. andrija Says:

    Moj broj jedan je završio na 58. mjestu, a Vampire Weekend, u koji sam polagao mnoge nade, tek je 54. Kraj tj. početak liste iščekujem blaženo ravnodušan.

    I, da, Tonći, valjalo bi nakon svega objaviti listu lijepo, u kontinuitetu, negdje, nekako.

  8. Tonći Says:

    sinulo mi je to s listom u kontinuitetu – istražit ću jel wordpress ima opciju da se neki post objavi unutar kategorije ali ne i na frontpageu, tako da bude dostupan svima i bilo kad a da ne zakrčuje naslovnicu

  9. Draž Says:

    ovo je sasvim ok https://ruralnagorila.wordpress.com/category/najbolji-albumi-nultih/

  10. Gogo Says:

    Holiga, ne podsjećaj me… Aaaaaaaaaaargh!

  11. Gogo Says:

    Ma ne, nikako se ne mogu smirit, aaaaaaaarghwrghaaaaerghjw!

    Cause if you go platinum it’s got nothing to do with luck, it just means that million people are stupid as fuck!

    Dodaj tom milijunu još jednog.

  12. bojan Says:

    meni je 3rd world na listi, da smo se makar razgovarali….

  13. bojan Says:

    za trenutak sam pomislio kako je viskijeva fotka, a ne m.ward.

  14. Tonći Says:

    meni na Viskija puno više bacaju neke fotke Waynea Coynea, npr:

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: