Gorilini naj albumi nultih: #25-#21

by


25. The Shins – Chutes Too Narrow (2003.)
“You gotta hear this one song. It’ll change your life, I swear.” Možda vam pjesma od Shinsa nije promijenila život kao što je Natalie Portman to obećala Zachu Braffu u filmu “Garden State”, ali jedna stvar je sigurna – James Mercer i ekipa svojim su uspjehom promijenili percepciju indie-rocka pretvorivši ga u the next big thing. Pop-pjesma kao da nikada nije bila tako savršena kao na “Chutes Too Narrow”, savršeno izglancana i promišljena, a ponovo tako spontana i preplavljujuća. Zapravo je bilo nevjerojatno u slušalicama imati album koji je na tako svjež i moderan način ponovno izmislio sve najbolje od Kinksa, Byrdsa, Beach Boysa, Love… U mom paralelnom svemiru gomile klinaca više ne slušaju Azru i Doorse, već Shinse i Belle & Sebastian. (DS)

24. The Postal Service – Give Up (2003.)
Ben Gibbard je kroz suradnju s Jimmyjem Tamborellom konačno pronašao idealan okvir za svoje emotivnošću nabijene radove. Dok je u kontekstu Death Cab for Cutie cijela njegova priča zvučala pomalo pompozno i naporno, ovdje je ona, naoružana jeftinim sintovima i umjetnim ritmovima, dobila balans koji ju je iz žanra patetične drame prebacio u žanr romantične komedije. Više ništa nije zvučalo ozbiljno, niti je išta više bilo dosadno. Savršena kombinacija koju više nisu ni pokušali ponoviti, valjda svjesni da je to nemoguće. Gibbard i danas s DCFC dokazuje da indie-patetika visi kao kamen oko vrata njegovoj emo-personi te da mu bolje leži trubadurska uloga, dok Tamburello, valjda, bezuspješno pokušava oživjeti karijeru Zlatnih Dukata. (MĐ)

23. Daft Punk – Discovery (2001.)
Malo tko je za naših života postigao toliko puno s toliko malo: Daft Punk su izdali samo tri albuma, ali svaki od njih bio je rasadnik ideja koje su tisuće i tisuće producenata i bendova nastavili razrađivati do dana današnjeg. Ideja poput one da osamdesete nisu bile hladno kibernetičko igralište, kao što je paralelno s “Discoveryjem” zborilo evanđelje electroclasha, nego da su sintisajzeri osamdesetih zapravo bili upregnuti u svrhu postizanja neke nove topline. Da rock i techno dijele mnoge identične impulse, i da je stadionska seljačija Prodigy tek jedna od bezbroj mogućih federacija tih svijetova. Da soft-rock nije neprijatelj elektronike, dapače. Da se kroz moć jednoumnog loopanja disco može pretvoriti u metal, i obrnuto. Sve instrukcije su bile tu, na jednom mjestu, i ako je iz današnje perspektive njihova retorička zavodljivost sasvim očigledna – to je samo zato što je “Discovery” osvjetlio put na tako elegantan i zabavan način. (TK)


22. Živo blato – Konac konca (2000.)
Slabo obraćam pažnju na tekstove u muzici, još ih slabije pamtim – isto kao što i ne volim baš nešto rock, a još manje rock-koncerte. Stoga sam generalu Vasiliju Mitu do groba zahvalan, jer je totalno SUPER feeling kad čovjek ima svoj omiljeni rock-bend i zna sve tekstove napamet i može si uz njih uživo izderati grlo u društvu još nekoliko stotina ljudi koji rade isto to… i da nije Generala, ja bih majke mi do kraja života ostao uskraćen za to dragocjeno iskustvo! “Konac konca” mi je, ako ništa drugo, društveni album desetljeća broj jedan, jer jedva da sam ga ikada uopće slušao nasamo: uz njega vezujem sjećanja na prva preslušavanja nakon što je Velimir kupio kazetu, kad još nismo znali da je album ne samo urnebesno smiješan i lud nego i urnebesno dobar, briljantno lud; put iz Zagreba u Split samo da bih pohodio povratnički koncert u O’hari s minimaksovskom mafijom; ulet “Doktora” prilikom vožnje s tatom, njegov smijeh i nevjerica; moment kad su Zoran i Viski na slušaoni u Močvari šačici zbunjenih britpopera pustili “Dođi”; tradicionalna ljetna prebiranja po bratovoj akustari na plaži, kad idem viditi jel se mogu sjetit kako ono idu akordi od “Kurve”; ono doba kad smo frend-cimer i ja živili neuredne živote, on zato što se razočarao u faks pa zamijenio noć za dan a ja zato što sam visio na tuđem internetu u sitne sate, pa bih se često vratio u stan oko 3-4 ujutro i zatekao ga kako igra “Wormse” i sluša Živo blato, i šta ću drugo nego pridružiti se, igrati i pjevati. (TK)


21. Bon Iver – For Emma, Forever Ago (2008.)
Zašto je baš mene dopalo pisanje o “For Emma, Forever Ago” kada mi je em nisko na listi, em će možda ispasti s nje (što Admin doduše ne zna), a siguran sam kako ima ljudi i ljubitelja bradonja kojima je Bon Iver visoko, možda i na vrhu, i koji bi potrošili brdo emocija nastojeći reći kako je Justin Vernon napravio nešto što još nitko nikada nije – ne znam, a kako sam više razmišljao o “For Emma, Forever Ago”, nije me ni bilo briga. Prvo sam pomislio kako bih mogao nešto napisati o bolnim prekidima, o tome kako plačemo i objašnjavamo si kako smo dali sve što smo mogli te žalimo kako ona sada više ništa ne vidi i ne čuje i neće i ne želi znati što je bilo, a svjesni smo da gotovo je, jasno je kao dan, ali tko u takvom stanju boli, još gorem nego da si kao devetogodišnjak pao s bicikla, može shvatiti veliku misao da će bol proći dok se budeš ženio. Ostaje samo nada da će se sve nekako ipak promijeniti i vratiti. Neki prijatelji kažu kako ih je “For Emma” pogodio skroz, od prve do zadnje pjesme, i kako se totalno mogu poistovjetiti sa svime što Justin pjeva i svira, sa svakom notom i melodijom, što mi je nadasve zanimljivo, malo Crvena Jabuka-đir – napravljen sam od samoće, znam, čudna sam nevolja – što nimalo nije negativno, već znak da Bon Iver pogađa u srž, u tinejdžersko doba, u vrijeme kada smo spoznali ljubav i njene čari. Onda sam pomislio kako se tu zapravo radi o pravoj macho look at me, mama-spiki poludjelog frajera koji, u potrazi za ponosom, naoružan odlazi u zimsku izolaciju kako bi bezbrižno rokao po pivu, ubijao, kuhao i pekao životinje za hranu i koji je zapravo bio u komi, ne zbog prekida s djevojkom, već zbog benda u kojemu su ga svi živcirali i nisu mu davali dovoljno kreativne slobode i glavne riječi pa se iz sile otisnuo u osamu da im pokaže kako će napraviti album i bez njih te kao inspiraciju iskoristio svoju staru ljubavnu priču. Što god da se dogodilo Justinu, doprinijelo je tome da danas imamo “Flume”, jednu od najboljih pjesama svih vremena koje otvaraju album i zbog čije se prve strofe i refrena ljudi i zakače na “For Emma, Forever Ago” (koji ima još super stvari, a “Lump Sum” je najbolja). (BM)

(pisali: Dražen Smaranduj, Mario Đira, Tonći Kožul, Bojan Mandić)

13 komentara to “Gorilini naj albumi nultih: #25-#21”

  1. tonći Says:

    25. The Shins – Chutes Too Narrow – 290 bodova/7 glasova
    24. The Postal Service – Give Up – 302 boda/8 glasova
    23. Daft Punk – Discovery – 317 bodova/10 glasova
    22. Živo blato – Konac konca – 320 bodova/6 glasova
    21. Bon Iver – For Emma, Forever Ago – 320 bodova/7 glasova

  2. tb Says:

    U pičku materinu, Živo blato sam zaboravio. U tri pičke materine i ta 2000., da ne kažem.

  3. oto Says:

    Ja se sjetio, ali mi nije stao iznad pedesetog, jebiga. Inače, već strepim nad prvih dvadeset kad je toliko odličnih stvari ostalo ispod stotke.

  4. Gogo Says:

    E moj TB, lako je stavit nojz i metal i drone i deranje, a kad se treba sjetit doajena, onda ti tako! A malo mu je falilo za top 20!

    Nego Oto, nemaš brige, u topu 20 samo 2 grozna albuma, ostalo sve dobro do odlično!

  5. tb Says:

    Krivo sam se možda izrazio kad sam rekao da sam “zaboravio”, problem sa Blatom je isti kao i sa Sigur Ros; ja sam to trpao u devedesdevetu. Mah, pusti me kvragu…

  6. tb Says:

    […. i možemo sad razglabati o tome da sam samo trebao pogledati u kutiju od cedea, ali, je li, *NEĆEMO*…]

  7. Gogo Says:

    Neodgovorno, svakako, ali jebiga, desi se. Al, album se pojavio tek na ljeto 2000.!

  8. Gogo Says:

    Naravno, onaj tko NEMA originalnu kutiju od CD-a nije čovjek!

  9. Tonći Says:

    “u topu 20 samo 2 grozna albuma, ostalo sve dobro do odlično!”

    rado bih nešto komentirao na ovo, ali mi vjerojatno kao organizatoru ove manifestacije ne bi priličilo 😉

  10. Gogo Says:

    He, he, znao sam da će se barem netko uhvatit… Al šta, pa ja sam prilično siguran da nijedan od nas kolko već glasača u topu 20 neće nać više od njemu osobno 5 odličnih, 5 dobrih, 5 nikad-ozbiljno-slušao, 5 loših albuma, uz sitne varijacije. Tako da je glupo (Oto, bez uvrede) iskoristit izraz strepiti u predviđanju topa 20.

  11. pushtouch Says:

    A da će barem jedan loš album biti u top 20,ako ne i prvi, se znalo kad se krenulo u to.

  12. oto Says:

    Pa ne znam za “grozne”, ali evo, već se od 20. do 16. mjesta nakupila 3 meni nezanimljiva 🙂

  13. Gogo Says:

    Nego, Tonći – to je fotka vladara!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: