Ususret tjednima jeseni i melankolije

by

Nečiji izostanak ambicije, govorimo li o nadarenoj osobi, može se promatrati na nekoliko načina, ali svaki od njih uz više ili manje guranja može se strpati pod jedan od dva suprotstavljena zajednička nazivnika – s jedne strane stoje zamjerke traćenju talenta, s druge podrška nepretencioznom pristupu. Nalaženje nekakve sredine, međutim, najčešće nije samo diplomatska varijanta izbjegavanja opredjeljivanja, koliko realan izraz konkretnih okolnosti. Matiji Marshmallowu osobno sam uvijek potajno zamjerao ležeran, čak i apatičan pristup svojoj glazbi, jer mi se činilo nepoštenim da njegove prekrasne pjesme egzistiraju izvan domašaja nešto šire publike. Ne mislim sada tu da se je trebao povlačiti po čekaonicama Dallasa ili Menarta (Mergeu je, recimo, ipak mogao poslati snimke), čekajući da ga netko od ljudi promašenih profesija primi, ili da se je morao prijavljivati na Briljanteenov Demoskop u kojem bi nastupio između zagorskih pank-zajebanata ili maloljetnih hip-hop toughera iz Dubrave – ali, nešto aktivniji koncertni angažman, štogod sprženih cedeova podijeljenih i izvan kruga prijatelja i boljih poznanika, i slične akcije ne bi mu ni odmogle, a niti okrnjile glazbu. Danas, dva dana nakon fantastične svirke Marshmallows u Močvari određene su mi stvari ipak jasnije. Kao da je i sam Matija znao koliko predivne njegove pjesme mogu biti i uživo, pa ih nije baš povlačio od nemila do nedraga dok nije okupio dosad uvjerljivo najbolju postavu svog benda.

Ne znam je li riječ u sve češćim i ozbiljnijim probama, ili prirodnoj nadarenosti instrumentalnih virtuoza (nije prejaka riječ, barem u slučaju jednog od njih) – činjenica stoji kako je ovo bio odličan koncert, bolji čak i od onoga na R.O.K.-u prije nekoliko mjeseci. Ne želim se ovdje zamjerati nekim bivšim članovima, jer nisu to bili loši bendovi, plus se zadnjih par godina u ljudstvu nalaze uglavnom iste face, no Marshmallows danas, sudeći po prekjučerašnjoj svirci, zvuče jebeno, baš onako kako treba, ili, da lagano ateriram na osobnu razinu koju ipak najbolje poznajem, onako kako sam često znao priželjkivati dok sam slušao neke od Matijinih ljupkih samizdata. Ovo je bend koji naprosto čeka kvalitetnu studijsku snimku – s druge strane, bez nje nije ništa lošiji ili manje zanimljiv. Iako ga se uvijek moglo barem okvirno smjestiti na igralište razigranijih pop kantautora kao što je, recimo, često spominjani Jens Lekman, Matijin je zvuk ipak prije bio vanžanrovski, nedefiniran, negdje između, iz čega njegov trenutni (i nadam se za sva vremena ustaljeni) pop-orkestar izvlači najbolje. Naime, tek je spajanje melodija u najvećoj mjeri proizašlih iz američke bendovske lijeno-lijepo-ljepljive indie-pop škole sa širokim aranžmanima bendova poput Mojave 3 ili Beachwood Sparks u mojem uhu pjesme procvjetalo do kraja. Nastupivši kao predgrupa, Marshmallows su definitivno pojeli nominalno glavno ime večeri, uigranom, poletnom, zabavnom svirkom u čijih je 45 minuta stalo puno Matijinih divota, ali ne i moje omiljene ‘Vineyard By The Sea’, ‘Letters’ ili ‘Train Ghost’. Međutim, žaliti se ovaj put ni ne pomišljam, jer sam stekao i neke nove favorite, koje sam prije volio donekle, a sada potpuno, kao što su svojevrsni manifest ‘Weeks Of Fall And Misery’ ili iz ormara izvađena, uglancana, pa odmah potom rasturena ‘Pipe Tobacco’. Naravno, više uopće nema dvojbe kako je ‘The Prettiest Song In The World’, barem dok svira, opravdani kandidat za titulu svoga naslova.

Postava koja je odsvirala preksinoćni koncert ista je ona od prije nekoliko mjeseci – dakle, pouzdana ritam sekcija u sastavu neočekivano energični bubnjar Vatroslav (jebiga, kao dio Casual Elvis uvijek je djelovao nekako rezervirano, iako ne toliko koliko drugi singer) i sveprisutni osigurač basist Oli, plus Katarinina violina za finalnu glazuru pjesama. Nespomenut je ostao samo najavljeni maher – Viski! Ili, u skladu s prikazanim točnije, Jerry Lee Whiskey! S time da nije samo divljao po klaviru (kojega nije ni bilo, a sintića jest), nego je i zvuk punio gdje god je stigao usnom harmonikom, melodikom, ksilofonom (?) i bekvokalom (valjda nisam nešto zaboravio), čineći pjesme još bogatijima i otvorenijima. Majstore, svaka čast! Okej, možda je čovjek bio jednako sjajan i u SC-u, ali tamo ga se onda nije toliko čulo, što valjda znači i da je tonac u Močvari odradio valjan posao (iako se Matija žalio kako je tip koji im je postavljao monitore (monitorer? Monter? Monitor?) to radio po prvi put u životu, pa su se malo slabije čuli na pozornici, koja se za ovu prigodu preselila u gornji lijevi kut partera). Svejedno, zapravo, kasnim li s kuženjem ja, ili svirkom i šoumenšipom napreduje Viski, važno je da je užitak bio neizmjeran. Gušt kojim je odisao cijeli bend ne treba ni spominjati, nešto mi govori kako ćemo ih u naredno vrijeme viđati ipak malo češće. Samo dajte!

Jedan dio zahvale za uživanje uz Marshmallows ide i Craigu Bjerringu, jer da čovjek ne tumara hrabro istočnom Evropom i svira akustične solo koncerte kao folk kantautor Oldseed možda bismo na Matijinu ekipu čekali još malo dulje. Napisao sam gore kako su ga Marshmallows pojeli, i jesu, s time da bi u ovakvom izdanju pojeli i nešto jača imena. Ujedno to znači i kako Oldseed uopće nije bio loš, dapače, ali nije bio ni Damien Jurado niti Will Oldham. Mislim, iako Amerikancima (iako je Craig Kanađanin, ali dobro sad…) takav vid akustičnoga autorskog folka izgleda neusiljeno teče žilama, malo tko jest, tako da ni to ništa ne znači, ali ne možeš se oteti uspoređivanju kad tetovirani bradonja zapoji preko žica akustare. Nakon što su Marshmallows zgotovili svoj set ekipa se (nešto malo više od 1 Bw nazočnih) logično povukla u vanjske odaje, malo uhvatiti zraka, a Craig se za par minuta hrabro popeo na jedan od stolova te svoju prvu pjesmu odsvirao gore, bez mikrofona. Kao poziv na svirku, takav potez je hiljadu puta simpatičniji i kuliji od službene najave organizatora, tako da sam pjevača odmah spremno otpratio i natrag do pozornice. Nešto u Craigovom izgledu (tetovaže, stav, mišići, DIY…) odavalo je prošlost provedenu na punk sceni, što je ovaj vrlo brzo i potvrdio ubacivanjem druge kitice ‘Diane’ Hüsker Dü na kraj jedne od svojih pjesama. Efektno, nema šta – ne samo da je prečacem uspostavio ideološko razumijevanje, nego je ispao i poštenjačina – kad već kradem, mogu barem to raditi izravno, reče on. U tom je kontekstu na bisu izvedena fenomenalna obrada ‘Don’t Stop Believing’ grupe Journey bila antitetična, ali taj kontrapunkt je možda samo rezultat navijanja za Chicago White Sox. Hm… nije baš plauzibilno za Kanađanina, ali vidio je sportski svijet i čudnijih stvari, zar ne? Craigove pjesme bile su dovoljno dobre da me u kombinaciji s duhovitom konferansom natjeraju na djelomično sponzoriranje daljnjeg dijela njegove turneje, pa sam za 70 kuna uboo ploču i CD (stižu u paketu, nisam odjednom poludio) EP-ja ‘The Terror’, koji sam zavrtio par puta i skroz je okej, nešto manje američkog zvuka nego što je bila set lista Močvarina koncerta. Sve u svemu, jedan super i jedan pristojan koncert, sasvim dovoljno za ugodnu nedjeljnu večer.

Oglasi

12 komentara to “Ususret tjednima jeseni i melankolije”

  1. maršmelou Says:

    Hvala Gogo, i ja se nadam da se postava benda vise nece mijenjati, to je to sto se mene tice. Jedino sam Mergeu i poslao neku ad-hoc kompilaciju, jos prije pet-sest godina. Nisu se javili. 🙂 Btw savrseno si skuzio Weeks Of Fall And Misery, drago mi je da je svima postalo jasno koliki je Viski bog isus, ispricavam se svima na ekstremno glupim recenicama koje sam izgovorio izmedju pjesama (bio sam nervozan, a zvuk u monitorima je stvarno bio zajeban) i jedino jos uvijek nemam pojma koliko je to ljudi 1 Bw. Bit ce koncert s Mooseovim novim bendom u Sobi za nekih mjesec, mjesec i pol, ako smo se Matko i ja dobro skuzili.

  2. ta nemojte Says:

    a upo sam u bend preko cure 🙂
    meni oldseed bio odličan, šteta što nenad romić nije bio da ga vidi.

  3. Gogo Says:

    1 Bw – 40 ljudi, mjerna jedinica za posjetu koncertima ustanovljena nakon koncerta Chrisa Brokawa (Brokaw=Bw) prije 3 godine u Galeriji SC, na kojem je uz njega sve skupa bilo 40 ljudi, uključujući i članove benda, redara, tonca, konobara i jednog starijeg čiču u SC kecelji. Izbrojio.

  4. Vatroslav Says:

    Kaže Slobić – 63 karte! 🙂

  5. Gogo Says:

    Pa to je 1.5 Bw! Jebiga, dio ljudi je bio van i pričao pa ih nisam uračunao.

  6. maršmelou Says:

    Ako su 63 karte prodane, a stigli su i svi ljudi s popisa, to su 2 Bw, majku mu! 🙂

  7. baštovan Says:

    Mančmelou bio super, Viski se otvorio stvarno. Trk snimat dok ste mladi. Kanadski kajboj lucidan. Ajmo još ovakvih večeri.

  8. moose Says:

    vidićemo ih opet ako bog da u sobi u novembru, dobro kaže maršmelou.. meni je v. spržio kompilaciju greatest hits od marshmellowa i sad sam i stvari naučio, pa ću singalongarit na sljedećem koncertu.

    ps. bend IZUVA, klavijaturist je garth hudson i fedor boić u istoj osobi. ja sam i rekao pavlovu da je čovjek virtuoz, al me više ne potpisuje kad nešto pametno kažem :nezna:

  9. maršmelou Says:

    Greatest hits? To je neki bootleg, jel? KO SAD KOME KRUH IZ USTA OTIMA, CRNI VATROSLAVE? 🙂

  10. moose Says:

    a slušaj gledaj vidi pazi.. samo franci ima veću diskografiju od tebe!

    osjećao sam se izgubljeno, ko u pjesmi onog srbina preradovića: Bože mili, kud sam zašo! Noć me stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, i to… trebao mi je greatest hits putokaz, nema ljutiš…

  11. maršmelou Says:

    Ma normalno da nema ljutnje, sta ti je. Samo przi dalje ako mislis da bi se nekome moglo svidjeti. 🙂

  12. max Says:

    Meni treba za auto, u empetri formatu! 😉

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: