Pakleni koncertni produljeni vikend

by

Prije sedam dana najavljen pakleni koncertni tjedan koji se nalazio preda mnom zapravo se odnosio na pakleni koncertni produljeni vikend, tijekom kojega sam od četvrtka do subote bio na tri različita koncerta i vidio 12 različitih bendova. Redovite, svakodnevne izvještaje niste mogli čitati baš iz tih razloga, a navedenom obilju pridružile su se i izvankoncertne obaveze, tako da sada slijedi jedna opširna rekapitulacija. Dan po dan, po redu.

Koncert kojim je u četvrtak vikend iz naslova otpočeo nipošto se ne može nazvati paklenim, jer nježnome kantautorskom popu takva odrednica ne pristaje ni inače, a konkretnim varijantama Xavierbell i Marshmallowa pogotovo. Eto, nakon pauze od nekoliko godina, Matiju Marshmallowa sam ove godine vidio već drugi put, s time da je, za razliku od odlične svirke cijelog benda prije par mjeseci, jučer nastupio u solo izdanju s akustičnom gitarom, kao gost kantautorice Xavierbell. Odnos domaćica-gost, međutim, nije uvjetovao nikakav hijerarhijski odnos minutaže, nego su se Xavierbell (Zrinka? Zvonka? Zdenka? Ne da mi se provjeravati) i Matija izmjenjivali u cca 20minutnim setovima, što je baš lijepo pridonijelo dinamici koncerta koji su sačinjavale uglavnom melankolične, prigušene pjesme. U imenu The Jazz Club krije se tajna zašto ga nikada dosad nisam posjetio – riječ je o klasičnome zagrebačkom primjeru podruma prenamijenjenog u kafić/klub, fino uređenom u iznimno prikladan prostor za nastupe ovakvog tipa. Ne znam sviraju li inače u njemu glazbenici koji se više slažu sa žanrom u imenu, ali nekako mislim da su kafići po Greenwich Villageu izgledali upravo ovako nekako kada su početkom šezdesetih u njima svirali Dylan i ostala folk mafija. Prva se na scenu popela i na stolicu sjela Xavierbell, koja se, po vlastitom priznanju, glazbom na ovaj način bavi tek negdje godinu dana. I to se vrlo dobro čuje. Naime, gotovo sve pjesme njena prvog seta frustrirale su me na jednak način, zato što je bilo toliko očito kako autorica još uvijek nema izgrađenu svijest o nužnosti da pjesma komunicira s publikom, pa onda ima more promjena tempa i melodijskih linija. To što se meni i inače više sviđaju čvršće definirane pjesme s manje strukturnih ekshibicija, nije bio glavni uzrok moje mlake reakcije, jer je bilo očito kako postojanje konkretnog dara i posjedovanje zanimljivog vokala Xavierbell ne kanalizira u zanimljive pjesme. Odnosno, ne radi to uvijek, jer je u drugom setu izvela nekoliko dorađenijih, efektnijih komada koji su dojam popravili barem za duplo. Manje slušati Björk i Feist, više Natalie Merchant i Lu Williams, savjetovao bih joj da je ne viđam uredno u prvim redovima koncerata Marah i sličnih rock bendova, što nekako logično povlači nagnuće tradicionalnijoj sferi.

Iako operira u sličnome kantautorskom žanru akustične melankolije, Matija je potpuno drugačija zvjerka, iskusna micro-pop legenda s morem ubojitih, prekrasnih pjesama. Skroman kakav jest, upravo je višegodišnje iskustvo kreditirao za svoju uvjerljivost, priznavši mi kako se i sam na početku karijere susretao s istim problemima ne prestroge selekcije i pretrpavanja svojih pjesama. Ajde, ako to i jest istina, riječ je o miljama dalekoj prošlosti, jer je barem zadnjih šest-sedam godina potpuno fokusiran, što mu nikako nije jedina kvaliteta. Baš kao i njemu samom, i meni se više sviđa kada nastupa s bendom, ali riječ je o neznatnim nijansama, koje se uopće ne primjećuju tijekom svirke. S punim Marshmallows zvuk je, logično, bogatiji i širi; Marshmallow sam je izravan i direktan, a u oba su slučaja Matijine pjesme prave slatke divotice. Činjenica da nije morao uigravati bend vjerojatno je omogućila pridodavanje jedne neočekivane obrade vlastitom repertoaru – ‘Noisy Night’ grupe Portastatic me još jednom podsjetila kako više ne bih smio ignorirati tu veliku indie-pop ikonu, pogotovo zato što su mi Superchunk baš super. Od svojih, Matija je odsvirao 11 pjesama – set lista je ispod – među kojima i ‘Letters’, koja je i sama dovoljna da koncert na kojem se odsvira bude super. Neposredno nakon i dan poslije koncerta dojmova koje sam planirao zabilježiti bilo je još mnogo više, ali jednostavno nisam bio stigao do tastature. Set lista (Matija mi je dao svoju): 1. SET: Weeks Of Fall And Misery – Cold Hearts Older Minds – Hard To Find – Little Hints – 30 Something – December – 2. SET: Well – Letters – You Can Tell Me Lies – Noisy Night – Undivided Love – The Prettiest Song In The World

Zašto nisam bio stigao do tastature? Pa, u petak sam konačno postao punopravan član hrvatske akademske zajednice, činom promocije na fakultetu. Hvala, hvala! Plan mi jest bio ustati se dovoljno rano da izvještaj stignem napisati i postati prije odlaska na ceremoniju, ali planovi se ponekad izjalove. Poslije slavljeničkog ručka otišao sam na kviz nakon kojeg sam požurio do Spunka, na premijerni nastup luzergrupe (zajebancija potekla iz redova samog benda) The Sons Of A 1000 Fathers (kako je pisalo na plakatu, za razliku od Sons Of A Thousand Fathers kako piše na myspaceu), nakon kojih su svirali još i Vex And The Voxtones. The Sons Of A 1000 Fathers je novi bend prekaljenih igrača hrvatske rokije, koji se od matičnih i bivših bendova svojih članova razlikuje dovoljno da već na startu izbjegne sve sumnje o dugotrajnosti. Možda bend i jest nastao kao plod neobaveznog druženja, ali meni je već nakon prve svirke – mora se priznati, ne pretjerano sjajne – pokazao kako će mi biti draži od svih prijašnjih bendova svojih članova, osim, naravno, My Buddy Moose. Uz Moosea Matka na gitari, bend čine basist Mislav iz The Babies, bubnjar Shoot Me Wendy (Pero?), te pjevač, gitarist i autor Žalac iz Biljanovih Hereticsa. I The Babies i Shoot Me Wendy i Heretics su mi kul-do-baš-kul, ali temeljni rokenrol okvir, koji im je zajednički sa svim tim bendovima, Kurvini sinovi pune osobno mi dražim podvarijantama, pa je tako jedna pjesma bila totalni Crazy Horse, a druga The Hold Steady (mislim da se ta čak i zove ‘She’s Goin’ Steady’), i to ne u smislu nemuštoga kopiranja, nego strastvenoga kanaliziranja bendova koji se vole. Tim dvama bendovima zajedničke su, ako ništa drugo, glasne gitare, a toga Sinovi imaju masu – jedan od većih gušta bilo je gledati Matka kako se razbacao kako ga nikad nisam vidio u My Buddy Moose. Glasne i masne pjesme bendov su forte i stoga što je u laganijima jasnije da Žalac baš i nije neki pjevač, što se pogotovo vidjelo u izvedbi Beckove ‘Jack-Ass’ (od obrada su svirali još i ’10 A.M. Automatic’ The Black Keys, kojom je koncert i započeo, te Youngovu ‘Cinnamon Girl’), koja je pomalo štekala. Međutim, bilo bi mi glupo tome ozbiljnije prigovarati, kad vokali uglavnom funkcioniraju po principu naviknut/nenaviknut, a ja ne bih imao ništa protiv da se kroz nekoliko sljedećih nastupa dobijem priliku na njega naviknuti, plus je čovjek bendov autor, i to, koliko se iz jedne svirke moglo razabrati, prilično dobar, tako da mi zaista nije smetalo. Za prvi put, The Sons Of A 1000 Fathers bili su mi skroz dobri, samo što su imali tu nesreću da su poslije njih nastupili Vex And The Voxtones.

A ti su bili toliko razvaljujući i fantastični, da uopće ne dvojim oko proglašavanja još jednoga najboljega hrvatskog benda, ako moje ishitrene reakcije ikome išta znače. Power-pop kvartet iz Zagreba, Vex And The Voxtones predvodi Vex iz imena, kojega sam osobno dosad vidio jedino kao gitarista The Gabettes, s kojima dijele nešto sličnosti, ali su neizmjerno bolji (ha, kad je Žule to poslije koncerta rekao Vexu s kojim je u društvu bila i Gabi iz The Gabettes, ova ga je poslala u kurac!), dok ostatak benda popunjava ritam sekcija i bekvokalica (koja stoji na sredini stejdža, baš kao onomad bekvokalac Živog blata u Močvari, pa dok ne počne pjevanje misliš da je riječ o glavnom vokalu ). Dobar dio zvučnog dijapazona benda mogao se naslutiti već i letimičnim pogledom na gitaristov imidž bijele košulje, tanke crne kravate, beatlebootsa na nogama i prekrasne crvene Rickenbacker gitare, ali da će biti riječ o ovakvoj jangle-pop rapsodiji nikako. Kao i u slučaju, recimo, My Buddy Moose, nije stvar samo u tome da se ovaj žanr kod nas svira rijetko ili nikad, pa ih onda pohvališ i samo zbog toga, nego i u tome da bendu ni najmanje ne trebaju niži kriteriji koje nekada i nesvjesno koristimo kod domaćih bendova. Vex And The Voxtones su apsolutni zakon, kako zbog zvuka, tako i zbog sjajnih pjesama, koje imaju sve što im treba da me razvale: fine gitarističke kaskade, zarazne raspjevane refrene, fantastične melodije i ritmove koji zovu na plesni podij. Jest da bi im zbog naslova tipa ‘New Jersey Turnpike’ netko mogao zamjeriti previše doslovno korištenje motivskih sklopova pretpostavljenih uzora, ali koga briga kad je pjesma toliko dobra da je se ni jedan od njih zasigurno ne bi sramio? Sve bendove pjesme bile su odlične, no pravi dar-mar Vex i ekipa napravili su nevjerojatnim izborom obrada, ali najbolje je to da obrade nisu zvučale bolje od bendovih pjesama, nego su samo jednostavno poznatije. Dakle, prvo ‘Can’t Hardly Wait’ The Replacements! Pa The Plimsouls – ‘A Million Miles Away’! Pa jedna od najboljeg benda svih vremena, ‘September Gurls’ Big Star, kojima su posvetili i jednu svoju pjesmu! Za njom odmah i ‘Take The Skinheads Bowling’ Camper Van Beethoven! ‘Paperback Writer’, jebote! I onda na bisu i ‘Rock’n’roll Girl’ Paul Collinsovih The Beat! Više govori taj popis od svega što ja mogu napisati, a vjerujte mi da sam najozbiljniji kad kažem da se Vexove vlastite nisu doimale nimalo lošijima. Vjerojatno je i taj dojam dobrim dijelom rezultat bendove energije i sviračke finese, ali to je onda još samo jedan plus. Ovo jedva čekam vidjeti ponovno – 27. tekućeg mjeseca sviraju u Praćki, ne laže li myspace.

Zašto u subotu nisam bio stigao do tastature, da vas odmah obavijestim o još jednome mome crock’n’roll otkriću, vjerojatno najvećem u zadnjih godinu-dvije? Pa, zato što sam već u 8 sati ujutro bio u Fitnićevom automobilu, na putu prema Milanu, gdje su na Rock In Idro festivalu nastupali mnogi dragi bendovi, uključujući i aktualan mi najdraži bend na svijetu, te još nekoliko big-time favorita. Koliko sam skužio, Rock In Idro je pomalo ili popuno tradicionalan milanski festival, a mi smo imali tu nesreću da ga ne doživimo u matičnome parku, nego u rezervnoj varijanti dvorane Palasharp, gdje je prebačen zbog nekakve komunalne frke. Mislim, nisam došao čilati na travi, nego slušati bendove, ali bar bi našem vrlom vozaču bilo lakše odmarati ispod kakvog stabla, a ne na četiri stolice u dvorani. Dva festivalska dana bila su prilično čvrsta podijeljena na, najšire shvaćeno, punk i metal dane, s time da su samo Gallows bili nedjeljna iznimka. Svi ostali koji su mene zanimali svirali su u subotu, pa me ponuđeni aranžman sjedanja u automobil, troška od 150 kuna puta i 35 eura upada (povoljnim financijskim uvjetima pripomogla je i očajna merch ponuda pa se nisam razbacao kako inače znam), uživanja u svirci i ekspresan povratak natrag u ZG učas zainteresirao. Prije velike festivalske četvorke – mislim, po meni, jer je mene na dolazak najviše natjerao bend koji je svirao pri samom početku programa – riješimo se ostalih bendova. Prvi koje sam čuo bili su žestoki pop klinci The Subways, kojima smo stigli negdje na polovicu nastupa i koji su udarnički skakali po širokoj pozornici i ispaljivali svoje rafalne bombone poput ‘Girls & Boys’ ili ‘Rock & Roll Queen’. Doista bih ih volio odslušati pažljivije, ali nemoguće se nakon šestosatnog mirovanja brzo prebaciti u koncertni mod. The All-American Rejects su odsvirali najgori koncert koji sam ikada vidio, očajnički ne kužeći kako njihov crossover mall-punka i sleaze-metala ne zanima nikoga osim par poklonika. Pjevačeva furka velike rock zvijezde možda bi i bila simpatična, da se nije osjećalo kako je duboko povrijeđen što ga publika nikako takvom ne doživljava. Flogging Molly su mnogo veći nego što sam to mislio, što je potvrdio i prekjučerašnji zagrebački koncert, na koji ipak nisam otišao, nego sam kartu nešto povoljnije prodao Rayki. Ne da su mi u Milanu bili loši, dapače, njihov celtic-punk jest uobličen u mnoge zarazne himne, ali za dva dana zaredom baš i nisu. Gogol Bordello su zvučali masu žešće negoli na jedinome albumu koji imam, ‘Super Taranti!’, ali meni se takav gypsy zvuk nikako ne sviđa, iako se u principu ni najmanje ne razlikuje od irske varijante spajanja folka s punkom. Nisam nikakav ksenofob i rasist, ali previše me to podsjeća na narodnjake, koje ne volim, plus ne kužim jezik – ma zapravo, ne paše mi taj ritam i jebiga. Ali jednu stvar moram priznati – bez ikakve konkurencije, Eugene i njegova banda su u dvorani stvorili daleko najbolju atmosferu, natjeravši apsolutno cijeli parter (dvorane svakako veće od Doma sportova) na plesanje.

A sad – omiljeni bendovi. Koje posljednjih devet mjeseci, otkako sam se prvi put susreo s jednim od najboljih albuma svih vremena ‘The ’59 Sound’, predvode prekrasni i nevjerojatni The Gaslight Anthem. Zasad, oni su posljednji bend u mome najužem panteonu, ali se sve češće znam uhvatiti u razmišljanju kako će ga upravo oni i zatvoriti, jer mi je naprosto nemoguće povjerovati kako me neko može razoriti još više nakon ovog tretmana. Znaš da si zaljubljen kad si zaljubljen najviše dotad – znaš da je bend najbolji kad ti je bolji i od The Hold Steady i od Patty Hurst Shifter i od Marah i od Drive-By Truckers. I od The Replacements i od Springsteena. Pretjerivanje? Pa ne znam baš. Mislim, zvuče bolje, zvuče kao san o mome najdražem bendu, vjerojatno zato što sve te bendove mog života obožavaju i sami. Negdje na mome hardu još je uvijek skriven komentar njihova osvajanja uglednih Goginih 87 za 2008. godinu, koji ću, nadam se što skorije, svakako doraditi i objaviti, pa mi se sad ne da opisivati njihov zvuk, emocije od kojih ga grade i emocije koje mi bude. Ono, ako vas imalo zanima, oba ste njihova albuma i nemogući EP čuli sto puta, i imate vlastite slične priče. Ako ste ih čuli tek koji put, i nisu vam se svidjeli, onda vam ja nemam što objašnjavati, razlikujemo se i to je u redu. Ove sam ih godine već gledao, u veljači u Beču, gdje su odsvirali jedan od najboljih koncerata koje sam ikada vidio, s kojim se može mjeriti malo što toga, uključujući i njihov nastup u Milanu. Uvjeti im nisu išli na ruku – sviranje u četiri popodne u ogromnoj dvorani za 400tinjak nazočnih nekako ne vezujemo za transcendentalno rock’n’roll iskustvo, kakvo je bilo ono u Beču. Ispočetka se stoga i činilo kako su dečki malčice izgubljeni, ali nelagodu su razbili najdjelotvornijim sredstvom, sve furioznijom svirkom sjajnih pjesama. Standardna Brianova šema ubacivanja kanonskih stvari u uvode i brejkove bendovih pjesama sve je integralniji i logičniji dio koncerta, zato što ‘I’da Called You Woody, Joe’ ili ‘Casanova, Baby!’, velikodušni domaćini, u kanon već debelo i spadaju, tako da ih ovaj put neću navoditi u set listi. Ben E. Kingovoj ‘Stand By Me’ tako je pridodan i Waitsov ‘Downtown Train’, ali i ‘What Becomes Of The Brokenhearted’ Jimmyja Ruffina i ‘Let The Good Times Roll’ Shirley And Leeja. Ovi dečki znaju znanje, nema sumnje. I na pozornici se smiju kao da je sve što u tome trenutku žele upravo biti gore i svirati, a kad je tako, onda nema razloga da ja poželim išta drugo. Set lista: High Lonesome – Old White Lincoln – Even Cowgirls Get The Blues – The ’59 Sound – Film Noir – We Came To Dance – I’da Called You Woody, Joe – Angry Johnny And The Radio – Great Expectations – Miles Davis & The Cool – Casanova, Baby! – The Backseat

Veliki Social Distortion sam kako treba otkrio tek prošle godine, zahvaljujući upravo Fitniću, i napalio se u punoj mjeri. Slušajući stalno spominjanje njihova imena u kontekstu najkultnijih punk bendova, i to od strane okorjelih pankera, nije mi davalo razloga naslutiti kako je zapravo riječ o iskonskom rock bendu, jednom od najzanemarenijih pravih veličina. Ne da je jedno vrjednije od drugoga, ili obrnuto, riječ je samo o tome da sam imao kriva očekivanja. Nisu me, međutim, albumi kao što su ‘Social Distortion’ ili ‘Somewhere Between Heaven And Hell’ privukli samo zbog toga, naprosto je riječ o velikim, masnim, gustim pločama punk intenziteta, rock zvuka i blues svjetonazora. Većina odličnog nastupa u Milanu temeljena je upravo na pjesama s tih dvaju albuma, ali Mike Ness se vratio i na početke u Orange Countyju s ‘Mommy’s Little Monster’, i na posljednje regularne radove s ‘Nickels And Dimes’. Kao relativni nevježa po pitanju benda nisam zapravo ništa očekivao, ali me nije nešto posebno iznenadila činjenica kako su upravo one pjesme koje su se isprofilirale u moje favorite – ‘Bad Luck’, recimo, ili ‘Sometimes I Do’ – ujedno i najveći crowd-pleaseri. Kod koncerta mi se najviše svidjelo upravo to što su sve pjesme zvučale potpuno isto, ujednačene u karakteristično ruho benda koje sada ne bih mogao zamijeniti ni za koji drugi. U cijelu priču sjajno se uklopila i obrada Cashove ‘Ring Of Fire’ – danas, kad je Johnny Cash jedan od univerzalno najprihvaćenih glazbenika uopće, i kada se njegova ostavština nonstop prekraja i koristi, potez obrađivanja te pjesme bi me svojom predvidljivošću iziritirao do boli. Ali, 1990. godine, kada su je Social Distortion objavili na eponimnom albumu, još uvijek se radilo o neočekivanom potezu i dobrodošlom rasvjetljavanju veze novijih rokera s originalnim bad-assom. Mislim, bilo je tako sve do trećeg ‘American Recordings’ albuma. Upravo je tough-guy imidž jedna od ključnih komponenti Nessovih pjesama, ali povijest petnaestogodišnjaka izbačenog iz roditeljskog doma i teškog ovisnika osigurava prijeko potrebnu patinu iskustva da bi se na prvi pogled klišejski motivi često pretvarali u oštre heartbreak strelice. Za bis je ostavljena potpuna nova stvar (‘Still Around’, ako sam dobro čuo), koja zvuči i jednako je dobra kao sve ostale izabrane za nastup, te totemska ‘Story Of My Life’.

Sljedeći bend na rasporedu bili su Babyshambles, koji se nekako nisu uklapali u ovakav festivalski lajnap, i koje je gledalo znatno manje ljudi i od prethodnika Social Distortion i od zatvarača festivala. No, niti je to smetalo Peteu, niti bendu, niti meni, koji sam ih konačno dobio priliku vidjeti. Naravno, nije da sam bio stoposto siguran da ih doista i hoću vidjeti, jer je bendova (Peteova) povijest otkazivanja koncerata i završavanja u zatvoru duga i obimno dokumentirana. Ali, došli su i rasturili. Izgleda da se potvrdila moja davna teza – pusti čovjeka da se drogira i uništava kad to već hoće, i muzika će mu biti dobra. O čemu se radi? Do prije negdje godinu dana gotovo smo svakodnevno po novinama čitali o novim Dohertyjevim uhićenjima, sudskim tjeranjima u rehabilitacijske klinike i slično, i upravo je u tome razdoblju njegova glazba najviše patila, odnosno, nije je bilo. Ove se godine ne sjećam previše takvih novinskih senzacija (možda samo zato što ih je ljudima dojadilo čitati, ali ipak), i čovjek dođe i odsvira neočekivano čvrst i stabilan koncert. Iako su na zadnjoj ploči ostvarili kompaktan rock zvuk na tragu klasične britanske razvojne linije, Babyshambles su oduvijek zvučali nekako šlampavo, pijano, razvaljeno. Međutim, sve je jasnije kako to nije bila tek nuspojava neurednog života, koju bi onda nadoknadili neporecivim šarmom i autorskim draguljima, nego svjesno preuzeta odrednica bendovog identiteta, kasnije kvalitetno i detaljno nadograđivana. Doista, teško se prisjetiti benda koji je svoju početnu razbarušenost prihvatio objeručke i s toliko elana kao što su to napravili i The Libertines i Babyshambles. Pa, čak su se i The Replacements na kasnijim pločama uredili i stabilizirali! Peteu to još uvijek nije palo na pamet, valjda zato što mu takav okvir super odgovara, jer u njega onda može ubaciti sve što požali, a ako ijedno društvo nudi više takvih mogućnosti od multikulti Britanije koju obožava, ja za njega ne znam. Fascinantno je koliko dobro Pete zapravo svira, pa pjesme zvuče potpuno kao na albumima, samo neposrednije i malo čvršće. Nekako sam uvijek pretpostavljao da Babyshambles prolaze ili padaju ovisno o bendovoj spremnosti da izvuče Peteova raspadanja, ali prava je istina potpuno suprotna – on predvodi i održava bendovu svirku, bila riječ o ska u ‘I Wish’, brit-popu u ‘Delivery’ ili dub-garaži ‘Pipedown’. Bubnjara Adama Ficeka sam prepoznao, gitariste baš i ne, a suludo mi je bilo kako izgledaju kao dvojac na suprotstavljenim stranama nekoga antirasističkog hepeninga krajem sedamdesetih – gitarist ulični štakor kao ispao iz The Specials, basist fina skinjara s West Hamovih tribina. Ono što je važnije je da oba sviraju odlično bez da se to u prvi mah uopće primijeti, ali pjesme miluju (‘Albion’) i tuku (‘Baddie’s Boogie’). Dvije su me stvari posebno očarale – ‘Sedative’ se polako prometnula u grand baladu stadionskoga kalibra, a svevremenska himna ‘Time For Heroes’ nikada ne umire. Mislio sam da je ostavljena za kraj, kako i spada, ali nije da je ‘Fuck Forever’ imalo smanjila oduševljenje. Set listu mi se nije dalo pisati, kasnije mi je bilo žao.

Headlineri su bili The Pogues, jedan od mojih najdražih bendova svih vremena, i bend za koji iskreno mislim kako je jedan od najpodcijenjenijih bendova u povijesti. Znam, čini se kako ih svi vole ili barem simpatiziraju, ali nekako ih se uvijek trpa u žanrovske vrhunce ili začinjavce, puno rjeđe u apsolutni bendovski vrh. Naravno da je takva sudbina očekivana za bend ovoliko distinktivnog zvuka, ali malen je, iznimno malen broj autora koji iza sebe imaju takav katalog kao Shane MacGowan. Da odmah odgovorim na pitanje koje vas vjerojatno najviše zanima – Shane je istovremeno u najboljoj mogućoj formi i u stanju totalne katatonije. Naime, pjevački, stvari štimaju sjajno, Shane nikada nije bio Pavarotti, i danas zvuči jednako dojmljivo i uvjerljivo kao na albumima, tako da je neugodan osjećaj straha da bi se mogao ponoviti debakl Fiju brijua ’98 razbijen već nakon dvije pjesme. Njegovo karakteristično grgljanje/škripanje jedno je od najjačih bendovih oružja, a tekstove je lako mogao razabrati i onaj koji, za razliku od mene, ne zna sve riječi napamet, ili, na uvijek prikladnijem engleskom, by heart. S druge strane, svaki pokušaj komuniciranja s publikom izazivao je ili salve smijeha ili tužan pogled suosjećanja s uništenim čovjekom. Bilo je očito i kako naš Shane naprosto nema snage za dulje periode stajanja na pozornici, pa je koncert izgledao ovako – četiri pjesme, instrumental, dvije pjesme, pjeva Spider, tri pjesme, pjeva Phil, tri pjesme, bis, tri pjesme. Dakle, svakih 10-15 minuta, Shane bi napravio pauzu, i to ne samo pjevačku, nego bi se i povukao sa stejdža, a sve bi bilo okej da ga ama baš svaki put neka asistentica ili tkoveć nije otpratila natrag sve do mikrofona! Od vražjega kreštavca koji svugdje gdje se nađe izaziva potpuni kaos nije ostalo ništa. Ništa, tojest, osim predivnih, predivnih pjesama. Da ne budem nepošten prema Shaneu, trebam primijetiti i kako se i na ostatku benda (klasična postava: Spider Stacy, Andrew Ranken, James Fearnley, Jem Finer, Philip Chevron, Terry Woods, Darryl Hunt) godine vide, ali, naravno, na neusporedivo dostojniji način. S glazbene strane, punk se putem nekako izgubio, i izvedene pjesme su uglavnom raskošnije, mekše, s izraženijom akustičnom gitarom. Tome ne prigovaram ni najmanje, prilično izraženim pauzama između pjesama ponešto. Čuli smo sve, ili gotovo sve – ako bi doista bilo glupo u osvit ljeta izvoditi ‘The Fairytale Of New York’ ili očekivati da grupa pretežno uglađene starije gospode tvrdi da su ‘Boys From The County Hell’, onda bi vječne melankolije ‘A Pair Of Brown Eyes’ ili ‘Summer In Siam’ još dodatno uljepšale jednu ugodnu večer. Kad već iz opravdanih razloga nisam mogao biti u Londonu 1985. ili u New Yorku 1989. godine, spremno ću se zadovoljiti s ovim koncertom. Set lista: Streams Of Whiskey – If I Should Fall From Grace With God – The Broad Majestic Shannon – Turkish Song Of The Damned (posvećena Davidu Carradineu) – Repeal Of The Licensing Laws – Greenland Whale Fisheries – Sayonara – Tuesday Morning – Kitty – The Sunnyside Of The Street – Body Of An American – Thousands Are Sailing – Dirty Old Town – Bottle Of Smoke – The Sickbed Of Cúchulainn – BIS: Sally MacLennane – Rainy Night In Soho – Fiesta

I onda smo se negdje u prvim satima nedjelje zaputili natrag u domovinu, dan sam proveo spavajući, igrajući nogomet i opet spavajući, a 25 hiljada znakova se ne može baš nakucati u jedno popodne poslije posla.

Oglasi

20 komentara to “Pakleni koncertni produljeni vikend”

  1. bb Says:

    Jebate, koja KOBASIČETINA od teksta, mislim da je ovo rekord, jel je? Enivej, uspjela sam pročitati taman do spominjanja promocije, pa stoga ČESTITAM!:)

  2. Gogo Says:

    A ne znam, sad sam na poslu, ali provjerit ću doma wordcounte nekih drugih kandidata (Marah oba teksta, Way Out West festival u Švedskoj, Drive-By Truckers…). A što se tiče promocije – neki su tvrdili da do tog neće doć u ovom tisućljeću, kako su se samo prevarili!

  3. maršmelou Says:

    Hvala na lijepim rijecima, svaka cast na kobasicetini, jos jednom cestitam na diplomi, a uzasno mi je krivo sto sam na kraju ipak propustio The Sons Of The Voxtons. Sto je jos gore, 27. je novi Pop Till You Drop!, pa cu jos jednom propustiti Voxtonese. Al bit ce valjda jos koncerata, jebemu. U biti, Matko Moose sigurno ovo cita – ajmo napravit jedan zajednicki koncert, moze Soba ako ih lijepo zamolimo i obecamo dobru zaradu od sanka, mozda moze i SC ili Kset ili Mocvara… Ha? Mi cemo izbacit ove spore dosadne, ubacit jos par rokerica i eto ti pravog rokenroul spektakla.

  4. maršmelou Says:

    E da, i mogu ti sprzit kompletni Portastatic opus i dofurat u nedjelju na nogomet, hvala Vatroslavu koji je meni sprzio sve sto mi je falilo. Divan je Portastatic, covjek btw voli Springsteena skoro koliko i ti.

  5. max Says:

    Pa da, Mančmalou/Sinovi hiljadu otaca/MBM. Bio bi to pravi spektakl. Pa onda još i Momci iz grada – hrvatski Divine Comedy – kao trešnja na šlag na torti! A tek da i Olivje Kovač konačno opet izvede svoj masterpis “Ljeto bez kraja” uz pratnju jataka mu… moje pjesme, moji snovi!

    Nego, da se uozbiljim: šta je to Gaslajtima, kaj oni nikad ne sviraju jednu od najboljih – “The Patient Ferris Wheel”???

  6. Gogo Says:

    Apropo The Gaslight Anthem i ‘The Patient Ferris Wheel’, viđao sam je u set listama, samo ne na koncertima na kojima sam bio. Iako, meni je stvar odlična, ali niti u njihovom topu 15.

    E Matija, daj stvarno sprži cijeli Portastatic, ali i Superchunk, jer većinu imam na kazetama, naravno ako nije frka. Postoje minorne šanse da mene u nedjelju ne bude na nogometu, ali dotad ćemo se čut, a i Saša će vjerojatno doć pa možeš dat njemu.

    Tko voli Springsteena kao i ja, Mac ili Vatroslav?

  7. Anonimno Says:

    jel se može negdi skinit nešto od vexa i voxtonesa?

  8. Tonći Says:

    heh, morat ću još koji dan odložiti objavljivanje novog izdanja “Iz arhive Plana B”, da ljudi koji oće ovdi još komentirat ne budu morali skrolat sto godina!

  9. Tonći Says:

    i naravno, mega čestitke na diplomi!!! 🙂

  10. Tonći Says:

    e i kad smo već kod Shanea MacGowana:

    http://www.dailymail.co.uk/tvshowbiz/article-1183171/Oh-bye-gum-Shane-MacGowan-FINALLY-gets-set-new-teeth.html

  11. maršmelou Says:

    @Gogo: Mislio sam na Maca, ali pretpostavljam da ni Vatroslav nije daleko. Sprzit cu ti i Superchunk, nema frke.

  12. max Says:

    Ja tražio za skinut Vexa i Voxtone, ne pretjerano uspješno… Mislim da se najviše isplati cimnut Zdenka “Slušaj najglasnije” Franjića kad ga s njegovim štandom uočiš na nekom koncertu, mislim da im je on prošle godine izdao EP… pa bi ga mogao imat pri ruci, za sitne pare 😉

  13. vex_voxtone Says:

    Ej pozdrav i hvala za komplimente na svirci. Jako mi je drago da još postoje ljudi koji su prepoznali ovo što radimo. Ako nekoga zanimaju naše snimke nemamo ih baš puno. Sa Zdenkom smo uvijek najbolje surađivali i objavili smo prošle godine jedan mini cd za njegov slušaj najglasnije, iako taj cd nije ono što smo mi danas jer smo sa novim bubnjarem i novim pjesmama dobili jednu novu dimenziju, nego je više riječ o demo snimci. Na tom cd-u nalazi se 5 pjesama od kojih su dvije naše (samo jedna se i sada nalazi na našem live repertoaru), a ostale tri su obrade (Small Faces, The Romantics, Paul Collins Beat). U svakom slučaju dogovaram sa Zdenkom da objavi i naše 4 pjesme koje se mogu čut na myspace-u, a ja se iskreno nadam da bi do kraja ove godine, ako nam financije to dozvole, mogli snimiti i dovoljno materijala za kompletni album. Jednu pjesmu smo snimili i za Paul McCartney tribute kompilacijski album (Temporary Secretary), ali album nije na prodaju nego je rađen u promotivne svrhe. Eto još jedanput hvala šta si bio na svirci i nadam se da ćemo u praćki sjest uz pivo i popričat ko ljudi 😉
    Pozzzdrav
    V.

  14. Gogo Says:

    A javit ću se, popit ćemo!

  15. vex_voxtone Says:

    Nažalost zbog izrazito kompleksne osobne situacije našeg basista Hrvoja koncert u Praćki 27-mog je odgođen do daljnjega. Budem ti javio za bilo koju sljedeću svirku … eto žao mi je al neke stvari su ipak nepredvidljive.
    pozzz

  16. vatroslav Says:

    Mislim da se svi grupno trebamo zahvaliti Vrani na Superchunku i Portastaticu. Da ne bi bilo, jel. Što se Springsteena tiče, ne bi se ja svrstavao u kalibre poput Goge i Matka. I čestitke na diplomi. I na lagana 24.453 znaka. I vrati mi FNL ako si spržio. 😮

  17. Gogo Says:

    @ Vatroslav: Ma sori majstore, ne radi mi pržilica, a cimerova prži samo DVD+ što ja nisam skužio i uništio jedno desetak DVD- komada. Tako da ću to obavit idućeg tjedna, pa ti donesem vratiti na kviz u petak, ako stižeš.

    @ Vex: Jebiga, desi se, bit će valjda drugih prilika. Pozdrav!

  18. moose Says:

    evo, nadoknađujem propušteno… čim zahladi na jesen radimo pakleni plan za zajednički nastup… detaljnije sutra oko 3 ujutro dok ti budeš puštao wilco… 🙂

  19. moose Says:

    ovaj komentar iznad se odnosi na marshmallowa, jel…

  20. jim "draž" james Says:

    diplomirao si! šta sada 😀

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: