198. TOKiMONSTA – Creature Dreams [37 bodova / 1 glas]
197. Cass McCombs – Wit’s End [38 bodova / 1 glas]
193. Beachesbeaches – BeachesBeaches / Kynan – High Heals / Paper Diamond – Levitate / Rise Against – Endgame [40 bodova / 1 glas]
188. The Dean’s List – The Drive-In / The Dirtbombs – Party Store / Jason Isbell and the 400 Unit – Here We Rest / OnCue – Can’t Wait / SOL – Dear Friends, Vol. III [45 bodova / 1 glas]
187. Eva Braun – Playback [47 bodova / 1 glas]
153. 65daysofstatic – Silent Running / A Winged Victory for the Sullen – A Winged Victory for the Sullen / A$AP Rocky – Live.Love.A$AP / The Amazing – Gentle Stream / Anthony Joseph & the Spasm Band – Rubber Orchestras / The Appleseed Cast – Middle States / Blood Orange – Coastal Grooves / Bombino – Agadez / Connan Mockasin – Forever Dolphin Love / Future Islands – On the Water / Harmosini i Mizar – Deteto i beloto more / Heaven in Her Arms & Aussitot Mort – Split / Jabberloop – Sememoeru / Jan Garbarek & the Hilliard Ensemble – Officium Novum / Momus & John Henrikkson – The Thunderclown / Kimiko – From Our Room to Yours / La Dispute – Wildlife / Lee Konitz, Brad Mehldau, Charlie Haden & Paul Motian – Live at Birdland / Liturgy – Aesthetica / Loch Lommond – Little Me Will Start a Storm / My Brightest Diamond – All Things Will Unwind / Puscifer – Conditions of My Parole / Remember Remember – The Quickening / Rokambol – Zajedno / Ruiz – Radio Revolution / SID – Dead Stock / Smith & Burrows – Funny Looking Angels / Thrice – Major/Minor / Thursday – No Devolucion / Tinariwen – Tassili / V/A – Bambara Mystic Soul: The Raw Sound of Burkina Faso 1974-1979 / The War on Drugs – Slave Ambient / Yacht – Shangri-La / Yamantaka // Sonic Titan – YT//ST [50 bodova / 1 glas]
152. Peach Pit – Doviđenja u Calgaryju [51 bod / 2 glasa]
147. Clams Casino – Instrumental Mixtape / The Field – Looping State of Mind / Fink – Perfect Darkness / Johnny Rain – WOUNDEDdrug, silentHIGH / Nils Frahm – Felt [55 bodova / 1 glas]
146. Explosions in the Sky – Take Care, Take Care, Take Care [57 bodova / 2 glasa]
145. Wiley – 100% Publishing [59 bodova / 1 glas]
143. Kraddy – Anthems of the Hero / Wolves in the Throne Room – Celestial Lineage [60 bodova / 1 glas]

35. Katy B – On a Mission
[376 bodova / 4 glasa]
Zadivljujuće pitak album, na kojem se sve stapa s tako prirodnom lakoćom da se i jedva primijeti da predstavlja pravu malu enciklopediju britanske plesne elektronike danas i jučer (UK funky, dubstep, R&B, drum’n'bass, trip hop, breakbeat…), tako elegantno da mi dođe da zavapim – pa zar je to stvarno tako teško? Skockati desetak zgodnih pjesama, šarenih ali sestrinski bliskih, lijepo ih otpjevati, složiti tekstove o klupskim provodima koji zvuče kao da ih je pisao netko tko uistinu izlazi i voli izlaziti u klubove a ne kao hrpa klišeja koji se prodaju klincima što o klupskim izlascima zasad mogu samo maštati – zar je to stvarno toliki problem? A očito je, iako se uz Katy B čini kao najlakša stvar na svijetu: toliko laka, štoviše, da se za trajanja njenog prvijenca čini nevjerojatnim to kako ne živimo u svijetu u kojem je svaka druga cura iz susjedstva Katy B, a svaki drugi album dobar kao «On a Mission». (TK)

34. Kate Bush – 50 Words for Snow
[383 boda / 2 glasa]
Ove zime nismo dobili zimu, ali smo svakako dobili album posvećen u potpunosti zimi, i to onoj pravoj, hladnoj, bijeloj, mističnoj – od uvodnog emotivnog dueta sa sinom Bertiejem («Snowflake») koji prati cijeli životni vijek jedne pahuljice, od rađanja u oblaku pa do pada u bučni i prljavi svijet, sve do zatvarajuće ljubavne «Among the Angels». Posebno mjesto ima i naslovna pjesma u kojoj Stephen Fry, uz Kate koja ga srčano potiče, nabraja 50 izmišljenih riječi za snijeg. Nešto slično kao i suradnja Mikeaa Oldfielda i Johna Cleesea na “Tubular Bells”. Jedino bez čega bi ovo djelo bilo još i bolje jest duet s Elton Johnom na “Snowed in at Wheeler Street”, ali vjerujem da će i ta stvar s vremenom sjesti na svoje mjesto. A kako je prošli album, trianest godina iščekivani “Aerial” imao ljetno ozračje – siguran da će nam Kate Bush, poput Vivaldija, podariti i proljeće i jesen. Nadajmo se samo da nećemo predugo čekati. (BŠ)

33. The Pains of Being Pure at Heart – Belong
[386 bodova / 6 glasova]
Tisuće je bendova izdalo odlične albume prvijence, samo da bi poslije sve uprskali bitno lošijim drugim izdanjem. Na naše veliko zadovoljstvo, kod odličnih  tPoBPaH to nije slučaj; ne samo da «Belong” ama bas s ničim ne zaostaje za self-titled prvijencem, nego je na pojedinim mjestima  i mnogo bolji te zreliji; melodije su u najmanju ruku jednako lijepe (pozdrav B&S-u), sound razara točno onako i onoliko koliko treba (pozdrav MBV-u); ritam sekcija je u drugom planu, baš kako treba i biti. S obzirom da glazba (kao i sve ostalo) polako ali sigurno odlazi u tri pičke materine, važnost ovog malog a velikog benda i divota njegovih albuma i pjesama će tek postati izraženija i jasnija u godinama ispred nas – živi bili (i mi i Painsi) pa vidjeli!!! (DM)

32. The Black Keys – El Camino
[399 bodova / 4 glasa]
Kao što se lijepo vidi i po Gorilinoj mi prošlogodišnjoj kompilaciji, nisam baš čovjek od gitara. Nije da ne bacim uho na hvaljenije uratke takve provenijencije, no reakcija mi obično bude: “Pa, nije da je ovo loše, al moj mu se organizam nešto i ne veseli.” Zato nitko sretniji od mene kad netko na žicama oplete nešto što zadovolji i moje izbirljive uši! 2010. bili su to The Dead Weather, a prošle su godine The Black Keys potrefili dobitnu kombinaciju. Mada ih ranije nisam skoro uopće šljivio, sada su me dobili već uvodnom «Lonely Boy», a nije trebalo dugo ni da mi se ostatak uvuče pod kožu. Nema tu neke velike mudrije, ono, rif-melodija-refren-ritam, pravo-u-glavu tekstovi, sve fino producirano, rastura od početka do kraja, loših pjesama nema, il’ su odlične il’ “samo” jako dobre. Kad me zateknu na radiju ili u kakvom bircu, to se odmah ozari, pjevuši i headnodda, a kad ih doma zavrtim, to se skače po sobi, maše glavom, mlatara šakama i viče udarne lajne («…’cause everybody knows, that a broken heart is blind…’»). Nije mala stvar mene natjerati na takvo ponašanje, a «El Camino» to uspijeva ko od šale. Auerbachu i Carneyju – svaka čast. (NP)

31. The Streets – Computers and Blues
[400 bodova / 3 glasa]
Ovih četrnaest pjesama možda na najbolji način dočaravaju Mike Skinnera i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni rap-poeta, jedan od rijetkih koji su u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Iako je u mnogim medijima koji se iscrpno dotiču glazbe zadnje Streetsivi ostvarenje ostalo po strani, u kiši glazbenih debija nekih novih klinaca sa ulice – riječ je o solidnom albumu, tekstualno-melodijski respektabilnom i više nego tipičnom za Skinnerov britki britanski opus, koji tako tipično uvijek pogađa u sridu. (IB)

(pisali: Tonći Kožul, Branimir Šutalo, Dino Marelić, Nikola Pezić, Ivana Bukna)

PRVI SET: Bruce Springsteen – Incident On 57th Street / Fleetwod Mac – Go Your Own Way / The Everly Brothers – Cathy’s Clown / The Blasters – Marie Marie / Marah – Round Eye Blues / Lush – 500 (Shake Baby Shake) / Josh Rouse – Winter In The Hamptons / Nada Surf – Whose Authority / Oasis – Supersonic / The Afghan Whigs – Somethin’ Hot / The Gaslight Anthem – Say I Won’t (Recognize) / The Hold Steady – Chips Ahoy! / R.E.M. – What’s The Frequency, Kenneth? / Social Distortion – Story Of My Life

DRUGI SET: Lucero – Tonight Ain’t Gonna Be Good / The Gaslight Anthem – The ’59 Sound / The Walkmen – The Rat / The Libertines – Time For Heroes / Arctic Monkeys – I Bet You Look Good On The Dancefloor / Black Lips – Family Tree / R.E.M. – (Don’t Go Back To) Rockville / Bruce Springsteen – Dancing In The Dark / At The Drive-In – One Arned Scissor / Hot Water Music – Trusty Chords / The Boo Radleys – Wake Up Boo! / Crvena jabuka – Bježi kišo s prozora

40. The Decemberists – The King Is Dead
[320 bodova / 2 glasa]
Probijajući se nepristupačnim krajolicima barokne suhoparnosti prethodnih dvaju albuma pametnih i knjiških ljudi iz grupe The Decemberists, često sam se znao zapitati: što to meni ovo treba? Ma mogao sam bend u prošlim životima voljeti i petsto puta više, ali “The Crane Wife” i “The Hazards Of Love” naprosto nisu bili dosanjani koliko su bili iskovani, što ih je činilo gotovo dijametralno suprotnima od sjajnog trija fantastikus s početka karijere Colina Meloya i njegovih pobočnika. Moren takvim mislima zaputio sam se u još jednu – pretpostavljao sam – zamornu i nepobjedivu bitku s novom pločom grupe, zbog doživljenih poraza toliko pognut da umalo nisam ni primijetio kako se “The King Is Dead” zapravo vrlo lijepo kotrlja cestama klasične pop-rock škole, svojim raskošnim melodijama vidajući ožiljke ranjenika. Nekako podudarno s mojim otkrivenjem, Meloy je u jednoj od predvodnica ploče s mnogo samopouzdanja zapjevao: “This is why we fight.” Za ovo se borimo! Cinici bi parolu izgovorili posprdno je podcrtavajući, u desetljetnom putu koji su The Decemberists prešli od osvježenja u vidu benda koji je ostavštinu Neutral Milk Hotel razumio ispravno, i unormalio s puno poštovanja – do najfriškije potvrde standardnih američkih rock-vrijednosti, nalazeći dokaze kako revolucija jede svoju djecu i da smo se svi jako umorili. Pritom je lako previdjeti gotovo pa potpuno nepostojanje razlike između zvuka benda otprije deset godina i danas. Skupa smo se zaobilaznicom vratili na početak, shvativši da se najviše promijenjenima doimaju oni koji se nisu promijenili usred promjena vremena koje je uz njih prolazilo. Cinik uglavnom nisam, a i danas mi je rođendan, pa popratni strah od starenja doista hoću pokušati odagnati uskakanjem u poznato i zavoljeno davno. Tom Petty, The Waterboys, The Pogues, R.E.M. – niz Colinovih uzora i mojih heroja na ovom je albumu nastavljen, sveden na finu, kompaktnu mjeru. Izgleda da smo se borili za istu stvar. (GP)

39. The Psychic Paramount – II
[335 bodova / 2 glasa]
Trio nastao iz praha kultnih Laddio Bollocko vratio se šest godina nakon prvog albuma “Gamelan Into the Mink Supernatural”, te na ovom albumu uspješno dalje razvija svoju specifičnu formulu hipnotičnosti (dobivenu kroz krautersku repetitivnost) i intenzivnog te glasnog noise-rocka koji je gotovo u svakom trenutku na rubu gubitka kontrole i(li) prijelaza u brutalni krešendo. Ova ploča je punk što se tiče energije, noise po abrazivnosti zvuka, i progresivno/psihodelični rollercoaster u samoj rezultirajućoj formi kroz 40 minuta čiste fokusirane energije. PP su uragan, a krajnji rezultat je pod pometen vašim mozgom. (DR)

38. Yuck – Yuck
[343 boda / 6 glasova]
Tinejdžerska muzika ima svoja prirodna staništa. Jedno od njih je sveti prostor tinejdžerske sobe, zabranjeni hram čije sjecište podzemnih voda euforije i rezignacije pripadajuća stanja vlasnika ili vlasnice pojačavaju do crvenog, proporcionalno rastu glasnoće u zvučnicima linije, koja potpuno poništava ostale kućne zvukove tipa majčinog kucanja jer počinje ručak ili očevog prigovaranja da možeš nešto i napraviti po stanu, ne samo spavati i jesti. Konkretno paralelno iskustvo debelo je već iza mene, ali verziju 2.0, namijenjenu petarpanovski-donkihotovskim borcima protiv odrastanja, apsolvirao sam tek proljetos, napokon se odselivši iz stana u kojem sam živio od doseljenja na fakultet u Zagreb, 1998. godine. Posljednju godinu u njemu sam proživio sam i, koliko god obožavam sve svoje dotadašnje cimere (a kakav je to tek popis majstora, uh!), moram iskreno priznati da sam malokad u legendarnoj Ilici 168a uživao toliko koliko posljednja dva-tri mjeseca, živeći vrhunac jedne ere, sudbinski orgazam jako, jaaaako odgođene ejakulacije. Čistiš kada baš moraš, slušaš muziku koju želiš. Da, sve se moglo dovršiti i napraviti i ranije, ali, kako bi rekao dragi Frank – koji, spojler, šmrc, nije upao u 50 – ako ti je odredište jedino važno, bukiraj si jebeni let.

Seljenjem iz tog stana doista jesam okrenuo patetični i klišeizirani novi list, započeo smisleniju i sadržajniju životnu epizodu. Finu završnu glazuru finalnom užitku dala je činjenica kako iz jednog lijepog prelazim u drugo, veće lijepo, kako kraj zaista jest tek novi početak, samo što vam, ako me imalo poznajete, ne moram posebno naglašavati koje sam se komponente ja instinktivno uhvatio. Svojim eponimnim debijem, klinci iz benda Yuck savršeno su mi, totalno niotkuda i potpuno neočekivano, uletjeli kao zvučna kulisa toga razdoblja, čiju sam prevladavajuću i preplavljujuću atmosferu učas osjetio istog trena kada sam si maločas pustio album, da ga se prisjetim prije pisanja. Isključio sam ga prije uleta vokala na uvodnoj “Get Away”; nisam ni bio svjestan da mi je ovaj album toliko srastao pod kožu. Ne moram ga uopće slušati da bih ga čuo. Još uvijek me, zapravo, ne prestaje čuditi činjenica kako je sve ono što sam u nj učitao, ‘Yuck’ svojim zvukom u dobroj mjeri i potvrdio, crpeći svoje ideje iz razdoblja prijelaza osamdesetih u devedesete i radova bendova kao što su Pavement, Dinosaur Jr ili Galaxie 500, a ulijevajući u pjesme svoju krv zaljubljenih tinejdžera.

Za nekoga rođenog oko 1990., u red klasičnih bendova jednako koliko i Velveti ili The Clash idu i Lemonheadsi ili Hole, a baš su te i njima srodne i slične Yuck izabrali kao svoje zvijezde vodilje. Kod njih, za razliku od mene, nije riječ ni o kakvoj čvrsto usidrenoj nostalgiji, njima se ti bendovi izgleda jednostavno više sviđaju, više im pašu. Igrom slučaja, baš su ti bendovi svojedobno najčešće treštali iz zvučnika moje splitske tinejdžerske sobe, pa mi je Yuck bilo potpuno prirodno prigrliti, o čemu sam nešto slično pisao i u malo povišoj crtici. Neki se krugovi zatvaraju. Svi se vraćamo tamo gdje pripadamo. Makar ta pripadnost i bila samo muzička.

Drugo prirodno stanište tinejdžerske muzike jest veliki nebeski gramofon s kojeg Muzika vrti muziku kao životni soundtrack sunčanih dana. Barem je tako u filmovima – u kojima nikad ne skužim odakle to točno dolaze sve te pogođene pjesme – a u mojem životu Muzika svoj gramofon često zamijeni slušalicama mp3 plejera. “Yuck” traje pinkicu manje od 50 minuta. Od mojeg bivšeg stana do Trga, ležernim hodom sunčanoga travanjskoga subotnjeg jutra nakon eksplozivne noći, trebalo mi je nekih, zaokružimo, 25 minuta. Pola albuma do grada, pola natrag. To što ga uopće više ne poželim ili pomislim poslušati, ni u kakvome drukčijem kontekstu, ne čini ga manje vrijednim ili, štajaznam, nedovoljno valentnim. Okej, to drugo možda zapravo baš da, i baš to ga čini neodvojivim dijelom mene, makar ga doista više nikad ponovno i ne poslušao. Jer, ne može pripadati svima ili svemu. Ne mogu ni ja. (GP)

37. Jamie Woon – Mirrorwriting
[355 bodova / 3 glasa]
Ovo je savršeni pop album. Idealna podloga za besciljna tumaranja gradom dok po stoti put prispituješ svoje životne odluke, žališ za propalom vezom i samosažalijevaš se, ali i za lomljenje kukova na plesnom podiju, ili barem za živahno mrdanje glavom i ramenima – Woonov debitantski “Mirrorwriting” inovira i redefinira sve žanrove iz kojih crpi inspiraciju (a lista je podugačka), te postavlja ljestvicu poprilično visoko za sve koji dolaze.

Akustičan i električan, organski i sintetski, tradicionalan koliko i subverzivan, od kritičara lijeno opisivan kao nova generacija dubstepa (ili, nešto inventivnije, kao sobstep, dubpop i lovestep), no uronjen u jednakoj mjeri u UK bass i funky glazbu koliko i u blues, soul, R&B, synth-pop i balade ’80-ih i house… Album donosi novu vrstu pop-pjesama koje nemaju ništa s maloumnim hitovima proizašlim iz X-Factora, a itekako imaju veze sa sposobnošću stvaranja inteligentnih kantautorskih uradaka. Woon piše i pjeva u najvećoj mjeri o sebi, ponekad razarajuće iskreno i bolno i za slušatelja, predbacujući si krive korake, posesivnost i loš tajming u ljubavnim vezama, ali i opisujući krajolike – bilo urbane prizore, koje promatra hodajući ulicama svog grada ili sjedeći uz rijeku, bilo prirodu u kojoj najviše uživa noću (kao u hitu “Night Air” u ko-produkciji Buriala), kad čovjek ima dovoljno prostora i vremena za upiti sve podražaje. Relativni pojmovi prostora i vremena su i inače pivotalne glazbene teme kojima se album bavi, rastežući pojedine tonove do krajnjih granica, sve dok ne osjetiš olakšanje što su završili, ubrzavajući ostale do neprimjetnosti.

Svatko tko pokuša pomiriti toliko suprotnih atmosfera i glazbenih stilova zavrijeđuje pohvalu, a kad još u tome i uspije, i to toliko bešavno i smisleno, ne bi mu trebalo biti neugodno kad ga se naziva nadom za spas posrnulog R&B-žanra, nepomičnog, regresivnog čak, kakav je bio proteklih dosta godina. Ne bi mu trebalo biti neugodno postati ogromnom pop-zvijezdom, kako mu proriču, no čini se ipak kako mu pretjerano izlaganje znatiželjnim pipcima javnosti ne dolazi prirodno. Iako bi Woon glasovnim sposobnostima sve trenutno popularne R&B-pjevač(ic)e mogao natjerati da otrče doma plakati mami ili svom vocal coachu, on svoj vokalni instrument (a neke je pjesme u potpunosti kreirao bez ijednog “drugog” instrumenta, služeći se samo looperom) koristi suptilno, s mjerom, bez previše meandriranja i ad liba. Ne želi se pretjerano isticati. Da ih je barem više poput njega. (LB)

36. Fleet Foxes – Helplessness Blues
[359 bodova / 4 glasa]
Vozila sam A1-icom na poslovni sastanak u Dalmaciju kao mnogo puta dosad, s klijentima u autu, zbog kojih ta putovanja najčešće izgledaju tako da oni šute cijelim putem i primaju i šalju mejlove svojim blackberryjima, samo povremeno izranjajući iz stupora da prokomentiraju vremenske prilike i moj, za njih očito upitan ukus u glazbi: WHAT is that music we’re listening to? – It started off well with Kasabian… – But went downhill from there! – Hahaha! – Haha!

Ovog puta povod za burn bili su Fleet Foxes i “The Shrine/An Argument”. Otprilike četiri sekunde nakon početka nervoznog atonalnog sola na saksu pred kraj pjesme, jedan od njih užasnuto upita: “Did his instrument break or something?!” Htjela sam zaustaviti auto i zaderati se “Get out!!!”, ali tek smo u Teslinom kraju, a i tako se ne ponaša prema sredovječnim Englezima na čijoj ste platnoj listi, pa sam se samo ugrizla za obraz i nastavila voziti ostavivši njegovo pitanje da visi u zraku. Odhrvala sam se i svojoj povremenoj potrebi da se svidim i udovoljim pa nisam brže-bolje skipnula na neku sljedeću pjesmu, prihvatljiviju konzervativnijem uhu iz rudarskog predjela Otoka. Nisam skipala jer “slon” na kraju “The Shrine/An Argument” sjeda ko budali šamar i baš ga neću skipati samo zato jer smo u skučenom prostoru i buka u njemu postane neizdrživija ranije nego u nekom otvorenijem. Makar traje cijelu minutu, upravo sam u autu testirala je li i neizdrživ, ili možda – u krajnoj liniji – nepotreban. Meni nije. Svaka nota i svaki stih ovog albuma točno su na onom mjestu na kojem trebaju biti kako bi izazvali osjećaje kakve dobra glazba u meni obično izaziva.

Da, naravno, možda album nije toliko pun poskočica kao prethodni i malo jest depresivan (Robin je baš prekinuo s dugogodišnjom curom, give the man a break!), pa zato možda nije “na prvu”, ali tu je sve što volimo kod FF: folk i country (u nekim pjesmama pomiješan s bliskoistočnim notama u omjeru Zapad : Istok 50:50), prekrasne harmonije (još elaboriranije, zahvaljujući tome što su kreirane kompjuterskim algoritmima), ponešto žešćeg rocka s ranijih EP-ja, na završecima pjesama nagle promjene atmosfere i tempa, koji nepogrešivo zadaje Joshua Tillman, sjajni tekstovi koji pogađaju zeitgeist (“What’s my name, what’s my station, oh, just tell me what I should do [...] Bow down and be grateful [...] to the men who move only in dimly lit halls and determine my future for me”). No najvažnije od svega, ima “slona”, za kojeg je zaslužan novopridošlica multi-instrumentalist Morgan Henderson.

”Someone You’d Admire” i “The Shrine/An Argument” su najljepše pjesme s albuma, i ako nećete ostalo poslušajte barem te dvije, ali mislim da biste ga ipak trebali slušati u cjelini, i to dok se ne izliže, jer sad kad je Tillman otišao iz benda a Wescott+ Wargo imaju projekt sa strane (Poor Moon), izgleda da je svijet stvarno otišao k vragu i da Fleet Foxes više nikad neće zvučati ovako dobro. Svatko tko misli drugačije može odmah izaći iz auta i nastaviti pješke. (Osim ako mi ne plati da ostane.) (LB)

(pisali: Goran Pavlov, Dino Rudić, Lana Brčić)

233. Hammers of Misfortune – 17th Street  [19 bodova / 1 glas]
219. 40 Watt Sun – The Inside Room / Dub Trio – IV / Giraffes? Giraffes! – Pink Magick / Gorillaz – The Fall / Immanu El – In Passage / Joss Stone – LP1 / The Lonely Forest – Arrows / Maybeshewill – I Was Here for a Moment, Then I Was Gone / Moritz von Oswald Trio – Horizontal Structures / Omar Rodriguez-Lopez – Telesterion / Pneu – Highway to Health / Threesome – Adriatica / Wild Flag – Wild Flag / Selah Sue – Selah Sue [20 bodova / 1 glas]
218. Oh Land – Oh Land [21 bod / 1 glas]
217. Gotye – Making Mirrors [22 boda / 1 glas]
215. Neon Indian – Era Extrana / Zoe Muth and The Lost High Roller – Starlight Hotel [24 boda / 1 glas]
209. The Bats – Free All the Monsters / Curren$y & The Alchemist – Covert Coup / The Roots – Undun / Snoop Dogg – Doggumentary / Tony Bennett – Duets II / Zola Jesus – Conatus [25 bodova / 1 glas]
206. TV on the Radio – Nine Types of Light / The Weeknd – Thursday / Xibalba – Madre mia gracias por los dias [26 bodova / 1 glas]
205. Giles Corey – Giles Corey [29 bodova / 1 glas]
201. Atari Teenage Riot – Is This Hyperreal? / Cerebral Ballzy – Cerebral Ballzy / Disciplin A Kitschme – Uf! / Olafur Arnalds – Living Room Songs [30 bodova / 1 glas]
200. Chris Thile & Michael Daves – Sleep with One Eye Open [32 boda / 1 glas]
199. Panda Bear – Tomboy [35 bodova / 1 glas]

=43. Butcher Boy – Helping Hands
[300 bodova / 1 glas]
Škotski pop. Ja volim škotski pop. Dodaj toj tradiciji još malo gudača, neka frajer piše pjesme s metaforama koje nisu prvoloptaške, neka mu iz glasa izbija drama s velikim ‘D’ i eto me, upecan sam.

I onda, kada sam već upecan i kada opsesivno slušam album zato što ne znam i ne mogu drukčije, onda shvatim da je taj album koji slušam zbilja dobar. Shvatim da je prokleta šteta za većinu ljudskog roda što vjerojatno neće doći u dodir s njim, jer znam da bi im se svidio i da bi ih promijenio na bolje. Bi, bi, znam ja, vjerujte mi, nisu ljudi baš takva stoka kako se to često čini.

„I Am The Butcher“, recimo, jedna od pjesama s albuma, poslušao sam je stotinu puta, pisao tekst o njoj, slušao je nekoliko dana na slušalicama neprestano, na repeat, samo nju. Malo me emocionalno iscrpilo sve to, mora se dogoditi, ali danas kada je čujem dođem u napast ponoviti isto, nešto toliko zamamno ne čuje se svaki dan. Sve nestane kada je opet čujem, zaboravim sve proživljeno i proživljavam iznova, u tom trenu, sasvim novo, a opet nekako poznato.

Najbolje je što ona nije jedina. Ma kakvi! Imaju skoro sve takvog potencijala i jednom kada vas uvuku u svoj svijet neće im se biti lako othrvati, ali za tim, srećom, neće biti ni potrebe. Bezopasna droga, reklo bi se. Ne mogu se sjetiti postoji li nešto bolje od toga. (AŠ)

=43. King Creosote & Jon Hopkins – Diamond Mine
[300 bodova / 1 glas]
Tako ih je lako bilo promašiti, propustiti, jednostavno ne zamijetiti, poput šuma automobilskih guma na gradskom asfaltu, žamora kafića, ambijentalne muzike u pozadini, sirene vatrogasaca i hitne pomoći, nekog uličnog glazbenika.  Ali nisam – nekom kozmičkom slučajnošću sam pojačao glasnoću, zabio slušalice u uši i izronio je blagi klavir koji me osvojio, nježne melodije, žešća melankolija u praktično potpunoj tišini. Dalje je bilo lako, iako gotovo da ničeg i nema na ovom albumu: Jonovi šumovi, harmonije, gitara, jareći Kingov glas, tamo negdje na “Bubble” pojavi se i naznaka ritma. Sve zajedno, „Diamond Mine“ zvuči više kao nacrt nečeg većeg, nekog „pravog“ albuma, ali ta samozatajnost krije sedam epohalnih pjesama, na granici stvarnosti i opskure, tih sedam dijamanata koji za doručak (kod Tiffanija) ponižavaju svu konkurenciju. Jedino što ih je, velim, lako promašiti. Ali ja nisam. (OM)

=43. Vampillia – Alchemic Heart
[300 bodova / 1 glas]
Vampillia je jedanaesteročlani samozvani “brutalni orkestar” iz Osake. Njihov prvi album se sastoji od dvije kompozicije na kojima gostuju ex-pjevačica Swansa i Merzbow, a za 2012. su najavili još pet albuma. Biškup kaže da su dobri! (TK)

42. Lykke Li – Wounded Rhymes
[303 boda / 3 glasa]
Nije da svojevoljno tražim ovakve stvari, nego naletim na njih kad slušam radio na poslu. Tako mi je za uho zapeo i hit o curi koja slijedi tog svog frajera jer je valjda luda za njim, pa sam poslušao cijeli album. Jebeni Šveđani, nisam znao da su toliki mlitavci. Kako je uopće došlo do toga da Lykke Li snimi ovakav album, pun kontrasta? S jedne stane mračan, hladan i hipnotičan komad nordijskog indie-popa, koji se sudara sa zavodljivim, toplim i strastvenim naslijeđem garage rocka i popa ženskih vokalnih sastava 60-ih na drugoj strani. Iz svih tih motiva u tekstovima o čežnji, kontroli, gubitku, tuzi, ljubavi, vidim da je netko od tih švedskih bezveznjaka s kojim je Lykke Li petljala previše laprdao a premalo upirao kad je trebalo, čim se ova toliko zaokupila tim temama. Hvala bogu da se kod nas još drži do nekih vrijednosti kojih se nikada nećemo odreći – da je došla u ruke nekom našem čovjeku, pjevala bi samo o Gospi i sinovima koje će mu roditi. (NF)

41. Jay-Z & Kanye West – Watch the Throne
[317 bodova / 4 glasa]
Ne volim rap, i ne volim hip hop. Odnosno, ne volim ono što brzo i nerazgovijetno mrmljaju afroamerikanci, propovijedajući kulturu koja ne samo da mi je strana, nego mi je i dosta odbojna. Ali volim taj ritam, sviđa mi se njegova odrješitost i agresivna asertivnost, tako da sam uglavnom birala francuski i meksički rep u kojem je, budući da jezik ne razumijem, lirika stopljena sa zvukovima pa mi IAM, Shurik’n ili Control Machete zvuče daleko prihvatljivije nego bajanje anglofone ekipe, a i stilski su mi puno bliži. Pariški mi je swag draži od gheto-bootie-chav-bling-blinga. Zašto onda “Watch the Throne”? Odgovor je vrlo jednostavan – Yeezy bought me. “My Beautiful Dark Twisted Fantasy’ album je kojem sam se dugo opirala, ali kad sam ga napokon pustila u svoj iPod vrtio se u njemu sve dok nije počeo izazivati fizičku mučninu. Iako ne dizajniram kupaonice u pauzama između odlazaka u Sirup i na Pecha Kuchu i ne volim baš sve što vole mladi, neke su me numere s tog albuma toliko zaludile (poput “Devil in a New Dress” i “Lost in the World”  – Bon Iver, naravno ), da uopće nije isključeno kako se u toj fascinaciji sublimirala i ekstaza otkrivanja jednog novog samodopadnog i kul svemira, u kojem je Gay Fish zaslužio da ga se počne nazivati pravim imenom. Wow, Kanye i ja. Skori izlazak “Watch the Throne” tako je u mojoj nevinoj i neupućenoj naivnosti označavao MBDTF vol. 2, a hajpanje albuma među ljudima čijem ukusu vjerujem samo je pojačalo moje iščekivanje – dva glazbena titana rade nešto što će sigurno biti ekstaza. A onda je “Prijestolje” izašlo i, o slatka bebo Isuse, nakon prvog slušanja nije bilo ekstaza već hladan tuš. Pa sam ga slušala opet, tražeći u njemu potvrdu da nisam nasamarena. Pa opet. I opet. Ulazila u polemike unaprijed osuđene na propast, braneći stupidne tekstove i moronsko zaključivanje dvojice bezobrazno bogatih muškaraca koji se ponašaju kao da su popili svu pamet svijeta.

Luxury rap, the Hermes of verses. Sophisticated ignorance, write my curses in cursive.

Otprilike tako doživljavam ovaj Jayev i Kanyeov album. Puno naoko zavodljive forme, nešto malo smisla i sadržaja (i to kako za koga), i dosta skupog stila koji je već neko vrijeme mnogo više skup, a mnogo manje stil. O demonstraciji monetarne sile u i na ovom albumu pisalo se svugdje gdje se o ovom albumu pisalo, i koliko god mi mrska bila reciklaža ona nije idejna, već činjenična – ovako doista zvuči kapitalizam. Nouveau riche koji Petrossian zalijeva Pepsijem.

A uspjeli su Kanye i Jay na ovaj album ugurati svašta što volim, i upravo u tome i je najveći problem. Kada pjevaju o kujama, kmicama, nakitu i tome kako se međusobno ubijaju, moj emocionalni angažman ravan je nuli. Jednostavno uživam u onom kul ritmu kojim su podložili svoje nebuloze i kojim ja podlažem svoja kruzanja bajkom po gradu, ali kada u diskurse uvode Maison Martin Margielu, Driesa Van Notena, Sokrata, Platona i judaizam upakirane u Riccarda Tiscija ne mogu a da ne budem razočarana kada vidim među kojom ekipom i lošom rimom se nalaze (“Is Pious pious cuz God loves pious?”). A možda sam tek kroz drage mi i poznate pojmove uvidjela koliko je čitava ta rap/hip-hop priča i inače bedasta i šuplja. Nadam se da su svjesni vlastite gluposti, pa “Blades of Glory” i citiraju autoironijski (“I don’t even know what that means. No one knows what it means, but it’s provocative, it gets the people going!”).

Moje razumjevanje ovog albuma zbog manjka hip-hop iskustva vjerojatno je neobjektivno i otcijepljeno od njegovog konteksta, ali “Watch the Throne” bi mi bio draži da su momci ostali u sferi onoga što sam u njih jednom davno upisala – kul repanje o nepoznatom svemiru bitches’n'hoes u kombinaciji s kul muzikom. Ovako je to album s kojim ne znam što bih počela. Tu je, ali nikako da se desi. Ostao je zaglavljen u procjepu želje i realizacije i visi kao lacanovska žudnja negdje u međuzraku, pretvarajući svojom aktualizacijom sve što je mogao biti u prah. Ostavila sam nakon opetovanog preslušavanja albuma momke da se valjaju u Gucciju i Versaceu štipajući debeloguze afroamerikanke po kožnim sjedalima svojih Maybacha dok pjevaju o tome kako su uspjeli u Americi pa sada napokon mogu kupovati u Parizu, i vratila se svojim Parižanima. Tu su odavno i cijenim ih, srećom nisam morala i fizički preko oceana da shvatim veličinu ovog što mi je pod nosom odnosno već u iPodu. “Otis”, “No Church in the Wild” i “Niggas in Paris” svejedno ostaju kul numere za vožnje bicklom do faksa i posla, ali rispekt ipak zadržavam za Europu. (PB)

(pisali: Andrija Škare, Ozren Milat, Tonći Kožul, Neven Fitnić, Petra Belc)

269. Braids – Native Speaker / Midnight – Satanic Royalty [1 bod / 1 glas]
267. Gibson Brothers – Help My Brother / Julianna Barwick – The Magic Place [2 boda / 1 glas]
266. Sunny Sweeney – Concrete [3 boda / 1 glas]
265. Le Kid – Oh Alright! [4 boda / 1 glas]
262. Disappears – Guider / Iron & Wine – Kiss Each Other Clean / Woodsman – Rare Forms [5 bodova / 1 glas]
261. Krallice – Diotima [6 bodova / 1 glas]
260. Gang Gang Dance – Eye Contact [6 bodova / 2 glasa]
259. Chelsea Wolfe – Apokalypsis [7 bodova / 1 glas]
258. Spirits and the Melchizedek Children – We Are Here to Save YOU! [8 bodova / 1 glas]
257. Drive-By Truckers – Go-Go Boots [9 bodova / 1 glas]
246. Bjork – Biophilia / Boy Better Know – Tropical 2 / Com Truise – Galactic Melt / Edie Sedgwick – Love Gets Lovelier Every Day / J Mascis – Several Shades of Why / Jesu – Ascension / Munk – The Bird and the Beat / Overflow – Hit Me / Primus – Green Naugahyde / Washed Out – Within and Without / Zombi – Escape Velocity [10 bodova / 1 glas]
243. Perfume – JPN / Tim Hecker – Dropped Pianos / Weekend Nachos – Worthless [11 bodova / 1 glas]
242. Cynic – Carbon-Based Anatomy EP [13 bodova / 1 glas]
240. Alex Turner – Submarine OST / Colin Stetson – New History Warfare Vol. 2: Judges [14 bodova / 1 glas]
235. Electric Six – Heatbeats and Brainwaves / The Kills – Blood Pressures / Kimbra – Vows / Pistol Annies – Hell on Heels / Storms – We Are Storms [15 bodova / 1 glas]
234. A. A. Bondy – Believers [18 bodova / 1 glas]

50. The Go! Team – Rolling Blackouts
[250 bodova / 1 glas]
Pozdrav svima od administratora Gorilinih naj albuma 2011! Kao autoru sistema bodovanja, meni se sistem – logično – sviđa; mnogi se žale da im se ne sviđa, pa ću kad sve ovo završi napraviti javnu anketu kroz koju ćemo definitivno odlučiti kakav ćemo sistem koristiti ubuduće (… za izbore albuma godine, hoću reći; svi ostali izbori će se, kao i dosad, bodovati klasično). Ali dobro, nije to zapravo sad ni važno, spominjem taj sistem bodovanja zato što – u kombinaciji s demokratskom naravi izbora, otvorenog svima – zna jadnog administratora dovesti katkad u situaciju da neki album upadne u top 50 zahvaljujući jednom jedinom glasu, a čovjeku koji je glasao za njega se ili ne da pisati, ili ne stigne napisati crticu! Mislim, nema veza, pozivam glasača «Rolling Blackouts» da glasa i dogodine ja vam samo objašnjavam zašto crticu piše pak čovjek koji… album nije ni poslušao kako spada? Ali mogu spomenuti par stavki koje mu idu u prilog: a) nije riječ o mashupovima stvari s «Blackouta» Britney sa stvarima od Stonesa, b) smuca mi se na hardu već dugo, dugo vremena i bio sam nedavno htio prebaciti ga u folder za arhiviranje tj. potpuni zaborav, ali onda sam malo preletio po njemu i… pa, nije uopće zvučalo loše! E sad, druga je stvar što nikako da skupim volje da mu pošteno dam šansu, treća što mu je malo tko dao ikakvu šansu: čini mi se kao da to čak ni nema toliko veze s tim je li im muzika bolja ili lošija u odnosu na njihovu muziku nekad, nego kao da The Go! Team… baš jako ne korespondiraju s zeitgeistom, do te mjere da skoro nikome ne trebaju. Ili je možda stvar jednostavno u tome da je drugi album ljude toliko ekstremno razočarao da su skroz digli ruke od njih? Nemam pojma, vi mi recite. (TK)

49. Real Estate – Days
[250 bodova / 2 glasa]
Sve ono što se dalo naslutiti u prvom albumu Real Estate, na “Days” je do kraja rečeno – melodije su postale melodičnije, ritmovi ritmičniji, hitovi hitoidniji. Kada bi čovjek život sudio samo prema Real Estateu, izgledalo bi kao da je svijet postao puno bolje mjesto nego je to bio prije dvije godine. (EF)

48. Tim Hecker – Ravedeath, 1972
[264 boda / 2 glasa]
Volim misliti da Tima Heckera slušam posvećeno. No, sa sve više sati provedenih na poslu pred monitorom dolazi i do sve veće potrebe za ambijentalnom podlogom koja će ukrotiti nervozu koja guši koncentraciju i smisao uopće. Iako sam si često ponavljao da taj pristup nije fer, njegov je posljednji album “Ravedeath, 1972″ – zajedno s popratnim skicama (“Dropped Pianos”) – postao neizbježan sedativ o kojem sam sve više ovisan. Nešto čega se hvatam prije nego uopće skužim što je pošlo po krivu. “Ravedeath, 1972″ je za mene “Discreet Music” i “Ambient 1: Music for Airports” s početka 21. stoljeća, album koji pri slušanju otvara prostor u kojem se kaosu svakodnevnice suprotstavlja prigušena melankolija sa svojim idealnim slikama, snovima i nezapočetim planovima. On je sve to istovremeno – drone, bijeli šum, melankolična meditacija uz nasumično nabadanje crkvenih orgulja… ogroman prostor u kojemu se kotrlja neosviještena gomila emocionalnog otpada.  Šok i nevjerica za one hrabre i katarza za one koji traže samo izlaz. Nadam se da sam uvijek negdje između. (DS)

47. Adele – 21
[273 boda / 3 glasa]
23-godišnja Adele Laurie Blue Adkins izdanak je britanske neo blue-eyed soul-škole, iza koje je već četiri godine uspješne karijere te povijest bolesti lančane pušačice. Zbog upaljenih glasnica zamrznula je karijeru na neodređeno, a kako je u međuvremenu zagrijana žlica odnijela svoj danak u vidu djevojke kojoj se nije išlo na rehab, ljubitelji žive soul-svirke morat će se zadovoljiti s inačicom Dusty Springfield, Duffy.

Dobitnica Grammyja, vlasnica četverostrukih platinastih izdanja, Adele je s dva između prvih pet na ljestvici singlova ponovila ono isto što je i Beatlesima pošlo za rukom prije 50 godina. Na svom je novom albumu učinila zaokret prema spoju countryja i soula, u produkciji Paula Epwortha i Ricka Rubina. Nezaustavljive “Rumour Has It” i “Rolling in the Deep” otvaraju album na plesnom podiju, dok vas od “Set Fire to the Rain” potpuno prolaze žmarci, a “I Won’t Go” je neotpjevani Staxov evergreen.

Iako zna blebnuti da se od majke odselila kako bi se prestala opijati, ovaj album koliko je fingiran – toliko je i mladalački iskren materijal, te ima pravo odmjerenu zeru onog patosa o kojem je Lisica pjevala na “Dnevniku jedne ljubavi”. (VJ)

46. Gil Scott-Heron & Jamie XX – We’re New Here
[280 bodova / 2 glasa]
Nikad neću zaboraviti što mi je jednom rekao jedan lik iz Indije: kad si došao na svijet, ti si plakao a svi oko tebe su se radovali; učini tako da, kad budeš napuštao svijet, svi plaču a ti se jedini smješkaš. (LNT)

(pisali: Tonći Kožul, Emir Fulurija, Dražen Smaranduj, Vid Jeraj, Lav Nikolajevič Tolstoj)

Vrhunski odaziv ovaj put – glasalo je rekordnih četrdeset i troje (brojkom: 43) ljudi! Konkretno, riječ je o slijedećim majstoricama i majstorima: Bilanda Ban, Petra Belc, Ivan Biruš, Tomislav Biškup, Lana Brčić, Ivana Bukna, Ivan Debelić, Derza Fanistori, Neven Fitnić, Hrvoje Frančeski, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Rea Hadžiosmanović, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Vid Jeraj, Mislav Kekez, Lukas Kostić, Tonći Kožul, Željko Krešić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Marko Mihalinec, Ozren Milat, Nikola Novaković, Marcus Os, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Nikola Pezić, Krešimir Prpa, Ante Prtenjača, Mario Raguž, Vedran Rajčić, Davor Rončević, Dino Rudić, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Danijela Šašo, Andrija Škare, Nikola Šprljan, Branimir Šutalo, Lena Telenta i Jakov Vilović.

Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su uskočili za pisanje crtica!

Prva tura slijedi negdje oko podneva, a otad pa nadalje klasika: po pet komada dnevno, plus svakih par dana albumi koji nisu upali u top 50. (Također klasična napomena: nemojte prije kraja obznanjivati koliko ste čemu davali bodova, ilitiga bez spojlera molim lijepo…)

Ja s listom uglavnom dosta zadovoljan, nadam se da će te biti i vi!

Još kao mulca, grafit u mojemu splitskom kvartu podučio me ideološkome svetom trojstvu navijačko-pankerske supkulture: Dalmatia – Ireland – Jamaica. Nešto godina poslije, iz prve sam ruke spoznao kako i zagrebački usporedni kružoci štuju slične vrijednosti, a ni sam se, kao fan The Poguesa, nisam snebivao nad romantičnim snatrenjem o katoličkoj utopiji u kojem nas i (iseljenih) Iraca petnajst miljona i pivamo i pijemo i jebemo mater ugnjetavačima. Neću detaljnije analizirati činjenicu kako u mojem rodnom Splitu status opresora često dodjeljujemo opakom Zagrebu, u kojem se, s druge strane, neki drugi ljudi također lože na iste priče, samo uz drukčiju podjelu uloga. Nije bitno. Neću ni sam sebi stvarati košmarni kaos u glavi podsjećanjem na šizofrenu istodobnost veličanja umjetnika koji svoje teme i motive crpe iz katoličkih naslijeđa i tradicije te oštrog protivljenja svemu što ti isti naslijeđe i tradicija predstavljaju u mojem stvarnom životu. Ostavimo to za neku drugu prigodu. Jer stvarnost i istina nekad ne idu ruku pod ruku, a muzika mi ionako često služi za mirenje želja i mogućnosti, jave i snova, mudrog analiziranja i instinktivnog reagiranja. Nekada tu aktivnost prakticiram zatvorenih očiju, uranjajući u spokoj koji stvara staložen bend na pozornici. Sinoć, isto sam u Tvornici radio u zagrljaju frajera s drugog ramena, pijanog vražićka koji mi je ionako bolno grlo planirao raščetvoriti deranjem, dok smo zajedno izvikivali udarne refrene gomile pjesama sjajnih Dropkick Murphys.

Iako je među publikom koja muziku prati barem nešto malo više od imanja CMC-a ili nekakvog radija u pozadini bilo gotovo konsenzusom predviđeno kako će najatraktivniji koncert prvog dijela sezone biti konačan dolazak grupe Wilco, osobno mogu bez ustezanja dodati kako nisam bio siguran kojem sam se više veselio. Oba benda volim jako, ni jednome nisam najodaniji fan. Oba su krenula iz relativno jasno omeđenog pod-žanra da bi se do danas prometnuli u imena koja nešto znače i inertnijoj mainstream publici. I oba kod nas samo naizgled dolaze u vrijeme kada su njihovi najveći vrhunci iza njih (‘Summerteeth’ i ‘Blackout’), mada bih ja rekao kako dolaze u najbolje moguće vrijeme, jer je njihov status i dalje neupitan, a katalog koji su kroz dvadesetak godina izgradili itekako izdašan i pogodan za koncertno veselje. A u toj kategoriji teško da se može napraviti više od potpunog wham-bam-thank-ya-mam derneka koji su, činilo se isključivo hardcore fanovima, nakrcana Tvornica i Dropkick Murphysi pružili jedni drugima. Još uvijek bivajući u redu za garderobu kad su se dvoranom zaorili prvi zvuci uvodne ‘Your Spirit’s Alive’, mislio sam kako će mi trebati neko vrijeme da se prešaltam u slavljenički film u grotlu, ali kada se na vrhuncu startnog bloka, među kojima su se isticale ‘Time To Go’ i ‘Hang ‘Em High’, zapalila i bengalka, dodatnog zagrijavanja nije mi trebalo. Ipak sam ja iz Splita, iz solidnoga torcidaškoga kvarta, u kojem se paljenje bengalke kao izraz potpunog oduševljenja prenosi s koljena na koljeno. Također, ipak sam ja iz dobre obitelji i dobre gimnazije, pa konkretnu aktivnost ipak nadoknađujem unutarnjim obećanjima samom sebi da ću to prvi put zapravo napraviti kada u grad dođu The Gaslight Anthem.

Ovako, nije mi puno smetalo ni što su navedenu bengalku kresnuli, očito je, viđeniji Boysi, što mi je nešto poslije potvrdio i njihov Matko Šutalo – smetao mi je jedino strah kako bi pepeo ili proliveno pivo mogli zaprljati i pokvariti moje skupocjene mobitele, pa set listu u njih nisam upisivao. U njoj je bilo svega, od danas već kultnih favorita tipa ‘Barroom Hero’ ili nagarene verzije ‘Amazing Grace’, koji su celtic-punk tamo na prijelazu desetljeća bili pretvorili u najvreliju robu na pankerskom tržištu, do odličnih novih priloga himničkom opusu kao što su ‘Cruel’ ili ‘Going Out In Style’. Izostanak pjevača Ala Barra možda je i bio objašnjen tijekom tih uvodnih nekoliko minuta koje sam pročamio za garderobom, ali se nipošto nije odrazio na uvjerljivost svirke i priređeni raspašoj. Basist i osnivač Ken Casey zamijenio ga je na najbolji mogući način, a dobar dio vokalnih dionica ionako je preuzela raspomamljena publika, plačući, recimo, ‘Fields Of Athenry’ kao da svatko od prisutnih u prezimenu ima barem još jedno o i jedan apostrof na početku. Uz moju omiljenu ‘Peg O’ My Heart’ razmišljao sam kako bi doista bio red ove godine otići na hodočašće Springsteenu, koji sudjeluje u njezinoj studijskoj verziji, ali onda sam se vrlo brzo prisjetio kako se neki novac mora uštedjeti za The Afghan Whigs, a i upravo sam – as I write – nazvan i upitan za kumstvo od jednog dragog prijatelja, pa tko zna… Bossa sam već ionako vidio triput.

Međutim, vratimo se na mjesto pravih događaja, gdje Murphysi –  između svakih nekoliko pjesama ohrabrivani karakterističnim navijanjem publike – upravo naglasak s žešćeg rokenrola prebacuju na pjesme u kojima se irski korijeni vide još jasnije, od kojih mi ‘Johnny, I Hardly Knew Ya’ sinoć zvuči najbolje. Superkul stvar kod Murphysa jest upravo ta što su obje temeljne struje njihovog identiteta potpuno otvorene surađivanju, pa je tako u rokerskijim brojevima uvijek prisutna dobrodošla doza vječne irske melankolije, dok se stvarima koje više naginju folku ne dopušta zapadanje u klišeizirano rekreiranje ustaljenih pravila. Punk plus folk, a zapravo jedna od najpoletnijih varijanti modernog rocka, zarobljena u blue-collar budnice ‘Worker’s Song’, ‘The State Of Massachusetts’ i ‘ I’m Shipping Up To Boston’ – kaže legenda Pećanac da je upravo za vrijeme izvođenja ove posljednje na pozornici završila i zastava Mamiću, odlazi!, što pokazuje kako Murphysi doista jesu bend za sve životne prilike, postajući najnovije utjelovljenje davne Bossove želje (nije se Bruce ni na bendovu albumu niti u mojem tekstu pojavio slučajno!) o koncertu kao, istovremeno, političkom skupu, raspojasanom tulumu, cirkusu, karminama, kulturnom recitalu (dobro, ovo sad…) i čemu sve ne. Zadržavam si jedino pravo na uvjerenje kako su zastavu sa sobom donijeli Splićani, borci protiv korupcije u HNS-u. Kada je sav osigurani znoj iscurio, kada su se mišići već počeli pitati kada će ih vlasnici poslati na zasluženi odmor, malu pauzu od benda smo dobili uz romantičnu ‘Kiss Me, I’m Shitfaced’, uz očekivanu invaziju cura na stejdž. Skuživši da me glas još uvijek nije skroz izdao, iako je na svirku i došao napuknut, otpjevao sam je do kraja, otpraćen u noć s ‘Boys On The Docks’ u slušalicama. Možda se razmaženima i naviklima na uglađene nastupe samo 90 minuta (jedan bis) svirke može učiniti prekratkim, ali ja snage više nisam imao. Tko zna kako je bilo majstorima u šutki? Sjajno, kako drukčije?