Gorilini naj albumi 2010: #5-#1

5. The Gaslight Anthem – American Slang
[713 bodova / 8 glasova]
Ovaj je album mogao biti puno bolji. Svaki bendov fan kojega je “The ’59 Sound” odmah po svojem neočekivanom ateriranju bio nemilosrdno nokautirao morao je – želi li biti iskren, a uz ovaj se bend druga opcija čini posebno podmuklom – priznati kako želi, žudi, treba još istog, još romantičnih gitarskih melodrama koje katalogiziraju sve nijanse osjećaja zaljubljenosti, ali i sve one prekrasne albume i pjesme snimljene na najdraže srednjoškolske kazete. Nije da itko drugi danas radi išta barem približno slično, pa da postoji opasnost od predoziranja. “American Slang” muzički ne putuje daleko od bendove matice, zaobilaznim putem poručujući i kako još od “The ’59 Sound” treba potražiti upravo na “The ’59 Sound”, kojemu stalna vrćenja neće oduzeti ni mrvicu ljepote, kako to već ide s najboljim pločama svih vremena. Čini mi se da se ni sam bendov pjevač i autor Brian Fallon nije toliko umorio od sastojaka prethodnikove čarolije, koliko je samo ljudski poželio pokušati napraviti nešto drugo, ali baš i ne znatno drukčije. Naizgled paradoksalno, a zapravo potpuno logično, proklamiranim bježanjem od detektiranih uzora prema vlastitim idejama The Gaslight Anthem su još i više zazvučali kao ti bezbroj puta navedeni uzori – logično, jer se okretanjem sebi okrećeš i onima koji su te izgradili u ono što jesi, a ako vam omiljeni bendovi to nikad nisu priuštili, pa, nabavite neke druge omiljene bendove! Ja priznajem kako mi na “American Slang” fale sva ona citiranja i namecheckovi koji su ispunili golem dio stihova “The ’59 Sound”, prvenstveno zato jer volim kad ja i bend koji volim volimo iste bendove. Ono što mi, s druge strane, uopće ne fali slatke su gitare i tjuns toliko prpošne da nisu smjele izmaći ni Dr. sc. Laziću, a ne fale mi zato jer su opet tu, jer su nakrcale i ovaj šarmantni album. Tražeći novo, Fallon je pronašao novu verziju istog dobrog starog, a to mi je još uvijek jedna od najdražih osobina bendova koje obožavam. Tako da zapravo ovakav album ipak i nije mogao biti nimalo bolji. Mislim, bilo je lani i boljih albuma, ali ne previše, i nijedan nije uletio u top 10 ove ljestvice. Nijedan me nije uspio potaknuti na preispitivanje istine, a u nedavnim nas je komentarima moj imenjak i naš novi suradnik upozorio kako je važno pisati istinu. Ona kaže kako su The Gaslight Anthem trenutno najbolji bend na svijetu. Ne smijemo zavoditi narod. (GP)

4. Arcade Fire – The Suburbs
[849 bodova / 11 glasova]
U trenutku dok ovo pišem svijet se polazirao na one kojima nije jasno tko su uopće Arcade Fire, i na one kojima nije jasno kako su se uopće našli ovdje gdje jesu. Govorim, naravno, o Grammyjima. I dok Kanye West tvita “There is hope!!! I feel like we all won when something like this happens! FUCKING AWESOME!”, internet je preplavljen komentarima od “It’s a weird world we live in when someone called Arcade Fire can win a Grammy n Justin Bieber doesn’t” do “What is an Arcade Fire and why are people excited for it” (svakako preporučujem Who Is Arcade Fire). I, stvarno, kako se onda uopće pozicionirati prema svemu tome? Da li je činjenica što je “The Suburbs” osvojio titulu albuma godine na Grammyjima pobjeda malog čovjeka nad korporacijskom mašinom, ili je korporacijska mašina napokon odlučila svoje krakove odlučila zabiti u malog čovjeka toliko duboko da više nikada ne pomisli na borbu? Ne znam koji je odgovor ispravan, ali mislim da znam koji je i više nego očit. Kako god da bilo, od himničnog poniranja u osobne povijesti i obiteljska stabla, preko apokaliptičnog, barokno raskošnog moralnog kraha zapadne civilizacije, do rasapa nevinosti uzgajane u predgrađima, košnicama koje istu tu civilizaciju pokreću svojom određenošću, potisnutim željama i zauvijek izgubljenim snovima, Arcade Fire su s “The Suburbs” zaokružili svoju tragikomičnu trilogiju o životu, svemiru i svemu ostalome. Što, i kako dalje – valjda je svima jasno da to nitko ne može znati. (VM)

3. Kanye West – My Beautiful Dark Twisted Fantasy
[1662 boda / 13 glasova]
Moja sramežljiva facinacija hip hopom traje još od osnovnoškolskih dana, ali uvijek je nekako bila ograničena na tek nekoliko općih mjesta; to svakako znači da nisam stručnjak za hip hop i nisam uopće siguran mogu li kvalitetno procijeniti koliko «My Beautiful Dark Twisted Fantasy» razara žanr i pomiče standarde suvremene afroameričke glazbe u nekim drugim smjerovima. Siguran sam, doduše, da bi u širem popularno-kulturnom kontekstu album ovako mračan, tjeskoban, autoironičan te jednako grandiozan produkcijski koliko i autorski – mogao, u nekoj budućoj rekapitulaciji, stajati kao «OK Computer» nultih godina. Upravo zato, i unatoč tome što je tron svjetskih glazbenih top-lista ionako osvojen, nadam se da će svi oni kojima bezvremenski alternativni kul inače ne dopušta da se upuste u avanturu nečega tako iritantnog kao što je u ovom trenutku najveći ego u pop-muzici  – ipak posustati. Jer ovo sranje je ionako, rekao bi West, potpuno jebeno besmisleno. (VM)

2. Vampire Weekend – Contra
[1726 bodova / 10 glasova]
Navikli smo na to da bi ‘indie’ (uvjetno rečeno, u nedostatku boljeg termina) heroji određenim automatizmom morali zauzimati neku kvaziautsajdersku poziciju. Ako kradu od Trećeg svijeta, valjda bi to morali raditi ponizno i skrušeno, a ne kurčit se time dok paradiraju Manhattanom u Ralph Lauren košuljicama. Vampire Weekend su provokatori, jer od početka ismijavaju stereotipe koji su vremenom u indieju postali jednako okoštali kao oni u mainstreamu, a u osnovi su (stereotipi) još licemjerniji: autsajderstvo je u Zapadnom svijetu najčešće furka, a u Trećem svijetu uvijek prirodno stanje stvari. To je najkolokvijalnije objašnjenje zašto su Vampire Weekend na nekoj moralno-filozofskoj metarazini super, objašnjenje koje povelik broj ljudi koji ozbiljno slušaju i promišljaju glazbu ne može ili ne želi pojmiti. Ti ljudi su žrtve indie-dogmi, ali to je izlječiva bolest. Puno više mi je žao onih kojima se ovaj klasik ne sviđa iz striktno glazbenih razloga. Bilo bi previše arogantno i snobovski reći da takvi naprosto ne vole i ne razumiju muziku, ali jednostavno mi je žao što ne mogu uživati u svim tim sunčanim melodijama, prekrasnim i višeslojnim aranžerskim rješenjima, briljantnoj produkciji, inteligentnim tekstovima…. (AH)

1. Manic Street Preachers – Postcards from a Young Man
[2515 bodova / 5 glasova]
Ima nešto u tim zvijezdama…. Nije baš slučajno da sam rođen na isti dan kao i David Lynch i Nicky Wire, i da su mi baš dotični ekscentrik te dotični basist i njegov bend nenadjebivi favoriti u svijetu filma i glazbe. Valjda nije slučajno ni to da i Lynch i Manicsi imaju otprilike 25% promašenih radova (ostalih 75% su, naravno, genijalni), a da su mi i dalje najnaj… Nije slučajno ni to da, svaki put kad s lošijim uradcima neugodno iznenade moju malenkost («Send Away the Tigers» npr.), ja ni najmanje ne sumnjam da će se vratiti bolji i jači, već u prvom slijedećem izdanju. «Journal for Plague Lovers» je najavio povratak najvećih na stare staze slave, a s «Postcards from a Young Man» su samo potvrdili tvrdnju iz rečenice ispred!! Ne znam hoće li mojih 996 bodova biti dovoljno da Meniksi odnesu svoj prvi trofej na Gorili, samo znam da, nakon kartolina za mladog čovjeka, najvećost Meniksa više ne bi trebala dolaziti u pitanje! Meni, iskreno, nikada i nije… (DM)

(pisali: Goran Pavlov, Vatroslav Miloš, Aleksandar Holiga, Dino Marelić)

Gorini naj albumi 2010: #78-#51

78. Titus Andronicus – The Monitor [101 bod / 2 glasa]
77. Nina Romić – Daljine [102 boda / 1 glas]
76. Phosphorescent – Here’s to Taking It Easy [110 bodova / 2 glasa]
74. Coheed and Cambria – Year of the Black Rainbow / Erykah Badu – New Amerykah Part Two: Return of the Ankh [115 bodova / 1 glas]
73. The Walkmen – Lisbon [115 bodova / 2 glasa]
72. Withered – Dualitas [125 bodova / 1 glas]
69. Joanna Newsom – Have One on Me / Kings Go Forth – The Outsiders Are Back / Marnie Stern – Marnie Stern [125 bodova / 2 glasa]
68. Neil Young – Le Noise [126 bodova / 3 glasa]
67. Xiu Xiu – Dear God, I Hate Myself [130 bodova / 2 glasa]
66. Swans – My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky [145 bodova / 2 glasa]
65. Robyn – Body Talk [145 bodova / 2 glasa]
64. Warpaint – The Fool [147 bodova / 3 glasa]
61. Future Islands – In Evening Air / Maximum Balloon – Maximum Balloon / Redshape – The Dance Paradox [150 bodova / 1 glas]
60. Ceo – White Magic [151 bod / 2 glasa]
59. Janelle Monae – The ArchAndroid [158 bodova / 3 glasa]
58. Bajan – Bajan [159 bodova / 1 glas]
57. Darren Hanlon – I Will Love You At All [160 bodova / 1 glas]
56. Drive-By Truckers – The Big To-Do [161 bod / 1 glas]
55. Damir Avdić – Život je raj [175 bodova / 1 glas]
54. Hank Williams III – Rebel Within [182 boda / 3 glasa]
53. Christian Mistress – Agony & Opium [190 bodova / 1 glas]
52. She & Him – Volume Two [190 bodova / 3 glasa]
51. Band of Horses – Infinite Arms [194 boda / 3 glasa]

Gorilini naj albumi nultih: #10-#6

10. Highlife – Best Bless EP
[498 bodova / 1 glas]
Problem s afričkom muzikom je taj što ju je nemoguće razumjeti, može je se samo osjetiti, a problem je u tome što kad je se osjeti – više se ne može ne osjetiti. Deee-Lite su bili u pravu, groove je u srcu. Čak i kada je jezik koji je pjeva njena čista suprotnost, a u ovom slučaju to je čisti britanski kolonijalni, riječi nisu važne. Ono što je važno u njoj je samoj, u eliptičnosti njenog groovea. Highlife, doslovce hommage istoimenom afričkom muzičkom žanru, slika je jednog svijeta čovjeka koji nikad nije bio fizički u tom svijetu, ali su mu afričke pjesme podarile vid u samu ideju jedne jako lijepe ideje. (AA)

9. Tonetta – 777
[514 bodova / 2 glasa]
Tonetta je remek-djelo ljudskosti. Nitko u povijesti muzike nikada nije na toliko zabavan i iskren, gotovo dječje nevin način istraživao biologiju ljudske karnalnosti. Sve ono što Lady Gaga je (afektirana seksualnost, ironična poza) Tonetta nije, odnosno sve ono što bi ona htjela biti (poigravanje seksualnošću, dobre pjesme) on je. Kao i Ramonesi prije njega, on je od nečeg ružnog stvorio nešto lijepo. Ogulio je naljepnicu neuroza modernog društva i ispod nje otkrio urnebesnu istinu. (AA)

8. The Divine Comedy – Bang Goes the Knighthood
[538 bodova / 2 glasa]
Nikad mi zapravo nije skroz sjeo niti jedan od devet albuma Neila Hannona – na svakom je njegova humoristična crta dolazila u konflikt s ozbiljnim trubadurskim namjerama, najčešće s jednako konfliktnim rezultatima. Očito je trebalo čekati da na jednom od spektakularnih derbija nogometne Retardinho-lige do temelja upropastim meniskus lijevog koljena, pa da me tijekom oporavka pukne faza šetnje gradom sa štapom. Požalio sam tada što nemam i šešir, aktovku i lulu, pa da uz briljantne, gotovo trotterovski satirične komade s ovog albuma poput “The Complete Banker” ili “The Lost Art of Conversation” šećem gradom kao parodija otočkog gospodina. No ovoga puta Hannon nije samo blesavo smiješan – kad ubode diznijevske gudačke drame u “Down in the Street Below” ili “Have You Ever Been in Love”, postaje jasno da je i u trubadurskom segmentu ubo najbolje ljubavne pjesme u karijeri. (BS)

7. The National – High Violet
[582 boda / 12 glasova]
Znam da je već svima dojadilo hvalisanje onih koji su bili na prvom zagrebačkom koncertu Matta i ekipe u Ksetu. No iz perspektive nekoga tko je bio na tom skromno posjećenom događaju, moram priznati da mi je užasno drago da su The National postali tako veliki bend i da u Hrvatskoj mogu napuniti oveću dvoranu raspjevanih obožavatelja. Zato je i “High Violet” velik, tj. hipertrofirana verzija svega onoga što su nam The National snimili do sada. I ne mogu ga prestati obožavati bez obzira što ću svima zanovijetati da je “Alligator” njihov najbolji album, što mislim da je Mattova dešperacija iz albuma u album sve više nategnuta i što sam zbog sebičnosti i snobizma treći zagrebački koncert odgledao u totalnom šoku. Treba se priznati, The National su nam omogućili jednu od najljepših indie-priča s ovih prostora. Priču čiji je vrhunac zabilježen upravo onda kada je izašao “High Violet”. (DS)

6. Gorillaz – Plastic Beach
[585 bodova / 9 glasova]
Jednom davno, mudar je čovjek napisao: „Neke ploče su kao XXX (tonći, daj molim te vidi šta si napisao u recenziji avalanchesa u nomadu pa ubaci). Druge su poput škrinja s blagom“. Mrzi me da povlačim hiberbole ili metafore s hranom, ali prva stvar koja mi pada napamet za usporedbu s ovim albumom – usprkos njegovom tako opresivno nezdravom naslovu – je cjelovit i uravnotežen makrobiotički obrok. Samo zaista gurmanski, ako takvo što postoji. Na tanjuru imate više različitih namirnica: nekih sasvim običnih i narodskih, a nekih egzotičnih i fensi-šmensi. Svaka je od njih gotovo sirova ili tek minimalno obrađena u kuhinji, svaku odlikuje bazični, istaknuti okus, a vi ih konzumirate polako i u malim zalogajima. Ne možete sve namirnice odjednom zahvatiti vilicom i strpati u usta, pa to radite u različitim omjerima i svaki vam je zalogaj drugog okusa. Ali na kraju, kad sve pojedete, osjećate se zadovoljno, ispunjeno i zdravo. U biti, “Plastic Beach” nije ni puno drugačiji od “Since I Left You”. Sve je na ovom neobičnom i čudesnom albumu tretirano kao sempl – bliskoistočni drndaroši, pleh-glazba, repanje, grime, elektroničko ferceranje i šarafanje, pa čak i pop-melodija. Sve to vam se trpa u uši u različitim omjerima i iz trenutka u trenutak ostavlja drugačiji okus, ali prava ravnoteža se postiže tek na kraju, kad ste sve poslušali. Tad se osjećate zadovoljno, ispunjeno i zdravo. (AH)

(pisali: Andrej Arnerić, Bojan Stilin, Dražen Smaranduj, Aleksandar Holiga)

Gorilini naj albumi 2010: #15-#11

15. Love Is All – Two Thousand and Ten Injuries
[400 bodova / 1 glas]
Prošle godine najbolji album mi je bio „Two Thousand and Ten Injuries“ švedske grupe Love Is All. Jako mi se svidjela prva pjesma na albumu pa sam ga nabavio. Jednog dana mi je ostao svirati cijeli album. U iTunesima. O, kako je to bilo dobro. Ponovio sam ga nekoliko puta. Poslije sam izbrisao sve što sam imao i iTunesima osim grupe Love Is All. Sviđaju mi se albumi s puno dobrih pjesama. Ali ne volim njihov album od prije. To mi je dosadno. Onda sam jednog drugog dana vidio kako oni izgledaju. Malo sam se razočarao. Nema veze što je netko jednog dana rekao da odijelo ne čini čovjeka. Jako mi se sviđa i to što su pjesme kratke. Ne znam zašto, ali čini mi se da je malo drugih ljudi čulo za ovu grupu.  Kad sam se vozio u autu ove zime, puno puta sam slušao ovu grupu. Ako nikada niste čuli, poslušajte. Jako su dobri. (BM)

14. Mark Ronson – Record Collection
[400 bodova / 2 glasa]
Nekoliko puta sam počinjao razmišljati o temi  kojom opisati “Record Collection” i izdvojio sam dvije: ‘I najbolje od svega – hipsteri su mrtvi’ (o iskustvu obilaska Dover Street Marketa i ostalih sličnih modnih dućana, malih muzeja recentne modne umjetnosti), ‘Moda zaista nije jeftina konfekcija već čista umjetnost’ (o tome kako je ekipa koja brije i potiče razmišljanje ostalih da je OK da manekenke nisu mršave i da modna industrija potiče anoreksiju, plastične operacije i slične budalaštine – zapravo sjebana u mozak jer ni ne sluti da su dio kampanje prodaje nekog drugog proizvoda jer netko/nešto mora popuniti rupu na polici). A u stvari, “Record Collection” je sjajan album za pustiti dok dolaze kolači i torta u sobi za odrasle na dječjim rođendanima koji počinju nedjeljom oko 17, a završavaju u 21 sat. (BM)

13. The-Dream – Love King
[426 bodova / 1 glas]
Sjećam se vremena kad su ljudi oko mene imali volje za slušati i albume od Ashanti (jebote!) – a danas pak nitko iz moje bilo uže, bilo šire ekipe ne bi odvojio iti sekundu za najvećeg R&B-genijalca današnjice!!!!! OK, dobro, mrvicu histeriziram, Andrej brije na “Yamahu”, Oto je pustio neki mashup na Xanaduu, Holiga je probao pa nije išlo, al svejedno!!! Malo sam nadrkan i zato što stvarno nije kao da je sad to samo neki moj čudački trip da je Terius “The-Dream” Nash (ujedno i autor “Umbrelle”, “Single Ladies”, “Touch My Body”…) drugo ime za esencijalni R&B današnjice – pa mislim, čovjek je već redoviti gost na raznoraznim godišnjim listama, najčešće štoviše kao jedino R&B-ime na istim tim listama, ta imali su ga čak i Pitchfork i Stereogum! Želim li time reći da je “Love King” indie-friendly? A ono, i ne i da. To nije nešto što “transcendira” R&B; The-Dream eksperimentira strogo unutar granica svog matičnog žanra, i ako ne volite taj žanr – nećete nikada voljeti The-Dreama i ne morate se uopće ni truditi. S druge strane, sa svakim novim albumom je demonstrirao rastuću opsesiju teksturama i finesama kozmosa svog zvuka – s kulminacijom na “Love Kingu”, čije su pjesme rastopljene u ambijentalnim melasama, sa slojevima i slojevima i slojevima detalja za izgubiti se u slušalicama. Jest da prethodni mu album (“Love vs Money”) i dalje ima najsretniji omjer zadivljujućih pjesama i zadivljujuće produkcije, i da je taj omjer na «Love Kingu» osjetno naheren nadesno, ali svejedno, nijedan drugi album 2010. nije usisao ovo staro anti-albumsko gunđalo u svoj svijet s takvom gravitacijskom silinom, već dvije godine zaredom nitko osim The-Dreama me nije uspio natjerati da živim unutar albuma, da pobožno kročim njegovim hodnicima, i otvaram vrata za vratima dok uporno tražim ključeve za ona koja možda nikada ni neću uspjeti odškrinuti. (TK)

12. Beach House – Teen Dream
[436 bodova / 5 glasova]
Ovaj bend nekako nisam popušio do kraja. Tome svjedoči i posljednje mjesto na mojih prošlogodišnjih top 15. Na nekim drugim listama sam ih izostavio jer je bilo pomalo nejasno je li ovaj album službeno objavljen 2010. ili godinu ranije, pa sam sada odlučio ispraviti nepravdu. I staviti ih na petnaesto mjesto. Jer ih nisam do kraja popušio. Puno ljudi čiji mi ukusi nešto znače voli ovaj bend, znalci vole ovaj bend, moji prijatelji vole ovaj bend, čak i glupa susjeda koja mi uvijek zvoni na vrata kada glasno slušam glazbu pokazuje određenu razinu poštovanja. Ne smetaju joj. Možda samo nije doma tada. Zbog svega toga sam im dao šansu. Više njih. I, opet, nisu mi do kraja sjeli. No s vremenom sam shvatio da im više ne dajem šansu zato što im želim dati šansu – nego zato jer ih želim slušati. Ta nježnost, opuštenost, naglašena osjećajnost bez prijetnje da sklizne u patetiku, ta izražajnost, te proklete pop-melodije koje se ne srame svoje prave prirode iako je ponekada kriju iza raznih slojeva svačega… pa to je, jebemu, neodoljivo! “Zebra”, “Norway” i “Walk in the Park” učinili bi i puno slabiju ploču od ove odličnom pločom. Kuća na plaži samo je trik, zabluda za naivne i one koji ne idu dalje od korica: ovo je album za vožnju tramvajem dok vani pada nešto između kiše i snijega. I gužva je, i curi iz noseva, i kaplje s kaputa. Može se meditirati i u takvom okruženju. S ovim albumom u ušima to postaje možda i suviše jednostavno. (AŠ)

11. LCD Soundsystem – This Is Happening
[462 boda / 9 glasova]
James Murphy i banda glazbenika okupljenih pod etiketom DFA Records (ima tu i članova !!!, Hot Chip i The Juan Maclean) snimili su već treći instant-klasik, a kako stvari stoje i posljednji u tom sjajnom nizu. Pravovremeni je to oproštaj supergrupe LCD Soundsystem sa scenom, iako bi se, po iskušanom receptu, oproštajne turneje mogle pokretati svakih nekoliko godina, ovisno o stanju na bankovnom računu… Ipak, Murphy – čovjek vječite trodnevne brade, simpatične škembe i nevjerojatne energije – ne mora strepjeti i pitati se hoće li ga zadesiti sudbina nikad prežaljenih 4 asa. Jer iako zadnji album ne donosi ništa revolucionarno, Murphy uvijek iznova uspijeva osvojiti lucidnim i duhovitim stihovima (“Talking like a jerk, except you are an actual jerk and living proof that sometimes friends are mean…”), te suživotom pomalo pankerskih rifova i nježnih sintova, čak i kad su ‘posuđeni’ od Davida Bowieja kao što je slučaj s „All I Want“, najljepšom pjesmom albuma ali i čitave godine. Sama struktura “This Is Happening” također priziva prethodne uratke, pa na njemu nalazimo neku vrstu jeke: „Drunk Girls“ je nova verzija energičnih „Daft Punk Is Playing At My House“ i „North American Scum“, dok „All I Want“ i „I Can Change“ sadržajno i zvukovno zrcale „All My Friends“ i „Someone Great“. Ne zvuči baš originalno, a? Zapravo i nije, ali Murphy i ekipa to rade toliko dobro da bi bio grijeh mijenjati bilo što, a ako ostanu umirovljeni kao što su najavili, ionako neće stići nikome dosaditi. (MI)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Andrija Škare, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2010: #106-#79

106. The Drums – The Drums / Surfer Blood – Astro Coast [70 bodova / 2 glasa]
105. Shackleton  – Fabric 55 [73 boda / 1 glas]
104. Autistic Youth – Idle Minds [75 bodova / 1 glas]
98. Bigott – This Is the Beginning of a Beautiful Friendship / Brendan Perry – Ark / The Ex – Catch My Shoe / Ghostface Killah – Apollo Kids / Miles Kurosky – The Desert of Shallow Effects / Vinnie Paz – Season of the Assassin [80 bodova / 1 glas]
97. Lindstrom & Christabelle – Real Life Is No Cool [85 bodova / 2 glasa]
96. Belle & Sebastian – Write About Love [86 bodova / 3 glasa]
95. Virvel – Sibir EP [91 bod / 1 glas]
94. Laura Veirs – July Flame [93 boda / 1 glas]
92. Brutal Knights – Blown 2 Completion  / Mavis Staples – You Are Not Alone [95 bodova / 1 glas]
91. Vojko Vrućina & AC3PO – Kuje i laseri EP [97 bodova / 2 glasa]
90. Nada Surf – If I Had a Hi-Fi [98 bodova / 1 glas]
89. Matthew Dear – Black City [99 bodova / 1 glas]
79. Antony and the Johnsons – Swanlights / Trent Reznor & Atticus Ross – The Social Network OST / Chinawoman – Show Me the Face / Jim Bryson and the Weakerthans – The Falcon Lake Incident / Jinx – Diksilend / Kenny Chesney – Hemingway’s Whiskey / Les Savy Fav – Root for Ruin / Mixtapes – Maps / Melechesh – The Epigenesis / Tracey Thorn – Love and Its Opposite [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2010: #20-#16

20. Twin Shadow – Forget
[340 bodova / 3 glasa]
Naletio sam slučajno na njega, gospodina Georga Lewisa Jr. (aka Twin Shadow), kako nervozno i sramežljivo odgovora na pitanja u spotu za “Slow”, prije nego što se upusti u katarzičan trans demonstracije svojih ‘talenata’. Nema veze što je spot ustvari sprdnja na temu porno-castinga, ja sam već negdje na pola bio hipnotiziran ovom tamnoputom inkarnacijom Morisseya. A onda je došao i album – pršteći synthovi, vrhunski hookovi, pjesme o slatkim i mračnim tajnama odrastanja koje ne znaš bi li radje zaboravio ili spremio u najbrižljivije čuvan kutak uma, i prije svega briljantna i bogata produkcija. Nije ga trebalo poslušati više od par puta da dođem do zaključka da retro-nostalgija ne može zvučati bolje od toga. Dakle, dame i gospodo retro-nostalgičari, posao je gotov – konačno imamo najbolji album 80-ih, možemo ići raditi nešto drugo. (NŠ)

19. The Tallest Man on Earth – The Wild Hunt
[349 bodova / 4 glasa]
U drugom životu će mi jedini teret biti odjeća i akustična gitara. Moje će pjesme uvijek zvučati isto i uvijek će biti dobre. Izgledat ću kao hipi-autostoper i svakoj ću djevojci na mome putu pjevati: “I never knew I was a lover/ Just ‘cause I steal the things you hide/ Just ‘cause I focus while we’re dancing/ Just ‘cause I offered you a ride/ Well, if you could reinvent my name/ Well, if you could redirect my day/ I wanna be the King of Spain…” Nadam se da će do onda holodeci biti u širem opticaju. (DS)

18. Deer Tick – The Black Dirt Sessions
[350 bodova / 2 glasa]
Da je rođen u neko davno, ali opet ne baš toliko davno vrijeme – vrijeme iz kojega kao da mu dolaze ime, inicijal, prezime i broj – John J. McCauley III svirao bi bendžo od saluna do saluna, zaljubljivao se u mace lakog morala s gornjih katova rupa u kojima bi nastupao, i teško da bi vidio svijeta dalje od one točke do koje konj može dojahati i bez da se napoji vodom. John je, međutim, rođen prije niti trideset godina, i to negdje među uglađenim travnjacima američkog sjeveroistoka, i ta bendža, salune, mace i konje nije upoznao iskustvom iz prve ruke nego putem istih onih kanala kojima se cijela velika slika i meni urezala u svijest i snatrenje. Njegov bend Deer Tick, podjednako inspiriran bogatom prošlošću američkog Juga i Divljeg zapada koliko i ponajboljim rock huliganima iz razdoblja nakon uštekavanja gitara u struju, tako je još jedan – prohujale godine neusporedivo najljepši – spomenik važnosti izabiranja vlastite autentičnosti, koju ti god duša poželi. Jasno je kako ni John niti njegovi vatreni pajdaši nisu opake južnjačke lutalice ili žilavi kauboji sa širokih prerija, ali je isto tako jasno kako se, zamišljajući da jesu, osjećaju puno bolje i valjda baš zbog toga pišu ovako zarazne i lijepe pjesme koje sviraju kao da im lokalni gradski šerifi pucaju pod stopala, a pjevaju kao da mesar upravo oštri noževe o njihove glasnice. Na prethodnim dvama albumima, solidnom «War Elephant» i odličnom «Born on Flag Day», John se pokazao majstorom uživljavanja, pokušavajući tako pobjeći od sebe i svojih stvarnih demona, koji su u tim godinama, fala bogu, uvijek nekako vezani uz cure i prike. Ti demoni naizgled jesu manje zanimljivi, ljudima poznatiji, češći, i možda stoga i dosadniji, ali ih se ipak nitko ne može riješiti ikako drukčije doli izravnim suočavanjem. “The Black Dirt Sessions” je, srećom, rezultat upravo takvih bitaka, čiji se tragovi prepoznaju ne samo u tekstovima punima jeftinih dragulja (“And I think of your smile, I’m in love with your teeth” ili “Emptiness was bought with your plane ticket”, a ima ih još mnogo, ovo su samo moji favoriti), nego se i čuju u Johnovu glasu u koji je stala sva patvorena, željena tuga jednog twenty-something probisvijeta, glasu zbog kojeg me ubija i kvazi-religiozna pizdarija “Christ Jesus”. Ali “The Black Dirt Sessions” je, još jednom srećom, ujedno i izraz nemogućnosti zapostavljanja muzičke odore u kakvoj su se Deer Tick od samih početaka najviše voljeli fotkati da bi postali netko drugi, ne toliko bolji koliko kuliji od onoga što su sami doista i bili. Dakle, college-cowpunk? Nije nikakvo čudo da su snimili moj omiljeni album 2010. (GP)

17. Ou Est Le Swimming Pool – The Golden Year
[350 bodova / 2 glasa]
Electro-synthpop bend iz crnog londonskog podruma bacio nam je tempiranu bombu punu moćnih beatova, dance-motiva i gotovo tucet singlova spremnih da pokore sve bitne i nebitne topliste. (Ime im je, inače, nesvjesno nadjenuo Jay-Z koji je, upavši u studio dok su snimali, promumljao vrativši se friško iz Pariza: „Ou est le swimming pool?“ True story, bro!) Prokleto talentirani balavci u jedva trećim desetljećima svojih života neće nažalost imati priliku nadmašiti sjajni prvijenac, odnosno bar ne u ovom sastavu. Naime, kao što ste možda već i čitali, 22-godišnji frontmen Charles Haddon krajem kolovoza počinio je samoubojstvo nakon održanog giga u Belgiji. Zlobnici će odmah reći kako je svojim činom napravio ‘veliku uslugu’ bendu koji je dotad o tolikoj pažnji medija mogao samo sanjati, no ja bih usluzi prije prišio pridjev ‘medvjeđa’. Album je službeno ugledao svjetlo dana u listopadu, a zbog novonastalih okolnosti prvotno genijalno ime albuma „Christ Died For Our Synths“ zamjenjeno je poprilično bezveznim koje možete vidjeti u naslovu. Sreća u nesreći je da je ime albuma i jedino što je bezvezno na njemu, a vi slobodno provjerite lažem li ovaj napaćeni narod. (BP)

16. Flying Lotus – Cosmogramma
[360 bodova / 3 glasa]
Ovaj album vam neće slomiti srce, ali za mozak nisam toliko siguran. Dvominutne pjesme koje djeluju kao da će svaki tren eksplodirati od neobičnih zvukova i ideja o kojima jedva stigneš razmisliti jer je tu već idućih par minuta sirena iz svemirskih letjelica, harfi, basova… Ali pustimo razmišljanje, ovo je jedan od najplesnijih elektroničkih albuma ove godine! Što god mislili o nazivu IDM, taj opis (‘inteligentna glazba za plesanje’) ovdje savršeno pristaje – ali “Cosmogramma” nije plesna samo u elektroničkom smislu nego i zbog iznimnog kombiniranja s drugim žanrovima, kao npr. s funkom u “Do the Astral Plane”. Jazz je još jedan žanr koji možete čuti ovdje – s pjesmom “German Haircut” od početka dominira, a “Arkestry” nekako iz pozadine preotima saksofon koji svira Ravi Coltrane, sin legendarnih Johna i Alice (kojima je i Steven Ellison, čovjek iza imena Flying Lotus, u rodu). Tu je i Thom Yorke na “…And the World Laughs With You” što je sigurno donijelo dosta pažnje albumu, ali on je samo djelić u ovoj kozmičkoj drami brojnih starih i novih žanrova, za koju mi se čini da će me još dugo oduševljavati i začuđivati. (NA)

(pisali: Nikola Šprljan, Dražen Smaranduj, Goran Pavlov, Bruno Pušić, Nikola Adžaga)

Gorilini naj albumi 2010: #25-#21

25. The Black Keys – Brothers
[294 boda / 5 glasova]
Zapitate li se ikada kako do nove glazbe dolaze ljudi koji ne žive u velikim i većim hrvatskim gradovima već u gradićima i selima gdje nema nikakve scene, samo lokalna radio stanica na kojoj se rijetko pušta novija glazba (uglavnom s američke i britanske top liste, u posebnoj emisiji – top-lista tog lokalnog radija)? Na top-listi se, tu i tamo, pojavi neki bend tipa U2, RCHP, Kings of Leon, Coldplay, ono, neki mega bend. Ponekad se oformi poneki bend, najčešće punk ili HC-orijentacije jer vrijeme je, najčešće, stalo u takvim mjestima pa se punk još uvijek promatra kao pobunjenički izraz protiv mainstreama. Osamdesete i sredina devedesetih su, sve do unazad godinu-dvije, krajnja razina praćenja glazbe u malim mjestima jer su tad u mainstream medijima stvari još bile koliko-toliko posložene. Ako ništa drugo, postojao je Hit-depo, TV-emisija na nacionalnoj televiziji koja je puštala i prikazivala novu glazbu. Mislim, postojao je i Top DJ Mag, emisija o techno-house-electro sceni. 90-e su većim djelom jahale na valu 80-ih – entuzijazmu, širenju vidika, MTV-zaciji, upijanju novih informacija, pojavi CD-a. I to toliko jako da čak niti ratno stanje nije spriječilo vrlo dobru glazbenu produkciju – što glazbe (Cro-dance, Fiju briju, mega rave-partyiji, pojava hip hopa), što klubova (npr. zagrebački Gjuro je dovodio tada najekstremnije londonske performere – Torture Garden), što CD-shopova (u 90-ima se nije ugasio niti jedan ozbiljniji CD-shop). Krajem 90-ih i početkom 00-ih, došlo je do pada cjelokupne produkcije, odnosno do nekvalitete (i nerecentnosti sa svjetskim događanjima) ponuđenih stvari na lokalnoj, hrvatskoj razini. Čemu je uzrok svojevrsna blokada mainstream medija. Ne sad da je netko nekome naredio da pušta ili piše o ovome ili onome, već se radi o tome da su poslove prenositelja informacija u mainstream-medijima zaposjeli ljudi koji nisu, i još uvijek nemaju, široku sliku viđenja stvari i svjetskog poretka. No, čini mi se da kraj 00-ih i početak 10-ih, u nekim segmentima, pogotovo na mikro-razinama razmjene informacija, daje naznake na moguće pomake prema naprijed na cjelokupnoj, recimo to tako, sceni. Jer su se pojavili alati komunikacije dovoljno veliki i moćni da saznanje niti najmanje ne ovisi o informaciji iz mainstream medija. Vidio sam to po tome kako prate moje FB-postove u zatvorenoj grupi od 500-tinjak ljudi, a koja je vezana samo uz staru priču o jednom, danas nepostojećem klubu, inače mjestu ludih provoda, slušanja najnovije super glazbe. Do prije par mjeseci, ekipa uopće ne bi reagirala na postove s novim stvarima, samo tu i tamo, uglavnom ako bi bila nova stvar njima nekog poznatog  benda – Depeche Mode, recimo. No, sve više i više se lajkaju i komentiraju nove stvari – pri čemu mislim na period od početka 00-ih naovamo. Za takve promjene su zaslužni albumi poput «Brothers» The Black Keysa. Album je to kojeg će poslušati svaki ljubitelj rock’n'rolla, bluesa i hard rocka, 80-ih, ali i indie fanovi i alternativni rockeri, kao i svatko koga malo šire zanima glazba. No, potaknut će i prilagoditi ljude na slušanje neke novije glazbe, novijih bendova, otvorit će stvari. Može se slušati, a na njega se može i plesati. Može se i miksati s nekim drugim glazbenim stilovima. «Everlasting Love» završava upravo savršeno za započeti miks. Nekako je to rockerski album koji nije zapeo u vremenu i koji ne robuje kanovima rock glazbe, a niti vrednovanju indie-zajednice. Osim toga je, zapravo, jedan jednostavan, ako ne i najbolji prošlogodišnji album za puštanje kada dođu gosti. (BM)

24. The Coral – Butterfly House
[300 bodova / 1 glas]
The Coral, indie-kvintet iz Liverpoola, dvije je godine radio na svom novom dvostrukom albumu “Butterfly House” kojega je i ovoga puta producirao John Lockie, čuveni producent Radioheada i Stone Rosesa, a koji je izašao na labelu Deltasonic Recordsa. Fanovi su 2008. ostali prestravljeni viješću da je virtuozni gitarist Bill Ryder Jones napustio bend i dvije su godine živjeli u strahu da će njegov odlazak nepovratno promijeniti zvuk Corala, što se djelomično i dogodilo – ali na najbolji mogući način. Za razliku od prethodnih pet albuma, prepunjenih veselim pop singlovima pamtljivima već na prvo slušanje, “Butterfly House” u svakom je pogledu najambiciozniji i najuglancaniji projekt ovog benda poznatog po svom retro-zvuku dobivenom majstorskim spajanjem starinskog popa, folka, countryja, psihodeličnog rocka i jazza. Sanjarska, pomalo melankolična, mjestimično psihodelična atmosfera “Butterfly Housea” potpuno je drukčija od dosadašnjih albuma, često krštenih epitetom ljetnih ploča. Autor, ujedno i frontmen Corala James Skelly, kao da je odlučio priznati svemiru sve svoje strahove, frustracije i želje, ne libeći se ujedno raskošnim zvukom i aranžmanima odati počast svojim uzorima, tako da se i na ovoj ploči nepogrešivo osjeća da je frajer odrastao na kanonu Beach Boysa, Beatlesa, Pink Floyda i Fleetwood Maca. “Butterfly House” možda nije album u koji će se čovjek zaljubiti na prvo slušanje, ali pravi ljubitelj retro-popa koji želi držati korak s recentnom produkcijom bio bi u najmanju ruku ignorant kada mu ne bi dao drugu šansu. Zanimljivo je da The Coral u 15 godina postojanja nikada nije doživio planetarnu popularnost i da je izvan Britanije zapravo prilično slabo poznat i nepravedno zapostavljen bend, unatoč nebrojenim singlovima koji zauzimaju visoka mjesta top-lista. Ali to na dušu medijima, jer ovo je trenutno vjerojatno najkvalitetniji bend u svemiru… što god arkadfajerovci mislili o tome. (JS)

23. Superchunk – Majesty Shredding
[300 bodova / 3 glasa]
“Majesty Shredding” nije produkt napora glazbenika u zrelim godinama koji su, uslijed obiteljskih obaveza i dosadnih uredskih poslova, otkrili kako vole šlagere i vikende na ladanju, on je nekakav amalgam ponovno pronađene adolescentske energije, stadionskih gitarskih akorda i prekrasnih pop-melodija i vokalnih harmonija. Sve ono što čini Superchunk fenomenom jedne prilično neskladne (pri)povijesti – ovdje je sažeto u 42 minute čiste radosti. Jedini istinski propust je, barem produkcijski, odluka da se verzija “Learned to Surf” s EP-ja “Leaves in the Gutter”, tako prikladno prošarana visokim frekvencijama, izbaci s albuma i snimi nanovo. Ukratko, kako se to već generički i kaže, ovo bi mogla biti njihova najbolja ploča do sada. Mark Prindle se, neurotičan kakav već jest, ne bi s tim složio. (VM)

22. Jamey Johnson – The Guitar Song
[320 bodova / 3 glasa]
Možda mu imidž ne jamči kul ugled ni u velikom dijelu domovine, barem onome poviše Mason-Dixona, ali meni je fascinantno, i to ne samo na razini institucionaliziranja shizofrenije, kako osobno potajno sanjam izgledati kao Jamey Johnson, čovjek kakvoga bismo, i bih i sam, ovdje proglasili seljačinom u trenu, bez krzmanja. Popiješ tu spiku i te šeme lako, pogotovo kada su pjesme koje ih slave toliko dobre, pristupačne i lijepe, koliko jesu ove na sjajnome duplom «The Guitar Song». Okej, bradu pokatkad znam pustiti, jer mi se jednostavno ne da brijati ni tijekom nekoliko tjedana, samo što moja onda ne vrišti «Badass!», nego neredom na glavi svjedoči neredu u glavi, jer tamo gdje se spajaju kosa i bafe miješaju se barem tri boje dlaka – crna, sijeda i crvena, u bezbroj svojih nijansi. Cvike za sunce izbjegavam nositi, stavljajući šešir na glavu samo bih izazivao kretene; više nego karirane košulje volim odijevati majice na indie-bendove, kaubojski remeni s golemim kopčama s rogovima su mi malo previše, a kaubojske čizme ionako u nas nemam gdje kupiti. Zapravo, jednostavno sam previše samosvjestan da bih si dozvolio uniformiranje u stil koji ipak više odgovara dalekoj romantici mitske daljine, nego sivilu standardne svakodnevice u kakvoj bih privlačio previše podsmijeha, a da bi moj umišljeni ego to podnosio bez obraćanja pažnje. Upravo zato muzika i jest uvijek sa mnom, ona ne pita što ti možeš učiniti za nju nego odgovara što ona sve može učiniti za tebe, a Jameyjeva mi istovremeno osigurava podatan materijal za maštanje kao i utjehu i razumijevanje stvarnog života. «The Guitar Song” jednako duguje tradiciji nešvilske industrije (brdo autora, povremeni novelty pristup u tekstovima, studijska produkcija…) koliko i tihoj, viskijem gonjenoj revoluciji outlaw country-bandita s gitarama (tip je bivši marinac!), čiji je Jamey danas najprominentniji nasljednik. Sve što treba za nadolazeći status legende Jamey ima – pjesme, tekstove, stav, prošlost, priču – samo što film o svome životu više ne mora čekati. Naime, ako niste skužili, u «Crazy Heartu» Jeff Bridges ne glumi ni Waylona ni Krisa, ni Townesa ni nekoga četvrtog: Bad Blake je upravo Jamey Johnson za dvadeset godina, krene li mu karijera po zlu. Kao čovjek čovjeku, to mu ne želim; kao slušatelj autoru… Hm. (GP)

21. Gil Scott-Heron – I’m New Here
[335 bodova / 4 glasa]
Ime mi je zvučalo nekak poznato, onda sam skužio da se radi o čiči koji je izjavio “The revolution will not be televized”, onda me sašila naslovna stvar koja kao da je sišla s nekog najboljeg «American Recordinga» Johnnyja Casha, onda me skašila uvodna recitacija o odrastanju bez čvrste muške ruke u kući (nikad vi nas draga gospodo nećete shvatiti), a u jakom trolistu s “Me and The Devil” i “New York is Killing Me” nekak ipak najviše volim klasično torčasti soul “I’ll Take Care of You”, jer tu nema veze kulturno-značajni begedž ni dugogodišnje ovisništvo o cracku, nego deda emotivno safta pičulence kako najbolje zna i ume, a ume, jebiga, ume, nije baš tako nov u ovoj prdekani. (JV)

(pisali: Bojan Mandić, Jelena Svilar, Vatroslav Miloš, Goran Pavlov, Josip Visković)

Gorilini naj albumi 2010: #140-#108

140. High on Fire – Snakes for the Divine [44 boda / 1 glas]
137. Carbon Based Lifeforms – Interloper / Merle Haggard – I Am What I Am / Nachtmystium – Addicts: Black Meddle Pt. II [45 bodova / 1 glas]
125. Adam Haworth Stephens – We Live on Cliffs / Crystal Castles – Crystal Castles II / Deathspell Omega – Paracletus  / Eels – End Times / Magic Kids – Memphis / Nana Grizol – Ruth / Plan B – The Defamation of Strickland Banks / Roll Deep Crew – Say No More mixtape / Sufjan Stevens – All Delighted People EP / VV Brown – Travelling Like the Light / Watain – Lawless Darkness / Declaration – Declaration [50 bodova / 1 glas]
124. Kurt Wagner & Cortney Tidwell present Kort – Invariable Heartache [55 bodova / 1 glas]
119. Alejandro Escovedo – Street Songs of Love / Ghost – Opus Eponymous  / Josh Ritter – So Runs the World Away / Natalie Merchant – Leave Your Sleep / Sun Kil Moon – Admiral Fell Promises [60 bodova / 1 glas]
118. The Roots – How I Got Over [61 bod / 1 glas]
117. M.I.A. – Maya [61 bod / 2 glasa]
116. Broken Bells – Broken Bells [63 boda / 1 glas]
114. Aufgang – Aufgang / Pete Molinari – A Train Bound for Glory [65 bodova / 1 glas]
113. Enforcer – Diamonds [68 bodova / 1 glas]
108. Communist Daughter – Soundtrack to the End / Earl Sweatshirt – Earl / El Guincho – Pop Negro / Erotic Biljan & His Heretics – H Is for Heretics / Nate Mars – Concentric Circles [70 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2010: #30-#26

30. S – I’m Not As Good at It As You
[250 bodova / 4 glasa]
Ne znam samo kako mi nije palo na pamet da prije ili barem odmah poslije drugog zagrebačkog koncerta Grand Archives provjerim čime se onda bavila Jenn Ghetto. Doduše, mislio sam da se ne bavi ničime, tj. da su je Mat Brooke i ekipa povukli sa sobom samo da zajedno zapjevaju par hitova neprežaljenih Carissa’s Wierd i da joj lijena guzica vidi puta. Jednostavno se nisam nadao da će se vječno sjebana Jenn još jednom studijski reinkarnirati kao S. Njezin defetizam će je uvijek držati na samom kraju hranidbenog lanca Carissa’s Wierd pa mi nije ni čudno da sam uz cijelu strku oko post-Carissa fenomena (Grand Archives, Band of Horses i Sera Cahoone) zaboravio što ova štrkljavica može isporučiti iz svoje sobe. Tako je ispalo da je “I’m Not As Good At It As You” prvi album za koji sam u digitalnom obliku potegao kreditnu! Mislim, niti par mjeseci nakon izdavanja google nije mogao previše pomoći kod nečega što se jednostavno zove – S. Onda se desilo čudo. Mislio sam da će Jenn ostati samo jedna od mojih post-Carissa’s fascinacija, ali nakon recenzije na potlista.com i dvotjednog jahanja na prvom mjestu, ovaj album je postao pravi mali hit među potlistašima i jedna od najklikanijih objava na sajtu. Štoviše, na godišnjoj je listi završio na visokom drugom mjestu! Znam, liste su sranje. Bile one predvidljive ili ne. Nikad svi zadovoljni. Ali nebitni i nevidljivi “I’m Not As Good At It As You” je na kraju ispao najveće iznenađenje godišnjeg presjeka Pot liste i meni još uvijek totalno nejasan kompromis između nekolicine ego-manijaka. Sub Pop se zajebao. Trebao je potpisati i ovo. Jenn, vrati se u Zagreb. Gogo Pavlov će u prvom redu glasno šaptati svaku riječ tvojih pjesama.  Ja ću se već nekako potruditi da njegova i moja draga ne budu u dvorani. (DS)

29. Girls – Broken Dreams Club EP
[271 bod / 2 glasa]
Dakle, dogodilo se nešto nevjerojatno, podjednako uzbudljivo i blasfemično. Ovaj me EP naveo da na trenutak pomislim da je upravo to prava forma za kolekciju pjesama i da je stari dobri album ipak stvar prošlosti. Kako je nešto uspjelo pokolebati albumskog nazija u meni? Pa, zapravo i nije bilo previše teško. Dovoljno je bilo snimiti šest izvanrednih pjesama koje podjednako duguju indie-pop tradiciji, Beach Boys-psihodeliji te još naramku drugih sastojaka i utjecaja pokupljenih odavde i odande, a opet toliko uvjerljivih, originalnih i upečatljivih da ih, jednom kada uđu na vašu plejlistu, neće biti baš lako samovoljno maknuti od tamo. Možda i najvažnija stvar kod ove zbirčice pjesama jest činjenica da se u svakom trenu jako čuje da im je stalo. Toga dugo nije bilo – ili ako jest, mene je zaobišlo. Ovi momci vjeruju u svaki ton, sve je važno, sve je previše važno da bi se prepuštalo slučaju. Nema tu odrađivanja, sviranja svirke radi ili bilo kakvog forsiranja, bez obzira radi li se o melodiji, ritmu ili osjećaju. Sve je tako prirodno i ležerno i sve tako lijepo sjeda na svoje mjesto da se čini kao da su ove pjesme oduvijek bile tu negdje, samo ih je trebalo otrgnuti svemiru i dati ljudima. (AŠ)

28. MGMT – Congratulations
[277 bodova / 4 glasa]
S ovima mi se desilo nešto posebno kad sam prvi put čuo refren od “Youth” na radiju dok sam se osunčanom Tratinskom nekamo vozio sa starim, i drago mi je što su na drugom albumu gotovo jedini među usporedivim suvremenim pop-bendovima zabrijali u pravom smjeru, na psihodeliju a ne na patništvo, i što se trude i uče svirati, i komplicirati, kad je već teško očekivat da me ganu pjesmama… makar me ipak pomalo topi kad u uvodnoj i najboljoj stvari onim tankim, svemirski povrijeđenim glasićem kaže “Light… confusing…”, i možda načas poželim imati 21 godinu i isto toliko kila i lebdjeti nad oceanskom plažom poput zmaja od ljubičastog rižinog papira, a zjapeće mi pećine u očima streme prvom jutarnjem suncu da ih nahrani ili opije dok mi iz džepova na kupaćim gaćicama (jer to su kupaće gaćice s džepovima!) ispadaju čokoladni zlatnici oko kojih se ekipa dolje oko zvučnika zajapureno otima kao da su punjeni ibogainom… A onda se hladno sjetim, ma hajde, Sokoje, sve je to već iza nas i završava pijanim trabunjanjem nepostojećim jezicima dok u 4 u noći ležiš na tramvajskoj prugi ispred caffe-bara Roni, get a lajf, ne dopusti da ti vrijeme protiče neplaćeno… Maribor sam propustio zbog prve od tri žestoke ovozimske gripe, i zbog tog mi je bilo baš žao jer sam danima bez ikakvog očiglednog razloga davio ljude da idemo na “koncert naše mladosti” i pokrenuo nekoliko automobila prema granici, na najhladniji dan u godini, pa se nadam da su mladoprci kad su pjevali “Someone’s Missing” bar malo pomislili na mene… Ne znam što bih više rekao, brijem da će bit sve bolji i bolji i bolji i bolji. (JV)

27. Big Boi – Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty
[283 bodova / 2 glasa]
George S. Patton, najveći luđak među generalima Drugog svjetskog rata, vjerovao je u reinkarnaciju. Ja u te priče ne vjerujem, no ako je general slučajno bio u pravu, okladio bih se da se vratio u liku svog prezimenjaka Antwana; iz majstora na bojnom polju pretvorio se u soul funk-crusadera (ime kojim Big Boi najavljuje okrstiti nasljednika „Sir Luciousa“), te nas mitriljira vrtoglavim rapovima i razvaljuje sočnim beatovima od kojih se ne tresu tek znojne guze, već i zemlja pod nogama. Jednostavno, general Patton izvikuje staru naredbu Georgea Clintona – „Uncle Jam wants you to funk with him!“, a ja ne mogu ne uzvratiti: „Yes, Sir Lucious!“ (NP)

26. Yeasayer – Odd Blood
[293 bodova / 2 glasa]
Kako sam hipster postao tek prošle godine, nisam za Yeasayer čuo sve do ovog albuma. Doduše objavili su tek jedan prije, sada već daleke 2007, i moram priznati da je poprilično eksperimentalan, barem ako se usporedi sa svjesnim okretanjem prema mainstreamu koje je “Odd Blood” donio. Zaokret je Yeasayeru (priznajte, zabavno je izgovarati ime benda!) omogućio komercijalni i kritički probitak, no bez popularnog „napuštanja korijena“ ili „prodaje duša vragu“ jer su ključni, psihodelični elementi zadržani. Posebno me, kao propalog povjesničara, fascinira kako se može napisati i odsvirati fenomenalna pop pjesma („Ambling Alp“) a da ista govori o rivalstvu Prima Carnere i Maxa Schmellinga (da, o njemu je luđak Uwe Boll snimao film u Zagrebu), omiljenih boksača Ducea i Führera. Eto, to je pop-glazba za 21. stoljeće! Izdvojio bih i „Madder Red“, možda i najdražu mi od svih pjesama izdanih prošle godine. Nažalost, praški koncert sam propustio, jer se, vjerovali ili ne, odvijao u isto vrijeme kada i onaj epski The Gaslight Anthema, što mi (nam) je zbog starih zasluga ipak bilo važnije. Da ne bismo ostali uskraćeni za koncertno iskustvo, bend je – u božićnom duhu – live-album ponudio na besplatan download, a možete ga naći (i platiti po želji!) na sajtu im. (MI)

(pisali: Dražen Smaranduj, Andrija Škare, Josip Visković, Nikola Pezić, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2010: #35-#31

35. Tame Impala – Innerspeaker
[230 bodova / 1 glas]
Da sam i mrvicu vičnija dubljem promišljanju glazbene prošlosti u kontekstu glazbene sadašnjosti, ili pak njezine sadašnjosti u kontekstu prošlosti (slobodno me zalijte hrvatskim pivom zbog ove uvodne rečenice kad me sljedeći put vidite), vjerojatno bi u nastavku ove crtice pale teške riječi poput “revizionizam”, “nostalgija”, “ostavština”, “crpiti”, i tome slično. Ali nisam, i zato ću se zadržati na prizemnijim stvarima. Internećani uporno pilaju da je “Innerspeaker” sjajno slušati napušen. Ja to ne mogu potvrditi. Droge su Sotonin kiseli noćni prdac, uništavaju nam državotvorni podmladak brže od kebaba iz govnare kod Cibone, a pored toga još i koštaju. Stoga mi kao ljubitelju besplatnih užitaka preostaje da nabijem slušalice na uši, uzmem svog mačora u naručje, kliknem play, i čekam da se izredaju “It’s Not Meant to Be”, “Desire Be Desire Go” i “Alter Ego”, nakon čega obavezno padam u stanje blažene katatonije, potaknute preciznim predenjem gitare, basa, bubnja, i već spomenutog mačora. Ovo je psihodelija. I to ona dobra stara, zbog koje se poneki naš ćaća osjetio pozvanim spičkati pare od nadnica na gitaru, e da bi ubrzo shvatio da je gitara ipak malo kompliciranija od ašova. E sad, zašto su se ovi australski momčići u dvijetisućeidesetoj prepustili strasti ka takvoj vrsti glazbe, lako je reći. Iz ljubavi, čini se. Ljubav prema ovoj ili onoj vrsti glazbe svakako objašnjava i pojavljivanje milijuna drugih albuma protekle godine, ali što mi oni znače kad mi se njihove pjesme ne kovitlaju u glavi iz dana u noć, i kad mi se njihove melodije ne slijevaju u uho poput kristalnih slapova, i kad mi njihova glazba ne šapuće vijugave, snovite pejzaže takvom lakoćom kakvom to čini “Innerspeaker.” Osjećaj koji ovaj album pruža možda najbolje sažima stih iz “Solitude is Bliss”: “There’s a party in my head, and no one’s invited.” Snovitim pejzažima protiv Sotoninog prdca. Psihodelijom protiv droge! (BB)

34. Keri Hilson – No Boys Allowed
[241 bod / 1 glas]
Beyonce je luda žena s kojom se nije zajebavati. Mariah je rječnička definicija dive. Cassie je snježna princeza. Mya je simpatična cura iz susjedstva. Janet je domina. Nicole je očajna prostitutka. A Keri je… pa, ne znam, što je ona uopće? Koji je njen USP? R&B-fandom je toliko vezan za velike, ili barem jasno definirane persone, da je pomalo neobičan osjećaj obožavati nekog poput Keri Hilson čiji je jedini trademark to što… piše dobre pjesme, ima uho za dobre beatove i snima stvarno, stvarno dobre albume koji se s guštom odslušaju od početka do kraja (mada, ajde, mogu živiti bez one s Chrisom Brownom)? A pošto s takvom podlogom ima popriličan manevarski prostor te može snimiti praktički bilo što bez da je se optuži da se ‘prodala’ – maksimalni joj rišpekt što se uporno drži dalje od pop-dancea, a da pritom ne ide na retro ili ‘sexy & grown’-spiku nego radi R&B koji je i moderan i čru! (TK)

33. Midnight Juggernauts – The Crystal Axis
[250 bodova / 1 glas]
Što se sve promijenilo u njihovom životu i zvuku od prvog albuma? (Prvog od čak… dva.) Početnom dvojcu se pridružila isusolika zvijer na bubnjevima, Daniel (čime je, predmnijevam, došlo i do nove raspodjele kreativnih ovlasti unutar benda). Proputovali su čitav civilizirani svijet (dakle, Hrvatska je zaobiđena. Ali, čekaj… Bili su u… Srbiji. Ajoj.). Utišali su daftpunkovsko drobljenje i pri punoj svijesti odlučili sići s indie-dance vlakića na koji su prije koju godinu spretno uskočili. Malo čvršće su prigrlili… *gulp* … gitare. Ali gotovo sve zbog čega sam ih i zavoljela još uvijek je tu. I dalje me zna zaskočiti E.L.O. u refrenu (primjerice u “Lifeblood Flow” i “Cannibal Freeway”). Svaki put kad se to dogodi, srce mi se katapultira u grkljan i ostane uglavljeno tamo. Nadalje, ne pokazuju nikakvu volju da malo priguše utjecaj svih tih starih SF-filmova i pripadajućih im soundtrackova, kojih su se propisno nagutali. Međutim, “The Crystal Axis” je u odnosu na prvi album specifičan po tome što mu manjka plesnog potencijala. Ne bi me iznenadilo da su time lagano prorijedili fanovsku bazu, ili je u najboljem slučaju nisu znatno proširili. Mislim, pobogu, ovdje su se ozbiljno bacili na eksperimentiranje s prog-rockom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu! Australci, što da vam drugo kažem. A meni je, bidnoj, eto, sve to i dalje jebeni zakon. Čitava njihova artiljerija čudnih zvukova, melodija, aranžmana, gotovo sakralnog patosa, pa onda ona skretanja osnovne strukture pjesme katkad u slatka prog-očuđenja, a katkad u besramne flashgordonovske pasaže… Ah! Oh! Eh! Midnight Juggernauts su potpuno neopterećeni svojom sklonošću i ljubavlju ka svom tom siru. U mojoj kući ih nitko neće zbog toga krivo pogledati ili tražiti bilo kakvo opravdanje. Jer, na kraju krajeva, ljudi moji… to je Sir kakav u svom hladnjaku samo poželjeti možete. (BB)

32. The Dead Weather – Sea of Cowards
[250 bodova / 2 glasa]
Ekonomski krah Radija 101 prošao je sasvim mirno. Bez pobune i izlaska naroda na ulicu, na Trg. Zapravo, malo koga je uopće i bilo briga za Radio 101. Jednostavno jer su takve stvari postale sasvim normala pojava. Bez obzira na nostalgiju i emocije, slom 101-ice nije drugačiji od kraha stotina drugih tvrtki i tisuća ljudi koji su ostali bez posla diljem svijeta. Radio 101 je klasična priča o pojedincu ili grupi ljudi u istočnoeuropskom tranzicijskom kapitalizmu – njegovoj/njihovoj samodopadnosti i sumanutom uvjerenju u nadmoći nad ostalima utemeljenoj na danim/poklonjenim/omogućenim resurisma/podlogama za ostvarivanje moći. Dobivenim resursima treba znati upravljati kako ne bi propali i kako bi i dalje bili izvor prihoda upraviteljima  – koji najčešće postanu i vlasnici resursa i tako steknu odgovornost za upravljanjem s nečim čime ne znaju upravljati, i za što ne shvaćaju odgovornost jer im je omogućeno/dano upravljanje resursom. Budući da upravitelji najčešće ne shvaćaju bit nekog resursa (u slučaju 101-ice riječ je o radio-valovima), ne znaju ga prilagoditi promjenama koje se odvijaju unutar tijeka novca tržišnih ekonomija, a bome ne znaju niti djelatnici koji pak vrlo slabo koriste mogućnosti resursa. Najčešće iz neznanja o mogućnostima i funkcionalnosti resursa. Sjećam se slučaja ‘Sergio’ kada je čovjek dobio suspenziju sa 101-ice jer je pustio Luku Nižetića i pjesmu «Proljeće». Nije li to nešto najgluplje što ste ikada čuli? Da je tada glazbena redakcija podržala Sergija i odgovornome objasnila kako se radi najboljoj domaćoj pjesmi te godine, Radio 101 danas možda ne bi nestajao sa scene. I tako, usred agonije Radija 101, jedne subote prijepodne, na putu prema zagrebačkom aerodrom, pri skretanju iz Miramarske u Vukovarsku, svira neka gadna, spora i masna stvar, poput screwed&chopped gitare iz «Crosstown Traffic» usporene na -10. Opako razbijanje gitare. Drma bas, pjeva neka žena, u pozadini nadire synth. Pogledam na display, a ono Radio 101. Ništa, nazovem informacije, tražim broj radija i, po prvi puta u životu, nazovem Radio 101 i zapitam: «Dobar dan, molim vas možete me spojiti s nekim u režiji. Zanima me koja stvar je upravo svirala na radiju. Gitare, pjeva neka žena.?» Netko s radija: «Evo ja ću vam reći. To su Dead Weathersi, bend Jacka Whitea, onog gitarista iz White Stripes.» Kao nikada u životu, zapamtio sam njegov odgovor od riječi do riječi. Kako li je samo izrekao ‘Ded Vedersi’ – jezikom old school rock fana, sakupljača ploča koji zna sve promjene u bendu. Mirno, s dozom autoriteta, ko da kaže Kvinovci ili Kridensi ili Parpli. Samo još jednom sam zvao na radio da pitam što svira. Plavi 9. No tamo se nitko nije javio. Vjerojatno kompjutor, a svirala je Abba, stvar koju su, čini mi se, malo samplirali Hot Chip za «Ready for the Floor». Prije te subote, negdje sam pročitao kako Jack White ima neki side-project, ali za The Dead Weather nikada nisam čuo dok nisam nazvao Radio 101. (BM)

31.Gigi – Maintenant
[250 bodova / 2 glasa]
Bilo je mnogo kandidata od kojih sam u 2010. dosta očekivao. Najavljeni albumi, najbolji do sada, najavljene promjene u zvuku, novi članovi koji donose novu energiju, novi izdavači, novi kompromisi, odustajanje od starih kompromisa, svašta. Neki su se iskazali, neki drugi baš i nisu, ali pojavio se totalni autsajder iz Kanade koji im je svima pokazao kako se igra – i bez većih problema, tek s jednim lepršavim driblingom, uvjerljivo zasjeo na prvo mjesto svih mojih lista najboljih albuma prošle godine. Nick Krgovich, čovjek koji stoji iza projekta nazvanog Gigi, poznat je po radu s bendom No Kids kojega se moglo uloviti i u Zagrebu, i koji mi je bio prilično simpatičan ali ne i puno više od toga. Pokazivao je određeni potencijal, to svakako, ali ovakvu beskrajno šarmantnu pop-eleganciju nisam nikako mogao naslutiti, baš ništa nije ukazivalo na to. Ukratko bi se reklo da tu ima petnaest pjesama i svaku pjeva drugi pjevač (ili pjevačica, razumije se) koji je nikada ne pokušava iskoristiti kako bi pokazao kako je on baš vješt u istiskivanju glasova iz svoga grla i svojih pluća, već joj se podredi maksimalno, toliko da se s njom stopi i postane jedno, neodvojivo. Sve je to zapakirano u paket u kojemu je mašna od truba, violončela, mandolina, gitara, trombona, saksofona, violina i klavira mnogo više od pukog ukrasa ili poslovične trešnje na vrhu, i ona postaje integralni dio priče, ambalaža koja debelo nadilazi svoju svrhu. Ovo je ploča koja pokazuje da nepretencioznost može ići ruku pod ruku s ambicijom, sve ovisi o predznaku. Jednako je i s ležernošću i ozbiljnim pristupom. Svaka od ovih petnaest pjesama mogla bi biti radijski broj jedan, bez ikakvih problema. Ne ulazim u to zašto nije i zapravo me nije ni briga, ja sam otkrio svoj izvor ljepote i za toliko sam u prednosti pred onima koji još bauljaju u tami. (AŠ)

(pisali: Bilanda Ban, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Andrija Škare)

Gorilini naj albumi 2010: #159-#141

159. Dropkick Murphys – Live on Lansdowne, Boston MA / Eluvium – Similes / The Extra Lens – Undercard / Kylesa – Spiral Shadow / Mate i hobiti – Zrće Boys & Girls / No Age – Everything in Between / Sambassadeur – European / Stereolab – Not Music / The Thermals – Personal Life / Virus Syndicate – Breakout Trilogy / Burning Love – Songs for Burning Lovers [25 bodova / 1 glas]
158. R. Kelly – Love Letter [26 bodova / 1 glas]
157. David Byrne & Fatboy Slim – Here Lies Love [28 bodova / 2 glasa]
156. Broken Social Scene – Forgiveness Rock Record [29 bodova / 1 glas]
153. Anathema – We’re Here Because We’re Here / Four Tet – There Is Love in You / Roky Ericson with Okkervil River – True Love Cast Out All Evil [30 bodova / 1 glas]
152. Bongripper – Satan Worshipping Doom [32 boda / 1 glas]
149. Bruce Springsteen – The Promise / Owen Pallett – Heartland / Wolf Parade – Expo 86 [35 bodova / 1 glas]
148. Hot Chip – One Life Stand [38 bodova / 1 glas]
147. Miley Cyrus – Can’t Be Tamed [39 bodova / 1 glas]
142. Agalloch – Marrow of the spirit / Best Coast – Crazy for You / Easton Corbin – Easton Corbin / The Hold Steady – Heaven Is Whenever / Jakob Dylan – Women + Country [40 bodova / 1 glas]
141. Foals – Total Life Forever [40 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2010: #40-#36

40. Diddy-Dirty Money – Last Train to Paris
[213 bodova / 1 glas]
Kanye je u goste doveo Bon Ivera, Diddy GUYA GERBERA – aj rest maj faking kejs!!! Ionako je proliveno dovoljno virtualne tinte oko toga što je «My Too Long and Okay But Nothing Special Fantasy» trijumfirao na svim mogućim listama dok podjednako ambicioznom ali i daleko ekscentričnijem i uzbudljivijem «Last Train to Paris» nula bodova. A i nema goreg načina za probati preporučiti album ljudima nego da im usput posereš neki drugi album koji već znaju i vole… Mada, opet, nisam baš ni siguran koliko «LTTP» uopće može usrećiti HC-fanove «MBDTF», kamoli one iz rockerske bratije, koji bi mogli zapeti već na klupsko-jetsetterskoj glam-glazuri bez da stignu zagrebati i zaroniti u hiperaktivnu košnica ideja i zvukova što se krije ispod. Diddy je house-partijaner s dugogodišnjim stažem, navodno je svojedobno čak i htio otkupiti prava za distribuciju «Rockera» Alter Ega na američkom tržištu (!), a ostao je nekoliko koraka ispred svojih sunarodnjaka čak i u ovoj post-«Jersey Shore» eri: dok svi drugi rade seljačke zbrojeve housea i hip hopa/R&B-ja, kod Diddyja i Dirty Money (dvije ex-članice Danity Kane, R&B girl-grupe koja je imala i svoj vlastiti nepravedno zapostavljeni album futurističkog popa) klupski zvuci s obje strana Atlantika se susreću i prožimaju na puno suptilnije i intrigantnije načine… Za što nema boljeg primjera od božanstvene «I Hate That You Love Me», koja u pravi čas podsjeća da ima i drugog housea za pelješiti osim pneumatične benassijane, da ima i housea koji je recimo omamljujući i lijep i melankoličan, možda i malo čudan, drogeraški ne za špicu nego za 6 ujutro, i koji bi recimo za avangardu R&B-ja bio puno prirodniji saveznik. (TK)

39. Salem – King Night
[215 bodova / 2 glasa]
Već u prvih deset sekundi „King Night“ me uvlači u svoj tajanstveni svijet i ne pušta me odande do zadnje pjesme. Nedođija je to u koju Sunce nema pristupa, u kojoj snijeg prijeti zatrpati čitavu Zemlju, melankolija je jedini osjećaj koji čovjek poznaje, a mraz se hvata za duše. A opet, kad me proguta ta pustoš, nemam osjećaj da su me Salem izručili Snježnoj kraljici na milost i nemilost, već da su me vratili u sigurnost majčine utrobe. „King Night“ je divan koliko i jeziv, topao koliko i leden, nježan koliko i grub. Uvijek se poželim vratiti ondje kamo me odvede. (NP)

38. Brkovi – Društvo brkatih mladića
[225 bodova / 1 glas]
Da Brkovi malo više sviraju po moto susretima, a malo manje po SC-u, brzo bi se pokazalo tko je njihova najzahvalnija target-skupina. Brkovi su prije svega narodski punk bend, nema tu frivolne coolerštine Brooklyn-style, niti koketiranja s trendovima ili pseudointelektualnih preseravanja, već je to slika gubitnika tranzicije i marginalaca s rubova društva; tu se odaje respekt muzičkim uzorima radničke klase s Balkana, od narodnjaka do hard rocka Milića Vukašinovića, a sve je opet upleteno u dovoljnu dozu samoironije i campa da se ne shvati smrtno ozbiljno. U ovom nepovoljnom dobu za pravog muškarca, Brkovi podsjećaju na vrijednosti kojima su vrli muževi ovih krajeva uvijek rado stremili, poput rakije i pičke. Tko to ne razumije (ili nedajbože ne voli), eno mu Ramirez, Detour i Urban pa nek uživa u tome, dok će Brkovi ostati last resort za domaće macho-mužjake. Ima tu i dalje pjesničke nezgrapnosti i nedorečenosti u tekstovima, album nije posve ujednačen, obrada Toše je bila posve nepotrebna, ali su zato “Tolerancija”, “Nisam ja za tebe” i “Hrvat iz Gospića” rasni hitovi u pravoj maniri Brkova. Ionako su njihovi najveći aduti nepatvorena autentičnost i furiozno prangijanje po gitarama, a toga na “Društvu brkatih mladića” ima u dovoljnim količinama. (NF)

37. Teenage Fanclub – Shadows
[226 bodova / 4 glasa]
Od nekih se grupa više ništa ne očekuje. Unatoč tome što su, recimo, u povijest pop-kulture ostale upisane kao grupe koje su u nekom tamo izboru nekad davno detronizirale neprikosnoveni “Nevermind.” I valjda je uobičajeno da je tako, stvari nekad otkrivene ne mogu uvijek ostati konstantne. “Shadows” je – sada kada više nikoga nije briga, ili možda unatoč tome – i dalje prekrasan škotski gitarski pop, i dokaz da kada izgubite interes, ili ga neoprezno spremite na policu, stvari oko vas mogu ispasti neočekivano dobro. (VM)

36. Caribou – Swim
[228 bodova / 6 glasova]
Što više napisati o Danu Snaithu, mastermindu projekta Caribou (ex Manitoba), a da zadnjih mjeseci nije bilo rečeno? Ljubimac zagrebačke publike, luckasti doktor matematike i polivalentni glazbenik, prošle je godine izbacio novi materijal. I to kakav! «Swim» je poprilično drugačiji od prethodnog albuma Caribou, što je kod Snaitha već gotovo i praksa: šarenilo i sanjarske melodije retro-pop «Andorre» odjednom su u vrlo podređenom položaju u odnosu na plesne i psihodelične motive, s mračnijim i elektronički jačim ugođajem. Kao cjelina «Swim» sjajno funkcionira, no ako baš moram secirati – sam početak s «Odessom», «Sun» i «Kaili» je toliko moćan da album do samoga kraja jednostavno mora ponešto izgubiti na dinamici i početnom pozitivnom utisku. Svejedno, i dalje vrijedi zaplivati s jednim od rijetkih Kanađana koji vas neće zatrpati snijegom, melankolijom i kariranim košuljama. (BP)

(pisali: Tonći Kožul, Nikola Pezić, Neven Fitnić, Vatroslav Miloš, Bruno Pušić)

Gorilini naj albumi 2010: #45-#41

45. Deerhunter – Halcyon Digest
[200 bodova / 3 glasa]
Četiri lovca na jelene iz Atlante punu afirmaciju u nekakvim alternativnim vodama stekli su 2007. s hvaljenim albumom “Cryptograms”. “Halcyon Digest” na sličnome je tragu, mada je ipak nešto pristupačniji i balans je ovdje puno bolji (iako izdrkavanja ima), a zvuk je za prilike poprilično minimalističkog benda bogatiji nego ikad – od depresivnih “Sailing” ili “Helicopter”, do dream pop-aduta u vidu “Basement Scene”. Ne poznajem dobro najranije radove Deerhuntera, ali čisto sumnjam da su ikada kroz svoje ekperimentalne faze zvučali vedrije. Odličan album zatvara “He Would Have Laughed”, oda preminulom prijatelju i kolegi Jayu Reatardu, koja mi osobno više zvuči kao kakva mini-proslava – što možda i najbolje opisuje Bradforda Coxa, Deerhunter, i ovaj divni sjebani narkomanski album. Deerhunter je na ovom izdanju toliko dobar da jeleni ne moraju ni bježati. (BP)

44. Kid Cudi – Man on the Moon II: The Legend of Mr. Rager
[205 bodova / 2 glasa]
Iako je ovog puta ostao u sjeni svog «starijeg brata» i mentora Kanyea Westa, Cudi je napravio intrigantan album koji kvalitetom ne zaostaje puno za novim Kanyeom. Nevjerojatnog flowa, album kao da je napravljen da ga se sluša isključivo noću, upravo zbog mračnog ugođaja i Cudijevih obračuna s vlastitim demonima, perfektno dočaranih finom, čistom produkcijom. Hipnotizirajući spacey beatovi, smirujući vokali, lijepi klavirski loopovi i zarazni refreni dobar su razlog da Cudiju oprostimo poneki loše napisan stih te povremeno pretjerivanje u žalovanju, i da se upustimo u chill-avanturu s Mr. Ragerom. (AP)

43. These New Puritans – Hidden
[207 bodova / 4 glasa]
These New Puritans novi su ljubimci poslovično poremećenih otočkih  medija (znate na koji otok mislim). Od NME-ja se i očekuje uzdizanje u nebesa svakog iole dobrog i mladog britanskog benda – ali kad to isto učini i ozbiljni Guardian, onda sastav svakako zaslužuje pažnju. Kao što znamo, metropola nam je s godinama postala vrlo popularna koncertna destinacija pa smo tako Puritance imali prilike gledati (a i slušati) čak dva puta. Pogađate – autor teksta koji upravo gutate nije iskoristio niti jednu od dvije ponuđene prilike, i trenutno mu je žao ko psu. Kada su nas prvi put posjetili (bilo je to 2008, Rokaj Fest), predstavljali su poprilično bezvezan debitantski album, no već sa slijedećim su pokazali zube. Ipak, po ovogodišnjem posjetu, zagrebačka publika – uključujući i autora – nije adekvatno reagirala, što zbog stanja u lisnici, što zbog odvratnosti Tvornice… Kako sam analfabet, barem što se poznavanja ozbiljne glazbe tiče, teško mi je opisati zvuk koji proizvodi čitav niz instrumenata (svakojaka puhačka čudesa, pa i jedna dinja!), no sa sigurnošću mogu potvrditi kako se ovako nešto ne čuje često i čak se usuđujem prozvati spomenuti bend avangardom, iako bi se silno bogatstvo zvuka možda najbolje slagalo uz epitet „barokno“. (MI)

42. John Grant – Queen of Denmark
[210 bodova / 3 glasa]
Uvijek isto, bu-hu, jedino ja dobijem za pisanje album za koji nisam glasao, a svi ostali (barem ovi od srijede, jel) dobiju priliku za lijepo i primamljivo pojenje o najomiljenijim im pločama godine. Profić sam na dužnosti, drago mi je što smo se upoznali! Okej, tehnički jesam imao “Queen Of Denmark” na svojoj godišnjoj ljestvici, objelodanjenoj ovdje prije nekoliko tjedana, ali na njoj je ionako toliko previše muzike da pogotovo to 41. mjesto ništa ne znači. Nije da mi se ploča nije bila svidjela, naprotiv, ali zavidnijih se pozicija nije dokopala zato što mi nije bilo pretjerano jasno što se to točno promijenilo od vremena albuma “The Ugly People –vs– The Beautiful People” i “Goodbye”, na kojima je John Grant sa svojim bendom The Czars doista uspio redefinirati mračnu baladnu ljepotu i omamljujuću privlačnost noći. Soft-rock aranžmani, povremeni ulet syntha, izlazak iz ormara, duhoviti elementi u tekstovima – nekako je sve to premalo, uz to što svega toga i na albumu ima u nevelikim količinama, a da bi se baš zbog toga novinari diljem anglofonog svijeta pomamili za Johnovim solo debijem. Mislim, nije da je napisao još jednu “Paint The Moon”! Kako, zašto, nitko ništa ne zna, krhko je znanje, ali s time se nisam ni htio niti mogao pomiriti, pa sam “Queen Of Denmark” u ovih par mjeseci od navale objava godišnjih ljestvica do danas preslušao barem duplo više puta negoli u vrijeme kad sam ga nabavio. I još uvijek nisam ništa bliži eureci njegova komercijalnog života – koji zapravo i ne postoji, John se još uvijek tlači konobarenjem. Ali sam zato već odavno stigao do svakodnevnog osjećanja fizičke potrebe barem jednoga preslušavanja. Nekada je osjetiti važnije nego razumjeti. (GP)

41. Gonjasufi – A Sufi and a Killer
[212 bodova / 3 glasa]
Mrzim joga-tićere. Nema mi glupljeg osjećaja nego kad ti cura s religioznim nabojem u očima odlazi nekom frčkavom prosvjetljenku da je prima za mišice i otvara solarni pleksus, a kad se sva zažarena i gipka vrati kući onda objašnjava da nema to veze sa seksom i ne možeš ti to skužit. E sad, Sumach Ecks jest, kao, joga-tićer iz San Diega, ali eto, jedan kojeg doživljavam ko brata – jer je napušen, ostavljen, zatvoren, otvoren, iznenađen, jer samo želi biti ovca ili oblak, a i zato što zvuči tako beskompromisno najntisasto, bez pokušaja da se uliže ikome tko nije gledao «Pulp Fiction» tijekom premijerne eksploatacije u kino-dvoranama. I još sam mu skužio temeljnu slabost, od koje se osjećam jačim: premda je ovo ploča meni najljepšeg zvuka u 2010. – onako trikijevski-vejtsovski kremastog i zadimljenog, s brojnim poluorijentalnim instrumentalnim motivima tako primalno genijalnima kao da su oduvijek postojali – na albumu nema nijedne stvari s kojom se išta zanimljivo dešava nakon tridesete sekunde. Početni motiv najčešće bude razjeban infantilnom drekom, onda se raspadne u komadiće, i onda počne ispočetka. Pa ak su joga-tićeri takvi i u krevetu, to je briga manje za budućnost, a ak se Gonjasufi nastavi baviti muzikom (jer komotno može bit da je s ovom pločom navlažio dovoljan postotak San Diega da mu nikad ništa slično više ne mora past na pamet) i nađe nekog kompetentnog suradnika, zabrije na simfo-rok, što li, onda će biti i više od zicera za pustit svakom kom se pije poslije fajrunta ili za prebacit svakom tko voli duvanje i/ili jogu. Što je, onak, u mom svijetu sasvim dosta. (JV)

(pisali: Bruno Pušić, Ante Prtenjača, Matej Ivušić, Goran Pavlov, Josip Visković)

Gorilini naj albumi 2010: #193-#170

193. Comeback Kid – Symptoms + Cures / Delphic – Acolyte / Dum Dum Girls – I Will Be / Juvenile – Beast Mode / Ke$ha – Animal + Cannibal / The Radio Dept – Clinging to a Scheme [1 bod / 1 glas]
191. Kylie – Aphrodite / Toog – Goto [2 boda / 1 glas]
190. Johnny Cash – American VI: Ain’t No Grave [3 boda / 1 glas]
189. Pan Sonic – Gravitoni [4 boda / 1 glas]
186. Miranda Cosgrove – Sparks Fly / My Buddy Moose – Wonderful Feeling of Emptiness / Sleigh Bells – Treats [5 bodova / 1 glas]
185. Rihanna – Rated R Remixed [6 bodova / 1 glas]
184. Nas & Damian Marley – Distant Relatives [7 bodova / 1 glas]
180. Hooded Menace – Never Cross the Dead  / Max Richter – Infra / Mogwai – Special Moves / New Young Pony Club – The Optimist [10 bodova / 1 glas]
179. !!! – Strange Weather, Isn’t It? [13 bodova / 1 glas]
178. Groove Armada – Black Light/White Light [15 bodova / 1 glas]
176. Jazmine Sullivan – Love Me Back / Wild Nothing – Gemini [17 bodova / 1 glas]
175. Twilight – Monument to Time End [19 bodova / 1 glas]
170. Allo Darlin’ – Allo Darlin’ / Gorillaz – The Fall / Massive Attack – Heligoland / Nails – Unsilent Death  / Vex’d – Cloud Seed [20 b0d0va / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2010: #50-#46

50. Ariel Pink’s Haunted Graffiti – Before Today
[197 bodova / 2 glasa]
Trebalo je čekati dugih 15 godina da Ariel Pink izađe iz svoje sobe i pređe u studio, te strelovito izroni iz svijeta lo-fija pravo u playliste hipstera ovog svijeta. Uzevši u obzir koliko je meni ustvari ovaj lik nepoznat, možda je to ustvari brižljivo planirana varka – Ariel Pink je ustvari zvijezda 80-ih iz nekog paralelnog univerzuma, transplatiran u nas s dva-tri desetljeća pogreške? “Before Today” zvuči kao divan rezultat mahnitog recikliranja davno zaboravljenih žanrova i zvukova, no svejedno je prepun originalnosti – čemu svjedoči činjenica da su kritičari i daje na muci sa smišljanjem žanrovskih oznaka (“chillwave”? “hypnagogic pop”?). Ispod Arielovog – meni, priznajem, malo napornog – arty-farty prenemaganja (cross-dressing, žvaljenje publike na prepad…) ipak leže ubitačno catchy melodije, uvrnuti i asocijacijama nabijeni tekstovi, i vrlo solidna potpora njegovog Haunted Graffiti-benda, koji zna složiti poprilično dobar groove. Od hipnotičke i briljantne “Round and Round”, preko bizarne i triptastične “Menopause Man”, do yacht-rock sentiša “Can’t Hear my Eyes”, ovaj album je naprosto pun poslastica za muzičke nerdove. Nadam se da na slijedeću porciju neću čekati dugo. (NŠ)

=46. Avey Tare – Down There
[200 bodova / 1 glas]
“Down There” je prvi solo album Aveyja Tarea: ljubitelji Animal Collectivea mogu pretpostaviti šta da očekuju, a verojatno će se jedino njima i svideti. Avey je i tih i glasan, slomljenog srca, uznemiren, njegova melankolija putuje do vas kroz vodu, vazduh vaše sobe natopljen je sećanjima na gubitke, ali i mehurićima koji vas umiruju. Noću sanjate da vam se smeje hijeroglif, s jutra krijete da biste zaplakali od sreće. (MM)

=46. The Clientele – Minotaur
[200 bodova / 1 glas]
“Bonfires on the Heath” sam manje-više preskočio jer mi u datom trenutku nije bilo jasno čemu još više potpuno istoga, ali je “God Save…” ostao saundtrekom gotovo svih lijepih (sretnih i tužnih) dana u domaćinstvu Sokoj, što je samo prisnaženo kad mu se (domaćinstvu, ne albumu) priključio i popularni indi-basist Laola (u daljnjem tekstu cimer, bar dok se ne snađe, jebiga). Izlazak “Minotaura”, tako, jedva da sam registrirao, krajičkom oka sam negdje pročitao neke Alasdairove ispovjedi kako s bendom više ne može napredovati i kako ga namjerava raspustiti i snimati filmsku glazbu pod utjecajem flamenca (okret očima), a onda sam jednog dana kad je trebalo radit Gorilinu godišnju glazbenu gozbu rekao Matiji, jebote, jel imaš onaj Klajentel koji je izašao početkom godine, nema ga više nigdje za skinut, on je rekao “Minotaur? Kak ne, super je…”, spržio mi audio CD, ja došao doma, stavio u plejer i začuo “I dreamed last night that I was young but life has passed me by…” i magija se istog časa vratila, znao sam da je to to, ak me neko pita koji mi je album godine – album godine, ak me neko pita koji bend najviše volim i razumijem, ili koji me bend najviše voli i razumije, to je Clientele, jebiga, odrasli smo skupa i šta ću se sad zajebavat tu s nekakvim klincima. Ne bih ga sad razmatrao pjesmu po pjesmu (samo bih šaudautno za “Paula Verlainea”, nasmijao se nad trenutkom kad glasan gitarski uvod u “Gerry” – bend pokušava napredovati! – bude nastavljen kao najnormalnija mekartnijevska stvar od Clientelea, i protrnuo pred nekim dalekim danom u budućnosti kad će mi riječi zbog kojih slušam album biti “I’ve been loving you for so long, I’m just a shell of myself”, što možda nisu jako duboke riječi, ali su taman toliko duboke koliko i riječi onih dijelova pjesama Elvisa Prislija ili Vlade Kalembera s kojima se identificiram), nego bih samo svima još jednom skrenuo pažnju da Clientele pjevaju o lijepim stvarima (sretnim i tužnim), iz lijepog ugla (sretnog i tužnog), lijepim glasom, lijepim melodijama i lijepim – uvijek istim zato što su lijepi – aranžmanima, ali osnova moje poruke je ustvari da bi svijet bio idealno mjesto za život kad bi to osjećali baš svi. Svi bi se samo barili i držali za ruke i razgovarali i razumjeli se i gledali zvijezde i osjećali vjetar u kolektivnoj ekstazi, ne bi bilo ratova, politike, vojske, hrvata, srba, televizije, interneta, korporacija, selebritija, ni nikakvih sranja. Svijet bismo slagali od svjetlucanja planktona, ugodne topline u obrazima od druge čaše crnog vina uz razgovor o umjetnosti u svijećama osvjetljenom restoranu, raskošno ilustriranih knjiga o incestu, nježnog prebiranja po bradavicama, nenametljivih violinskih motiva… Ček jel ima ovdje uopće violine? Nema veze, samo sam još htio dodati nešto krajnje praktično: baš je sramota što su nam beživotni i dosadni National nacionalni bend, a prpošni i zavodljivi Clientele nisu ni prismrdili lokalnim terasama. (P.S. U par dana između pisanja i slanja ovih riječi, kod susjeda sam Nikše prvi put u životu vidio spot od Clientelea i skužio da je lik žešće ružan. Što je jako smiješno s obzirom na količinu riječi “lijepo” koju sam upotrijebio, ali i poučno zar ne. Ovako lijepo pjevati o najtananijim ljudskim osjećajima može samo netko kome je to jedina šansa u životu da ih zaista doživi… Ili izvucite neki manje brutalan zaključak tipa “istinska ljepota je iznutra, a lijepi ljudi previše toga dobivaju na ljepotu pa nauče bit đubrad”. Ili “nesreća je put do sreće”. Štajaznam.) (JV)

=46. Kvelertak – Kvelertak
[200 bodova / 1 glas]
Riječima besmrtne babe iz Globalnog Sijela (no pun intended, pokojni Joško Martinoviće): đubre je jako žestoko. Bilo bi lijepo da ova fraza zamijeni ostale klišeje kojima se koristi kritika žanrova koje je Kvelertak upravo učinio boljima (“It fucking rocks/slays/kills/owns”, i ne zaboravimo metal-favorit – “It’s br00tal”)! Govoreći o kritici – šteta je što Kvelertak neće dobiti kul-etiketu za svoj mikrožanr, zaslužuju u najmanju ruku nešto što zvuči fenomenalno kao “funeral doom” pripisan fincima Skepticism. Kvelertakov žanr na papiru zvuči kao nešto milion puta odsvirano a zovemo ga black’n'roll… Ali to nije TAJ black’n'roll (proto-black rifovi odsvirani preko Motorhead D-beata). Stadionski black? Cradle of Filth i Children of Bodom sa svojim mlohavim, plastičnim preset-metalom – zbog kojeg Fenriz loše spava a Burzum prečesto snima – pune stadionske headlining-slotove već jako dugo. Čini se da su obje opcije ispucane prerano, a Thorovog mi čekića – i u prazno, jer Kvelertak mješaju upravo stadionski rock’n'roll sa naslijeđenim Trv Norwegian Black Metalom. Slušajući nekoliko sekundi prvog rifa na otvaranju albuma (“Ulvetid”) pomislili biste da se radi o nekakvom Social Distortionu da se već u sljedećem trenu na vas ne sruči Carpathian Forrest blast-beat u svoj svojoj church-burning snazi. “Blodtorst” počinje u najboljoj Turbonegro-maniri koju prekine Thin Lizzy-rif, #EPIC poput Konanove erekcije, na koji se nastavlja hawkwindovski huk, i sve to prije refrena! Kvelertak naprosto nemaju inhibicija, uzet će sve što rastura; vjerovatno su mnogi prije njih imali sličnih ideja, ali su u jednom trenutku pomislili da bi to možda ipak bilo previše (za fanove Dr. Whoa citiraću Jacka Harknessa koji kaže: „Who looks at a screwdriver and thinks, ‘Ooh, this could be more sonic’?” Well, these guys do). Ono što čini ovaj album fenomenalnim su dvije stvari: Kvelertak su uspjeli napraviti skoro pa pop-formu od duhom sličnih ali muzički izoliranih žanrova (zbog čega se uz njih često spomenu i Šveđani Refused), i snimili su all-killer-no-filler ploču sa nepogrešivim osjećajem za slijed pjesama. Gledajući ih uživo pomislio sam: sljedeći put kad ih budem gledao, platit ću znatno više da bih stajao znatno dalje od stagea. Đubre je žestoko. Ti si mlad, tebi krv može pregoriti. U đubretu. (GP)

=46. Razni izvođači – Treme OST
[200 bodova / 1 glas]
Dok u “The Wireu” Baltimore tone, u “Tremeu” New Orleans drži glavu iznad vode. Ponešto zbog prkosa onima koji su ih zaboravili, ponešto zbog same lokalne, ponajprije muzičke, kulture. Slušali CD-soundtrack ili verziju s neta (koja sadrži gotovo tristo pjesama i pokriva cijelu prvu sezonu serije), imat ćete susret s jednom od najboljih kompilacija svih vremena. Won’t bow, don’t know how. (ŽK)

(pisali: Nikola Šprljan, Matilda Maloku, Josip Visković, Goran Pećanac, Željko Krešić)

Na pomolu: GORILINI NAJ-ALBUMI 2010.

Očekivao sam da će ova rabota okupiti jedva dvadesetak ljudi, ako ne i manje – tako da sam jako sretan s time što je na kraju glasao čak 31 čovjek! A ti čovjekovi su: Nikola Adžaga, Andrej Arnerić, Bilanda Ban, Matko Botić, Neven Fitnić, Mirza Gazibegović, Velimir Grgić, Rea Hadžiosmanović, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Tonći Kožul, Željko Krešić, Zoran Lazić, Matilda Maloku, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ozren Milat, Vatroslav Miloš, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Martin Pervan, Nikola Pezić, Ante Prtenjača, Bruno Pušić, Dražen Smaranduj, Bojan Stilin, Jelena Svilar, Danijela Šašo, Andrija Škare, Nikola Šprljan i Josip Visković.

Glavna stvar koju sam htio postići s novim sistemom glasanja je da lista ne bude ista kao i sve druge – i mislim da je upalilo! Naravno da ćete u topu 50 naići na sve uobičajene sumnjivce s inih lista naj albuma 2010, ali ima i dosta iznenađenja, a ni sumnjivci nisu uvijek na pozicijama na kojima biste ih očekivali!

Hvala svima koji su glasali, i još dodatno hvala svima koji su pisali crtice!!! Hvala i Potlisti na supportu.

Odbrojavanje kreće sutra, svaki dan po pet komada, a paralelno s time ću svakih par dana izlistavati i albume koji nisu uspjeli upasti u top 50.

Eto, čitamo se jako, jako skoro, i zamolio bih još samo da do samog kraja izlistavanja ne spominjete koliko ste čemu dali bodova – bit će prilike za to u posebnom postu na kraju svega!

U SRIJEDU

Odbrojavanje Gorilinih top 50 naj albuma 2010. počinje u srijedu.

(Dosta sam zadovoljan s rezultatima, zanimljiva je lista!)

JOŠ stignete glasati!!!

Večeras će se zbrajati bodovi za Gorilin izbor najboljih albuma 2010. – tako da, ako stignete poslati svoju listu do večeras (pričamo o utorku, jel) ona će definitivno ići u “bubanj”!!! Dosad je glasalo 27 ljudi, što je brojka koja je nadmašila sva moja očekivanja – a možda se mogu nadmašiti i još malčice, pa ajmo ljudi, glasajte ako ste htjeli glasati a iz ovog ili onog razloga još niste!

ZA PRIMITI NA ZNANJE

Imate još samo tri dva jedan dan da pošaljete svoje glasove za Gorilin izbor najboljih albuma 2010! Dosad je glasalo 10 13 19 ljudi. (Ponavljam: SVI možete glasati, nije važno koliko ste albuma iz 2010. čuli, važno je samo da možete nabrojiti barem pet njih koje biste voljeli vidjeti na konačnoj listi, eto, to je to a sad GLASAJTE mili moji!!!)

Svi, svi, SVI ste pozvani da glasate za… GORILIN IZBOR NAJBOLJIH ALBUMA 2010!!!!!

Eto, da probamo i to! Ukratko:

1) na vama je da glasate za vama osobno najdraže albume koji su premijerno izašli u 2010.!

2) možete glasati za najmanje pet, a najviše dvadeset albuma

3) ovaj put imamo drugačiji princip glasanja nego inače: ne šaljete rangirane liste, nego na albume na svojoj listi raspoređujete fond od 1000 bodova! Dakle, ako npr. glasate za 10 albuma – to u praksi znači da možete svakom od njih dati po 100 bodova, ili možete dati jednom 991 bodova a svim drugima po jedan bod, ili možete recimo dati jednom 240, pa drugom 173 ili koliko god, i tako dalje… Glavno je da ukupan zbroj bodova na vašoj listi bude 1000, a kako ćete rasporediti bodove – to je vaša stvar!

4) Liste šaljite na djevojke et yahoo točka com

5) Rok za slanje lista je ponedjeljak 31. 1. 2011. – što će ga reći, imate tjedan dana da mi pošaljete svoje liste

6) Ako ste voljni sudjelovati u pisanju crtica za albume koji se budu plasirali u konačni top 50 – javite mi se u komentarima, svaka pomoć je dobrodošla!

Što bih još napomenuo:

- nemojte odustajati ako mislite da niste poslušali dovoljno albuma iz 2010! ako možete nabrojati barem pet albuma iz 2010. koje biste rado vidjeli na konačnoj listi – želim da se čuje i vaš glas!

- nemojte se opterećivati time što još niste stigli preslušati ove ili one albume… što ste čuli – čuli ste, glasajte za ono što vam je najbolje od toga što ste stigli čuti i to je to

- osim što mi se čini kao nešto što bi moglo biti zabavno, sistem s raspodjelom bodova je nešto za što se nadam da će namamiti i ljude koji slušaju neku lijevu muziku koju malo tko drugi sluša, jer s ovakvim sistemom svatko može progurati pokojeg od svojih favorita ma koliko god bili opskurni… ozbiljno, apeliram na svakoga tko je iole zaintrigiran da mi pošalje svoju listu – što konačni poredak bude šareniji, tim bolje!

-  pošto ovo nije neki grandiozni turbo-mega-važni izbor, ni crtice ne moraju nužno biti takve… tako da vas ne obeshrabri to koliko su se ljudi dosad u ovim izborima znali raspisati: sve što se se ovaj put traži su 3-4 rečenice za svaki album, a sve iznad toga je čisto opcionalno!

Ako nešto nije jasno, pitajte pa ću pojasniti. Neka igre otpočnu!