Pismohrana autora

Especia – Midnight Confusion (2013)

Srpanj 3, 2014

especiaa

Legenda (čitaj: ljudi koji se bolje kuže u jpop od mene) kaže da su fanovi japanskih idol-grupa – ili barem nekih od njih, nemam pojma? – primarno stariji muškarci, na što se ovaj spot otvoreno referira i zbog čega se… errrr… ne osjećam baš najlagodnije? Mislim, daleko je to od npr creepy uvaljivanja AKB48 i sve ali, štajaznam, kad mlade cure pjevaju neku veselu mladenačku muziku prirodno mi je stanje stvari da je to namijenjeno mladim ljudima i da oni to prvenstveno konzumiraju a ja pristojno cupkam sa strane i ne ulijećem na tulum na kojem mi nije mjesto ali ga podržavam i neprirodno mi je kad se mene i druge poput mene zove na takav tulum, kad imam dojam da se samo nas zove na tulum, kad sam takvoj muzici target, i dok popularnije idol-grupe i izvođači imaju širok generacijski raspon fanova Especia ima toliko malo viewsa na youtubeu da se ne mogu ni praviti da ovo sluša itko osim mene i drugih Tonća Kožula po Japanu i svijetu. :\ I što nisu bar mogli naći nekog manje uber-šmokljanskog tipa da nas predstavlja u spotu? Pa ne izgledam baš tako, majku mu! PA ČAK NI S NAOČALAMA! :) Što sve, naravno, ne mijenja na činjenici da je “Gusto” album godine (šteta što na youtubeu nema skoro nijedne od ‘LAGANO, LAGANO LIVES!’ numera za šerat, ima ih par koje su boooooožanstvene) i da mu je jedna od rijetkih mana ta da umjesto bezgrešne singl-verzije “Midnight Confusion” ima simpa ali inferioran remiks-omaž Peteu Watermanu.

Especia – No1 Sweeper

Srpanj 2, 2014

especia1

Nakon što sam proveo većinu svog odraslog života bivajući nezainteresiran za jpop, blago iritiran jpopom, iscrpljen pokušajima slušanja jpopa čak i u manjim dozama – sad mi odjednom skroz paše! Kako, zašto? Tko će ga znati – forget it, it’s a mystery, rekla bi Lisa Germano! (Zašto sam se baš sad odjednom sjetio Lise Germano?!? FORGET IT, IT’S A MYSTERY!) Primarno područje interesa su mi idol-grupe, kojih je toliko puno da se redovito pokušavaju izdvojiti od konkurencije s nekom štosnom začkoljicom kao recimo da sve članice grupe sviraju zračnu gitaru ili nose hokejaške maske ili se, u slučaju Especije, furaju na opskuran internetski trend poput vaporwavea. No uglavnom samo vizualno – kad se zanjišu ka devedesetima to češće budu acid-jazzerske devedesete negoli vapor-friendly devedesete, prominentnom saksofonu unatoč (wow, doživio sam da je saks opet postao cool! STAR SAM ČOVJEK!), a dosta se i navodno referiraju na japanski žanr popa osamdesetih zvan city pop koji nikad nisam slušao ali mi po opisima djeluje ko neka Hall & Oates šema, dakle svi sastojci za užiće su tu i jedino što ispravnu osobu s ukusom može zaustaviti na putu do nirvane su poslovično traljavi vokali (Japan je Japan jbg a kod idol-grupa oduvijek vrijedi ‘jedva kompetentno pjevanje = umiljato & girl-next-door slatko’) – jest da je veeeeeeelika stepenica za preskočiti ali ako možete, onda ćete i vi možda uživati u jednom od singlova mi godine! (I jel se još kome možda čini iz nekih dijelova – posebno onoga prije refrena – kao da je netko od uključenih slušao ponešto HAIM?)

Secondcity & Tyler Rowe – I Enter

Srpanj 2, 2014

dirtybird-bbq

Mogao bih štošta napisati o 2:31 na Rinse FM-u ali mislim da doslovno nikoga tko ovo čita ne bi zanimalo pa samo ukratko: radijska emisija na manje-više tjednoj bazi, muziku vrte rezidenti istoimene večeri u Birminghamu – house & bass heroji Tom Shorterz i Cause & Affect (ilitiga Chris Lorenzo i Kane), u odnosu na prosječnu underground house emisiju repertoar se iznimno sporo apdejta ali to mi se i sviđa jer imam osjećaj kao da slušam hit-paradu iz nekog uzbudljivijeg alternativnog univerzuma, onog u kojem je “I Enter” barem podjednako velik ovogodišnji anthem Dirtybirda kao i Shiba Sanov “Okay”, mnogo mnogo MNOGO <3 <3 <3 za 2:31.

Hot Natured – Benediction (Lxury Remix)

Srpanj 1, 2014

lxury

UK garage je opet u modi uvelike zahvaljujući Disclosure i s te strane bi se uz manje ili više labave kriterije za većinu vrućih neo-UKG imena bilo kojeg tipa mogao prilijepiti prefiks ‘post-Disclosure’, ali ako bi išli po manje labavim kriterijima onda mislim da ne bi istinski pristajao ni onima koji rade garažni 90s throwback house (vidi: engleski nacionalni #1 svakog drugog tjedna, praktički), niti onima koji su čvrsto ukorijenjeni u scenu i tradiciju (Chris Lorenzo, Hannah Wants, Preditah, Hybrid Theory…) te djeluju kao da se post-grime ‘zastranjenja’ garaže (dubstep, future garage) nikada nisu ni dogodila – nego samo onima koji su stasali upravo uz ta iz trenutne perspektive kronično dorky zastranjenja te ih na ovaj ili onaj način, manje ili više suptilan ali uvijek suptilan, uklapaju u aktualnu kulersku neo-UKG matricu. Osvrnut ću se tokom ljeta na vjerojatno nekoliko takvih imena koja se probijaju preko youtube-kanala poput Eton Messyja i SubSoula, a prvi na redu je Lxury – post-Disclosure, fantasy RPG edicija – ima nekoliko esencijalnih stvari (“Never Love”, “We Do”, “J.A.W.S”…) ali ako ćete poslušati samo jednu neka to bude njegov očaravajući remiks “Benediction”.

Ronika – Rough n Soothe

Lipanj 29, 2014

ronika

Oke, vako ćemo: od danas pa do kraja kolovoza svakog dana osim vikendom napišem nešto o jednoj od stvari koje su mi u hevi rotaciji ovog ljeta; pošto i dalje uglavnom slušam manje-više isključivo novu muziku skoro sve će biti od ove godine, a za one koje nisu će biti naglašeno u zagradi uz naslov! Za početak – jedna sa “Selectadisca”, albuma na kojem su skupljene stvari koje je Ronika mic po mic izdavala kroz protekle tri godine plus nekoliko novih, žena je iz Nottinghama i jedna je od onih što trenutno prekapaju po zadnjim komadićima ostavštine osamdesetih koje se nekako i nakon svega još uvijek nije stiglo izorati nekoliko puta uzduž i poprijeko (freestyle i srodan mu pop kasnih osamdesetih, u ovom slučaju), cijeli album je dosta sjajan a “Rough n Soothe” ponajviše.

Napisah par tekstova za Vox Feminae!

Lipanj 1, 2014

friendzoned

Ja drolja, ti drolja, mi drolje – pazi pedofil!

Al’ ako mi ne daš, ne dam ni ja tebi… pravo na život

Pozdrav iz komesarijata!

Travanj 30, 2014

truth

HOUSE MUZIKANAJBOLJA MUZIKA

sve druge muzike mogu samo da ga duvaju

(isto vrijedi i za house od prošle godine)

truth2

P.S. Shift K3y je BOG

P.P.S. moj novi house & bass miks!

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, gornji dom

Travanj 17, 2014

06-sleep_tight

6. Mientras Duermes (2011)
Eto recimo jedna pozitivna strana gledanja malo filmova, naletiš na psihološki triler skroz iz perspektive negativca i ne sumnjaš da ima takvih i više nego što slutiš ali si isto nekako rijetko nalijetao na njih pa ti jedan takav bude osvježenje! Netko bi možda mogao reći da za psihološki triler možda fali poniranja u psihu (barem) glavnog lika ali mislim da to ovdje nije problem, npr suptilne naznake mother issuesa su dovoljne i mislim da se s otkrivanjem više detalja iz njegove prošlosti ne bi bogznašto dobilo, jer ono što je najbitnije je njegov meisterwerk i to kako će taj meisterwerk u konačnici utjecati na psihičku (ne)blagodat njega i njegove žrtve, i kraj u tom pogledu ostavlja dosta zanimljivog materijala za razmišljanje.

05-veronica_mars

5. Veronica Mars (2014)
Ok, prije svega za one koji ne znaju, ako takvih još ima: “Veronica Mars” je jedna od najboljih serija proteklog desetljeća, ako niste gledali neka vas ne odvrati to što je o srednjoškolskoj (a kasnije i studentskoj) detektivki, serija je definitivno više za odrasle nego za tinejdžere i jako je pametna i zabavna i rječju klasik! Elem, također za one koji ne znaju: serija je nakon tri sezone bila otkazana zbog slabe gledanosti (pa makar je i ta gledanost zapravo bila dosta solidna za matični kanal al dobro, nemojmo sad ulaziti u to…) da bi potom nekoliko godina kasnije zahvaljujući donacijama fanova bilo skupljeno nekoliko milijuna dolara za snimanje filma! Uvidi u živote tuceta bitnijih likova desetak godina kasnije + komprimiranje story arca prosječne sezone u 100 minuta urodili su dinamičnim i gustim filmom (za vrijeme okršaja s ubojicom imao sam dojam kao da su od scene s godišnjicom mature prošli eoni a ne pukih pola sata!) za koji vjerujem da bi trebao biti fora čak i ljudima koji nisu gledali seriju, iako će takvi vjerojatno teško uspijevati dokučiti zašto bi Logan trebao biti toliki big deal u veroniverzumu pošto je ovdje nažalost ispao dosta bezveznjikav i nikakav… No to je jedina zamjerka jer sve ostalo zbog čega sam obožavao seriju je i u filmu, nemam pojma kad me zadnji put neki film ovoliko oraspoložio, odjavna špica – osmijeh od uha do uha!

04-behind_the_candelabra

4. Behind the Candelabra (2013)
Ne znam praktički ništa o Liberaceu i volio bih saznati više od onoga što nude svjedočanstva momka koji je na pet godina prohujao kroz njegov život i od toga napravio karijeru – preferirao bih film s više Liberacea i manje Scotta Thorsona, ukratko – ali i ovako je bilo gušt za gledati, Michael Douglas rastura.

03-youre_next

3. You’re Next (2013)
Nije da sam potpuno protiv mainstream horora – “Slagalica strave” mi je, na kraju krajeva, jedna od najdražih ovomilenijalnih franšiza općenito – ali najčešće ipak preferiram horore lijevo od mainstreama, gledajući svisoka sa svoje kule od krvave slonovače na điđemiđe uz koje se plebs voli strašiti (navodno “Paranormal Activity” nije loš? Navodno?)… no ne i ovaj put! Iako nije tako ekstravagantan kao “Cabin in the Woods” niti tako smart-ass kao “Scream”, “You’re Next” je dio iste mini-tradicije entuzijastičnog subvertiranja horora za široke mase (u ovom slučaju s dosta crnog humora) a s navedena dva dijeli i to što je fun fun FUN – baš šteta što ga nisam gledao u kinu uz kokice i sve!!! Tako da, eto, jedan horor koji bi preporučio i normcore ekipi kojoj bi mi bilo neugodno uvaljivati neke tamo čudačke martyrse i dans ma peauove i šta već.

02-dans_ma_peau

2. Dans ma peau (2002)
Ne znam čemu rasprave da je li ovo horor ili nije kad wiki lijepo kaže (i zasigurno ne samo wiki?): “Body horror, biological horror, organic horror or venereal horror is horror fiction in which the horror is principally derived from the graphic destruction or degeneration of the body.[1] Such works may deal with disease, decay, parasitism, mutilation, or mutation.” A i na kraju krajeva ‘horror’ je u prijevodu – UŽAS, ne? A “Dans ma peau” mi je priskrbio neusporedivo više užasa i grčenja od kojekakvih šašarija s letećim vampirima i neočešljanim zombijima što su kao nominalno ‘horori’! Ono, jako jako rijetko mi se dogodi da moram prikrivati oči zbog filma a ovdje je bila jedna scena koja mi je bila baš ono skroz ‘jooooooj, nemoj to, nemoj samo TO raditi ženo pobogu molim te!!’ tako da, in my book – horor-horor, da veći ne može biti. I iznimno je zanimljiv za jedan film u kojem se skoro ništa ne ‘događa’!

01-snowtown_murders

1. The Snowtown Murders (2011)
Iznimno ružan i neugodan film o ljudima na dnu društva i onome na što mogu pristati kad u njihove živote uđe jedan karizmatičan psihopat, i nije neka proizvoljna meditacija na tu temu nego je zasnovan na stvarnim događajima, štoviše jednom od najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava u australskoj povijesti. Strogo žanrovski gledano nije horor – ali kao i da je. (P.S. gledanje bez titlova nije preporučljivo, Australci su zajebani!)

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, donji dom

Travanj 12, 2014

Jedna od novogodišnjih odluka mi je bila i da ću gledati po jedan film tjedno – evo što sam sve gledao u prva tri mjeseca 2014. (SPOILER ALERT: uglavnom horore), nijedan mi nije bio loš ali neki su mi naravno bili bolji od drugih, neki čak i puno bolji! Pa krenimo, od najmanje nelošeg prema najboljem…

12-livide

12. Livide (2011)
Od svih opskurnih aktivnosti na fejsu na najviše ponižavajući neodaziv naiđem kad molim horor preporuke, imao sam već tri-četiri takva crickets & tumbleweeds iskustva i ne ponovilo se, odsad samo – da parafraziram Freddyja Mercuryja – burnin’ horror dvd’s on my own!!! Ovo je drugi film od ona dva Francuza što su napravili dosta dobar klaustro-hororac “A l’interieur”, ovaj je puno ambiciozniji i vizualno neusporedivo atraktivniji ali je i veći čušpajz: što se radnje tiče film kao da stalno poručuje ‘gle NEMOJTE previše razmišljati o tome, ok?!’, i popriličan je nesrazmjer između duuuuugog sporovoznog uvoda te zadnjih pola sata u koje autori kao da su mahnito i nasumično (čemu one tri balerine u labosu pobogu?) natrpali ideje za nekoliko različitih horora, previše svega i svačega ali šta jest jest, nije nezanimljivo.

HER

11. Her (2013)
Kao film koji želi REĆI nešto VAŽNO o ljudima i TEHNOLOGIJI i nije baš da se nešto ubija od pameti – štoviše u tom je pogledu dosta površan i glup (‘ljudi ne budite smartphone zombiji, ugasite kompjutere i družite se jedni s drugima!!’ SMH x 1000) (+ “obrat” nema… skoro nikakvog smisla?) – ali je kao film o jednom emocionalnom retardu dosta dobar, ili barem jest ako se krene od toga da za glavnog lika ne bi trebalo imati skoro nimalo simpatija i razumijevanja (osim na nekoj najbazičnijoj ‘lik je u kurcu i počinje davati neke otužno slabašne ali ipak kakve-takve naznake da je na putu da dođe na put da pokuša biti barem malo manje u kurcu’ razini) (a i tu brate nije daleko dogurao, finalno pismo je basic as shit i stvarno ga ne predstavlja u ništa boljem svjetlu nego u prethodna dva sata), scenarij nije antologijski ali sve ostalo je na mjestu, baš dobro izrežiran i složen film, čak i mrzovoljno moram priznati da je score mojih najvećih neprijatelja Arcade Fire jako efektan!

10-kill_list

10. Kill List (2011)
Ljubitelje engleskog serijala “Utopia” bi moglo zanimati da ovdje glavnu ulogu ima onaj njihov ubojica s problemima s disanjem! Ovdje diše sasvim normalno, hvala na pitanju – barem doslovno, ako ne već u prenesenom značenju – što ne znači naravno da nema nekih drugih problema, mislim znate kako je to s ljudima u filmovima, uvijek neki problemi :-) Film počne kao triler, oko dvadesete minute dade naznaku da bi mogao postati nešto drugo, naznake se nastavljaju gomilati, da bi u zadnjih pola sata skroz skrenuo u to nešto drugo – ako eventualno želite pogledati film u tabula rasa modu (najbolji mod za gledanje filmova naravno!) prestanite čitati – foršpan se truditi sakriti taj zaokret koliko god može (“the best british GENRE film in years”!) ali do kraja foršpana mislim da bi svakom iole iskusnijem gledatelju trebalo biti jasno o kojem je žanru riječ ;-) “Kill List” je najbolji prvih sat vremena dok je većinom životno sirov film o plaćenim ubojicama, a kad okrene ploču to čini s oke ali pomalo razočaravajućim ulaskom na teritorij jednog kultnog brit horora koji malo miriše na bezidejnost… i jest lijepo tempirano poniranje u ludilo, nagli kraj bez ikakvih konkretnijih odgovora u tom pogledu sam po sebi jest zadovoljavajući (horor je jedan od žanrova kod kojih najlakše toleriram eliptičnost, dapače), problem je jedino što je klimaks JAAAAAAAKO sličan klimaksu jednog od notornijih horora zadnjih nekoliko godina tako da sam odjavnu špicu dočekao u frustrirajućem adrenalin+flah modu.

09-calvaire

9. Calvaire (2004)
Kad ti se pokvari kombi usred duge vožnje i završiš negdje Bogu iza nogu, mogu ti se dogoditi samo dvije stvari: ili ćeš naletiti na Katherine Heigl koja je karijerna radoholičarka koja je u nasljedstvo od pokojnog oca dobila zabačenu farmu tikvi i došla je samo viditi kako da je sruši i tu izgradi poslovni centar i nevoljko ti na noć pruži smještaj i potpune ste suprotnosti ali nakon 80 minuta igre mačke i miša se ipak vjenčate i Katherine odjebe grad i karijeru i zajedno uzgajate tikve i živite sretno do kraja života – ili ćeš naletiti na RETARDIRANE REDNECK PSIHOPATE!!! Ilitiga u ovako belgijskom izdanju retardirane ROUGENECQ psihopate! I gle, u glavnoj ulozi ni pet ni šest nego tip koji je glumio glavnu sporednu mušku ulogu u “Dans ma peau” (… o kojem više u gornjem domu ove liste – op.ur)! Taj jadnik samo ide iz kalvarije u kalvariju: prvo eto u “Dansu” imao curu ovisnicu, pa sad mrzovoljno odbija žene i stare i mlade, pa onda nakon kvara kombija Bogu iza nogu umjesto kod Katherine Heigl završi kod nekog čudaka koji ga brutalno smara i prije nego što krene nasilje, a kad krene nasilje… pa, kreće standardna špranca ovakvih horor-‘Deliverance’ dealova (film stvarno ne bježi od američkih žanrovskih korijena – mislim ono, jedan lik u jednom trenutku skonča u živom blatu. USRED BELGIJE!): znaš da će biti i psihološkog i fizičkog mučenja (koje je iznenađujuće umjereno, što mi je ok – ako danas svi kad rade ovakve stvari kažu ‘ma kad je bal, nek je BAL!’, zna lako biti snažnije ako umjesto bala napraviš razmjerno lowkey mrgodnu čajanku!), znaš da će biti barem jednog neuspješnog pokušaja bijega, znaš da će biti mrtvih, itd, i sve skupa se razvijalo na… meni ne pretjerano zanimljiv način? Ali film kao film je jako dobro skockan i jedan je od onih koji su definitivno bolji nakon što su mi odležali u glavi nego što su mi bili dok sam ih gledao, a od scena moram istaknuti onu u gostioni s klavirom, kad se film bio pretvorio u parodiju samog sebe – da bi se onda unutar iste scene promptno vratio na svoje dementne creepy noge, e to je bila majstorija!

08-open_grave

8. Open Grave (2013)
Tip se budi u jami punoj leševa, ne zna tko je, ne sjeća se ni kako je tu završio niti ičeg drugog, a kad se iskobelja naiđe na zdanje u kojem je nekoliko ljudi koji su se tamo probudili također s potpunim gubitkom pamćenja, dakle zaplet je tipa ‘uuuu što bi ovo gledao samo da znam da išta valja, bože neka mi bar NETKO kaže da valja’ pa evo da ja kažem – valja! Jest da je gluma konstantan podsjetnik da se gleda film B-lige i da bih volio da razriješenje misterije ne spada pod jedan od najpopularnijih ergo najisfuranijih horor-obrazaca ali misterija je dok traje dosta zanimljiva, sve skupa je dosta pametno složeno, kraj je jako efektan i kamo sreće da je sva B-liga na ovoj razini.

07-ginger_snaps

7. Ginger Snaps (2000)
Tko mi god preporuči neki film, neka ne misli razočarano da sam nonšalantno stavio na ignore ako ne pogledam odmah – ovo mi je recimo jedan prijatelj preporučio još prije nekoliko godina!!! Mislim ono, tinejdžeri i vukodlaci, pa kome se to da gledati (osim tinejdžera) (i eventualno vukodlaka)?! Ali naposlijetku sam se ipak uspio natjerati – i nisam nimalo zažalio. I kužim zašto se ne slavi kao klasik horora (stvarno nije da je nešto skeri), ali ne kužim zašto se ne spominje češće u kanonima tinejdžerskih filmova? Jer u tom pogledu je baš iznenađujuće pametan i zabavan.

Gorilini naj albumi 2013: #5-#1

Veljača 6, 2014

05-off_with_their_heads

5. Off with Their Heads – Home
[650 bodova / 2 glasa]
Život je sranje a onda umreš. To bi ukratko bila filozofija kojom se vodi Ryan Young. Nitko nije sposoban učiniti depresiju toliko privlačnom, čak ni najveća plačipička indie scene Matt Berninger. Dapače kada bi trebao raditi usporedbe Off With their Heads zvuče kao National koji su vino zamijenili lošom pivom, a nježne melodije glasnim distorzivnim gitarama. Novi album nastavlja točno tamo di je “In Desolation” stao. Produkcija je sve kvalitetnija, tekstovi su sve mračniji, a pjesme sve bolje. Vjerujem da će dijelu purista smetati što bend više ne zvuči kao da su snimanje odradili u podrumu pored kojeg prolazi podzemna željeznica a još su se drznuli naučiti svirati vise od četiri akorda (jedna pjesme čak sadrži i solo na gitari). Na trenutke fale neurotične pjesme s ranijih albuma, ali u globalu gledano ovo je njihov najbolji album, te prvi put djeluje kao cjelina, a ne skupina nasumičnih pjesama. Tematika koja se proteže kroz cijeli album je pronalazak i svrha doma, a nju obrađuju tako da čovjek jednostavno poželi postati beskućnik. (MM)

04-volcano_choir

4. Volcano Choir – Repave
[690 bodova / 3 glasa]
Percepcija da se radi o projektu a ne o autonomnom bendu ipak je presudila i ovom albumu. Malokad je album nekog projekta prošao bolje od albuma popularnog matičnog benda neke od privremeno okupljenih faca. No više je nego jasno da je “Repave” puno konkretnije izdanje od prvijenca “Unmapne” i da među opsesivnim fanovima Bon Ivera postoje i oni koji Volcano Choir nakon drugog albuma više ne mogu smatrati samo usputnom stanicom na kojoj Justin Vernon pije pivo s dragim drugovima u kobili sa studiom i instrumentima, odnosno siguran sam da postoje i oni kojima je to izdanje priraslo srcu više nego posljednji album od Bon Ivera. I “Bon Iver Bon Iver” i “Repave” spajaju svu silu dijelova koji na kraju uspijevaju zvučati kao orkestrirani kolaži, ali ovaj drugi ipak zvuči puno izravnije i prirodnije. Ne može se baš reći da se bend uspio približiti pop formi i da je Justin odustao od kodiranja svojih pjesama, ali emocije su ovdje opipljivije i stvarnije. Album koji nam istovremeno poručuje da su prekidi ljubavnih veza teški, ali i da su pomalo precijenjeni. Pjesme za one koji iz propalih veza izlaze uzdignute glave. Što ne znači da na albumu izostaju ljubavne jadi i njihove nezacijeljene rane. Štoviše, emocionalna slika je puno kompleksnija. “Repave” slavi ranjivost, ali joj ne dopušta da nadvlada. Bez obzira na iskreno cmoljenje Bukowskog. Album za rastanke,  ali i za početke nekih novih priča. Ne baš zimski, a još manje ljetni. Uvijek negdje između. (DS)

03-haim

3. HAIM – Days Are Gone
[729 bodova / 6 glasova]
Teško da bi se album “Days are Gone” djevojaka iz Haima mogao nazvati glazbom za sredovječne tete koje do nove muzike dolaze tako da puste Last.fm, koji im onda na temelju postojeće glazbene biblioteke odabere što će sljedeće slušati, ali eto – u mojem je slučaju upravo tako ispalo. Haim su mi se nakačile kao sezonska viroza, samo što su mi se u ušima zadržale bitno dulje od takvih virusa. Nije to zapravo ni tako jako čudno jer ove cure – iako uz njihove pjesme na koncertima i tulumima đipa mlađa generacija – imaju taj ‘hook’ za koji će se uhvatiti i oni koji, kao ja, češće nego što je to uputno novu glazbu zavole po načelu ‘ovo me podsjeća na nešto što sam slušala i snimala na kazete osamdeset osme s Radija Gornja Vukojebina’.

Da stvar bude čudnija, ono što kod sestara iz grupe Haim čujem kao utjecaj davnih dana, u doba vlastite mladosti nisam baš pretjerano slušala. Svi živi po kritikama spominju Stevie Nicks (koju sam slušala, ono, nikad-pa-ni –onda), a meni je, recimo, u nekoliko navrata (npr. uz pjesmu “The Wire”) na pamet pao Phil Collins, a na trenutke (“Forever”) i Peter Gabriel. Prvi mi je u mladosti bio ljigav i dosadan, drugi pretenciozan i – pogodili ste – također dosadan, ali njihovi mi odjeci kod ovih mladojki zvuče skroz cool. Sad, jesam li se promijenila ja ili su Haim to sve nekako drugačije i bolje sklopile, ne znam jer bih za provjeru trebala ponovno poslušati Phila Collinsa i Petera Gabriela, a kome se to, dovraga da, kada mogu slušati Haim.

Osim toga, to što u recki o albumu grupe Haim burgijam o utjecajima iz prošlosti koje čujem u njihovoj glazbi – ne znači da u tim pjesmama nema baš ničeg drugog. To samo znači da ja baš nisam neka glazbena kritičarka pa mi od uobičajene terminologije pisanja o muzici, bez prizivanja onoga na što me podsjeća, na pamet padaju samo blesave fraze kao što su ‘pjevne harmonije’, ‘plesni ritmovi’ i ‘razigrana atmosfera sunčane Kalifornije’. Sve te fraze sasvim dobro stoje ovome albumu jer si točno mogu zamisliti kako odjekuje iz razdrkanog kabrioleta koji po obalnoj cesti broj 1 od San Francisca do Los Angelesa vozi nekoliko dugokosih dvadesetogodišnjakinja u trapericama, gornjem dijelu bikinija i kožnim jaknama, ali ako pokušam zabrazditi šire i dublje od toga, završit ću na prepričavanju njihovih spotova, što se nikom živom ne bi dalo čitati. (ZP)

02-the_marshmallow_notebooks

2. The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks
[843 boda / 4 glasa]
Teško je pisati o prijateljima čak i kada imaš što reći o njima.

Matiju znam dugo i dobro, nismo nešto previše bliski, ali smo si dobri. Ako je deset najbolji, životni prijatelj, a jedan onaj lik kojeg viđaš po koncertima i redovito se pozdravite, ali mu ne znaš ime, onda smo Matija i na nekih šest ili možda čak sedam. Ne čujemo se redovito, ali kada se vidimo grlimo se, ljubimo i pijemo. Kada se vidimo najbolji smo si.

Sve što sam imao reći o ovom albumu rekao sam, i Matiji, a bome i urbi et orbi. Rekao, napisao, a dosta sam toga i otpjevao, kvareći zabavu ljudima u prvom redu na Matijinim koncetima, a lako moguće i njemu uništavajući koncentraciju jer sam, izvjesno je, povremeno bio toliko glasan da me čuo bolje nego sebe samoga, a to nije nešto što bih ikome poželio. Nije mi se nikada požalio da mu smetam kada urlam ispred pozornice, a ne znam je li to samo zato što je Matija pristojan mladić ili smo ipak malo bolji prijatelji nego što sam vjerovao. Možda ipak sedam.

Teško je pisati o prijateljima jer za prijatelje imate dvostruke kriterije. Da, da, možete se truditi biti objektivni i nepristrani, ali ipak malo više želite da vaš prijatelj napravi nešto dobro, da napiše pjesmu koja će promijeniti svijet (ne čitav svijet, već nečiji intimni svijet, to je jasno – milijune intimnih svjetova po mogućnosti!), nego što to želite nekom potpunom anonimcu koji zabarakadiran u kolibu okruženu snijegom američke divljine oštri noževe, glanca puške, dere jelene, potpaljuje vatricu u kaminu i sklada tihe pjesme, tihe pjesme o samoći.

No jednom kada vašem prijatelju pođe za rukom učiniti nešto važno i veliko, vi znate da je to važno i veliko. Znate bolje nego kada takvo što učini potpuni anonimac. Nije važno zašto znate, jednostavno znate. Matija je s ovim albumom učinio nešto jako važno i nešto što će, nadam se, držim fige, kucam u drvo i radim voodoo lutkice postati jako veliko, ogromno, veće od njega i svih nas skupa.

Glupo se osjećam kada kao jedini prigovor albumu ističem da je “The Last Tourist in Town” trebala biti poletni hitić kakav smo navikli slušati na koncertima ranijih inkarnacija Marshmallowsa (ma kako se one u tom trenutku zvale), a ne melankolična posveta ljetu koja je svoju čarobnu melodiju toliko usporila da se, u ovoj studijskoj verziji, kroz nju čuje samo jesenji vjetrić, a meni se baš svidjelo to što bi, u onim ranijim izvedbama, kroz nju povremeno puhnuo i dašak ljetnog maestrala. Je, istina je, on bi se samo pojavio i odmah bi nestao (ili da kažem izvjetrio), ali to je priroda ljetnih vjetrova. Ne možete od njih baš očekivati neku silnu postojanost.

Žao mi je te pjesme jer Matija dobro zna da nema ničega ljepšeg od spoja, uvjetno rečeno, vesele glazbe i, uvjetno rečeno, tugaljivog teksta. Pa na tim su počelima nastale bezbrojne prekrasne pjesme koje su definirale moj svijet jednako kao što su definirale i njegov.

Glupo se osjećam kada mu to prigovaram zato što pjesma zapravo nije izgubila na snazi, samo je promijenila kožu. Osim toga, ova nova verzija je već postala dio moga svemira, naučio sam je voljeti i što ću, počela je definirati moj svijet.

Kada kažem da mi je to jedini prigovor albumu, to što, pazite sad, jedna pjesma nije snimljena u aranžmanu u kojem sam je naviknuo slušati, to može značiti samo dvije stvari. Ili da sam užasno razmažen kada je glazba u pitanju ili da je riječ o besprijekornom albumu. Ili oboje. U ovom slučaju vjerojatno oboje.

Lako mi je biti razmažen kada je sve po mom guštu. Lako mi je zanovijetati kada nemam pravog razloga, lako je tražiti manu nečemu što mane zapravo nema. Takvi smo mi homo sapiensi, ako nema nikoga drugoga tko će nam pokvariti zabavu rado ćemo to učiniti sami.

Da ne kvarim zabavu onima koji ovo čitaju, a uzevši u obzir to da sam već odavno premašio broj znakova koji bi ovaj tekst čini crticom još ću samo reći da mi je ovo bez ikakvog pretjerivanja album godine. Da, i u domaćoj i stranoj konkurenciji. Tu ne pravim razliku, glazba je glazba, svejedno je li nastala u Engleskoj, Americi, Tunguziji ili Krapini.

Ozbiljno, album godine. I to u godini u kojoj su nove i jako dobre albume objavili Bill Callahan, Superchunk, Saturday Looks Good to Me i Gibonni.

Nema šta, Matija je pomeo konkurenciju. I to zbilja nema veze s tim što mi je prijatelj. Baš nikakve veze. (AŠ)

01-vampire_weekend

1. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City
[936 bodova / 5 glasova]
Neki dan sam razmišljao kad je točno planula ova ljubav – prosinac 2009. godine, dan-dva prije nove godine, kad me “Run” sravnila poput uragana. Neki će reći da sam kasnio, ali meni je taj prijelaz u 2010. bio baš pravi trenutak. Debi mi je bio onako, ok, par dobrih pjesama, ali tek “Contra” mi je zvučala baš cijela na pravome mjestu. Ništa od svega toga, ali doslovno ništa, pa čak ni perjanice “Run” i “I Think UR a Contra”, nisu me mogle pripremiti za “Modern Vampires of the City”. Kao da nikad prije nisam znao što znači kad te neki album rasturi, raznese, toliko oduševi da i dan-danas kružim preko njegovih 12 svjetskih čuda i povremeno mijenjam omiljenu, najbolju, onu najspektakularniju među dijamantnima.

Prvi me susret, negdje s proljeća, uznemirio, jer “Step” je nastavljala otprilike tamo gdje je stala “Contra”, ali na sasvim drugoj razni svijesti. Na prvo slušanje i dan-danas tako je bezobrazno drukčija, shizofrenična, neurotična kao ludi dan na poslu, a opet tako smirujuća, tekstom zbunjujuća, banalna, a ipak smislena, puna, ispunjena. Danas kužim, kužeri, kako i zašto “Every time I see you in the world, you always step to my girl” ima savršenog smisla. Skupa s njom stigao joj je komplement “Diane Young” koja je za mene još uvijek i zauvijek će ostati dying young, stvarno mi tako ima više smisla, usprkos spominjanju zagorjelog Saaba i Kennedyja (ili možda upravo zato?).

“Young Lion” i “Hannah Hunt” udarile su me u paru jedne mrkle noći, iako su razdvojene drugim ubojicama, ali shuffle ih je smjestio skupa, kao da mi je davao do znanja njima dvjema laganima, rasplinutima da je vrijeme za spavanje, uskrativši mi isto, jer ih nisam uspijevao satima izbaciti iz glave. “Hudson” zaokružuje neviđenu melankoliju završetaka pričom o jednom istraživaču novih teritorija, poneki među kojima danas nose ime po njemu – pitam se hoće li se muzika jednoga dana zvati po Vampire Weekend. Začetak te goleme tuge je na samom početku u “Obvious Bicycle”, najboljoj pjesmi bez refrena koju sam čuo još tamo od… zapravo ikad. Poput masne mrlje na pješačkom prijelazu, vjetra na mladom zelenom lišću stabla ispred mog prozora, biciklista na pločnicima, ona dolazi i odlazi nenadano, obara s nogu kad najmanje očekuješ.

Negdje jesenas, mislim da je bio listopad, “Unbelievers” i “Finger Back” zasjale su na tronu. Bila je to spona prema prošlosti ovog benda, svojevrsni naklon usmjeren prema prva dva albuma, a pogotovo debiju, što mi je poslužilo da još jednom učvrstim svoj stav s početka ove note. “Everlasting Arms” udarila me na ljeto, taj izgubljeni djelić “Gracelanda” Paula Simona koji nazivom i melodijom zvuči kao škakljanje bebe, ali tekstom ne može biti dalje od toga, na teškim religijskim razmatranjima, koliko već teška ista mogu biti u jednoj… pop pjesmi.

Njena vjerska prethodnica “Ya Hey” me je držala za jaja možda i najdulje, ali doslovno – pjesma je to od koje strepim, plaše me sve mogućnosti kamo bi me mogla odvesti. Točno kad pomislim, to je to, raspada se, ona se nekako čudesno pronađe, usmjeri svojih stotinu smjerova prema istom žarištu i tjera me na zaključak da izgleda stvarno nije lako biti Ezra, Rostam i kompanija kad im i zvuk tuge zvuči ovako veličanstveno. I to me isto plaši, tješim se da je to u meni, ali mala je vjerojatnost.

A danas, na vrhu favorita mi je “Worship You”, brojalica, gospel, nazovite ju kako god želite, ali kao što joj naziv kaže, obožavat ćete ju – ona je kakofonija gradskih ulica, kafića, klubova, kao da simfonijski orkestar svira kraj uličnog pjevača kraj kojeg neki boombox nabraja probleme današnje političko-gospodarske svakodnevice. Kad malo razmislim, to je slika i prilika cijelog ovog albuma, između krajnosti radikalnog, pomaknutog zvuka, i melodija ubojica. (OM)

(pisali: Matija Manđurov, Dražen Smaranduj, Zrinka Pavlić, Andrija Škare, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2013: #83-#51

Veljača 6, 2014

83-blood_orange

83. Blood Orange – Cupid Deluxe [100 bodova / 2 glasa]
81. Darkside – Psychic / Queens of the Stone Age – …Like Clockwork [101 bod / 2 glasa]
80. Eluvium – Nightmare Ending [110 bodova / 2 glasa]
79. Chance the Rapper – Acid Rap [115 bodova / 2 glasa]
78. Kurt Vile – Wakin on a Pretty Daze [115 bodova / 3 glasa]
77. DIANA – Perpetual Surrender [120 bodova / 2 glasa]
76. Arctic Monkeys – AM [130 bodova / 2 glasa]
75. Mark Kozelek & Jimmy LaValle – Perils from the Sea [130 bodova / 2 glasa]
73. Danny Brown – Old / Kvelertak – Meir [135 bodova / 2 glasa]
71. Foxygen – We Are the 21st Century Ambassadors of Peace & Magic / Of Montreal – Lousy with Sylvianbriar [136 bodova / 2 glasa]
70. Jake Bugg – Shangri La [140 bodova / 2 glasa]
69. The National – Trouble Will Find Me [146 bodova / 2 glasa]
68. Suuns – Images Du Futur [150 bodova / 1 glas]
67. The Knife – Shaking the Habitual [150 bodova / 2 glasa]
66. The 1975 – The 1975 [159 bodova / 1 glas]
65. Superchunk – I Hate Music [160 bodova / 2 glasa]
64. Josh Ritter – The Beast in Its Tracks [160 bodova / 3 glasa]
63. Bill Callahan – Dream River [180 bodova / 3 glasa]
62. V/A – After Dark 2 [188 bodova / 2 glasa]
61. Glenn Jones – My Garden State [190 bodova / 1 glas]
51. Chui – The Second Arrival / Coheed and Cambria – The Afterman: Descension / Daniel Avery – Drone Logic / Fuzz – Fuzz / Gustafi – Kanibalkanska / Ines Tričković Sextet – Runjić in Blue / Kacey Musgraves – Same Trailer, Different Park / Swearin’ – Surfing Strange / V/A – Brkati gosti / V/A – Saint Heron [200 bodova / 1 glas]

I usput, evo i koliko je u postocima albuma sa svake pojedinačne liste upalo u top 50, statistika je kao takva dosta beznačajna – svi koji imaju 100% udomljenih su glasali za samo pet albuma, nitko tko je glasao za 20 albuma nema više od 50% – ali hej, svaka izlika za grafikon! :)

postoci

Gorilini naj albumi 2013: #10-#6

Veljača 5, 2014

10-kanye_west

10. Kanye West – Yeezus
[539 bodova / 6 glasova]
Moram priznat da mi album na prvo slušanje nije baš sjeo, al pošto su ga svi hvalili ostavio sam da ga poslušam bar još jednom. I šta se desilo? Krenio sam čistit WC i odlučio ga usput poslušat još jednom. Ne da sam ga poslušo još jednom nego skoro tri puta (jer sam završio s poslom). Nisam ljubitelj čišćenja WC-a ali kad sam završio, sve se sjajilo da nisam mogo vjerovat kako dobar album je Kanye izbacio – moj osobni test kvalitete. (ID)

09-daft_punk

9. Daft Punk – Random Access Memories
[547 bodova / 6 glasova]
Natuknice za tekst o “RAM”-u.

1. Cijela fama oko novog Daft Punka temelji se na Kanyevom semplu “Harder, Better, Faster, Stronger” za stvar “Stronger” iz 2007. Taj sempl je temeljni /ishodišni element Daft Punkovog recentnog uspjeha. Osim sempla, Kanye je pokupio i manga animacije – vidjeti te filmiće koji su pratili DP albume.

2. Nakon tog sempliranja, kreće jaka upotreba vocodera i talk-boxa / autotunea među svim američkim producentima.

3. Zašto uopće danas nose kacige i skrivaju svoj identitet kada su na “Homeworku” bili bez kaciga? Roboti su odlična marketinška fora, kacige još bolja, pogotovo za američko tržište od kuda i dolazi mistifikacija Daft Punka – roboti, Kanye je semplirao europske/francuske robote, a to je mega šik, underground cool disco house, osam godina bez albuma. A tu je i Hedi Slimane – važno.

4. Dean Kotiga se odlično pozabavio značajem tekstova na “RAM”-u.

5. “Get Lucky” = instant funk hit classic svih vremena po kojemu će se zvati neke buduće kompilacije za 30 godina. Masterpiece koji nije najbolja pjesma na albumu. Najbolja pjesma je “Doin’ It Right” – izuzetno snažan utjecaj Timbalanda i Will.I.Ama (posebno “My Humps”). Korijen bass linije i gitarskog rifa ima u “Music Sounds Better with You” Stardusta. Napomena – htjeli smo raditi s ljudima kao s instrumentima u studiju. Pharell Williams, možda i najveći funk producent svih vremena, i Kanye West – najzaslužniji su za prijenos Daft Punka u Ameriku.

6. “RAM” nije spasio niti će spasiti elektronsku plesnu glazbu, a nije čak ni najbolji plesni album u mainstreamu. “The 20/20 Experience 2 of 2″ je the album u tom smislu.

7. Todd Edwards, Giorgio Moroder, Scotch. (BM)

08-mikal_cronin

8. Mikal Cronin – MCII
[611 bod / 4 glasa]
Konstantno sam na prekretnici. Iako nikad nisam spreman, svakih nekoliko dana započinjem iznova. Obično se pokaže kako doista nisam sposoban nositi teret odgovornosti koji si, pod pristiskom okoline i koječega, nesmotreno natovarim na slabašna leđa. Jebiga, ne mogu.

Trebao bih biti hrabriji. Većina ideja je već prokuhala u glavi i propast će ako ih uskoro ne izbacim tamo gdje će ih svi moći vrednovati, osuđivati i vjerojatno im se rugati. Zašto se nisam ranije odvažio? Bilo bi mi lakše bez bremena ovih profućkanih godina.

Što ako ne uspije? Neće, naravno, jer neću uložiti dovoljno truda. Možda je to moj maksimum? Možda sam jedino dobar u smišljanju izgovora?

Dobro, to očito nije moj put. Naći ću odvratan posao, izdat ću sve svoje ideale i bit ću nesretan do kraja života. Da odmah okončam sve? Kome trebam ovakav? Sebi sigurno ne. Ne, nemam ni za to muda.

A ništa, bit ću malo sam. Kroz neko vrijeme će biti lakše, pogotovo kad sve prilike prođu, a onda ću se opet uhvatiti nade, koju ću ubrzo potom i izgubiti, te učiniti još jedan puni krug. Osim ako se ne pomaknem. Moguće je, veli Mikal Cronin. (MI)

07-burial

7. Burial – Rival Dealer EP
[640 bodova / 3 glasa]
“Without examples, without role models, I began to believe voices in my head telling me that I am freak, that I am broken, that there is something wrong with me, that I will never be… lovable. (…) Years later, I find the courage to admit that I am transgendered, and that it doesn’t mean that I am unlovable.”

Eto, čemu pisati crtice kad je autor sam lijepo objasnio o čemu se to na ovom EP-ju radi. Dobro, nije on, nego Lana (ex Larry) Wachowski, a kao i njemu, i meni je njena izjava dobro došla kad me Tonći cimnuo “jesam spominjao da je Burial u sutrašnjoj turi?” Ali tu ionako ne treba trošiti puno riječi, kao što i Burialu jedva da one trebaju da bi osjećaje o kojima Lanin (i još pokoji) glas progovara savršeno pretočio u ovakvu glazbenu bombu, najjaču još od nezaboravnog “Untrue.” I vjerujem da ne treba biti trandža, niti peder, bipsić ili lezba da bi vas “Rival Dealer” pogodio ravno u srce. (Ali slutim da pomaže.) (NP)

06-arcade_fire

6. Arcade Fire – Reflektor
[649 bodova / 3 glasa]
Izgleda da je za njih sve to jedan veliki maskenbal, što je za jedan indie bend (možemo raspravljati i o tome) rizična strategija. Ali, Arcade Fire i taj ispit PR-a, nabildavanja neizvjesnosti, nekih čudnih furki koje su postavili sami sebi uspješno prolaze, pritom uspijevajući biti tako neviđeno kul. Nisam pratio reakcije (već neko vrijeme nimalo ne marim), tako da nezagađenog uma mogu reći kako je meni “Reflektor” odmah od starta bila jedna od njihovih najboljih pjesama. Ne zato što sam ju željno iščekivao (nisam), već zato što u načelu volim plesnu žicu u bendu koji je, pogotovo nakon ovog albuma, ono, ipak u prvom redu, i drugom redu, i inače, rok bend. Dopada mi se njena repetitivnost, ta neobična ritmičnost koju će neki po svoj prilici brzopleto pripisati Jamesu Murphyju, ali to je zapravo zvuk benda koji se na vrhuncu redefinira, izmišlja neki novi krajolik zvuka skroz ispočetka, ne zato što su iscrpili dosadašnji, ne zato što je dosadio i drugima i njima samima, već zato što postoji mogućnost negdje u budućnosti da bi se to moglo dogoditi u nekom od paralelnih svjetova. Osim “Reflektora”, takva je i “Afterlife”, bezobrazno catchy, perfektno pjevna, lako pamtljiva i lako zapaljiva, možda i njihova najbolja dosad.

Upravo tako i stoga zvuči “Reflektor” poput istraživanja novih tajnih mjesta iste stare stvari, poput čarobnog štapića na prošlosti ovog benda i vlakiću zadnjih 20 (ili 30, prestao sam brojati) godina indie rocka. Cijelo vrijeme Arcade Fire održavaju ravnotežu na rubu, toliko dobro da skoro do samog kraja ni ne uviđam da je to uže a ne rub. Pretpostavljam da se i uže može proglasiti rubom bez obje strane. Otprilike tako zvuči “Awful Sound (Oh Eurydice)” kad joj se priključi gudačka sekcija. Ili izgubljena B-stana Pet Shop Boysa “Porno” koju ovi nisu nikad napisali.

“Here Comes the Night Time II” najbliži je kandidat za moju zbirku uspavanki za moje najveće blago, ali ne uspijevam smoći snage da ju dodam jer me njen prvi dio beskrajno uznemiruje i stalno mu se iznova vraćam – u njegove krajnosti, varljive izmjene, plačnu gitaru i Winovo naricanje, divljaštvo i smiraj bubnja. Za mene, upravo je “Here Comes the Night Time” pečat benda na vrhuncu – nastavak slijeda “Wake Up”, “The Well and the Lighthouse”, “We Used to Wait”, rastegnuta između krajnjih mogućnosti jednog ubojitog zvuka, između žestine “Normal Person” i filmskog smiraja “Supersymmetry”. Polegnuta na krajnosti i kontradikcije ovog albuma koji je – evo reći ću to – njihov nadaleko najbolji. Prepoznajem u sebi tu svoju osobinu nadomještavanja staroga novim, novijim, najnovijim, ali to ne umanjuje ovo uvjerenje. Kao što kažu u “You Already Know”, “Sometimes it moves so fast… It’s already passed”, a fora je u tome da Win, Régine i društvo nisu prvi trepnuli. Mi jesmo (ko nije, magarac je bio), zabljesnuti reflektorom, i umjesto da izgubimo, dobili smo više nego što smo se mogli nadati. (OM)

(pisali: Ivan Debelić, Bojan Mandić, Matej Ivušić, Nikola Pezić, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2013: #15-#11

Veljača 4, 2014

15-benchwarmers

15. Benchwarmers – Define Success
[440 bodova / 5 glasova]
Sve te puste reference, od Mikeya Walsha do Zorana Kravara, i svi ti silni sastavi na koje se pozivaju, od The Replacements do The Weakerthans, sve bi to bilo nebitno kad pjesme lokalnih heroja iz grupe Benchwarmers – perjanice rostera etikete Noisy Night (izdavačke kućice koju čine Matija Habijanec, krapinski M. Ward, Jens Lekman ili Erlend Øye, i Vatroslav Miloš, starotrnjanski Craig Finn, Elvis Costello, Rivers Cuomo ili neka četvrta ili peta ćorava indie legenda) i najljepša (i to u rangu Matta Saracena iz prve sezone “Friday Night Lights”) od nekoliko zaista lijepih priča koje je minula godina ponudila poštenom muzičkom fanatiku – ne bi u meni izazivale iste one osjećaje koje bude bendovi poput The Gaslight Anthem i Japandroids, osjećaje koji izazivaju nemir i tjeraju na opijanje, urlanje većine stihova i neobuzdano skakanje, osjećaje koji me tjeraju na kupovinu vinila iako gramofon ne posjedujem i osjećaje koji mi ne daju da propustim ijedan njihov nastup, ne samo jer se odvijaju (ne)dovoljno često i upravo u mom gradu. (MI)

14-scott_and_charlenes_wedding

14. Scott & Charlene’s Wedding – Any Port in a Storm
[450 bodova / 2 glasa]
Ovoj slackersko-sportaškoj legendi Craigu Dermodyju, jedinom stalnom članu benda Scott & Charlene’s Wedding, jednu stvar ipak ne mogu oprostiti, jer kao trinaestogodišnji navijač Phoenix Sunsa koji nikad nije prežalio onu tricu Johna Paxsona Chicago Bullse i dvadeset godina poslije doživljavam kao crvenu krpu, ne samo zbog njihova imena i boje dresova. Dermody je iste te plejofove preko kojih sam se osobno navukao na NBA pratio skroz na drugome kraju svijeta, u Melbourneu, gdje je postao fanatik mrskih Bullsa, da bi se nešto poslije dokopao Velike Jabuke, čije je indie-rock kloparanje razvojne linije od Velveta preko Jonathana Richmana i Television pa sve do Parquet Courts presudno utjecalo na zvuk koji je počeo stvarati kako bi opjevao sveto trojstvo KKK. Ka, ka, ka; djevojka (ponajprije u postprekidnoj “Spring St”), muzika (gotovo u svakoj drugoj pjesmi), košarka (u “Lesbian Wife”, valjda o dobivanju zelene karte, te u prepričavanju plejofa u kalendarski preciznoj “1993”), redom utopljene u zdravu dozu nostalgije za domom i vremenom koje je provodio maštajući baš o gradu usred kojeg se upravo sad nalazi i osjeća tu nostalgiju!

Nekima, dakle, nikad ne možeš udovoljiti, pogotovo kada ni sami ne znaju što to točno žele, ponajviše zbog toga jer si što to točno žele zapravo ne usuđuju priznati, znajući da to nikad neće dobiti, pa ovlaš definiraju i cijeli najljepši žanr: we don’t always get what we want, that’s just rock’n’roll. Neispunjenje želja još je uvijek najkvalitetnije i najisplativije pogonsko gorivo strastvenog, pomalo nefokusiranog rokenrola, koji na “Any Port In A Storm” dokumentira slučajan susret wise-guys nadobudnosti Pavement i osunčane jangle-skeletalnosti The Go Betweens na ulicama New Yorka, nakon čega su svi zajedno odlučili prvo zabasketat na javnom igralištu, a onda i pokušat nabavit karte za večerašnju tekmu u Madison Square Gardenu. Dermody se ekspediciji zaista želi prepustiti bez ostatka, ali kao vlasnik druge strane medalje kućne zadovoljštine Kurta Vilea, nikako se ne uspijeva oteti presingu koji na njemu igraju i vlastita neodlučnost (“I’ll let you in on a secret of mine, I don’t know what I’m doing any of the time” iz znakovito nazvane “Fakin’ NYC”) i izgubljenost slomljenog srca: “Now I walk around like a crazy fool, I put all my faith in rock’n’roll, it can’t save me this time, but it can cushion the blow.” A dragi i pouzdani rokenrol zaista uvijek ublaži i omekša udarce, odnedavno i ovim prekrasnim albumom koji ste vjerojatno promašili. (GP)

12-the_pastels

=12. The Pastels – Slow Summits
[501 bod / 1 glas]
all I wanted
I have now got
if misery’s number one
then I’m not
‘cos when I’m with you
I feel it will never stop
I feel like I’m listening to
Scottish pop
anticipation, is worth the wait
I sneak a look at you
and you look great
you think you’ve caught me
and it’s a fair cop
I feel like I’m listening to
Scottish pop

I just want you to know
that whatever happens
in the future
that right at this moment
I’m very happy
and very much
in love with you

the secret goldfish
edwyn c
nectarine no. 9
bobby g
if you think this is uncool
well that’s fine by me
stephen pastel
raymond mcginley

adventures in stereo
emma p emma p
stuart murdoch
douglas t douglas t
you can call me
a plagiaristic English fop
but when I’m with you
I feel like I’m listening to
Scottish pop

I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop (DM)

12-editors

=12. Editors – The Weight of Your Love
 [501 bod / 1 glas]
Četvrti album Editorsa vraća me u mladost zadarskih ulica. Makabrični ditirambi protežu se kroz pustopoljinu razjarenih mitohondrija, koji razdragano njišu poetske premise. Potresne balade o prolaznosti života su odraz besmrtnih didaskalija u tužnim praskozorjima našeg svršetka. (LB)

11-my_bloody_valentine

11. My Bloody Valentine – m b v
[510 bodova / 3 glasa]
O intenzitetu kojim u svim smjerovima pršte slojevi i slojevi akorda i dionica koje tvore harmonijsku sliku My Bloody Valentine teško se piše. Pustimo sad tinitus, drogu, propale diskografske ugovore, “m b v” je – od trenutka kada se ploča počne vrtjeti do trenutka kada naprasno stane i zujanje u ušima nadopunjava samo preskakanje igle – muzička avantura koju se isplatilo čekati sve ove godine. One koji su je čekali, i one koji nisu, podjednako je iznenadila. Pojavila se nenajavljeno i onima koji su je čekali naprasno je razbila već jedva tinjajuće zujanje koje je uzrokovao “Loveless”, a ovim drugima, ovima poput mene, značenju tišine dalo je jednu sasvim novu dimenziju. (VM)

(pisali: Matej Ivušić, Goran Pavlov, Dino Marelić, Leonard Brunac, Vatroslav Miloš)

Gorilini naj albumi 2013: #116-#84

Veljača 4, 2014

116-asap_rocky

116. A$AP Rocky – Long.Live.A$AP [61 bod / 1 glas]
114. Best Coast – Fade Away / Brandy Clark – 12 Stories [70 bodova / 1 glas]
113. Ariana Grande – Yours Truly [71 bod / 1 glas]
111. Califone – Stitches / Laura Veirs – Warp and Weft [75 bodova / 1 glas]
110. Kings of Leon – Mechanical Bull [76 bodova / 1 glas]
109. Kid Cudi – Indicud [79 bodova / 1 glas]
108. Paramore – Paramore [88 bodova / 1 glas]
107. Mutual Benefit – Love’s Crushing Diamond [96 bodova / 2 glasa]
106. Gensu Dean & Planet Asia – Abrasions [99 bodova / 1 glas]
84. Dick Diver – Calendar Days / The Flaming Lips – The Terror / Fuck Buttons – Slow Focus / Jastreb – Mother Europe / The Kingsbury Manx – Bronze Age / Major Lazer – Free the Universe / Midlake – Antiphon / The New Mendicants – Australia 2013 EP / Ola Podrida – Ghosts Go Blind / Phosphorescent – Muchacho / Portugal. The Man – Evil Friends / Russian Circles – Memorial / Stara rzeka – Cień chmury nad ukrytym polem / Stefano Battaglia Trio – Songways / Stornoway – Tales from Terra Firma / This Old Ghost – Family Room / Local Natives – Hummingbird / Banks – London EP / Young Fathers – Tape Two EP / Smith Westerns – Soft Will / San Fermin – San Fermin / Mariam the Believer – Blood Donation [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #20-#16

Veljača 3, 2014

20-deafheaven

20. Deafheaven – Sunbather
[380 bodova / 5 glasova]
Jasno je da većina onih koji znaju zašto se ovakve bendove treba hejtati u biti nije ni poslušala “Sunbather”. Vjerujem da među takvima ima i onih koje niti ne zanima nikakav post-rock-metal-black-bla-truć. No, ono što me veseli je što ima sve više onih koje otvoreno boli briga o vječnoj raspravi true black metal vs. hipster black metal. Doduše, to je znak da se i eksperimentiranje s blackom približava svom vrhuncu i da na terenu imamo gomilu sličnih nusproizvoda, ali očito je da nova iznenađenja ne ovise samo o tome koliko je netko skrenuo s tračnica true nasljeđa. Forme su tu i neka se koriste u svim mogućim smjerovima. Na kraju krajeva ta kombinacija blackerskog vakuuma i post-rockerske melankolije koju proizvode Kerry McCoy i George Clarke po svojoj definiciji zvuči kao nešto što smo već odavno prožvakali. Fora je u tome što “Sunbather” u svojoj misiji pročišćavanja isijava stopostotnom iskrenošću. Bez obzira što ista izgara samo zbog gomile nakupljenih frustracija. Glazba za raznorazne emotivce: vječne studente, vječne podstanare, metalce u srednjim godinama, metalce u krizi identiteta i hipstere koji kao klinci nikada nisu javno priznali da si vole poslušati pokoji metal album. Nakon svih kavgi ova definicija još uvijek zvuči jako dobro: My Bloody Valentine doing a Burzum cover of this Mogwai song. (DS)

19-london_grammar

19. London Grammar – If You Wait
[400 bodova / 2 glasa]
Za London Grammar moglo se pročitati da zvuče kao pristojna, uglađena verzija The xx, s melodičnijim, komercijalnijim pjesmama, da je to muzika za vozače Volva, da je “If You Wait” savršena glazbena podloga kad pozovete ljude k sebi doma na večeru, da je cijeli album nalik soundtracku nekog filma, da bi Hannin glas jednako dobro funkcionirao i u nekom gažerskom bendu ili na velikom talent showu. Ne znam je li sve to dobro ili loše, ali znam da je Hannah Reid napisala sve tekstove i većinu glavnih melodija na albumu pa je valjda izabrala upravo ovakav nenakićen, decentan, elektronski pop get-up i baš ove suradnike s kojima će obući u najprikladnije ruho svoje uglazbljene mladenačke strahove i nadanja, mogu se složiti i s tim da neke balade s albuma zvuče kao najfinija, bezvremenska, eterična, filmska zvučna kulisa, ali i da jedina pjesma koja je zaista i preuzeta iz nekog stvarnog filmskog soundtracka, obrada “Nightcall” Kavinskog, iz filma “Drive”, strši od ostatka albuma kao najneuspjelija i kvari opći dojam, a mislim i da, ako će vozači Volva već slušati nešto od trenutno popularne radiofonične glazbe, London Grammar se čine kao puno bolji izbor od Bastille, Lorde ili OneRepublic. Bilo kako bilo, Hannin ledeno lijep kontra-alt praćen minimalnim gitarskim dionicama i klavirima njena dva subenđana – nije nešto što samo ulazi kroz jedno a izlazi kroz drugo uho između izvještaja o stanju na cestama. (LB)

18-james_blake

18. James Blake – Overgrown
[406 bodova / 4 glasa]
James Blake se jako zaljubio i užasno mi je drago jer mu super stoji. Na “Overgrown” više ne pjeva toliko stihova koji odišu samoprijezirom kao na prvom albumu (“My brother and my sister won’t speak to me/ But I don’t blame them”), a njihovo su mjesto zauzeli oni o,  primjerice, boljkama veza na daljinu (“Part time love is life around here”; “Please don’t let me hurt you more”). Strukturalno su mu pjesme sada manje raspršeni fragmenti, a više punokrvne pop skladbe s tradicionalnijom strukturom kitica-refren-kitica-bridge-refren, s manje dubstepa, a više klasičnih klavira s natruhama R’n’B-ja i hip-hopa, kao da ga je ljubav usmjerila i dala mu jasniji fokus da jednu ideje provede od početka do kraja, iako ne mogu pogoditi čemu je poslužilo gostovanje RZA-e na “Take a Fall for Me” jer je pjesmu unakazio klišejiziranim, nakaradnim rimama – u jednom trenutku je čak pomislio kako je dobra ideja približiti se muzici glazbenika iz Velike Britanije tako da ubaci i, u kontekstu priče posve besmisleno, nabrajanje tipičnih britanskih jela i pića (“fish and chips with vinegar with a glass of cold stout”). No, ako zažmirimo na tu neprirodno nakalemljenu suradnju, ostaje album prepun krasnih, sjetnih uglavnom balada, koje su zadržale bogata, prepoznatljivo blakeovska višeglasja sa sumanuto dubokim bas dionicama, razvedene ad libove u gospel stilu i nagle promjene glasnoće u sredini pjesama, predvođene ponajprije nadrealno lijepom “Retrograde”. (LB)

17-yo_la_tengo

17. Yo La Tengo – Fade
[420 bodova / 6 glasova]
Yo La Tengo je zasigurno jedna od najljepših priča indie rock glazbe. Bend koji je tako hrabro, tiho i temeljito mijenjao lice cjelokupnog žanra kroz godine, vlastite faze i na kraju krajeva trinaest albuma zaslužuje i više; ali s druge strane, njima taj status pritajenih dragulja apsolutno paše. Oni s ljubavlju stvaraju svoje pjesme, i to se jednostavno dalo iščitati mnogo puta do sada, no možda nikada tako izravno i jasno kao sada. “Fade” je album koji je među tri njihova najradiofoničnija albuma, s istančanijim pop prizvukom, koji je kao cjelina savršen pokazatelj da je njihov jedini spiritus movens ljubav – kako prema glazbi koju izvode, tako i ona međusobna.

„And if that matters,
It’s to very few,
And all that matters
For me is you“ (JV)

16-chvrches

16. CHVRCHES – The Bones of What You Believe
[420 bodova / 6 glasova]
CHVRCHES imaju samo jednu pjesmu: ponekad je učine malo poletnijom nego inače, ponekad su tekstovi o prekidima, ponekad o nečemu nedefiniranom no opipljivo nabijenom emocijama, povremeno čak i jedan od dva tipa koji ne znaju pjevati zapjeva (nasreću ipak rijetko), ali u svojoj biti ovaj album je generalno = niz blagih varijacija na formulu ekspanzivne synth-melankolije premijerno predstavljene s “The Mother We Share”, što baš i ne bodri nužno za budućnost benda ali – kako li je dobra ta pjesma/formula! I to je dovoljno, barem zasad, barem za ovaj jedan album, a brigu o nekoj daljnjoj budućnosti CHRVCHES prepuštam CHVRCHES. I iako svi jesmo tu prvenstveno zbog melodija i aranžmana, rekao bih da je vokal Lauren Mayberry tajno oružje benda: na prvu zvuči kao standardni plašljivi indie-kolibrić ali na drugu se otkriva kako ova ptica stvarno ima krila, pogoni je glad tanašnog glasića koji se – za razliku od nebrojenih drugih sličnih – uporno odbija pomiriti s time da je tanašan. (TK)

(pisali: Dražen Smaranduj, Lana Brčić, Juraj Vrdoljak, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2013: #150-#117

Veljača 1, 2014

150-yuck

150. Yuck – Glow & Behold [40 bodova / 1 glas]
149. Mogwai – Les Revenants soundtrack [44 boda / 1 glas]
148. Franz Ferdinand – Right Thoughts, Right Words, Right Action [45 bodova / 2 glasa]
147. Brka – Pita od govana [46 bodova / 1 glas]
122. Dean Blunt – Stone Island / Drake – Nothing Was the Same / Eels – Wonderful, Glorious / Elliphant – A Good Idea / Izae – Fragmentirani monokl gospodina Volframa / Jason Isbell – Southeastern / Jel – Late Pass / Kelela – Cut 4 Me / Laura Marling – Once I Was an Eagle / Life Coach – Alphawaves / Lonnie Holly – Keeping a Record of It / M.I.A. – Matangi / Majical Cloudz – Impersonator / Maya Jane Coles – Comfort / Moonface – Julia with Blues Jeans On / Mount Moriah – Miracle Temple / Mystical Weapons – Mystical Weapons / Ovlov – Am / Pusha T – My Name Is My Name / Restorations – LP2 / Rhye – Woman / Save Ends – Warm Hearts, Cold Hands / These New Puritans – Fields of Reeds / Wavves – Afraid of Heights / The Wonder Years – The Greatest Generation [50 bodova / 1 glas]
121. Deerhunter – Monomania [50 bodova / 2 glasa]
120. Autre Ne Veut – Anxiety [56 bodova / 2 glasa]
119. Tricky – False Idols [58 bodova / 1 glas]
117. Destroyer – Five Spanish Songs EP / TM404 – TM404 [60 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #25-#21

Veljača 1, 2014

25-boards_of_canada

25. Boards of Canada – Tomorrow’s Harvest
[300 bodova / 3 glasa]
“Tomorrow’s Harvest” vrlo je neobično estetsko iskustvo. Formalno, instrumentalna je glazba apstraktna, nereferencijalna umjetnost čiji je “sadržaj” kroz povijest glazbe sugerirala tek autorova tekstualna eventualna oznaka na vrhu notnog zapisa. Siguran sam da se odnekud ponavljam, no, kao netko tko se interesira za diskurzivno oblikovanu umjetnost, nikako ne prestajem biti fasciniran činjenicom da ploče poput “Tomorrow’s Harvest” – a tome je sasvim sigurno pridonijela osobna povijest intenzivne konzumacije pop-kulturnih proizvoda – čine predložak za specifičan tip priče, za specifičan medij, za specifično vrijeme. Od početnog logotipa produkcijske/distribucijske kompanije (recimo Carolco), špice tijekom koje se izmjenjuju mutni kadrovi grada snimani kroz vrući pustinjski zrak i imena producenta obaveznog istočnoeuropskog podrijetla (recimo Andrew G. Vajna), kompozitora i redatelja (recimo John Carpenter), do priče koja uključuje idealističku borbu pojedinca protiv nekog nusprodukta suvremenog kapitalizma, zajedno s zalijepljenim dijelom trake netom prije briljantne scene kada sve eksplodira u tri pičke materine. “Tomorrow’s Harvest” nije samo priča, on je i kompletno VHS-izdanje, zajedno sa šumovima, izlizanošću trake i plaćanjem zakasnine u videoteci. (VM)

24-hey_hello

24. Hey! Hello! – Hey! Hello!
[303 boda / 1 glas]
Nakon izuzetno uspešnog trostrukog albuma “555%” objavljenog 2012., Ginger Wildheart nije mogao doći sebi. Nije bio u takvoj formi godinama, inspiracija nikad nije bila problem, ali sada je znao i način (vidi pod: PledgeMusic) da svoj talenat koji mu ne da mira, nešto nalik problemu sa pirokinezom koji ima Liza Šerman u Helboju, iskoristi za puno dela. Tako je u jesen iste godine euforično najavio rad na nekoliko stilskih različitih projekata i albuma istovremeno, od kojih je Hey! Hello! spomenut gotovo usput. Pored Gingera, Hey! Hello! zvanično čini još samo njujorška pevačica Victoria Liedtke koju znamo kao pozadinski vokal sa “555%”.

Ginger je najbolji kada najmanje očekuju od njega. Hey! Hello! je spin-off u kojem pop-elementi sa prethodnih solo albuma načelno igraju glave role, ali ruka istog reditelja vodi istom crtežu, i već na prvo slušanje jasno je da su divne harmonije u vezi sa reskim gitarama, te da je rezultat njihove sonične ljubavi eksplozivni gitarski pop sa refrenima širokim kao Panonija, gde je svaka pesma najbolja, veća i lepša od one prethodne. Ploču možete slušati 10 puta zaredom, i biće vam malo, ovo su melodije i rifovi za kojima tragamo godinama, sada kada smo ih konačno našli, zašto da stanemo? Kako da pustimo nešto drugo? Teško je sa oblaka sići i hodati zemljom. Ne uspevam na gatefold omotu da pronađem kako su podeljene zasluge oko pisanja pesama, ali bez sumnje ovo je album na kojem je Ginger odsvirao sve instrumente, i verovatno napisao sve pesme. Stihovi “When my used up, worn out body is done, I’ll drop it off at the door and say ‘that was fun'” (“Swimwear”) sažimaju proces transformacije ovog ultra-talentovanog autora u čijem daru uživamo još od prvih dana The Wildhearts (iako ne bih potcenio ni njegovu kratku epizodu u The Quireboys pre toga!), i kome je ‘noisy pop’ još jedan žanr u kojem je dobar. Victoria sa druge strane unosi svežinu i mirise u Gingerove muzičke bukete, njeni su predivni vokalni aražmani, i ona je možda glavni krivac što ova ploča – uprkos stažu oba autora – pleni energijom svojstvenom upravo debitantskim izdanjima. Odlični omot albuma potpisuje niko drugi do Frenk Kozik u svom specifičnom stilu.

Ovo jeste i nije letnja ploča, nije je teško zamisliti odgovornom za poremećenu klimu, ovde ima više sunčanih zraka nego na solarnim farmama u Kaliforniji, gde god je ponesete, tamo je leto, žurka traje i svi pevaju u glas. Ako bih se iz budućnosti vratio po nešto u 2013., to je po ovaj album. (PJ)

23-kid_radja

23. Kid Rađa – Sve šta đaku treba
[309 bodova / 4 glasa]
Iz dva razloga mi se sviđa ovaj album.

Prvi je da sam odrastao u gradu i naselju ko što je Trstenik, kako je bilo prije odrastat kad te pubertet puca (“Ćiribimba”) i igranje s ekipom (“Franje”), a kako naselja izgledaju sad (“Kiks”), kafe, kaladare plus neka pečenjara.

Drugi je što me podsjeća na kolumne Viktora Ivančića – Bilježnica Robija k. di na smiješan način obrazuje đake.

“Sve šta đaku treba” je sličan dimu, kad ga konzumiraš sve što želiš je opustit se i odmorit a kad pogledaš ljude kako žive ko da jasnije vidiš gluposti koje nam ne daju guštat u životu. (ID)

Nick Cave at the NPR showcase at Stubbs on March 14, 2013.

22. Nick Cave & the Bad Seeds – Push the Sky Away
[332 boda / 3 glasa]
Starim. Dokaza je više. Po mom osobnom izboru u 2013. najbolje koncerte održali su bendovi/izvođači koji su počeli svirati sedamdesetih, osamdesetih ili početkom devedesetih. Prvi puta nisam imao volje pratiti višetjedno izlistavanje potopa najboljih albuma 2013. by Potlista. Prije bih s gnušanjem preslušavao albume čiji je prvi stih “Tree don’t care what a little bird sings” i kasnije s guštom takav album prepustio ušminkanim vikend-alternativcima u Navigare oblekici. No, jednomjesečni troznamenkasti count vrćenja Cavea na last fm-u definitivni je dokaz da starim.

Ili je Cave izdao jedan od top albuma godine.

Nick Cave and The Bad Seeds su se ponovo izmislili. Kako je Pitchfork primijetio, nakon 15 albuma stvarno zvuče kao da im je ovo prvi. I ne kažem to samo zato što su me sve pohvale “Boatman’s Call” mimoišle. Prvi puta bez tri originalna “sjemena”, Bargelda, Adamsona i Harveya, utišani i prijeteći The Bad Seeds su sporokotrljajuća lavina u pratnji Caveovih recitacija. Lavina kojoj je samo u jednoj stvari dozvoljeno da nas potpuno zatrpa – središnjoj “Jubilee Street”. No to je zatrpavanje kojem se s radošću predajem. Opet i opet. Čak i stvar s postmodernistički samoreferencijalno pretencioznim naslovom o završavanju te iste Jubilee Street zove na predavanje (vlastitom) propovjedniku/ispovjedniku, a ultimativna “Higgs Boson Blues” je stvar o seksu bez seksa. O znoju što curi. O želji bez nade. Can you feel my heartbeat? Can you feel my FUCKIN heartbeat?

Starim, jer ne žalim što sam prošle godine propustio vidjet uživo Atoms for Peace, nego što nisam vidio Nicka Cavea & The Bad Seeds. I to dvaput.

Da, ovo je taj rock’n roll koji pogađa u dušu i bio bi to album godine da nema jebenog Justina Vernona. (IB)

21-caitlin_rose

21. Caitlin Rose – The Stand-In
[350 bodova / 3 glasa]
Prošla je godina bila super za kantri gikčad – čak je i Keith Urban snimio skroz pristojan album (koji doduše nije striktli spiking jako kantrijevski, ali dobro sad, neću ulaziti u ta razmatranja, hukerz), a najbolji trenuci te godine došli su iz ženskih grla. U prilično žestokoj konkurenciji tu je među najboljima, ako ne i najbolja Caitlin Rose sa svojim albumom “The Stand-In”. Caitlin je inače Nešvilđanka koja se u nježnoj dobi igrala s punkom i svakojakim drugim glazbenim žanrovima, sve dok joj, kao što kaže u jednoj pjesmi na najnovijem albumu, nije dopizdilo što se na radiju više ne puštaju kantri stvari kakve voli, pa se skrasila u toj niši i super joj stoji. Ima glas koji evocira neke od najvećih nešvilskih diva, a opet i svoj đir, divno se snalazi u mekim harmonijama a la Jayhawks (Gary Louris čak joj je pomogao napisati jednu od najboljih pjesama na albumu, “Only a Clown”), ali i u popastičnijim stvarima kao što je “Silver Sings” te soul numeri “Waitin'”. Kad malo bolje razmislim – a to rijetko činim dok slušam Caitlin jer u mislima (kad sam u javnosti) ili naglas (kad sam doma) pjevam s njom – cijela ta priča sa žanrovima potpuno je nevažna. Caitlin piše izvrsne pjesme, divno ih pjeva svojim moćno-krhkim glasićem, a kada se još sjetim da s jedva 26 godina tako uvjerljivo i “izrašpano” priča o svim budalaštinama koje nam se događaju u sklopu rubrike “emotivni život” – skroz mi je svejedno je li to country, Americana, slovenska polka s klarinetom ili death metal. Samo daj još! (ZP)

(pisali: Vatroslav Miloš, Petar Jovanović, Ivan Debelić, Ivan Biruš, Zrinka Pavlić)

P.S. Sutra slijedi #150-#117 a regularna lista se nastavlja u ponedjeljak!

Gorilini naj albumi 2013: #30-#26

Siječanj 31, 2014

30-young_galaxy

30. Young Galaxy – Ultramarine
[276 bodova / 2 glasa]
Volim kod ovog albuma što je jesenji ali ne jesen na način na koji je ja poznajem, nego deset synth-pop slika nekih nepoznatih, dalekih mi jeseni… Ili, kako ja to otprilike čujem: jesen na Grenlandu, zaljubljivanje pod aurorom borealis (“Pretty Boy”); u Kanadi, posljednji pozdrav ljetu, “so meet me at the river, let’s go for a ride, with the windows down and the stereo loud” (“New Summer”) (je, da, vidim i sam da se pjesma ne zove “New Autumn” nego “New Summer”, PA ŠTA!!!); po australskim pustopoljinama (“Fall for You”) i pariškim stepeništima (“Out the Gate Backwards”); na dalekom istoku, iz rikše što klizi perivojem prekrivenim bambusovim lišćem (“Fever”); jesen duboko u šumi negdje u srcu Europe, intimna paganska svetkovina, “bring me back to your forest home and marry me under its trees” (“Hard to Tell”); berlinska schaffel-jesen, jedina koja mi na albumu nije baš nešto (“What We Want”); vesela skandinavska jesen, nitko se ne boji da će ih The Knife zbedirati s nekim novim albumom jer su već izdali jedan ranije u godini i to je odrađeno i nema šanse da stignu snimiti neki novi do kraja godine pa su svi ono ‘hura, ajmo piti i plesati!’ (“Privileged Poor”); jesen iz alternativne dimenzije u kojoj je “Shaking the Habitual” izašao u rujnu i svi u Skandinaviji su ubijeni u pojam (“In Fire”); jesen na drugom kraju svijeta, gdje tek što nije svanula zora, “come sleepwalk with me, look here comes the sunrise” (“Sleepwalk with Me”). Jesam skroz naskroz ljetni tip i sve, ali poziv na sudjelovanje u tako raskošnom world-buildingu se naprosto ne odbija! (TK)

29-primal_scream

29. Primal Scream – More Light
[280 bodova / 2 glasa]
Nemaš neka velika očekivanja od njih. Jest da zapravo nikad nisu snimili lošu ploču, ali već više od jednog desetljeća izbacuju albume koji nisu na razini udarnih djela iz mlađih dana. Još ih je i Mani napustio, a Innes se pred izlazak albuma grozio da “ima puno pjesama koje imaju jedan akord i traju po 9 minuta”, što nikako nije mirisalo na dobro…

…ali, kad se “More Light” pojavio – brate mili, kako dobar album. Uz pomoć starog drugara Davida Holmesa u producentskom stolcu, momci su ponovo napravili ono što su radili na svojim najboljim pločama i u kotao ubacili i rokiju i funk i psihodeliju i blues i punk i shoegaze i elektroniku i šta sve ne, ni u jednom času ne zaboravljajući da su zapravo rokenrol bend i da im svi ti sastojci služe kao arsenal kojim ispočetka grade rečeni žanr ne bi li ga održali svježim. I mada njima kuhaju već više od 20 godina, od njih su svarili nešto što nikad prije nisu – ali i dalje se radi o poslastici kakvu samo oni znaju prirediti. Točnije, radi se tu o čitavoj raskošnoj trpezi, s novim iznenđenjima iz pjesme u pjesmu.

Lirički, Bobby dere po kapitalizmu i njegovim malignim posljedicama, raspadajućem društvu, pokvarenim političarima, nasilju u obitelji, vikend-revolucionarima, prodanim dušama, ne zaboravljajući u pravim trenucima presjeći sav taj mrak mundanijim temama. Da bi sve završio optimističnom “It’s Alright, It’s OK” u kojoj nas podsjeća da nije sve tako crno, jer mada svijet koji nas okružuje i bio gađenja vrijedan, uvijek možemo spriječiti barem sebe da i sami postanemo poput njega.

Riječima samih majstora: “People want music that’s outsider music, that’s non-conformist, that’s anti-authoritarian but it’s also glamorous and sexy and high-energy rock & roll.” Da, hoćemo, i hvala im što su nam baš to i isporučili. Čak su im i te devetominutne stvari ispale dobre. Najbolji Primal Scream još od “XTRMNTR”-a! (NP)

28-polica

28. Poliça – Shulamith
[280 bodova / 2 glasa]
Channy Leaneagh mogla je nastaviti pjevati u bendu Roma di Luna i vjerojatno bi nas albumi tog benda savršeno mimoilazili kako nas valjda mimoilaze i pisma.

Ipak, nešto se prelomilo, Channy se ošišala, odjebala onog lika, uzela dva bubnjara i basistu, svoj glas provukla kroz anonimnost vokodera, e da bi snimila izvrstan prvijenac “Give You the Ghost”. Novi album Police – “Shulamith”, donekle se nastavlja na poetiku započetu na prvijencu, ali ima u njemu puno više zbunjujuće tišine, tišine koja stalno reže dijelove pjesama mijenjajući njihov zadani pravac.

Slušali smo “Shulamith” dok smo se vozili na toj jedinoj cesti na Otoku, činilo nam se da samo tako može zvučati soundtrack kad nekome idemo ususret. Poslušajte, uzajamno i bez ostatka. (DŠ)

27-lovely_quinces

27. Lovely Quinces – No Room for Us EP
[285 bodova / 4 glasa]
Stvarno nisam nešto luda za kantautoricama, uglavnom me nervira njihov izričaj i duboki, sjetni pogledi ufiksirani u tužne prošlosti koje reminisciraju, čak sam išla toliko daleko da ih sve u svojoj glavi nazovem sinegdohom Njonja Njonjs po onoj dosadi, jel, zna se kojoj. Znam, odvratna sam, i to iz mene progovara jalnuški diletantizam jer ne znam svirati gitaru i nikada neću moći uglazbiti svoje tužne reminiscencije i gledati sjetno u daljinu dok prebirem prstima po žicama, protratila sam život i sad mogu samo slušati što drugi rade i srati im po poslu. Sve ovo navodim samo zato što moram priznati da kad sam prvi put čula Lovely Quinces, pomislila sam ovo, taksativno: 1) čovječe, kako dobar bend! 2) ajme, kako ženska pjeva, odvratno su talentirani ti Ameri, 3) samo da nije projekt, samo da nije projekt!

Nešto kasnije, uz pomoć druga googla saznala sam da se em radi o jednoj, izuzetno mladoj ženskoj osobi, koja em je Splićanka, em nije ničiji projekt osim eventualno roditeljski i pala sam u blagu depresiju izazvanu vlastitim apriornim etiketiranjem ženskog kantautorstva kao nečeg dosadnog. Nema ništa dosadno u Dunjinom EP-ju, cura barata i glasom i gitarom vrlo suvereno, kao da se na sceni rodila, a pjesme piše sama kad joj je dosadno jer nema ništa pametno na televiziji. I pritom je još i odvratno zgodna. Pa sad vi recite da je to fer. (JS)

26-captain_were_sinking

26. Captain, We’re Sinking – The Future Is Cancelled
[300 bodova / 1 glas]
Zajebana je situacija kada izbaciš ovakav album, a ne možeš ni izjaviti da je najbolji album koji je tvoja familija izdala. Mladi brat Greg Barnetta iz Menzingersa ima svoj vlastiti bend i ne fali im toliko puno da dosegnu kvalitetu “On The Impossible Past”. Za razliku od većine novih punk bendova koji u zadnje vrijeme crpe inspiraciju iz klasičnog rocka, Captain We’re Sinking odlučili su spojiti Future of the Left i Brand New. Kada tome pridodamo kvalitetne tekstove koji se bave svim više i manje bitnim životnim pitanjima, jasno je da ovaj bend ima puno potencijala. Objektivno gledano, kvalitetom album ne zaslužuje biti ovako visoko na listi, ali jebiga to je rezultat kada daješ nasumičnim osobama toliko bodova za dodijeliti. Bila bi prava šteta da ostanu u anonimnosti, jer se radi o izvanrednom bendu koji je unio svjež zrak u žanr koji zadnjih par godina stagnira. (MM)

(pisali: Tonći Kožul, Nikola Pezić, Darko Šeparović, Jelena Svilar, Matija Manđurov)

Gorilini naj albumi 2013: #175-#151

Siječanj 30, 2014

Pharmakon

175. Pharmakon – Abandon / Roomrunner – Ideal Cities [25 bodova / 1 glas]
174. Mixtapes – Ordinary Silence [29 bodova / 2 glasa]
168. Celeste – Animale(s) / Future of the Left – How to Stop Your Brain in an Accident / Jackson Scott – Melbourne / Julianna Barwick – Nepenthe / Kyary Pamyu Pamyu – Nanda Collection / Tim Hecker – Virgins [30 bodova / 1 glas]
167. King Krule – 6 Feet Beneath the Moon [32 boda / 2 glasa]
158. Altar of Plagues – Teethed Glory and Injury / Ashley Monroe – Like a Rose / Buke and Gase – General Dome / Lee Ranaldo and the Dust – Last Night on Earth / Patty Griffin – Silver Bell / Pips, Chips & Videoclips – Walt / Pokey LaFarge – Pokey LaFarge / Savages – Silence Yourself / SubRosa – More Constant Than the Gods [35 bodova / 1 glas]
157. Sky Ferreira – Night Time, My Time [35 bodova / 2 glasa]
154. Devendra Banhart – Mala / Thee Oh Sees – Floating Coffin / Throwing Muses – Purgatory/Paradise [36 bodova / 1 glas]
153. R.A. The Rugged Man – Legends Never Die [37 bodova / 1 glas]
152. Styles P – Float [38 bodova / 1 glas]
151. Joey Bada$$ – Summer Knights [39 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #35-#31

Siječanj 30, 2014

35-mark_kozelek_desertshore

35. Mark Kozelek & Desertshore – Mark Kozelek & Desertshore
[255 bodova / 2 glasa]
S obzirom na to da se 2013. godina poplavom njegovih novih studijskih i koncertnih izdanja pokazala najplodnijom epizodom ionako posve zahuktale treće etape njegove karijere, prilično je bizarno kako je ona ujedno bila i godina u kojoj bard namrgođene meditacije Mark Kozelek nije objavio ni jednu jedinu pjesmu koju je skladao sam, ne računamo li procurile promotivne pjesme već najavljenoga novog albuma Sun Kil Moon. Tri live albuma limitirane tiraže bila su klasičan trik Marka kao diskografa, ponuđeni zaslađivači prilikom pre-ordera, zapravo prilično nepotrebni jer kult posvećenih ne pokazuje ikakve znakove umora ili zazora. Album obrada “Like Rats” računajmo kao čišćenje sistema, no preostale dvije ploče čista su remek-djela, kao i neočekivani dokazi kako je Mark, poput kakvoga vještog repera, svojim melodijskim flowom sposoban jednako uvjerljivo ispuniti međusobno potpuno različite muzičke okvire. “Perils from the Sea” bilo je odvažno otpuštanje na varljiv plov nepoznatim morima electro-hipnoze Jimmyja LaVallea iz The Album Leaf; zatvorivši oči kako bi se posvetio sjećanju i upregnuvši svoju neutaživu melankoliju kao vesla, ta je mora bez problema ukrotio u bonacu svojih klasičnih motiva, dakle onih pod čijom se površinom valjaju nepobjedive emotivne bure, koje svejedno pretvara u najefikasniji protuotrov noćnim morama popodnevnog drijemanja.

Ipak, čini se kako je tek “Mark Kozelek & Desertshore”, suradnja s prijateljima iz istoimenog benda praćena sigurnošću prepoznatljive gitarske psihoterapije čija se nit vuče još iz dana kasnijih Red House Painters, bila ono što su i fanovi i sam Mark najželjnije iščekivali, kad je već različite sitne eksperimente naprosto nemoguće nazreti, koliko god se u njima lako gubiti. Za razliku od prethodne ploče Desertshore, na kojoj je Mark gostovao povremenim pjevanjem i basom, sama promjena imena ovoga prijateljskog projekta ukazuje na promociju suradničke dinamike u uzajamno dijeljenje najdojmljivijih vještina pojedinog suučesnika, pri čemu se Kozelek svojim imenom pobrinuo i za nešto dalji domašaj benda koji je dosad ipak ostajao tek tajnom predanih pretplatnika. Natrag je, međutim, dobio znatno više, čvrstu sigurnosnu mrežu nadarenih kolega čija će ga potpora iz sivih rupa natmurene krize srednjih godina izvući makar do studija u kojem se s tom istom krizom može obračunavati kako frajerskim ruganjem i gorkom autoironijom tako i priznanjima čistog straha i goleme boli uzrokovane smrtima Jasona Moline, Tima Mooneyja i Markove mace.

Sve svjesniji da iza njega nisu samo najbolje godine nego i godine u kojima se još mogao pretvarati kako najbolje godine još uvijek nisu iza njega, Mark se lani s umiranjem svjetla borio hiperproduktivnim dokazivanjem samom sebi da dirljive stihove može napisati kad god, kako god i o čemu god, ali i bivao napadnut rastočenošću panične lijenosti zbog koje onda te stihove nije uglazbljivao sam, nego ih je uglavnom ritmično deklamirao preko nadahnutih tuđih podloga. Možda i slučajno, tako je pronašao nužne oslonce, probuđenu energiju te izrazito zahvalan i plodan novi pristup svojem radu, dakle sve dobrodošle preduvjete za nesumnjivo daljnje zdvajanje o nostalgiji, gradovima, sjećanju, odnosima, sudbini, pogreškama, žudnji, svemu onome što nikad ne prestaje, baš kao ni njegova gitarska maestralnost i samodopadnost te osobna, ne samo emotivna sjebanost: “But at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and has my doubts.” A prije šest dana je napunio i 47 godina… (GP)

34-tyla_j_pallas

34. Tyla J. Pallas – Devil’s Supper
[256 bodova / 1 glas]
Tyla je, pre svega, jedan iskren pesnik. Neki klinci, među koje spadam i ja, svoje su formativne godine proveli u Dynamite Jet salunu, čvrsto uvereni da jedino patetični patos Tylinih stihova može da predstavi tragediju neuzvraćene ljubavi, u alkohol potopljene nesigurnosti, i ine adolescentske probleme veće od života. Dve decenije kasnije, Život je neke karte izdelio, a “Devil’s Supper” jedno je tumačenje tog deljenja.

Iako možda tek slučajnost, na A-strani život deluje opuštenije i srećnije, zaljubljeni smo do ušiju u “Green Eyed Girl”, zbrajamo definicije ljubavi u “Love Is”, prevazilazimo krizu u vezi u All Alone Without Me and You” … dok je B-strana tamnija i teža, počinje sa “Old Sins Cast Long Shadows” koja nam već svojim nazivom diše za vratom, ljubav se pojavljuje u rokabilijevskoj “Yeah (I Love You Baby)” ali sa vrlo nesretnim obrtom na kraju, a “Judas Christ” opora je i ozbiljna. Religijske reference se provlače kroz album, pored naziva albuma i omot nosi neskrivenu asocijaciju na Tajnu večeru (2 x 6 šahovskih figura sa svake strane Đavola), no Tyla i Anđele i Đavole koristi na sličan način kao i Ticijano Sklavi u Dilanu Dogu, oni su personifikacija ovozemaljskog Dobrog i ovozemaljskog Lošeg. Pakao ako postoji, on je tu, na Zemlji. Raj ako postoji, opet je tu. Možda baš u nekoj ljubavi sa A-strane. Religija izvan simbolike ga ne interesuje (bonus bluz “Religion” na CD izdanju jezgrovit je i direktan: “Don’t talk to me about Religion”).

Ono što dalje izdvaja album, a već zalazi u duhovnu alhemiju, dejstva su mi znana, u tom salunu pijem skoro trideset godina, pojavi se u pesmi “Another Life”, krije se u stihu “Good to see your face again, memories are such a pain, there is no smoke without desire”, otvaram novu flašu, pesma o bezuslovnoj ljubavi, možda i o Smrti, ponovo puštam A-stranu, pesma “Home” sad otkriva “the trouble with today we’re all livin’ in different times”, povratak kući je nekad nemoguć (A-strana ima svoj jin), i tako u krug, dok se poslednja irska gajda u “Ode to Jackie Laven” ne izgubi u tišini.

Ljubav, dom, gresi, smrt, i opet ljubav. To je život. Kada ćete iskreno pričati o tome, ako ne na poslednjoj večeri. (PJ)

33-veliki_prezir

33. Veliki prezir – Svetlost i dim EP
[257 bodova / 1 glas]
Zvanični dan izlaska ovog EP-ja je 30. decembar 2012, a to je – jasno je svakom preživelom gledaocu filma “Terminal” sa Tom Henksom – ničija zona, 2012. više nema, a za 2013. treba viza. Dobra roba se ipak mora prokrijumčariti.

Veliki Prezir je za 20 godina postojanja objavio tek četiri albuma (+ jedan uživo), što pojavu nove četiri pesme u vidu EP-ja čini događajem od posebnog značaja, pogotovo jer ovaj bend nije sa osrednjim pločama istrošio kredite kod slušaoca, naprotiv – svako diskografsko izdanje bilo je Zdanje, pažljivo klesano strpljenjem, talentom, ispunjeno prefinjenom Emocijom koja vremenom postaje jača i ličnija.

U samo 16 minuta koliko traje ovo putovanje (ako se ne računa moje okretanje ploče), staje neki novi lepši svet, gitare se opuste i sanjivo zagude, A1 (“Svetlost i Dim”) beg je u paralelnu stvarnost koju možemo da podnesemo, hvala Kole, hvala na stihu “Neko diše, zbog nekoga znam, tu pripadam” koji smisao mog mikrosveta svodi na sedam reči; A2 (“Da”) gitare se bude, radosne srećne i zaljubljene, prave ljubavi samo Pravi prepoznaju, najbolja pesma Velikog Prezira ikada; B1 (“To”) nešto nas vodi u nepoznato, nedokučivi porivi i usna harmonika koja jedina zna razlog; B2 (“Novčanik”) low-fi je zavšetak, filozofski oslonjen na maksimu freedom is just another word for nothing left to lose, kad Kole kaže “oslobodi se/ tereta”, kao u hipnotičnoj seansi, teret se gubi, san nadolazi, a vi ste ponovo spremni za početak prve strane. Za novi krug.

Nama koji ne poznajemo tajne zena i istočnjačkih filozofija, nama kojima samo treba mala pomoć na putu ka Kraju, mala noćna muzika u pit stopu, “Svetlost i Dim” je preko potrebni predah, i znak da je Arni Sekunsen ovuda prošao i da idemo u dobrom pravcu. (PJ)

32-bilal

32. Bilal – A Love Surreal
[260 bodova / 1 glas]
Ovaj dobri čovjek već je petnaestak godina u igri (neo-soul s primjesama bliske crne glazbe ala R’n’B / hip hop / jazz / funk, kak’ to već ide), ali nikad nije dogurao do velikog superstara poput R. Kellyja, niti je, iako hvaljen od kritike, postao njen mezimac kao recimo D’Angelo. Što ga nije spriječilo da mirno tjera svoje i svakih se nešto godina oglasi dugosviračem na koji uvijek vrijedi baciti uho, ne mareći pritom pretjerano za zbivanja u glazbenom svijetu oko sebe. “A Love Surreal” nema naročite veze s trenutno popularnom ponudom u srodnoj glazbi – mada manje-više odsviran na živim instrumentima, nije to čisti retro soul album kakve rade Charles Bradley ili Sharon Jones, također nimalo ne zvuči kao među hipsterima i kritičarima popularna suvremena inkarnacija R’n’B-ja – ali tu ponudu, bar u mojim ušima, k’o od šale prešišava za nekoliko kopalja. Nema tu prevelike mudrije, intro, outro, a između dvanaest lijepih pjesama kroz koje je Bilal ispričao priču o rađanju, procvatu, zamoru i raspadu ljubavne veze, i o buđenju u novom danu. Pjesama što poletnih, što zasanjanih, što tužnih, što melankoličnih, majstorski otpjevanih, vješto produciranih, maštovito aranžiranih. Istinabog, nije ovaj album nekakvo epohalno postignuće, neće bogznašto promijeniti u svijetu glazbe, neće zauzimati mjesta na listama najalbuma (osim Gorilinoj, he he), neće kritičari svršavati na njega – ali, kog briga za to kad ti se posreći da nabasaš na krasan komad glazbe koji te uveseli kao malo što. Svakako je protekle godine bilo muzike koja je dosezala i više vrhunce od “A Love Surreal”, ali, ovdje smo se okupili da pričamo o albumima, i kad sam tražio zaokružen komad glazbe iz 2013. kojem ni u jednom času ne ponestaje daha – onda bolje od ovog albuma nisam našao. (NP)

31-earl_sweatshirt

31. Earl Sweatshirt – Doris
[260 bodova / 3 glasa]
„What’s up nigga, why you so depressed and sad all the time like a little bitch! What’s the problem man, niggas wanna hear you rap! We want raps!

Trogodišnji razmak između mixtapea “Earl” i prvog albuma kalifornijskog devetnaestogodišnjaka stvorio je očekivanja koja su postala gotovo jedino polje na kojem se raspravlja o debiju Earla Sweatshirta. Najrazočaraniji će biti onaj dio fanova koji je Earla gledao kao nadolazećeg kralja opscenog snuff hip-hopa. U intervjuu za Pitchfork Earl je sam rekao kako se nada da će s novim albumom izgubiti sve te fanove koji su ga voljeli isključivo zbog tekstova o silovanju koje je napisao s petnaest godina. S druge strane, slušateljstvo s uhom za stil, liričku vještinu i tehničku izvrsnost u repanju držat će da je moglo više. Oni koji su pak polagali nade u to da će Earl nadići onaj dio svoje thugerske braggadocio persone i snimiti u potpunosti introspektivnu i osobnu ploču dobili su isto što i prve dvije skupine, album koji ne daje odgovore na sva pitanja o misteriju Earl Sweatshirta već ih razrađuje, sprda, izvrće i na koncu šalje u kurac. Možda Earl ima potencijale koji se ne razvijaju pod Odd Future kišobranom ali ići se „boriti s najvećima“ i postati a rapper’s rapper, snimiti konceptualni album ili pak što treće nikada nije dolazilo u obzir. Poneko promašeno gostovanje, poneka neslušljiva podloga i poneka stvar previše, sve je tu. Ništa se nije promijenilo. U Odd Future kanonu se uvriježilo da se osim po promociji ne pravi razlika između albuma i mikstejpa. I Earl je snimio najvjerojatnije najbolju ploču u tom kanonu dosad. Ok album i odličan mikstejp. (DR)

(pisali: Goran Pavlov, Petar Jovanović, Nikola Pezić, Davor Rončević)


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.