Pismohrana autora

Goldfish feat. Emily Bruce – Choose Your Own Adventure (Kyle Watson Remix)

Kolovoz 5, 2014

chooseadventure

Kao što rekoh u prvom ovoljetnom postu, pišem o stvarima “koje su mi u hevi rotaciji ovog ljeta”, i mogu bome reći da se… s tempom od pet tjedno takve zapravo jako brzo troše! Mislim OK, imam ih par na lageru za koje čekam da se pojave ofišl spotovi + ‘hevi rotacija’ je relativan pojam, bude ih koje nisam baš hevi-hevi slušao ali su mi se znale dosta vrtiti po glavi, štoviše ta rotacija u glavi mimo slušanja mi je jedan od ključnih faktora za uvrštavanje, no kako je sad usfalilo takvih ajmo vidit što ima od onih koje sam dosta slušao ali mi nisu nešto posebno zakampirale u mozgu, i gledam si evo listu najslušanijih na last.fm-u u zadnjih mjesec dana i prva na listi o kojoj nisam pisao je… Kyle Watsonov remiks “Choose Your Own Adventure” (devet slušanja)! Ništa revolucionarno niti esencijalno – ali poprilično zadovoljavajuća (ne u smislu ‘ajde, može proći’ nego ‘ovo mi pruža dosta zadovoljstva’!) preslika Shadow Childa u max feminine pressure-izdanju. P.S. draga “Emily Bruce”, odluči se molim te je li se zoveš Emily ili se zoveš Bruce, SAMO BEZVEZE ZBUNJUJEŠ LJUDE!

Body Language – 4 Real

Kolovoz 4, 2014

bodylanguage2

Jedino što sam dosad čuo od/vezano za Body Language je Plastic Plates remiks “Social Studies” – za koji bih vam lako mogao ako me uhvatite u odgovarajućem raspoloženju reći da je indie-dance stvar desetljeća – ali izgleda da ću morati to ispraviti jer “4 Real” je mmmmmmmmilina. I za razliku od nekih stvari o kojima sam ovdje pisao a koje su ‘ljetni džemovi’ samo po tome što što sam ih slušao ovog ljeta – ova je baš JAKO ljetna, poput neke indietroničke sestre “Steal My Sunshine”! (Bio sam btw napisao i jako crnohumorni epilog vezan za to kako će, poznavajući ovo ljeto, dok vidite ovaj post vrijeme opet već vjerojatno biti ubitačno neljetno ali sam ga izbrisao jer ne želim da, u slučaju da kliknete na link, imate ikakve iti imalo negativne uspomene vezane za prvi susret s ovom divnom pjesmom!)

Lana Jurčević – Majica

Kolovoz 1, 2014

lana_majica

Izgleda da… mi se… ove godine svidilo… više… hrvatskihpopstvarinegosrspkihpopstvari (… promrmlja on nabrzinu, nadajući se da će biti nerazgovjetno i da će utoliko sramota možda biti manja) – upomoć! IMAM KRIZU IDENTITETA!!! >:( Jest da sam Srbe površno nabadao – ali ništa površnije nego inače pa opet, jebiga, ispalo kako ispalo, mislim načelno im je sve na mjestu – muzika im se nastavlja razvijati kao i uvijek – i sve bi trebalo biti kao što je dosad obično bilo samo što… mi tjunzi sve nekako nisu baš nešto. :( Dok ih Hrvati ove godine imaju skoro već za sastaviti jedan dosta respektabilan top ten! Mislim ne znam za vas ali meni je “Majica” ispala popriličan earworm, refren mi svako toliko izroni iz mozga u najraznovrsnijim i najnasumičnijim životnim trenucima.

Anna Lunoe – All Out (Motez Remix)

Srpanj 31, 2014

anna_lunoe

Najava da sad čak i Justin Bieber radi ‘deep house’ (čitaj: retro house a la rane devedesete) je najjasniji dosad signal da je toj priči uskoro kraj – bude duralo još vjerojatno kojih godinu dana, dvije max – ali mislim da nemam prava žaliti se, izguštao sam se kao prase, bilo je prelijepo dok je trajalo a trajalo je sasvim dosta (i još će k tome neko vrijeme trajati!) i nemam osjećaj kao da je u premetačini nešto izostavljeno, ispremetano je sve i sa svih mogućih strana i toliko je puno suštinski manje-više identičnih stvari koje mi se svide manje-više jedino na osnovu toga što pomislim “uuuuuuu, viđe zgodnog niza akorda!” a takav je i Motezov remiks Anne Lunoe – jest generički ali je sooooo my shit-generički, kao da su roboti složili po nacrtima moje duše kojoj ponekad stvarno nije potrebno ništa više od zgodnog niza nokturalnih akorda + dobrog vokalnog hooka + dobrog vokalnog cut-upa da bude nešto NAJBOLJE, barem jučer, definitivno i danas, vjerojatno i sutra a preksutra, koga briga za preksutra.

DevelopMENT & De Contrebande – Die Tryin’

Srpanj 30, 2014

alice-cooper

Referiranje plesne muzike na to kako se njeni konzumenti (a nerijetko i autori!) vole drogirati opće je mjesto, referiranje na to s izvjesnom dozom humora također nije rijetkost, no jackin’ – u međuvremenu ribrendiran u house & bass – ima specifično morbidan crnohumorni pristup drogiranju, istovremeno i nalazi humora u rekreativnim narko-ekscesima i uživa u njima, jackin’ je poput 200%tno sašivenog tipa na partiju koji jedva stoji na nogama i izgleda kao smrt a isto umire od smijeha i uleti ti “eeeeeee stari kako sam UNIŠTEN oslijepio sam jebote hahahahaha, e oš sa mnom do vecea povuć crtu?!” – i, najbitnije od svega, jackin’ se ne smije tom tipu nego se smije S njim, i tako u ovoj stvari imamo prije dropova dio nekog intervjua s Aliceom Cooperom u kojem priča kako je znao masu ljudi koji su se navukli na drogu ili postali alkoholičari jer je to kao cool stvar koju rade rock-zvijezde i umrli od toga – i naravno da se priča svede na “MOST OF OUR FRIENDS DIED!”, izrezano i provučeno kroz ostatak “Die Tryin’” kao sladostrastan ratnički poklič.

Sofi de la Torre – Vermillion

Srpanj 29, 2014

sofi2

I love these streets, I love these streets
but they weren’t meant for me to walk
I love these people, I love the people
but they never seem to wanna talk
And it’s been my only home ever since I saw
The sky of vermillion

Tako tipično skandinavski komad elektropop hevi-melankolije, kao neki neočekivani sequel “Habits” Tove Lo još i bolji od originala, da ne mogu vjerovati da je žena… Španjolka?!? U redu, istina, njeno je već ime moglo odati pokoji trag u tom smjeru – ali ja sam svejedno bio pretpostavio da je, štajaznam, neka Šveđanka koja glumata da je više cool i egzotičnija od drugih Šveda ili tako nešto? TOLIKO mi je skandinavski zvučalo! Mada opet, isto tako, iz tih predjela se rijetko čuju glasovi ovako zavodljivo punokrvni – ako joj i propadne soliranje sudeći po ovome rekao bih da ima zagarantiranu karijeru gostujuće sirene. I sviđa mi se u “Vermillion” kontrast tako istančanog vokala i tako sirove i jeftine muzike, samo pojačava melankoliju, kao stvorenu za ovo glupo neljetno ljeto.

Inna feat. Pitbull – Good Time

Srpanj 28, 2014

inna-good-music-video

Rumunjski dance je definitivno otplesao svojih par ljeta i napustio nerumunjske podije, a skupa s njim i Inna… uglavnom? Jer iako na youtubeu s novim singlovima i dalje bez problema doseže osmeroznamenkaste cifre, njen zadnji veći hit (“More Than Friends”) je bio prošle godine i bio je k tome dosta minoran hit u odnosu na one iz komercijalno joj zlatnih dana, nije Inna još skroz za otpisati ali izgledi su sve manje na njenoj strani a i za ovaj najnoviji singl čisto sumnjam da će napraviti neki veliki promet jer će za šire mase biti vjerojatno možda ipak previše… chipmunkast? Meni to naravno ne smeta, dapače, uz “Good Time” se osjećam kao mi venama umjesto krvi teče gazirani sok – ne osjećam se svoj!

Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, gornji dom

Srpanj 27, 2014

06-absentia

6. Absentia (2011)
Nije teško naći ponešto zamjerki ovom filmu, povremeno djeluje dosta amaterski – glede efekata i glume na nekim mjestima – ali sam mu to i lako oprostio kad samo saznao koliko je zapravo nisko budžetan – snimljen s pišljivih 70 milja dolara (skupljenih preko kickstartera)! Asti boga!!! E kad se već to uzme u obzir onda je “Absentia” prava mala majstorija i nije ni čudo što redatelj sad već ima na raspolaganju solidne budžete i fensi glumčad (Karen Gillan u aktualnom “Oculusu”, Kate Bosworth u nadolazećoj “Somniji”), no i bez svega toga ovo je dosta dobar film, 2/3 melankolična drama, 1/3 lowkey psihološki horor, s finim omjerom razriješenog i prepuštenog mašti.

05-bringingupbaby

5. Bringing Up Baby (1938)
Ok, nisam pogledao dovoljno screwball komedija za tvrditi takvo nešto sa sigurnošću (dakle: POLUPROKUHANA TEORIJA ALERT!), ali iz ovih koje jesam moj je dojam da… dobar dio screwball heroina = (možda čak i prve) preteče manic pixie dream girl? Tu mi je vibru posebno imao lik Katherine Hepburn ovdje, a od prosječne MPDG se krucijalno razlikuje po tome što ne djeluje kao otužno prozirni plod muških fantazija, nije tu samo da bi prodrmala glavnog muškog lika, njeni iracionalni postupci ne samo da nisu uopće nesebični nego često imaju i notu pakosti, a osvježavajućoj distanci od suvremenog MPDGeraja doprinosi i to što Cary Grant doživi epifaniju tek u zadnjoj sceni, a dotad je samo smušen i nadrkan i zbunjen i ni u jednom trenutku očaran ‘čarobnim putovanjem’ koje mu je ova priuštila, iako se cijelo vrijeme, naravno, nameće očita činjenica da – koliko god da bio smušen – on jest u manje-više bilo kojem trenutku mogao odjebati to putovanje ali nije, i meni je kao čovjeku koji sve što u životu čini čini da bi minimalizirao mogućnost drame ali ponekad potajice zapravo voli kad se dogodi (mislim ono naravno, ne neke velike nego sitne benigne životne drame!) – u više momenata došlo da mu u ekran viknem ‘ajde droljo, priznaj, SVIĐA ti se ovo!’ :D Iako je za moj ukus mrvicu previše fora vezanih za životinje (koje su imho u pravilu smiješne u ofrljim forama ali ne baš toliko kad se oko njih vrte cijeli narativni rukavci) ovo je sve u svemu jedna stvarno dobra komedija, Cary Grant je jako smiješan čovjek. :)

04-elhabitanteincierto

4. El Habitante Incierto (2004)
Volim se smatrati pametnim čovjekom, no nakon 36 godina života sa samim sobom naučio sam se ne smatrati pretjerano pametnim čovjekom jer sam po putu skužio da ima dosta segmenata u kojima sam… pa, malo glup? Jedan od njih je simbolika u umjetnosti, ako nije nacrtano tako seljački očito da i zaostalo dijete može skužiti – svi su izgledi da će mi promaknuti i tako i bi s ovim jako jako dobrim španjolskim horor-trilerom, neke mi stvari bile malo nejasne pa ošo na imdb forum da vidim, tamo neki govore kako je simbolika bila napadna/preočita/štagod pa izlažu što i kako, a ja kimam glavom (“da, da, je, to ima smisla”) i istovremeno se osjećam kao žešći debil!!! Uglavnom, film je o arhitektu koji nakon prekida s curom ostaje sam živiti u velikoj kući, jedne noći mu se na pragu pojavi neznanac i pita jel može nabrzinu nešto telefonirati, pusti ga da to obavi, vrati se natrag u sobu – stranca više nema! I onda kasnije čuje razne zvukove po kući i sve se više misli da neznanac možda nije ni bio otišao nego da se – udomaćio? A onda… pa, bude svačega, posebno je zanimljiv tonalni switch na pola filma (uključujući i linčevski detalj da glavnu junakinju druge polovice filma utjelovljuje ista glumica koja utjelovljuje njegovu bivšu), štošta se na kraju objasni ali i štošta ostane otvoreno za interpretacije, jako zanimljiv i osebujan film… E, i navodno ima dosta simbolike – ali to ćete morati vjerovati na riječ pametnijima od mene. ;)

03-spring_breakers

3. Spring Breakers (2012)
Gledanje ovoga sam dosta dugo odlagao jer sam valjda očekivao neki ne pretjerano zadovoljavajući čardak ni na art nebu ni na zemlji zabave, a kad ono ispalo to ali JAKO zadovoljavajući čardak! (Također sam i dugo odlagao pisanje o ovome jer sam predobro znao da će štogod da ja tu nabrzinu nažvrljam biti ne šaka nego milijun šaka jada u odnosu na recenziju na Killing Timeu pa mi bilo neugodno! I dalje je!) …Mislim zabave ima, jako spretno balansira između ‘FUCK YEAHHHHHHH’ i ‘uhhhh ovo je sve malo u kurcu i možda… i nije baš dobro za mene?’ feelingza što se bore u valjda svakome normalnom usred hevi hedonizma – i, još bolje, ne daje nijednom od tih polova prevagu (ili sam bar ja to tako doživio) – ali je film prije svega ambijentalan, da ne kažem ONIRIČKI (hej, mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam upotrijebio izraz ‘onirički’ – sad je vrijeme da ga počnem koristiti i u svakodnevnom govoru! “od čega ćeš gemišt, malvazije ili graševine?” “ONIRIČKI!” “graševina, može”), mogu samo misliti koliko je maloljetnih fanova Selene & Vanesse ostalo zatečeno očekujući ludu vožnju gliserom a kad ono dobili ležanje na žalu pod valovima, e pa ja sam UŽIVAO pod tim valovima, bio mi preraskošan audio-vizualan doživljaj (s audio-strane moram posebno istaknuti srcedrapateljnu klavirsku verziju “Scary Monsters and Nice Sprites” pri kraju), SPRING BREAK, SPRING BREAKKKKKK… SPRING BREAK FOREVERRRRRRR.

02-theapartment

2. The Apartment (1960)
Pogledao nakon “His Girl Friday” i nau DEC mor lajk it, ljudi razgovjetno pričaju, ja se povremeno čak i smijem, nije ni u jednom bitnom pogledu zastarjelo i odlično je, vjera u projekt upoznavanja s crno-bijelim komedijama mi je vraćena! I ne znam jesam li to samo umišljao, ali kao da je gluma Jacka Lemmona i Shirley MacLaine u odnosu na sve ostale u filmu osjetno… modernija? Činilo mi se kao da svi drugi muški glumci izgovaraju praktički svaku repliku kao da su policajac iz filma iz tridesetih koji ulijeće u gužvu s “now, WHAT’S ALL THIS THEN?” a ženske kao da… nemam pojma! Dok su ovo dvoje puno nijansiraniji, svatko na svoj način, i kao da su odlijepljeni od svih ostalih i pripadaju nekom drugom svijetu – što je dosta zgodno za jedan film u kojem, jelte, navijamo za njihovo sparivanje. E, i mlada Shirley MacLaine fakat nije neugodna za gledati. (SPOJLERI SPOJLERI SLIJEDE SPOJLERI: kraj je taaaaaaaako divno feelgood da bi njegova nerealističnost mogla smetati valjda jedino ljudima koji su uvijek ono ‘bože o bože zašto sam vječno u friend-zoni?! P.S. ŽENE SU PODLE KURVE’, ali da je nerealističan… to svakako? Mislim, afera sa Sheldrakeom nije nešto što se Fran slučajno dogodilo, i sama je rekla da je imala već i prije par sličnih i da se uvijek zaljubljuje u “krive tipove”, dakle ima točno određen tip muškarca koji je privlači neovisno o tome koliko će joj to lošeg donijeti u životu a Baxter je i fizički i psihički toliko drugačiji od Sheldrakea da mi je iskreno teško zamisliti da bi u stvarnom životu mogli završiti skupa, od toga bi prije ispao neki nezdravi ‘prijateljski’ odnos – čak bi se moglo reći da i sam film naznači i tu mogućnost, kad joj na samom kraju on kaže kako je voli i kako je obožava a ona se samo nasmiješi i kaže “šuti i dijeli karte!”)

01-theladyeve

1. The Lady Eve (1941)
Malo što je tako frustrirajuće kod formulaičnosti suvremene holivudske produkcije kao završnice filmova: zadnjih 20-30 minuta uvijek budu tako predvidljiva formalnost, nešto što kao gledatelj odradim bez gotovo ikakvog uzbuđenja, nema osjećaja klimaksa ili da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano nego uvijek znaš što te slijedi i kako će se sve privesti kraju: u superherojskim filmovima to su epske bitke u kojima se satare pola grada, u trilerima to je neka jurnjava i konačan okršaj, a u rom-comovima, naravno, na vidjelo izađe laž zahvaljujući kojoj je jedna od zaljubljenih strana osvojila drugu, druga strana povrijeđeno pobjegne iako je ona prva u međuvremenu nadišla laž i iskreno se zaljubila, bla bla, za 20ak minuta opet nekako završe skupa i sretni zauvijek, konec… No nije uvijek bilo tako, i ne mora ni biti uvijek tako: ovdje se taj moment dogodi već na sredini filma, i umjesto da do kraja filma čekamo da On proguta svoj ponos i vrati se Njoj, dinamika se skroz mijenja! Zapravo, dinamika Njenih osjećaja spram Njega se mijenja svakih 10-15 minuta, većina tih promjena nema veze s mozgom ali u ovako dobroj komediji to i nije bitno, a i Barbara Stanwyck je toliko jebeno predobra glumica da bez problema proda svako novo unutarnje previranje: u jednom trenu se mislim da jebote kako to da se tako prefrigana prevarantica u jedva par dana toliko zaljubila u tako naivnog trapu, već par minuta kasnije se zasuzim skupa s njom, da bi se onda potom veselio njenoj osvetničkoj slasti čak iako ne vidim čemu i zašto… Uglavnom, od starih komedija koje sam gledao u zadnje vrijeme ova mi je bila naj naj: smiješna je i luckasta, jako zabavna i seksi, sve što bi mogao poželjeti od jedne screwball komedije and then some.

Basement Jaxx – Never Say Never (GotSome Bring It Back Remix)

Srpanj 25, 2014

gotsome

Koji neugodnjak kad dovučete nekoga da vas remiksira pa od vaše mlitave stvari naprave guzotres kakav biste vi danas radili (u svom, istina, najspartanskijem modu) da niste odavno ošli na kvasinu, ha, Basement Jaxx? No dobro ajde, da ne budem baš pre-pregrub prema dečkima: “Back 2 the Wild” jest bio karijerno dno – ali sve što su otad izdali daje lagane naznake da su počeli možda lagano kužiti gdje su zastranili sa zadnjim albumom i da bi ovaj što slijedi idućeg mjeseca mogao možda čak i biti slušljiv? No isto tako, bilo bi suludo kladiti se na išta više od ‘slušljivog’ a kamoli da će na albumu biti išta tako dobro kao Gotsome remiks “Never Say Never”.

Ste E – Feed You

Srpanj 24, 2014

feedyou

Super sajt koji moram spomenuti je UK Jackin House, jedna od nebrojenih stranica za preslušavanje muzike na VKontakteu (takozvanom “ruskom facebooku”) – u početku su stavljali uglavnom samo engleski jackin ali su s vremenom proširili fokus na generalno sve što danas običan puk naziva deep houseom a od čega se deep house čistuncima diže kosa na glavi (+nešto electro-housea, također u najraznolikijim varijantama). Nekoliko random opservacija: 1) Rusi imaju nepresušne zalihe glupih animiranih gifova s kojima u komentarima daju do znanja da bi rado zaplesali na ovu ili onu stvar, 2) “Gecko” Olivera Heldensa je bez premca najutjecajnija stvar godine, zadnjih mjeseci sam čuo nekoliko desetaka stvari koje manje ili više (češće više) besramno skidaju taj sint, 3) uz svaki post je slika neke polugole žene (i tek tu i tamo nekih ljutih kola), tko god traži rodno progresivan ugođaj na krivom je mjestu!, 4) ono što najviše volim kod vk.com/uk_jackin je što, neovisno o tome je li vam house koji meću deep ili ne, ekipa koja vodi sajt zna stvarno duboko KOPATI za muzikom, do te mjere da preko njih znam otkriti čak i hrvatske producente s jedva parsto followera na soundcloudu!, 5) sajt je trenutno glavni krivac što mi hard stenje pod TONAMA house stvari koje ne stignem ni poslušat kako treba koliko ih je, evo jedne cool deep speed garažne koju definitivno pak slušam kako treba.

Shift K3y – Make It Good

Srpanj 23, 2014

shiftk3y

Znate ono kako ste više nego dobro svjesni da nisu drugi ljudi isti kao vi i da imaju svoje ukuse i preferencije ali svejedno ponekad, ponekad… čope vas trenuci kad pomislite da dobro, pobogu, pa kako je moguće da je to tako? Ono, izađem na ulicu, odem na internet, i sve puno ljudi koji ama baš ničim ne ostavljaju dojam da Shift K3yju žele dizati spomenike – iako nije još izdao ni album – WTF?!? OK, moje žute minute na stranu, lik je STRAHOVITO talentiran: radi jebeno dobar house i uk garage i pop i trap i pjeva ko da je pjevač a ne producent, napravio je jedan od mikseva godine praktički isključivo od vlastitih produkcija (na 0:53 poželim da me se masovno zove na večere samo zato da mogu URUČIVATI ODJEBENICE NA NAJ COOL MOGUĆE NAČINE!!!) (#notintoit #theycanthandleit) (šalim se, to je samo tako dok slušam taj miks – ako me pozovete u bilo kojem drugom trenutku ja ću se vjerojatno rado odazvati!) (…OR IS IT?!), a “Make It Good” je ultimativni Justin-Timberlake-goes-house.

Adrian Marcel feat. Sage the Gemini – 2 AM

Srpanj 22, 2014

adrianmarcel

NIŠTA mi ne može dati onaj osjećaj da slušam nešto što je moglo nastati sada i samo sada i ni u jednom ikojem drugom trenutku u povijesti kao dobar moderan klupski R&B, istovremeno i toliko senzualno opipljiv da djeluje hiperstvarno i ima tu neku hipernestvarnu glazuru, i evo nakon dosta vremena napokon – alefakingluja! – imamo i jedan novi žanr klupskog R&B-ja. Ratchet&B je, baš kao i svojedobno crunk&B, R&B derivat najpopularnijeg hip hop zvuka današnjice, a ono što je za crunk(&B) bio Lil Jon za ratchet(&B) je DJ Mustard (znate valjda bar “Rack City”, a nadam se i YG-jevu “My Nigga”?), i dok se na Billboardu penja njegova dva udarna ratchet&B aduta (Tinashe “2 On”, TeeFLii “24 hours”) – drugi se isto grebu za koji komad vrućeg kruva, a od grebatora me najviše šarmirao Adrian Marcel s “2 AM”. Malo se teško uživiti u tekst pošto, jel, kod nas dva iza ponoći nije klupska špica nego vrijeme kad se ljudi obično tek sjate iz kafića u klubove, no bas-linija je čisti MDMA a ni Adrian nije za baciti, ni glasom a ni stasom – jako mi je zgodan u spotu, posebno dio na parkingu, s čime se baš ne ponosim jer, kako ispada, u rijetkim instancama kad pomislim ‘vau, viđe zgodnog tipa!’ to skoro uvijek budu neki… skroz klinjasti. :\ Jbg ukus u muškima mi je ka-ta-stro-fa, SVA sreća da nisam peder – samo bi išao okolo i bezveze se sramotio!

Rita Ora – I Will Never Let You Down

Srpanj 21, 2014

rita_ora

Rita Ora nije baš neka vrhunska zvijezda (karizma, osobnost – nula bodova), Calvin Harris nije baš neki vrhunski producent (uključujući onu najbazičniju audio-razinu da mu stvari zvuče dobro, mislim jebote taj se kupa u parama – pa zar stvarno ne može naći nekoga da mu to odghosta kako treba?), kad Calvin producira za nekog drugog to bi mi dosad bilo ‘opa, dobra, dobra!’ na prvih par slušanja i onda ne bih više osjetio potrebu da to ikada opet čujem – pa me zateklo malo koliko si često i opetovano volim pustiti “I Will Never Let You Down”, refren na dosta deliciozan način izvlači energiju iz svoje ritmičke nezgrapnosti.

Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, donji dom

Srpanj 20, 2014

Kao i prošli put: od najslabijeg prema najjačem…

13-omega_man

13. The Omega Man (1971)
Dylan Dog mi je ultimativni comfort food a zgodna stvar s epizodama koje su u rangu ‘osrednje do tek solidno’ je što mi obično budu bolje na drugo čitanje, i tako bješe i sa Sclavijevim specijalcem “Kuća izgubljenih”, u kojem je za završnu poantu priče pokrao završnu poantu “Ja sam legenda” Richarda Mathesona – Sclavi je znao oho-ho pretjerivati s krađama ali u ovom slučaju mu je teško zamjeriti, pošto poanta jest baš totalno sclavijevska! Enivej, to me bilo sjetilo da mi se “Ja sam legenda” (knjiga, jelte) već godinama vucara po kući i nikako da je pročitam, pa reko – zašto ne? Jesam gledao film s Vil Smitom ali sam znao i da je dosta odstupao od knjige pa ne bi trebalo biti deja vu, Matheson je ledžit čunka, zašto ne! I super je knjiga, i nije uopće smetalo što sam se spojlao glede poante, štoviše bilo je zanimljivije čitati od početka iz perspektive koju pruža… I potom me onda zanimalo kako je izgledala druga od filmskih adaptacija, mislim ono – Charlton Heston! Glupi one-lineri! Kultni treš (mada je u ovako poodmaklom stadiju internetske ere ‘kultni treš’ praktički sad već tautologija)! Zašto ne! I stvarno je smeće – jedini hvalevrijedan zahvat je što su umjesto vampira stavljeni mutanti ufurani da je zaraza kazna božja za grijehe čovječanstva koje je sad dobilo priliku za novi početak i treba potamaniti rijetke nezaražene ‘griješnike’ (ima smisla) a i povijesno je značajan kao jedan od prvih filmova s poljupcem bijelca i crnkinje, no sve ostalo je samo hrpa nasumično nabacanih ‘cool’ elemenata koji su Mathesonovu distopiju pretvorili u sprdačinu: funky easy-listening mjuza, blaxploatacija, Heston golog torza kroz pola filma, scena u kojoj otkrivamo da on kao sredovječni znanstvenik redovito odlazi u kino sam gledati ni pet ni šest nego “WOODSTOCK”, albino-mutanti u kaluđerskim haljama koji za njega nisu uopće neka jezovita prijetnja nego više gnjavež u rangu komaraca te nose sunčane naočale samo zato da bi ih na pola filma mogli skinuti da im vidimo Marilyn Manson-leće (uuuuu, skeri šit!) – da ih nakon toga jednostavno više ne bi nosili! Vjerojatno esencijalno za one koji vole u napušenom društvu gledati loše filmove, no ja gledao sam i posve trijezan i nenapušen tako da…

12-the_last_man

12. The Last Man on Earth (1964)
Eto, pogledao sam i treću (tj kronološki prvu) ekranizaciju Mathesonove “Legende”, ima još i Asylumov “I Am Omega” al ajde, negdje bi ipak bio red povuć crtu. :) Zanimljivo je kako se svaka od te tri glavne verzije na različit način prosrala po pitanju čudovišta (ili, ako hoćete, ‘čudovišta’): u “I Am Legend” pate od neuvjerljivog CGI-ja, u “Omega Man” su albino kaluđeri, a u “The Last Man on Earth” bauljaju sporo i blentavo kao najnespobniji zombiji ikad – i kao i u “Omega Manu” više djeluju kao gnjavaža nego kao prijetnja. No najveći propust je s castingom glavne uloge, jer Vincent Price, pa… i nije baš neki vrhunski glumac, zar ne? Mislim dobar je u onih par brzina u kojima je odvozio većinu svoje karijere, ali kad pokuša dočarati išta izvan toga – kao recimo ovdje očaj, rezignaciju, itd – to izgleda, a ono, poprilično komično! No filmu se u svakom slučaju ne može poreći atmosferičnost, najhororastija je od sve tri ekranizacije.

11-his_girl_friday

11. His Girl Friday (1940)
Odlučio sam malo popuniti rupe u općoj kulturi i upoznati se malo sa starim komedijama, ova je jedna od najhvaljenijih pa mi se činilo kao dobro mjesto za početi ali… nije mi bilo baš nešto smiješno. :\ I kako li ga samo u ovom filmu BLEBEĆU! Ono, ne sto nego dvjesto na sat – nakon pola sata sam doslovno pauzirao i uživao par minuta u blaženoj tišini, toliko su me iscrpili! Bio sam pomislio ‘ako su sve screwball komedije ovakve, brate ja ne znam oću li moći dalje’ no onda sam kasnije prošvrljao po netu i vidio da ovaj film slovi kao jedan od najbrže najbrbljavijih ikad, pa ajde dobro, ne odustajem od popunjavanja rupa (op.ur – i isplatilo mi se što nisam odustao, kao što ćete vidjeti u nastavku liste!), zasad (iako na repertoaru za gledanje imam i par naslova od Prestona Sturgesa i strepim jer je i on, koliko sam skužio, poznat po rafalno brbljavim komedijama?). “His Girl Friday” svakako ima jedinstvenu amfetaminsku energiju, zabavan je, ne mogu se osporiti ni neki pionirski zahvati (preklapanje dijaloga, rušenje četvrtog zida), no htio sam prije svega pokazati srednji prst mladom sebi koji je arogantno vjerovao da humor iz desetljeća u desetljeća postaje samo sve sofisticiraniji i patronizirajuće svisoka gledao na starije generacije i njihov smisao za humor, i u tom pogledu je gledanje ovoga bilo… obeshrabrujući fijasko. :(

10-dagon

10. Dagon (2001)
Prijatelj mi ovo preporučio kao fanu Dylana Doga, i bome, baš ko jedna od onih epizoda kad dobri stari romantik i pizzoman navrati do nekog sela/otoka bogu iza nogu S MRAČNOM TAJNOM!!! S tim da su žitelji ovog otoka toliko uznapredovali u svom da-ne-kažem-čemu da su tu ‘tajnu’ u stanju kriti jedva nekoliko minuta! Tako da nema puno cile-mile, praktički se odmah stišće gas, a sad, što se vožnje tiče… Gluma – ako se to tako može nazvati – je lol bože, a CGI je… jel se sjećate kako je CGI izgledao na prijelazu tisućljeća u ne-blockbusterima s ne odveć impozantnim budžetima? E, to. Upravo to. Što je posebno frustrirajuće kad vidiš koliko je truda i umijeća uloženo u maske za čudovišta – a onda se recimo ispod površine mora razlije jedna obična CGI mrlja krvi koja izgleda kao nešto naj fejk ikad! A i koliko god da respektirao njegovu legendu, Lovecraft (po čijoj je priči ovo, jel, snimljeno) – mi jednostavno nije skeri, jebiga? Ali neke ozbiljnije horor-pretenzije se ionako uglavnom napuste do pola filma, “uglavnom” = ima jedna dosta gadljiva scena u drugoj polovici ali tad je već više neki dark fantasy i biva sve zabavniji kako odmiče i ima dobar kraj.

09-animal_kingdom

9. Animal Kingdom (2010)
Jako dobra australska krimi-drama o ružnim stvarima koje rade očajnici na dnu društva s kojom je problem jedino to što sam je pogledao nedugo nakon što sam gledao “The Snowtown Murders”, odličnu australsku krimi-dramu na rubu horora o ružnim stvarima koje rade očajnici na dnu društva, čiji je čemer klaustrofobičniji, opresivniji – u “Animal Kingdom” se ti očajnici barem nadaju nekoj eventualno sretnijoj budućnosti (bez obzira na to što smo, poznavajući protokol ovakvih filmova, svjesni da vjerojatno ništa od toga) dok su se u “Snowtownu” naprosto saživjeli s tupilom i užasom koji će samo postati još užasniji – no dobro ajde, “Snowtown” je toliko moćan film da malo koji, bilo kojeg žanra i usmjerenja, u usporedbi s njim ne bi izvisio, pa ipak valja biti fer i zadržati se na ocjeni da je ovo fakat dobar film o tome kako se kriminal ne isplati i zlo rađa zlo i da valja pogledati.

08-the_human_race

8. The Human Race (2013)
… a.k.a. DŽOGERSKA “SLAGALICA STRAVE”!!! Dobro ajde ne skroz (nije baš torture porn – ima krvi na hektolitre ali ekipa uglavnom gine na istih par načina i nije pretjerano gory), no uglavnom opet imamo ljude koji se bude pitaj boga gdje i neznani glas im diktira što rade ako žele preživjeti: ljudi je točno 80, odjednom nestanu s raznoraznih lokacija i pojave se svi skupa na nekom trkalištu, glas im veli da će umrijeti ako budu prestignuti za dva kruga ili zakorače izvan staze. Kao i kod većine filmova s ovakvom premisom prvih cca pola sata otpada na pomalo dosadnjikavu aklimatizaciju likova na nedokučive novonastale okolnosti, ali nakon što prvi štrajkolomci odustanu od načela ‘svi za jednog, jedan za sve’ – počinje šou program! I jedan osrednji drugoligaški horor postaje dosta zabavan drugoligaški horor, zakucavajući sve skupa sa sjajno pretjeranim ‘whoa! DUDE!’ krajem.

07-duck_soup

7. Duck Soup (1933)
Omjer cerebralno-sofisticiranog i fizičkog/tup-tup humora je baš onakav kakav volim, samo što je smućkano na načine koji su mi kao gledatelju naviknutom na moderni humor malo strani pa mi je trebalo malo vremena da se ufuram, ali kad sam se ufurao dogodio se kumulativni efekt i bilo mi je sve smiješnije… Sve dok nisam dobio nenadani poziv na piće, pa sam prekinuo i nastavio gledati sutra – kad mi nekako više nije bilo smiješno, osjećao sam se, štajaznam, kao da sam upao na tulum na vrhuncu i svi pijani i raspojasani a ja mrtav trijezan i mogu popiti samo piće-dva jer vozim, i još moram i za sat vremena doma! Naravno da sam i ja još jedan obični predvidljivi intelektualni sroljo kojem je Groucho najdraži brat Marx – ne mogu a ne cijeniti koliko su neke igre riječima besramne (“All I can offer you is a Rufus over your head” :D) – za Harpa se nikako nisam mogao odlučiti jel mi fora ili iritantan ali duboko respektiram svakoga kome je on favorit, a kad god naletite negdje na neki prebizarni fetiš i pomislite ‘ok, dalje od ovoga se ne može, delete humanity’ – sjetite se da uvijek postoji i nešto još bizarnije, recimo na ovom svijetu postoje čak i ljudi kojima je ZEPPO omiljeni brat Marx – ne moš vjerovat al istina je, guglao sam i sve! E i svidilo mi se kako su zatvorili butigu istog trena kad su ispucali sve lulze, film gotov a niti da je otkucala sedamdeseta minuta – bravo dečki, tako treba, tako se to radi!

Nataša Đorđević – Slatki otrove (1994)

Srpanj 18, 2014

natasa

To što narodnjake/cajke/folk/wot-do-u-call-it često ne shvaćaju ozbiljno ni ljudi koji ih slušaju – a kamoli itko drugi – je uglavnom pozitivna stvar koja toj muzici daje SLOBODU zbog koje je najkonzistentnije vitalan žanr jugoslavenske i post-jugoslavenske muzike, ali naravno da ima to i svoje negativne strane… Poput, recimo, ozbiljnosti arhivske građe: mislim ono, ako od jedne Marine Tucaković – valjda THE tekstopisca balkanskog popa – jedva da možeš izguglati i parcijalan popis radova, pa šta više reći! Zato nebesima hvala na discogs.com, globalnom stjecištu najokorjelijeg kolekcionarskog geekovlja koje revno puni i nadopunjuje tu (između ostalog) bazu glazbenih podataka: bio sam naprimjer svojedobno krčio put kroz mp3 diskografije Cece, Dragane i Dare Bubamare, naletio na neke ludo dobre bubblegum folk stvari i, ja kao ja, odmah htio znat tko stoji iza njih pa da potražim još toga, i da nije discogsa naletio bih na zid -  ali na discogs su obično uredno potpisani autori glazbe i teksta za svaku pjesmu, pa sam tako bio u stanju saznati da iza većine najvećih mi otkrića bubblegum folka iz prve polovice devedesetih stoje dva ex-yu-(hard-)rock sellouta – Aleksandar Radulović-Futa (inače muž Marine Tucaković) i Zlaja Timotić! Pa sam se, koristeći discogs kao šalabahter, krenuo lagano upoznavati sa Zlajinim back-katalogom i tako došao do poprilično fora albuma Nataše Đorđević & Zlaja Banda iz 1994. (koji se po nekim izvorima zove “Ogledalo” a po nekima jednostavno – “Nataša”), 27 wam-bam-thank-you-m’am minuta s osam mladenački lepršavih pjesama, od kojih ona koja mi se najviše vrti čak ni nije Zlajina! Al ko da i je.

Wilfred Giroux – Stronger

Srpanj 17, 2014

stronger

22-godišnjak iz Londona s ružnom afro-zurkom i zgodnom post-diskloužurastom muzikom i semplom one jedine stvari Corinne Bailey Rae koju svi znate ako znate ijednu stvar od Corinne Bailey Rae, trapavost s kojom su ubačeni komadići vokala nakon klimaksa je – s obzirom na to kako je ostatak “Stronger” spretno i inuitivno složen – pomalo zbunjujuća, no sve što vodi ka tom pomalo okrnjenom klimaksu je dovoljno poletno i propulzivno za zažmiriti malo na jedno uho. BREAKING NEWS: OMG OMG OMG OMG OOOOOOOO MMMMMMMMM GGGGGGGGG UPISAO SAM UPRAVO NA YOUTUBE ‘WILFRED GIROUX’ I KLIKNUO NA DRUGI LINK ODMAH NAKON “STRONGER” I ISPALO DA JE TO ONA PREDOBRA ŠATRO-DEEP HOUSE STVAR SA SEMPLOM “STRONGER THAN ME” AMY WINEHOUSE KOJU BEZUSPJEŠNO POKUŠAVAM IDENTIFICIRATI MJESECIMA!!!!!!!!!!!!! (Majke mi, Shazam je JEDINI razlog zbog kojeg ću jednom i ja ubosti neki smartphone!) (OK, u redu, priznajem, jedini nakon toga što ih sad već imaju doslovno svi na svijetu osim mene i što mi je zbog toga sve neugodnije, jbg svačiji društveni nonkonformizam ima granice pa i moj.)

Passepied – Toryanse (2013)

Srpanj 16, 2014

toryanse

Japanski indie-pop! Vokal nije jedan od onih koji će te oduvati svojom snagom ali – za razliku od recimo vokala mnogih jpop idol-cura – nije da žena ne zna pjevati nego jednostavno, ono ima tanašan dječji glasić i to je sve, što naravno ne bi trebalo smetati nikome tko sluša indie-pop jer da vam je stalo do jakih vokala ne biste slušali indie-pop nego nešto drugo, bilo što drugo. :D Enivej, sjajna stvar! I album je ful dobar isto.

Elle Varner feat. A$AP Ferg – Don’t Wanna Dance

Srpanj 14, 2014

elle_varner

Kad refren ide

‘Cause I’ve been here for much too long
I don’t really wanna dance, and I hate most of these songs
Plus, my feet are killing me
I don’t really wanna dance, should’ve stayed my ass at home

a pjesma je ljubavna

i SUPER je pjesma

pa što to nije najbolje?

#razmacidajutežinu #alisrslyovojegala

Blonde feat. Charli Taft – Higher Ground

Srpanj 13, 2014

blonde

Engleski plesni pop trenutno >>>>>>>>>> sav drugi plesni pop trenutno, “Rather Be” = pop singl godine, album od Clean Bandit – nisam još slušao ali respektiram što se toliko bestidno drže srednjeklasnog njonjeraja da im se jedna pjesma zove “TELEPHONE BANKING”, “Higher Ground” = ljetno savršenstvo za koje ću se praviti da je singl koji su Clean Bandit izdali nakon “Rather Be” umjesto “Extraordinary”, 1/2 Blonde = jedan od pokretača Eton Messyja, Blonde remiks “Shake That” Danssona & Marlona Hoffstadta – također esencijalan, Blonde remiks “Rhythm of the Night” – neloš iako Le Youth remiks “Voices” Disclosure istovremeno uspijeva više zvučati i kao Corona i kao Blonde, ako je to ikako moguće a u mojoj glavi očito je, šta da vam kažem.

Becky G – Shower

Srpanj 11, 2014

becky

Ovogodišnja “Call Me Maybe”? To mi je bila prizemna prva misao, čiju je prizemnost promptno potom potvrdio Buzzfeed (ugh!) s istim zaključkom – mada opet, i ima nešto u tome? Za početak, biće vjerojatno veliki hit: jest da Dr. Luke sad već lagano ulazi u hitmejkerski smiraj ali i dalje zna složiti upečatljiv refren, a ovaj mu je naj u dugo vremena. A što se toga tiče, “Showeru” je s “Call Me Maybe” zajedničko svakako to što je refren osjetno jači od ostatka pjesme, s tim da su versi u “Call Me Maybe” barem solidna rampa a u “Shower” su neusporedivo slabiji od refrena, no to čak i ima smisla za pjesmu o zaljubljivanju, to kako iz hrpe ničega neočekivano izroni nešto tako opijajuće divno, jedan tren sve sivo – a onda! Odjednom! BOJE!


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.