Archive for 29. Travanj 2012.

Opoziv vatrogasaca

Travanj 29, 2012

Nakon svih brojnih i pretjeranih žalopojki kojima sam vapio za barem sitnim pokušajima omasovljenja publike na nizu zagrebačkih koncerata posljednjih tjedana i mjeseci, sinoćnji me ulazak u Tvornicu na koncert The Jim Jones Revue, tek nekoliko minuta prije početka bendove svirke, suočio s (napola pregrađenim) velikim pogonom koji je umalo pa popustio na slabije učvršćenim šavovima. Međutim, umjesto da se prepustim trenutačnom užitku osjećaja kako ima nade, u isti sam se tren u mislima i razgovoru okomio na uzročnike takvog posjeta. Neovisno o mojem mišljenju o pojedinom bendu, apsolutno podupirem uprezanje medijske mašinerije u projekt krcanja kluba – nema šanse da ususret ovom koncertu nigdje niste naišli na priču o najboljem koncertnom bendu britanskog rocka – ali me jako iritira spoznaja kako je tim klasičnim putem bacanja udice još uvijek moguće upecati i one koji načelno nisu skloni redovitom provjeravanju ponude, a kakvih se sinoć brojilo gotovo i u stotinama. Odnosno, smeta mi činjenica kako se ovaj i dalje zahvalan kanal koristi žalosno rijetko i potpuno arbitrarno, da bi se poslije papagajski i pogrešno vrtjela priča kako publika ipak prepoznaje prave vrijednosti, pa su upravo zato The Jim Jones Revue naišli na pun klub. Ne, nego ste vi, dragi moji novinari mainstream medija i medija koji bi mainstream htjeli biti, uglavnom neupućeni i podatni perpetuiranju ponuđenog.

Vidiš ti kuda sve čovjek katkad može odlutati – kucajući prvu rečenicu ovog osvrta u planu uopće nisam imao još jedan obračun s našim glazboznalačkim fejkerima, ali oružje ne spava čak ni kada to radim ja sam. The Jim Jones Revue su, ni krivi ni dužni, zapravo bend koji pruža nekoliko izrazito zahvalnih primjera za dokazivanje profesionalne promašenosti dobrog dijela hrvatskih muzičkih novinara, pa je te primjere šteta ne iskoristiti, ali ću se svejedno potruditi zadržati na razumnoj mjeri. Nisam provjeravao međumrežje pa ne mogu tvrditi, ali prilično sam siguran kako će pumpajuće najave danas i sutra naslijediti ekstatične recenzije svirke koja je pokazala kako i Britanci još uvijek sviraju bazični rokenrol, kako je Tvornica gorila, kako je ovo lekcija mladima, bla bla bla…, pri čemu se uopće ne rugam ni vokabularu ni stilu (kao da su moji inače bolji ili drukčiji!), nego ukazujem na promašenost procjene. Koncert je svakako bio dobar, ali su The Jim Jones Revue uz vladanje zavidnim šoumenšipom potvrdili i kako se nedostatak pravih, efektnih i pamtljivih pjesama, bolno razvidan i na studijskim albumima, teško može nadoknaditi samo scenskim atraktivnostima. U tome su smislu oni klasičan all-style-no-substance bend, kakvi se često prigovaraju Britaniji. Ja neću, volim i Britaniju i njezine bendove, a ćoraka se nađe svugdje.

Ekipa pjevača Jima Jonesa – koji je nekada davno u kultnim Thee Hypnotics derao bolje pjesme – proučila je i preuzela sve ono što se od iskonskog, korijenskog rock’n’rolla može preuzeti, pri čemu opsesivna posvećenost detaljima i popratna joj razvaljena strast svjedoče o golemoj ljubavi bendovih članova prema ’50s pionirima i njihovim učenicima, prvenstveno onima iz ludih osamdesetih. Kombinirajući u svojem zvuku rockabilly, punk, rock’n’roll i (meni nedrage) elemente hard rocka dobivaju auditivni ekvivalent želučanom mućkanju nezasitnog tulumaša koji u sebe ubaci pivo, vino, kokice, dvije vrste žestokog, sendvič, kolače, kolu i pizzu. Vizualna komponenta ovog benda ne iscrpljuje se samo u brižno rekonstruiranoj garderobi crveno-crnih košulja i odijela (više The Bad Seeds/Gallon Drunk/Tindersticks varijanta, za nijansu manje original imidž pedesetih) te strmoglavih kokotica, nego u sebe inkorporira i set frajerskih scenskih pokreta, u kojima se iskusno snalaze svi, od pjevača pa do majstora za klavirom, koji je cijeli koncert odsvirao stojeći. To te pitam! Ujedno, upravo je piano-man kontrolor koji svojim neumornim kotrljanjem od New Orleansa do Austina i natrag različite komponente bendova zvuka i drži povezanima. The Jim Jones Revue rock’n’roll vole, sviraju ga jebački i šamaraju bezobrazno, a bome ih baš i ne bih pozvao na tulum na kojem planiram skuvati neke zgodne cure, da mi ih ne preotmu.

Samo, barem se jedna stvar ipak ne može skinuti – vještina pisanja dobrih pjesama. Upravo takve ovom bendu kronično nedostaju, što se na koncertu može sakriti zvukom i stavom, ali samo do određene razine. Poslije toga postaje jasno kako opsesivno studiranje Chucka Berryja, Jona Spencera ili Jeffreyja Leeja Piercea ne jamči i ovladavanje njihovim voodoo-čarolijama kanaliziranja rokerskih banalnosti u fantastične, prskajuće pjesme. The Jim Jones Revue imaju ‘High Horse’ ili ‘Princess & The Frog’, komade paklenskog sunca s pozamašnim fuckability faktorom, ali ih u set listi nužno moraju naslijediti inferiornije stvari, što se jako dobro očitavalo i na atmosferskim amplitudama u Tvornici. Eksplozivni uvodni rifovi i repetitivni refreni dio publike bi uspjeli uvući u sebe, ali bi je trening bez inspiracije teško uspijevao zadržati. Stojeći gotovo u zadnjem redu imao sam odličan pregled prostorije i nakon prvih nekoliko zagrijavajućih numera nisam primijetio ni skakanje ni plesanje u količinama koje bi opravdale atmosferu nazvati i vrlo dobrom, a kamoli ekstatičnom. Možda je baš zbog svega toga najuvjerljivije zvučala nova pjesma ’7 Times Around The Sun’, blues-gospel izveden samo klavirom i udaraljkama, predah u pravocrtnoj liniji koncertne strukture prosječnih pjesama otprašenih nesvakidašnjom žestinom.

Podjednako neoduševljena, Iva je sjajno sažela kako realan stupanj kvalitete benda tako i jedan od većih problema naše muzičke scene, u komentar kako se, da su kojim slučajem naš bend, The Jim Jones Revue nikad ne bi makli iz Spunka. Ovakve stilske vježbe doista može napisati svatko, samo se u tom slučaju bend ne bi odijevao poput barskih predatora, niti bi si mogao priuštiti skupocjene vintage instrumente. I, ono što je najvažnije, gledalo bi ga uvijek istih tridesetak pacijenata, dok bi ostalih nekoliko stotina koje su dopunile sinoćnji broj nazočnih ne bi imale pojma o njegovom postojanju, ali niti aktivne želje za upoznavanjem. Šteta je što se, barem promatrano sa strane, čini kako je upravo taj periferan i tek povremeno upregnut interes takvih slučajnih prolaznika ono što konkretnije pokreće medijsko praćenje koncertnih zbivanja. Jebiga. Žanrovski relativno srodni glavnom bendu večeri, ali znatno uvjerljiviji i efikasniji, nedvojbeno su Erotic Biljan & His Heretics, pa mi je baš žao što nisam uspio uloviti njihov uvodni nastup. Nakon napornog dana, vrijeme od nekih 21:05 pa do 22:10 proveo sam u carstvu snova. Bilo bi mi bolje da sam u njemu ostao i još koji sat.

Keep The Fire Burning vol. 17

Travanj 24, 2012

http://www.avclub.com/articles/the-head-the-heart-cover-fleetwood-mac,70704/

http://www.youtube.com/watch?v=0GN2kpBoFs4

…if I could, baby, I’d give you my world…

Inače, The A.V. Club već druge sezone nastavlja sjajnu ideju Undercover (otamo sam već uzimao linkove), pa pratite ako dosad niste. Evo još jedan bonus, obrada pjesme koju sam već imao u Keep The Fire Burning. Čini mi se kako Sharon i Jonathan imaju ili povijest ili budućnost:

http://www.avclub.com/articles/sharon-van-etten-and-shearwater-cover-stop-draggin,70683/

R.I.P. Chris Ethridge

Travanj 24, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=fJeGUB8s1xM

Resetiranje

Travanj 21, 2012

Znam kako smo se jučer dogovorili da više nema zapomaganja oko koncertnih posjeta na minimalcu, ali ovaj je put nekuženje broja prisutnih u malom pogonu Tvornice nešto sasvim drugo – iskreno čuđenje. Do sinoć sam bio potpuno uvjeren kako dark-wave fakeri Hemendex sljedbu broje barem troznamenkasto, da bih potpuno nepripremljen ušetao u prostor u kojem se raširilo tek, nategnuto, pedesetak ljudi. Nisam se imao gdje ni sakriti i svi su me mogli primijetiti i okinuti dokazne fotke kako već dva dana zaredom pokušavam plivati u električarskom vrtlogu. Pretpostavke (možda pogrešne, a možda se sinoć samo ovjerila s vremena na vrijeme neizbježna iznimka, tim shvatljivija s obzirom na već obimno dokumentiranu aktualnu koncertnu poplavu) o realnom statusu benda valjda sam temeljio na nezanemarivoj profesionalnosti i potpunoj usredotočenosti na svim razinama djelovanja kojima su se od svoje incepcije pokazali i dokazali, kao i na zapaženim ekstatičnim reakcijama na njihov rad, prvenstveno među prvim redovima na njihovim koncertima.

Dosad sam Hemendex uživo slušao nekoliko puta, odnosno, poštenije bi bilo priznati kako sam ih tih istih nekoliko puta imao prilike slušati te doista i bio u blizini, ali mi se svaki put nešto bilo ispriječilo. Kad su bili predgrupe drugima, nije mi se dalo pozornije pratiti ništa drugo nego zvijezde večeri, a kad su bili dio Terraneova lajnapa, bio sam zgažen cijelim tjednom bendova i sunca. Instinktivan dojam da su zapravo i baš dobri sinoć sam napokon provjerio konkretnom ne samo fizičkom prisutnošću, pa sam sad višestruko miran. Dijelom zbog toga što su mi se instinkti potvrdili, dijelom zbog toga što sam sada miran oko propuštanja jednog od najaktivnijih i najsamosvojnijih zagrebačkih (ako svi članovi nisu iz istoga grada, računam grad u kojem je bend oformljen, sori), a najvećim zbog toga što se oko eventualnih budućih propuštanja njihovih svirki neću brinuti ni najmanje. Naime, po svemu što sam čuo sinoć, ali i ovih dana provjeravajući njihova izdanja, Hemendex jesu odlični, markantni, uvjerljivi, inspirirani, uživljeni i, za naše prilike, umalo pa jedinstveni, ali sviraju muziku koju ja uopće ne razumijem.

Odnosno, razumijem je taman onoliko koliko mi treba za tužno zaključiti kako ne razumijem ljude koji potencijal normalnoga alternativnog (leži li ovdje kakav oksimoron?) rock benda utjelovljuju u žanr koji me nimalo ne veseli, nekakav mračan i nabrijan ’80s elekktro-pop za berlinske podrume u koje danje svijetlo nikada ne dopire. Hemendex su ona zgodna darkerica u koju bi se bez problema mogao zaljubiti maštajući o zajedničkim šetnjama u parku i noćima provedenima krstareći gradskim kafićima, samo da je ikad vidiš bez crne šminke, crnog kaputa, crnih martensica i svih ostalih crnih odjevnih predmeta i nužnih dodataka cjelokupnom imidžu. S time da mi se čini kako je njihov zvuk ipak više muški, kako sa strane tehničke fascinacije kojom izvode svoje pjesme o emocijama, tako i zbog neumorne nabildanosti elektronskog pumpanja koje ubrizgava robotsku krv u pjesme poput ‘Miniwelle (Tanz Der Tuđman)’ ili ‘Detox’, za koju mi je baš žao što je ne svira i gitara, pa da lijepo sjedne u neki DJ set novijih britanskih post-punk bendova. Mada, ‘Made Of Plastic’ mi se sviđa i ovakva kakva jest, izgleda da je davno bjesomučno slušanje bestofa New Ordera ostavilo traga na moje muzičke receptore.

Okej, jasno je kako Naranča (čovjek koji je svirao u najviše bendova s najboljim imenima) i Rudić (iskusan kontributer Gorilinih izbora, čime sebi i bendu osigurava bonus poene) (a daj da puknem i još jednu zagradu za novog člana benda, Zorana iz Kimika) ne rade muziku namijenjenu prvenstveno nekome mojih žanrovskih preferencija, ali bome ne rade ni muziku koja se nekome sličnom meni ne bi mogla svidjeti. U više od nekoliko sam navrata sinoć izdajničke noge uhvatio u ritmičnim pokretima kojima su se htjele pridružiti većinskom ostatku koji je svih cirka 45 minuta bendova nastupa pratio gibanjem i plesanjem. Očito je da mi utroba zavedena basom rezonira drukčije od katkad gitarama zatucane glave i srca raznježenog melankoličnim melodijama. Prije Hemendexa nastupili su i prilično srodni riječki Senzorz, ali njihovom sam nastupu uhvatio tek nekoliko pjesama, zbog produljenog slavlja dominantne kvizne pobjede. Dok su svirali, još uvijek sam uživao u točnim odgovorima, a već apsolvirane ideološko-strateške razlike njihova žanra i mene ne mogu preskočiti dekoncentriran. O njima drugi put, ako.

A di si ti?

Travanj 20, 2012

Obećavam da ću se ubuduće pokušati suzdržati od korištenja uvoda koji se posljednjih tjedana izgleda promiče u jedini mogući, ali dajte se strpite barem još ovaj put. I meni samom već dosađuju jadikovke (moje i ostalih) o nafilanosti zagrebačke koncertne ponude, no jučerašnja je večer svojom hiperinflacijom ne samo približno srodnih svirki nadmašila sve dosadašnje slične pčelinjake i, pretpostavljam, svakome od događaja otkinula nešto publike u korist nekoga drugog. Možda Peach Pit i Nina Romić ne dijele navijačke mase, ali osobno poznajem barem desetak ljudi koje bih očekivao u publici i jednoga i drugoga koncerta, a potpuno je izvjesno kako Romićkini fanovi mnogo lijepoga mogu pronaći u pjesmama grupe Inje. Koja možda ne dijeli najstrože definirane pod-žanrove, ali svakako se lakoćom može ubaciti pod isti electro-indie-pop kišobran kojim se od rokerskog znoja brane i švedski mladići iz chillwave projekta Summer Heart i naše legendice Kimiko, koji su sinoć pred pedesetak ljudi svirali u KSETu. Moj izbor pao je upravo na ta dva imena, i to ne isključivo zbog pravila po kojem prioritet imaju strani bendovi čija izdanja još uvijek držim pri ruci, čitaj: na hardu, s time da tvrdnjom kako Inje nisu strani bend ne namjeravam razložiti svoj plan o aneksu susjedne države.

Naime, oba aktualna izdanja sinoćnjih KSETovih zabavljača, ‘From Our Room To Yours’ Kimika i ‘Never Let Me Go’ Summer Hearta baš su mi okej, pružajući neobvezujući odmor kada se poželim nakratko odmaknuti od preferiranoga standardnog riff-rolla. Kimiku sam se htio odužiti i koncentriranijim slušateljskim sudjelovanjem, jer sam posljednji put kada sam ih gledao, u studenom u Močvari, dobar dio vremena proveo razgovarajući, kroz što su se njihove povučene i samo naizgled plahe pjesme spretno probijale. Sinoć sam ih slušao u zamračenom miru klupe na galeriji, popunjenoj krckajućim melodijama niza pjesama s navedenoga debitantskog albuma, kojim Kimiko podsjećaju na period u kojem su The Notwist ili Lali Puna bez ikakve dvojbe bili neki od najpopularnijih bendova među metropolinom indie publikom. ‘Golden Dress’ ili ‘Berlin’, međutim, nisu nikakvi derivati slavnijih uzora, nego upečatljivi transkripti slatkoga privatnog doživljavanja svijeta, razglednice koje ljubavni par za kormilom ove grupe sa svojih fizičkih i mentalnih putovanja šalje sam sebi. Sasvim je ugodno baciti koji pogled sa strane, nije riječ ni o kakvom voajerizmu.

Za razliku od domaće predgrupe, čije pjesme doživljavam kao povlačenje u sebe i svoju nutrinu, snatreći synthpop Summer Hearta (načelno jedan tip, David Alexander, za žive nastupe pojačan dvojicom razdraganih drugara) ekstrovertirano i bez figa u džepovima poziva na dijeljenje zajedničkih iskustava, čak i kada u pjesmama kao što su ‘Time For A Dreamer’ ili ‘I Miss You’ pjeva o klasičnim motivima ljetnog samovanja. Malo mi jest bilo komično da klinci koji operiraju u jednom od ultimativnih hipsterskih žanrova (iako, chillwave je soooo 2010., ali ja ionako vrijeme pokušavam zaustaviti, a ne pratiti), i usto dolaze iz najhip države Europe, izgledaju točno onako kako bismo ih svi mi cinici zamislili za karikature, ali muzika je bila tečna i vesela i slana i topla i nekako neočekivano prirodna, u skladu s pozadinskim projekcijama prirodnih veličanstvenosti kao što su lavine, naoblačenje, kanjoni, rascvjetavanje, pustinje i slično (što nikako ne podrazumijeva da sam omekšao prema projekcijama kao takvima. Nisu potrebne!!!). Imidž statista iz spota ‘Domino Dancing’ svojih pratitelja David je obogatio i indijanskim (ono, ala Neil Young ili Stevie Nicks) asesoarom naušnica od lišća (?) i kožnate okovratne torbice s, valjda, medicinom, a ove putokaze možete slijediti i do muzičkog štaba grupe. Kako ove sa spomenutog albuma tako i nekoliko novih, pjesme Summer Heart uživo zvuče kao one Pet Shop Boysa marinirane u smjesi halucinantne vreline Spacemen 3, mainstream cutting edgea Fleetwood Mac i enigmatične prpošnosti Felt. Dakle, osamdesete all the way home. Više su mi se svidjele ove na kojima je David svirao gitaru, gardom punokrvnoga indie-rock heroja, jer se u elektronskijima njegov vokalno/vizualni stil prometao u gotovo operetno nadigravanje, što je ipak bilo lako podnijeti s obzirom na neskriven gušt kojim je ponovno proživljavao svoje pjesme.

R.I.P. Levon Helm

Travanj 19, 2012

Tražio je rasterećenje…

http://www.youtube.com/watch?v=sjCw3-YTffo

…i sad je napokon oslobođen:

http://www.youtube.com/watch?v=szE0XVfeUMo

A u međuvremenu je otpjevao i sve o južnjačkoj krvi:

http://www.youtube.com/watch?v=-VShpcqd3zE

Pozdrav, ljudino.

Surfin’ Bird

Travanj 18, 2012

U sklopu višednevne Močvarine rođendanske proslave, sinoćnji je dio programa bio povjeren dragim prijateljima s Potliste, sajta za koji tučem faturete u pauzama pisanja za Gorilu, pri čemu često zeznem oba poslodavca izvlačeći za jedne te iste tekstove dupli honorar, a samo povremeno napišem i nešto namijenjeno konkretno jednima ili drugima. Uvidjevši sav moj potencijal i visoku efikasnost u obavljanju dodijeljenih zadataka, Potlista mi je popis zaduženja odlučila i proširiti. Već uvelike pregovaramo o potpisivanju za njihov košarkaški tim, pri čemu je izgledno da ćemo moju prirodnu poziciju plejmejkera zamijeniti onom beka šutera, jer se moj talent volume scorera mora iskoristiti na ekipi najkorisniji način. O realizaciji plana čitat ćete kada se pregovori privedu kraju, a plodna suradnja sinoć je dodatno obogaćena i prvim mi sudjelovanjem u Potlistinom DJ timu. Casper je timski igrač.

Međutim, večer je prije svega bila organizirana oko koncertnih nastupa, pa je pedesetak prisutnih imalo prilike slušati dva prilično friška zagrebačka benda. Dvojac iz psycho-terapeutske ordinacije Jastreb znate iz Seven That Spells, a usporedbe matice i ogranka morali biste potražiti kod nekoga tko svojim dobronamjernim prijateljima svojedobno nije povjerovao kako mu se Seveni neće svidjeti. Doduše, bend cijenim izdaleka, jer je njegova priča o jasnoći vizije, uloženosti truda i vremena te uspjeha kod inostrane publike nevjerojatno fascinantna. Jastreb nije toliko bend koliko glazbeni performens, gotovo polusatno konanovsko hipnotizirajuće čekićanje rijetko modificiranim rifom i ritmom čija postojanost kod bubnjara valjda izaziva pišanje krvi. Jedna jedina sporokotrljajuća kompozicija, ili bolje rečeno struktura, nakon nekoliko uvodnih minuta ostavila je dojam kao da nikada, zapravo, nije počela, jer je tu bila oduvijek, prije Adama, Eve i dinosaurusa Denvera, a jednako je tako tričarija kao što je bendov prestanak sviranja nije mogla zaustaviti pa je dalje nastavila rovariti kroz moju glavu.

Tražeći načine da je se riješim i napokon uspijem opustiti, imao sam sreću nabasati na pješčanu plažu s palmama i curama u bikinijima, a to je uvijek dobitna kombinacija. Zapravo, nisam, ali Pistolrays su svojim surferskim njihanjem atmosferu vječnog ljeta učas stvorili i u močvarnom mulju, kroz koji su me spretno povukli svojim instrumentalnim gliserima. Priča o odličnome novom surf bendu bila se dovukla i do mojih ušiju, ali prpošne Pistolrayse sve do sinoć nisam uspio doista i poslušati – drago mi je potvrditi istinitost lauda koje ih prate. Mislim, surf kao surf, nemaš se tu što posebno oduševljavati ako nisi žanrovski fanatik, ali ovaj ga kvartet svira uživljeno i bez prenemaganja, kroz desetak pjesama koje pravila žanra ne poštuju samo reda radi nego zato što članovi benda u njih iskreno vjeruju. Idealan bend za opušteni izlazak, koji u ideji predstavlja tek ugodnu pratnju razgovoru, ali kako skladbe odmiču skužiš da si orijentiran isključivo na zbivanja na pozornici. Dodatne bodove od mene dobivaju zato što me je gitarist poslije svirke pitao koju sam to pjesmu pustio, nakon čega smo se udružili u hvaljenju The Baseball Project. Momak zna znanje.

A ovdje je i moj sinoćnji set: The Afghan Whigs – Going To Town / The Baseball Project – Don’t Call Them Twinkies / The Men – Open Your Heart / The Walkmen – Good For You’s Good For Me / Lucero – On My Way Downtown / Centro-matic – Iso-Residue / Fleetwood Mac – You Make Loving Fun / Jessica Lea Mayfield – Blue Skies Again / Tom Petty & The Heartbreakers – Breakdown / Nada Surf – Love Goes On / Jawbreaker – Kiss The Bottle / Against Me! – Ache With Me / The Mutton Birds – In My Room / Buffalo Tom – Taillights Fade / Band Of Horses – Laredo / Neil Young & Crazy Horse – Don’t Cry No Tears / Ryan Adams & The Cardinals – Let It Ride / The Band – The Night They Drove Old Dixie Down

Protuotrov nepotreban

Travanj 16, 2012

U luđački pojačanome koncertnom tempu koji je bez krzmanja odredila tekuća godina, toliko energije trošim na držanje koraka da se uopće ne stignem osvrnuti i učiniti kakvu-takvu analizu, koja bi mi možda i ranije rasvijetlila neočekivani trend gotovo potpune promjene čestote odlazaka u pojedine koncertne prostore. Prije nekoliko tjedana prekinuo sam skoro polugodišnji post &TD-ovih prostorija, a sinoć sam nakon mnogo previše vremena koncert poslušao i u nekoć jednome od standardnih where-everybody-knows-your-face dangubišta, Attacku. A kako se neke stvari doista nikada ne mijenjaju, čim mi se nos promolio u koncertnu rupu, odmah sam se s nostalgijom prisjetio svih tih sjajnih lanjskih svirki (Dear Landlord, Bangers, XAXAXA…) koje su, barem malčice neočekivano, organizatorsku ekipu potvrdile kao najagilnije mahere u poslu, makar samo kada je riječ o aktualnosti nezavisnih gitara.

Primijetio sam kako su sinoćnji hedlajneri Cobra Skulls na određenim mjestima povezivani upravo s tom lijepom novijom strujom frajerske pankerske romantike (gitarist je, ako sam ga dobro skužio, Zagreb već posjetio kao dio pratnje Nothington), iako su iz vizure mojeg uha svojim zvukom ipak bliži onome što ćemo instinktivno smjestiti u područje Fat Wreck Chordsa, na čijem se trenutačnom rosteru i nalaze. Od njihove sam svirke dobio upravo ono što sam očekivao poznajući ih s polu-površnih preslušavanja albuma; bend koji me usprkos punky melodijama koje mogu zamisliti u pjesmama i Green Day i Blink-182 naprosto nije jače primio, ali koji me može ugodno opustiti bez potpirivanja žešćih strasti. Svojih su pedesetak minuta otprašili s velikim zadovoljstvom i uvjerenjem, što su onda lakoćom prenijeli i na publiku koja se, ruku na srce, svojski angažirala tek kod obrade ‘New Age’ grupe Blitz, čestog sudionika plejliste u garažama ispod velike terase u Tršćanskoj na prijelazu iz osnovne škole u gimnaziju.

Većina svih tih pedesetak nazočnih gotovo je s jednakim interesom pratila i uvodni nastup domaćih Black Gust, koje je Ugledni Prijatelj jednom bio otpisao kao predane trend-hoppere, o čemu ne bih imao pojma jer nikoga od članova benda ne poznajem iz viđenja iz nekih drugih postava. Meni su, stoga, svirači bili baš okej u svojemu tmurnome sjeverozapadnome punk-rocku, ali zaludu sve to kada pjevača prvo nisam uopće vidio – pjevao je sišavši s pozornice na pod kluba što za ishod uvijek ima udaljenje od svakoga tko stoji dalje od prva dva reda – a cijelo vrijeme ni razumio. Svoju šalicu post-tinejdžerskog angsta volim malo zašećerenu. Drugi sinoćnji bend su bili Kiper koji se, logično, i nisu mogli nadati fokusiranijem pristupu publike, ali su svejedno odsvirali vrlo dobar set koji ih potvrđuje kao jedan od najaktivnijih aktualnih malih bendova u gradu. Čini mi se samo da im godine i iskustvo, isti oni katalizatori atraktivnoga melodičnoga zvuka kakav im krasi pjesme, u ovome takozvanome tržišnom smislu igraju protiv njih. Njihovi vršnjaci naprosto nemaju više vremena ili volje za aktivnije participiranje na sceni, a neki novi klinci vide da prepečeni veterani pripadaju negdje drugdje. Muzika im je, međutim, dobra, a to je i meni i njima najvažnije.

Stigli su u Tvorku

Travanj 15, 2012

Još i prije negoli ga se Zondo sinoć na pozornici prisjetio kao jednog od ključnih formativnih mjesta svojeg odrastanja, i samom mi se u memoriji vrtio film prvog koncerta TBF-a u Tvornici, održanog već gotovo pradavne 2000. godine. Paralela između navedenog koncerta i sinoćnjega trijumfalnog nastupa Dječaka na istome mjestu domislit će se i oni koji (bilo kakvu) scenu previše i ne prate – zadovoljimo se samo narativom hip-hop benda iz Splita koji nakon drugog albuma klub nakrca skoro do pucanja – ali od svega je ipak važnija jedna od dvije razlike. Naravno, ne ta kako danas ugledni splitski farmaceut Maroje Bubalo sinoć nije reprizirao svoj eksplozijom dušina nemira potaknut mitski pad na koljena na zaprljani pod u bijelim hlačama, nego činjenica kako su Dječaci odličan koncert odradili sami, svojim pjesmama i kulerskim pristupom, a TBF-u su najvećim dijelom bile asistirale nostalgija splitskih studenata i osjećaj naziranja pobjede normalne muzike, dok je sama svirka bila malo kilava. Prapovijesti se ne bih ni doticao kada se današnja iskustvena perspektiva ne bi bahato rugala ondašnjoj pretpostavci o TBF-ovu tadašnjem dosezanju samog vrha, zbog čega se ne čini suludim i Dječacima prognozirati daljnji rast i zaposjedanje što veće mainstream parcele. Pjesme i spiku imaju, a meni se čini kako imaju i puno pravo na obećanje da mogu i hoće još više.

Zapravo, i bez ulaženja u projekcije daljnjeg razvitka karijere i autorske vještine, Dječaci svakako mogu i moraju još više u smislu uigranosti i samopouzdanja pratećeg benda, koji je sinoć tu i tamo štekao podupirući trojicu uglavnom briljantnih repera u prvom planu. Da, kilometrima je to daleko od onih mlakih nastupa otprije nekoliko godina i sasvim je pohvalno što živi bend iskorake u hip-hopu nominalno strane žanrove čini tek mjestimice, ali trojica od četvorice muzičara nisu odavali dojam majstora koji sve mogu i ne boje se ničega. Načelno pouzdan basist imao je problema s tako postavljenim razglasom u kojem je njegov instrument negdje od polovice pa do kraja koncerta plutajuće prdio, gitaristovo izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti i malo slobodnijeg akordiranja definicija je prosjeka, a, da se okoristim Mooseovim terminom za jednoga drugoga udarača, kockasti je bubnjar u nekoliko navrata opalio itekako čujnu kontru unaprijed pripremljenim semplovima. Jedini pravi frajer tako je bio tip za klavijaturama (i/ili semplerom?) koji se gitare prihvatio trgajući solažu u ‘Lovrincu’, pjesme koja je do danas postala bendov ‘Genije’ – zapravo potpuna kretenarija zadužena za najveći raspašoj svirke.

Spomenuto povremeno razilaženje semplova i muzičara nije rijetkost kod bendova koji ih kombiniraju, a moj se savjet uvijek svodi na jasan odabir. Osobno hip-hop grupe više volim slušati u pratnji DJ-a i instrumentalnih podloga, ali razumijem i one preferencije drugih koje se oslanjaju na živi bend, dok se god ne zastranjuje u previše funka, jazza ili HC-a. Dječacima to nije ni u primozgu, i uživo uglavnom rekreiraju aranžmane s ploče, od mediteranskog popa ‘Dalmacije’ i ‘Mirisa’ do orijentalnog tehno umojeba ‘Aladina’, s pravom najavljene kao najgore pjesme koju imaju u repertoaru. Iznimka je jedino kultni underground klasik ‘Svodničin”, za moj ukus nepotrebno preveden na žestoki electro, koji nije ni do koljena originalu. Tko zna, možda odvjetnici i poslovni zastupnici Ricka Rossa doista nikada ne spavaju? Na svim se tim podlogama Vojko, Ivo i Zondo šepure miksom uvjerenja u vlastitu nadmoć i dalmatinske fjakaste odmjerenosti u zanošenju, dojmljivim nastupom zaobilaznim putem potvrđujući kako meštrima od zanata ne treba više od mikrofona i gramofona. Oni, doduše, imaju bend iza sebe, ali im, realno, nije nužan dok god raspolažu ovoliko zabavnim i efektnim rimama koje vrve preciznim one-linerima koji na velika vrata upadaju u katalog fraza svakodnevnog razgovora. Sva su trojica sve situacije u kojima se bend nije planski ugruvao u stvar na prave staze iznijela opuštenom lakoćom kakvu postigneš onda kada znaš da ćeš se upravo sručiti u macansku kiticu.

Vojko Vrućina već se i u širim krugovima, zasluženo, drži za ponajboljega aktualnog MC-ja, čemu načelno nemam što prigovoriti osim osobnog dojma kako su ostala dvojica u odnosu na ‘Dramu’ na ‘Istini’ napravili znatan korak naprijed, dok je Vojko svoju razinu eventualno tek zadržao. Jest, razina je to prilično visoka, ali istodobno i ničim ne iznenađuje, koliko to rade melankolično-zajebantske Ivine rime na novoj regionalnoj himni ‘Dalmaciji’ ili Zondove nježnosti na emo-hop uspavanki ‘Za Bebu’. U usporedbi s Ivinom magnetnom varijantom, Vojkova se sinoćnja fjaka tijekom prve trećine nastupa činila suzdržanom i zatvorenom, čak i za izvođenja prvog singalonga ‘Maci’, sve dok ga fenomenalna ‘Siromašan’ – za koju još uvijek ne znam je li šaka suza i vrića smija ili obratno – nije probudila u potpuno sudjelovanje, okrunjeno ‘Mekim sranjem’, jedinim smislenim reggaeom u Hrvatskoj. Međutim, jedini od Dječaka koji MC nije samo u reperskom nego i u izvođačkom smislu jest Zondo, čija naelektrizirana žgoljavost i tehnički manjkav ali neodoljiv flow cijeli nastup sidre i drže na istome mjestu paradoksalne kompaktne razvaljenosti. Sjećam ga se dok se još nazivao Chosen i kako je po forumima srao po mojem freestyle majstorstvu, pa mi ga je baš gušt slušati neopterećenog i s pravom sigurnog u svoje vještine. Možda će ispasti pretjerano, ali izostanak bilo koga iz ove šire postave Dječaka bio bi koliko-toliko nadoknadiv, osim njegova, a mislim i kako su upravo njegove motivacijsko-organizacijske skillz bend i dovukle do ove točke. Netko mora gurati umjetnike, zar ne?

Pričamo li o izostancima, nužno pričamo o dragom prijatelju Papiju Batini (i Kid Rađi) kojega ni sinoć nije bilo u Zagrebu, što je postalo jasno kada je totemska ‘Istina’ puštena s razglasa kao pripremni prijelaz s nastupa predgrupe Krankšvester (morat ću ponovno razgovarati s ljudima koji su mi ih preporučili, da vidim nisam li nešto krivo skužio). Što je prava šteta, jer bi njegov eventualan izlazak na bis ostvario efekt Miše Kovača – prilično sam siguran da bi cjelokupna publika sve stihove odradila i umjesto njega. Ne bi bio loše došao ni ‘Krek kući’, i ovako prilično solidno izvedenoj uz pomoć Kreše Bengalke – koji je bio ili potpuno zgažen ili potpuno usran pred gomilom, kada je nakon repanja svojeg dijela ‘Cigana’ pitao treba li kiticu ponoviti! – i Vuka Oreba, koncertu ipak nužnog samo za jednu jedinu pjesmu, još uvijek nevjerojatnu ‘ZGB’. Volim Zagreb, veliki sam fan Nereda i Stoke, živio sam tik do Črnomerca skoro punih trinaest godina i dobro se zna da nisam hejter, ali ‘ZGB’ je potpuni urnebes, tek kao usput pojačan divnim premierovskim beatom. Dok Oreb nije krešao stejdž pomišljao sam kako se pjesma ipak neće izvesti, za slučaj nepotrebnog sranja, a uopće nisam mogao pogoditi komunalnu euforiju koja je Tvornicom zavladala za vrijeme refrena, vrhunca sinoćnjega koncerta moćnoga generacijskog benda. Stigli su u Tvorku i sorili je sa zemljom, sorkač.

Smanjite malo!

Travanj 14, 2012

Čekajući prekjučer u dupkom praznome malom pogonu Tvornice koncert kosovskog indie-pop benda Gillespie, Emir i ja smo nabrojali čak četrnaest koncerata koji se u Zagrebu održavaju, ili su se održali, u periodu od utorka nekidan do sutrašnje nedjelje, s time da nas je morio osjećaj da smo barem još koji iz ponude i previdjeli. Osim što to, zapravo, i zvuči kao uobičajena zabava dokonih analaca u red kojih obojica spadamo, motivaciju naše zanimacije naći ćete u četvrtoj i petoj riječi ovog izvještaja – još u 22:30 u prostoru smo bili samo nas dvojica, DJ i konobar!, da bi se malo poslije ukazala još šačica, pa se broj uz organizatore i bendovu pratnju popeo do nekih desetak. U jednom momentu smo se čak bili zajebavali da bi se lako moglo dogoditi da svi nazočni – i on i ja – napišu svoju recenziju koncerta, što bi zasigurno bio svjetski rekord u postotku omjera prisutnih i napisanog.

Čistom tržišnom logikom, bend je onoliko interesantan koliko interesa izazove, i ni na kraj mi pameti nije tvrditi da Gillespie iz nekog razloga zaslužuju više bilo čega, samo mi je bilo žao takvog ishoda s obzirom na činjenicu kako bi nesvakidašnja atrakcija nastupa benda iz Prištine – uvjeren sam prvog iz toga grada koji je u Zagrebu nastupio otkad ja živim u njemu – do prije koju godinu privukla minimalno pedesetak scenskih ratnika. Problem nije u tome što su navedeni okačili koncertne uniforme o klin, problem je samo u tome što se Zagreb u posljednje vrijeme pretvorio u muzičku košnicu u kojoj se ama baš svaki dan održava barem jedan koncert, često i dva, a uopće više ne iznenađuje i poklapanje tri svirke. Pazi što želiš, jer bi ti se moglo ostvariti, doista. Pokazalo se da Zagreb naprosto nema dovoljno zanimanjem, financijama i vremenom obdarene publike, kada razgovaramo o temeljnoj ćeliji koncertne scene, nastupima malih nezavisnih bendova koji fanove dolaze mukotrpno regrutirati, a ne razveseliti dugo čekanim susretom.

Sjeća me ovo na dvije stvari, put na koncert Interpola 2004. godine u Berlin, i jedno legendarno pismo čitatelja ugaslom magazinu Hollywood. Naime, stigavši te davne godine u Berlin, u hostelu sam na gradskoj mapi mjesečnih događaja skužio kako iste večeri u gradu sviraju još i Steve Earle i Talib Kweli, te sam čak razmatrao prodaju ulaznice za Interpol i odlazak na drugi koncert, ali se nisam mogao odlučiti koji, pa nisam napravio ništa. Pomislio sam kako s radošću čekam dan kada će me isti problemi moriti i u domovini, da bih tek za koju godinu skužio kako fizički zakoni nemogućnosti bivanja na dvama mjestima u isto vrijeme ipak vrijede nekog vraga. A instinktivan iskaz frustracije – dijelom zbog vlastite rastrganosti (redoviti pratitelji rubrike znaju koliko često idem na koncerte, ali manji broj zna i da tjedno svjesno propustim barem jednu do dvije svirke, zbog mira u kući i glavi), a drugim zbog minornog posjeta u četvrtak – kojim sam pomislio kako bi bio red da se organizatori malo skuliraju podsjetio me na navedeno pismo u kojem se jedan čitatelj žalio kako se tada snimalo naprosto previše filmova trajanja duljeg od dva i pol sata i predložio da bi nužno bilo oformiti komisiju koja bi nagledala produkcije i dijelila ograničen broj dopuštenja za epske duljine. Kralj.

Pretpostavku kako je, uz određene manjkavosti u promociji i svojevrsno uljuljkivanje u sigurnost snage programskog brenda, glavni uzrok izostanka čak i standardnih fanatika upravo raspored koji sliči šipku potvrdile su mi sinoć doznate informacije kako su Cautionhorses, prošlotjedni junaci rekordno slabog posjeta, u Osijeku skupili tridesetak ljudi, a u Murskoj Soboti su, na zajedničkom koncertu upravo s Gillespie, prodali čak 120 ulaznica! Interes uvijek postoji, ali nije svemoguć, jednostavno se rasprši na brojne podražaje. Nije moj posao, pa ne znam kako situaciju riješiti, a zapravo i ne želim nikakvu promjenu jer mi je draže otići na koncert na koji gotovo nitko drugi ne dođe nego u brojnom zboru žaliti za nepostojanjem ikakvih koncerata. Ali bendove ipak više volim gledati u društvu većeg broja ljudi, kako zbog benda samog jer ga više ljudi nužno više inspirira, tako, na kraju krajeva, i zbog sebe samog jer tako samo rastu šanse da koncert bude bolji.

Teče već tko zna koja tisućica znakova, a o samoj svirci Gillespieja ni riječ – ako ste pomislili da odugovlačim jer nemam što lijepo napisati onda sam ispao nekompetentan debil. Gillespie su, a što je u svijetlu svega gore napisanog najtužnije, baš dosta dobar bend, jasne vizije i uvjerljive realizacije, čemu treba dodati da bendova koji sviraju ovakav tip alternativnog pop-rocka u nas gotovo uopće nema. Pretpostavljajući starost bendovih članova po izgledu, rekao bih kako Gillespie muzički usmjeruju iskusniji gitarist i bubnjar, prema određenom spoju shoegazea i dreampopa prve polovice devedesetih, s dovoljno pirotehničkih gitarskih solaža koje odaju i mladost provedenu uz ploče heroja klasičnog rocka. Dobar broj pjesama mene je asocirao na one rijetke vedrije trenutke Cranes, da bi u one dvije pjesme s najviše hit-potencijala Gillespie zazvučali kao, recimo, lo-fi Lush ili čak i Garbage u nešto siromašnijoj produkciji. Ne znam je li inzistiranje na delayu vokala mlađahne simpatične pjevačice tijekom cijelog sata svirke rezultat njezinih eventualnih glasovnih manjkavosti (nije mi djelovalo, ali nikad ne znaš) ili svjestan izbor uranjanja relativno srednjostrujaškog indieja u ponešto eteričnu atmosferu, ali mislim da bi uz reduciranje efekata kontakt s publikom bio neposredniji. Samo što, kako smo već apsolvirali, publike ionako nije bilo.

Preksinoć na koncert jesam otišao samo zato što bend dolazi s Kosova; pojave li se u gradu bilo kad ponovno, otići ću zato što mi je preksinoć bilo dobro. Jebiga, razumijem da je stream Black Keysa ili Arctic Monkeysa s Coachelle većini napetiji od opskure Kosovara u praznom klubu. Meni je još uvijek obrnuto i nemam si zbog toga što zamjeriti. Ni većini.

Do you believe in magic?

Travanj 9, 2012

Umalo sam bio zaboravio koliko prekrasno zabavni mogu biti ovi kongresi europske garažne internacionale koji su se do prije nekih godinu dana u omiljenom mi Spunku održavali na gotovo tjednoj bazi (iz glave: Creteens, Kidnappers, Voodoo Healers, Movie Star Junkies, The Feeling Of Love…). Prvo prorjeđenje frekvencije programa, pa nešto standardnih problema sa susjedima, pa prefokusiranje orijentacije vlasništva i vodstva kluba na susjedni Prostor do, i ispalo je da u samom Spunku nisam bio još od prošloljetnoga koncerta Modern Pets, a to je i više nego mnogo. Zapravo, uopće nisam ni imao pojma da je stari Spunk ponovno otvoren i preksinoć sam prvo bio ušao u Prostor do (velikim slovom), gdje je atmosfera bila nekako sumnjiva; provjeravanje zvuka bubnjeva s tonske probe iz prostora do (malim slovom) riješilo mi je sve nedoumice.

Izlizano zapomaganje kako ne znaš što imaš dok ti ne ponestane može se primijeniti i u ovom slučaju, jer mi do te subote (jučer sam bio previše u propuhu da bih stigao pisati, a i dojmovi su me pucali svom silinom) ni na kraju pameti nije obitavala suluda ideja da ću možda i ponajbolji koncert dosadašnjeg tijeka godine vidjeti upravo u Spunku, ali je isto tako i nepošteno jer do ove se razine sva ta simpatična underground spadala ipak nisu uspijevala popeti. Miss Chain & The Broken Heels, power-pop Talijani zaraznih melodija i očaravajuće nabrijanosti, budimo pošteni, u cijelu priču ipak spadaju ponajprije statusom i uvjerenjem, dok su zvukom ipak odmaknuti od garaže onoliko koliko je već nužno da bi zasvirali na tulumu uz bazen u onoj epizodi ‘Mad Mena’ u kojoj stara frajerska garda počinje kužiti kako ima dobre muzike i poslije Sinatre. Ako ništa, barem cure lijepo i razuzdano plešu.

Cvjetne gitare, šubidubi melodije i tekstovi s naslovima preuzetima od već postojećih klasika sixties rokenrola Miss Astrid Dante i njezine dečke nužno smještaju u zabavni park čije se koordinate određuju spominjanjem niza žanrovskih imena, od Nikki & The Corvettes ili The Runaways do Gentlemana Jesseja i Phila Angottija, samo što bi takvo barikadiranje u pripadajući geto odaslalo pogrešne signale. Ovo je muzika za sve i svakoga, najljepši gitarski pop koji odbija svako koketiranje s ičim alternativnog predznaka, koji bi se morao svidjeti svim obožavateljima Belle & Sebastian ili Fountains Of Wayne, ali i njihovim očevima koji se sa sjetom sjećaju svojih zagubljenih singlica The Lovin’ Spoonful i Motowna. A sama je kozmička slučajnost da se ovakav i ovoliko poletan bend u gradu pojavio taman dok Gorila bira najdraže pjesme Beatlesa.

Imao sam sreću da bend koncert otvori dvama naslovima s dragog mi singla ‘Boys & Girls’, pa nikakvo vrijeme za adaptaciju nisam trebao, a skladno izmjenjivanje pjesama koje sam znao otprije s onima koje prvi put čujem (dio njih s odličnog albuma ‘On A Bittersweet Ride’, koji se danas žustro vrti ispod tastature na kojoj upravo kucam) dodatno su izgladile i povremene poluzajebantske gitaristove (metar-pedeset, bafe, brčići, soliranje s gitarom podignutom u zrak – na omotu piše da se zove Disaster Silva!!!) finte kao što je bilo sviranje uvodne špice ‘Beverly Hillsa’ kao solaže ‘Don’t Look Back’, ali i detaljno rekreiranje razdoblja nabadanjem po Farfisi. Mali žal za izostavljanjem divne ‘Lie’ nadoknađen je fantastičnim bisom u kojem je bend sviranjem ‘Walk Of Life’ Dire Straitsa prvo, po riječima legende Pećanca (puši ga, Željo druga liga!), osvijetlio vezu između Radio Luksemburga i VH1 Classica, da bi se do kraja koncerta uz ‘Then He Kissed Me’ ljupkih The Crystals sigurno vratio na početne staze.

Ono po čemu bend ipak treba više pamtiti – navedenim pjesmama party može potpaliti i svaki kompetentan piraški bend – autorske su stvari, među kojima je teško naći bolju od singla ‘Up All Night’, pjesme koja ne bi stršala ni u programu najkonzervativnijih radijskih stanica, kao ni na kazetnoj kompilaciji snimljenoj za arty djevojčicu iz razreda do, da joj pokažeš kako osjećaju klinci koji vole gitare. Samo što pjesma hit nije bila valjda ni u bendovoj rodnoj ulici, i umjesto da Miss Chain & The Broken Heels avanse diskografskih kuća troše na putovanja u Ameriku i šoping u Londonu, Disaster ručno ocrtava omote singlica što koristi kao selling-point pri vabljenju šezdesetak prisutnih na trošenje na merch štandu. Sjajna svirka ipak je bila efikasniji mamac. Jebiga, to je rokenrol – sviraš zato jer voliš i moraš. A to je i smisao rokenrola sa strane nas ispod pozornice – u nekom se kafiću pojavi neki slučajan bend, za čiju svirku čak ni ja koji ih cijenim otprije nisam imao pojma do tog popodneva, i onda svojim suncem, šećernom vunom, sladoledom u hladu, separeom u dajneru, vinilnim palačinkama i konfetima umjesto refrena obasja groznu kišnu subotu. Noć je nakon toga mogla biti samo prekrasna. Nakon takve noći, jedino što su Sunsi mogli jest bilo razoriti Lakerse.

Katkad se sve poklopi i jangle gitarske zvonjave označi oazu mira i čistoće. Set lista (regularan dio prepisan s bendove): My Gang – Boys & Girls – Roller Coaster – Revenge – Sun Goes Down – Just One Look – Searchers – Tell Me Why – Don’t Look Back – Common Shell – Flamingo – Rainbow – BIS: Walk Of Life – Up All Night – Then He Kissed Me

IMATE DODATNA TRI DANA!!! za sudjelovanje u izboru najboljih pjesama Beatlesa!!! All you need is love! All we need are votes!

Travanj 8, 2012

Odredivši današnji dan kao dedlajn za primanje vaših glasova za najbolje pjesme svima nam najdražih Beatlesa, heretik u meni je smetnuo s uma festivacije Uskrsa i posljedične neradne dane, pa s radošću obavještavam da IMATE JOŠ TRI DANA za slanje svojih glasova. Inače, odaziv je razočaravajući, jer dvoznamenkasti broj dosad pristiglih ljestvica ne zadovoljava moje apetite za troznamenkastim. Zato, šaljite što prije i širite ideju i dalje, a novi, finalni dedlajn, onaj je do kraja dana u SRIJEDU, 11. TRAVNJA. Ovdje je startni link sa svim propozicijama: http://ruralnagorila.wordpress.com/2012/03/27/svi-svi-svi-ste-pozvani-na-glasanje-za-izbor-najboljih-pjesama-beatlesa-all-you-need-is-love-all-we-need-are-votes/

Kakva prijateljica je Isus!

Travanj 7, 2012

Sinoćnji, slobodno se može proklamirati, trijumfalni koncert Zole Jesus u rasprodanoj Tvornici (prvotno najavljen za mali pogon, koncert je zbog goleme navale prebačen u standardno prepolovljen veliki, u koji se naguralo najmanje pola keke ponajprije fanova, a onda nešto i nas zainteresiranih sa strane) omogućio mi je nove šlagvorte za produljivanje dobro vam poznate svakidašnje jadikovke o starenju, ali i pružio dokazni materijal kako su oduvijek postojali i mojemu paralelni svjetovi brijanja na neku čudnu muziku, koju ovdje i sad definiramo kao svu onu koja nije Oliver i Đibo. Naravno da sam to dobro znao i prije, ali povlačenje pojedinaca u pomrčinu rezultiralo je i eskiviranjem iz moje radne memorije. Ispostavilo se kako darkeri osamdesetih godina nisu sve svoje tulume trošili na mračne obrede žrtvovanja jaganjaca svojim opakim božanstvima, nego su se znali i opuštati uz afrodizijačke zvukove Mizara, Sisters Of Mercy ili Kate Bush, koju su vrtjeli, ono, da se cure raspuste, i davno posijano sjeme je sinoć proklijalo u punom mraku. Potpunoj uniformiranosti po pravilima ipak su se odali tek rijetki, pa je u konkurenciji zamijećene crne šminke, facijalnog bljedila i dugačkih kožnatih kaputa pobjedu odnio frajer s gas maskom na glavi. I steampunkeri plaču, zar ne?

Usprkos na brojnim mjestima detaljno dokumentiranoj privlačnosti supkulture, sama muzička strana gotičkog synthanja mojim je ušima uvijek nepogrešivo zvučala znatno udaljeno od ostalih žanrova koje u svojim odrastanjima slušaju uvijek novi i novi tinejdžeri. Nebitno što je meni bezveze, samo mi je nejasno kako sam sinoć tijekom njihovih simpatičnih i razgaljenih privatnih oduševljenja i uživanja u publici primijetio mnoštvo istih klinaca koji su razgrabili i ulaznice za, recimo, koncerte tUnE-yArDs (jebenti ime!) ili Fleet Foxes. Barem ja slušam gotovo sve i potpuno podupirem eklektične žanrovske ukuse, iako i potpuno prezirem ljubav prema eklektičnim žanrovima, ali očekivao sam da će se kul indie djevojčice i dječaci kloniti Zole Jesus. Greška u procjeni rastužuje me prije svega potvrdom da sam jednostavno starudija koja još nekako i može sačuvati kontakt s mladim nadama, ali ne i njihovim mentalnim sklopovima i muzičkim interesima. Ili je stvar samo u tome da su današnji klinci jednostavno prekul da bi se zamarali nekim sektašenjem, kakvo je nama iz devedesetih još uvijek barem na usnama i u srcima, ako već ne i u akciji? Sve im je dostupno za provjeru, ali ne baš sve i za direktno koncertno svjedočenje, pa se zato nahrupi i na Zolu i na gore spomenute bendove i na The National i na Hurts?

Zapravo, svejedno. Najljepša stvar kod nerazumijevanja mlađih prisjećanje je kako si se nekoć ponosno osjećao zbog tuđih nerazumijevanja tebe. A ako ću pošteno, ne mogu zanijekati kako mi je sasvim jasno da su svi obožavatelji Zole Jesus mogli odabrati i masu lošije, manje inspirirane i manje uvjerljive izvođače. I da nisam slušao Zoline studijske radove, sve bi mi bilo razvidno iz jednog pogleda na dizajn pozornice i na nju položene instrumente – dva sintića, violina i bubanj s jednom jedinom činelom. Gusto, zgusnuto, prijeteće, tmurno, ali i dovoljno široko postavljeno da se kroz sentimentalnu noć lakoćom probije i u nebo vine doista impozantan glas Nike Roze Danilove, ujedno i izrazito aktivne performerice koja pozornicom vlada poput Micka Jaggera na tečaju modernog baleta. Međutim, albume joj jesam slušao i doista sam prepoznao pjesme kao što su, recimo, ‘Night’ ili ‘Vessel’, što je valjda dokaz umješnosti u skladanju nečega što ipak funkcionira kao pop materijal. Ruku na srce, prepoznao sam ih čak negdje tri puta, ali to ništa ne mijenja na stvari – Zola Jesus uživo zvuči (ili zvuče?) potpuno uvjerena u bogatstvo svoje čvrsto omeđene glazbene vizije, čija je kombinacija operne gotike i eteričnog popa kao pristigla iz kataloga 4AD-ja spočetka devedesetih. Usporedbe s Cocteau Twins malo mi ne drže vodu, jer fali ovdje šećera i proljeća, ali Dead Can Dance zakopan u kripte srednjoeuropskih katedrala, s Brendanom Perryjem koji je zapeo na ekspediciji u Magrebu, prilično je očita paralela za nekoga mojih godina.

Možda bih ja sinoć poslije koncerta, sa svježim dojmovima, i posljedično danas za kompom, kada ih se pokušavam prisjetiti i posložiti u relativno suvisao stenogram, bio uvelike manje dobrohotan da Zola uza svoje sjajne izvođačke i kompetentne glazbeničke talente nije pokazala i rijetku svijest o nužnosti izbjegavanja pretjerivanja. Iako joj diskografija broji već tri albuma i primjetnu hrpicu izdanja sa strane, cijeli je koncert sinoć, računajući i bis na kojem je sama za tipkama odradila i ‘Skin’, najbolji trenutak večeri, trajao tek nešto sitno manje od sat vremena. Oni koji bi se žalili na kratkoću i neko nebulozno nepodudaranje cijene i dobivenog, prvo bi se trebali prisjetiti kako su, na primjer, još i dvostruko manje trajali davnašnji legendarni koncerti The Jesus And Mary Chain – od kojih je Zola možda preuzela drskost imena, ali svakako i ponešto sumorne atmosfere ploče ‘Darklands’ – ali i sebi priznati kako još uvijek postoji određeni klanac između Zolinih najefektnijih pjesama i albumske filaže. Koncentracija udarnog materijala izazvala je i koncentraciju publikine posvećenosti, a bilo bi naprosto neizdrživo dulje ostati u tome zabranu teutonske hladnoće, makar led dječacima i omogućavao višesatnu ukrućenost njihovih veseljaka.

Serenada staroga kapetana

Travanj 6, 2012

Barba Ibricu Jusića, kojeg ne nazivam barbom jer smo u rodu ili iz one posebne vrste priobalnog poštovanja, nego zato što je (nekoć bio) kućni prijatelj mojeg oca, uživo nisam gledao još od samog kraja 2005. godine, što je izračun koji me upravo kvalitetno odalamio – vrijeme ne samo da leti, ono izgleda i probija zvučni zid. Pauza je tim veća što sam ga u jednom periodu bio gledao gotovo na godišnjoj bazi, prvenstveno kada je sredinom devedesetih godina u splitskom HNK držao svojevrsnu valentinovsku rezidenciju. Kako ni jednog Valentinova do četvrtog razreda srednje nisam imao curu, na Ibričine sam koncerte odlazio s mamom, a kada su se napokon poklopili i Valentinovo i Ibrica i moja cura, u miks se bila ubacila i moja maturalna večer. Mnoge sam prigode i događaje propuštao radi odlazaka na koncerte, ali to bi ipak bilo previše. Nekoga posebnog razloga navedenog razilaženja nije bilo, putovi prijatelja i poznanika katkad se raziđu, a katkad i samo zato da bi se jednom ponovno isprepleli, kao što se to dogodilo sinoć u Tvornici, na vrlo lijepom koncertu ugodnoga starinskoga kova.

Iako bi se još intimnija atmosfera postigla u malom pogonu, Ibrica je svoj sinoćnji koncert održao u klasično na pola pregrađenome velikom, u koji su bili postavljeni stolovi i stolice na koje se posjelo nekih osamdesetak ljudi, a i sam je izvođač bio smješten u parter, ne na pozornicu. Ibrica tako, zapravo, najviše i voli svirati, njegova muzika nije ona dobacivanja i dopiranja do udaljenih, nego privlačenja i uplitanja u gitarske žice i poetske stihove, koji su mu jedino oruđe već više od četiri desetljeća. Kada se prije desetak godina činilo kako je rad ovog profinjenog šansonjera gotovo pa zaboravljen, dvama je promišljenim i kvalitetno realiziranim projektima revitalizirao svoju karijeru, i upravo na tom valu pliva još uvijek, iako se čini kako se obala bliži. Glazbeno, te projekte zapravo previše i ne volim; obrade Leonarda Cohena nepotrebno su nagrđene baroknom pretjeranošću aranžmana i Depolovih stihova, a bosanske sevdalinke ipak pripadaju svijetu s kojim imam malo zajedničkog. Pristigavši u Tvornicu na, po riječima susretljive redarske legende, drugu pjesmu (vjerojatno sam propustio ‘Ponoć’, što je i Ibrica donekle potvrdio na kraju, rekavši kako će koncert završiti tamo gdje ga je i počeo, u Dubrovniku), prvo me je dočekao upravo niz pjesama s tih albuma, ali, srećom, Ibrica ih uživo zna svojem izvođačkom habitusu prisvojiti još u većoj mjeri.

Spajajući mediteransko-festivalsku usmjerenost lakim notama sa strujanjima europskih kantautora kancone i šansone, Ibrica se vrlo često nalazio upravo na brisanom prostoru s kojeg je bilo teško (a pitanje je i koliko je to on sam uopće i htio) zakoračiti u bilo koji od teritorija s kojima je graničio. Festivalima poput Splitskog morao je nuditi laganije teme kao što je ‘Finili su, Mare, bali’, jer bi se njegove najbolje pjesme u tom okruženju osjećale poput fakultetskog profesora na tinejdžerskom tulumu, a ljubitelji nespretno nazvano ozbiljnijih autora teško su mogli prečuti koketiranje s produkcijskim uzusima tadašnje zabavne muzike. Provjeravajući jutros neke podatke, skužio sam da mi Ibričine ploče stoje između onih Đorđa Balaševića i Miše Kovača – ne sjećam se točno logike prilikom postavljanja, ali mi danas ima dovoljno smisla da raspored ostavim nepromijenjen. Na koncertu, sam s gitarom, Ibrica je dobronamjerni, izborani čuvar čežnje, već toliko iskusan da zna koliko je nostalgiju važno bojiti svjetlijim bojama, što mu je lako povjerovati tijekom izvedbi lepršavih klasika ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari’ ili ‘U svakom slučaju te volim’. Najviše su mi se, međutim, dopale nešto rjeđe izvođene pjesme, metafizika Enesa Kiševića ‘More ne mora’ i potpuno neočekivana ‘Tarantela za starog clowna’, kojom je otvorio zasluženi bis, ali i zaokružio svoju karijeru reverznim savjetom.

Set lista (od trenutka kada sam stigao): Zbogom malena – Ptica dugim letom – Kraj tanana šedrvana – Voljelo se dvoje mladih – Bila je tako lijepa – Caruso – Ljubi san vašu ćer – Stari Sebastijan – Još uvijek ne znam neke važne stvari – Sit svega toga – Balada iz predgrađa – More ne mora – Stari Pjer – Je suis malade – Snijeg pade na behar na voće – Emina – U svakom slučaju te volim – Pismo ćali – Nemoj poći sad (Ne me quitte pas) – Amsterdam – Kad bi vi znali, moja gospođa – BIS: Tarantela za starog clowna – Mačka – Finili su, Mare, bali

Sigurno je sigurno

Travanj 5, 2012

Dok su se pravi opasni frajeri sinoć znojili na zajebanom hard coreu u Attacku, nešto malo jugoistočnije šačica je scenskih mekušaca i priljepaka pokušala dvama u Zagreb zalutalim bendovima pružiti nešto gostoprimstva, malo muvanja ispred stejdža i zajedničkog o-o-o-kanja u refrenima. U Route 66 nisam bio od – provjeravam, strpite se – koncerta opskurnih Boss Tweed u ljeto 2008. godine pa mi je sinoćnja prilika ponovljene provjere mjesta i memorijskog povratka u fakultetske dane koji su se često u noći znali prometnuti upravo na toj lokaciji sasvim lijepo sjela, pogotovo uz pretpostavku o neobaveznosti svirke s koje sam se onda mogao i povući prije završetka, poželim li to nekim nevjerojatnim slučajem. Amerikanci Get Dead bili su mi taman onoliko bolji od Nijemaca Safety First Gonzales da nadoknade startni zaostatak operiranja u žanru koji mi je dobrim dijelom još uvijek donekle stran, mada je ukazivanje na razlike tih dvaju bendova opravdano jedino u ubijanju vremena s picajzlastim fanaticima. Normalni ljudi sve to čuju kao jedno te isto. Ravno iz San Francisca, dug gradskom hipi nasljeđu Get Dead su odradili djelima, a ne pjesmama, pripustivši na ritam gitaru simpatičnog Afroamerikanca, koji mi se poslije svirke požalio kako bi i njemu bilo draže da je otišao na Slapshot, ali što je tu je – ja ne bih, pa nisam. Bend svira nešto unutar parametara novijeg, potencijalno isplativog hard corea, sa dovoljno povremenog basovitog melodiranja bradate romantike da ublaži predoziranje agresivnim himnama. Simpatični su dečki svoj set odradili u prihvatljivih pola sata, završivši ga najavom kolega Safety First Gonzales kao da su ovi u najmanju ruku najbolji bend zapadne Njemačke. Mislim, možda i jesu, iako me nisu baš otpuhali s nogu, a ja uopće nisam posebno zahtjevan, pogotovo kod bendova slične spike. Dok Get Dead svoj jebački HC ublažuju fintama za hvatanje curica, Safety First Gonzales svoj šminkerski (iako ne i skejterski) punk-rock pokušavaju cementirati pravovremenim intervencijama dodatne čvrstine. Zapravo, sve to rade dostatno korektno, ali se nemoguće oteti onome dojmu svjedočenja njemačkom štreberaju koji sve na svijetu može replicirati po pravilima, ali se duša izgubila na putu do prostorije. Jedina iskrena pohvala ide želji da svoj nastup obogate originalnim bad-ass-erajem countryja, koliko god su i ‘I’m So Lonesome I Could Cry’ i ‘Folsom Prison Blues’ dosad već otrpjele svačije pokušaje, pa im ni ovi sinoćnji nisu bili najnužniji.

Casperov set…

Travanj 4, 2012

…sinoć u Gjuri, gdje me Čvelja pozvala da malo zagrijem ekipu prije modne revije i Laboshove magije. Najvećim dijelom nikakve ekipe za zagrijavanje nije bilo, pa sam se mogao posvetiti ispunjavanju svojih želja, a onda sam poslije ispunio i nekoliko želja drugima. Meni bilo okej, Saši još bolje:

R.E.M. – Gardening At Night / R.E.M. – The Great Beyond / Counting Crows – Angels Of The Silences / Marah – My Heart Is The Bums On The Street / Jeff Buckley – Last Goodbye / Jesse Malin – Wendy / Freedy Johnston – Bad Reputation / The Gaslight Anthem – The Diamond Church Street Choir / Frank Turner – Reasons Not To Be An Idiot / My Morning Jacket – What A Wonderful Man / Miles Kane – Come Closer / Big Star – In The Street / The Velvet Underground – There She Goes Again / The Strokes – Is This It / Weezer – Hash Pipe / The Moody Brooders – Gone / XAXAXA – Ova e tvoj grad / Overflow – Surprise / Hüsker Dü – Don’t Want To Know If You Are Lonely / Lucero – On My Way Downtown / Slobberbone – Gimme Back My Dog / Gentleman Jesse & His Men – All I Need Tonight (Is You) / Black Lips – Family Tree / Reigning Sound – Stormy Weather / The Ronettes – Be My Baby / The Four Tops – Reach Out, I’ll Be There / The Temptations – My Girl / The Beatles – I’ve Just Seen A Face / Backbeat Band – Please Mr. Postman / The Box Tops – The Letter / Fleetwood Mac – Go Your Own Way / Sugar Ray – Every Morning / The La’s – There She Goes / Pixies – Here Comes Your Man / Blondie – Hanging On The Telephone / Bruce Springsteen – Dancing In The Dark / Cyndi Lauper – Girls Just Want To Have Fun / R.E.M. – It’s The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine) / Coldplay – Yellow / Arctic Monkeys – I Bet You Look Good On The Dancefloor / The Libertines – Time For Heroes / The Vaccines – Wreckin’ Bar (Ra Ra Ra) / The National – Abel / The Walkmen – The Rat / Overflow – Wasted

Obuzdajte konje!

Travanj 2, 2012

Ovim prisjećanjem nipošto ne bih htio dragog Vexa i još draže Voxtonese eventualno dodatno razočaravati u njihovoj borbi s vjetrenjačama koje ne kuže jedan od najboljih domaćih bendova, ali mislim da se čak ni njihove legendarne i legendarno slabo posjećene svirke u Brazilu ili Mediki ne mogu pohvaliti donjim rekordom nazočnosti od koncerata na kojima sam bio, a koji od sinoć drže Britanci Cautionhorses. Naime, ne računajući tonce, redare, konobare, bend i tipove koji su djelovali konspirativno i angažirano te stalno izlazili iz malog pogona Tvornice i u nj onda odmah opet ulazili, zbog čega sam zaključio kako su organizatori, sinoć se na svirci okupilo tek 8 – slovima: osam – ljudi, od kojih je jedan iskusniji gospodin uhvatio crtu već do negdje polovice 45-minutnog nastupa ovih opasnih mladaca. Mi ostali, međutim, bili smo iskreno obradovani britkim bučanjem bez uzimanja zarobljenika, čak i zanemarimo li nužan postotak dobronamjernosti kojim se normalan čovjek nužno sažali nad nesretnikom u sličnim situacijama. Bend ničim, doduše, nije pokazivao svoju eventualnu indisponiranost, a čak se ni njihove šale na taj račun nisu doimale isforsirane. Da, bilo bi ljepše da je bilo više ljudi, ali ovi nažičani štreberi djelovali su mi kao skroz realna ekipa, koja nadanjima ne dopušta da postanu stvarna očekivanja. Navrate li do nas katkad i u budućnosti, skupit će se barem 25-30 ljudi – prilično sam siguran kako će se neki glasić pronijeti, a ja ću se sam pobrinuti barem za petoricu – a to je već rast od preko 200 posto, kakvim se sigurno ne bi mogli pohvaliti, recimo, Fleet Foxes ili U2. Podupirem vaše ostanke doma ako su vas u najavi preplašile sumnjive riječi disco i art, ali njihovi su tragovi u zvuku Cautionhorses gotovo pa neprimjetni, jer se naprosto boje oglasiti dok traje galama. Sardoničan humor (neke od tema tekstova: cura koja želi tijelo poput Keire Knightley, obaranje rekorda u nespavanju, muzika kao oružje ubojice…) i inteligentna buka sa zaraznim refrenskim deranjem Cautionhorsese (sumnjam da ime ima veze s divnim albumom Cowboy Junkies) bez ikakvog naguravanja čine idealnom predgrupom u nas obljubljenih Future Of The Left. Da su se kojim slučajem u toj ulozi i pojavili, siguran sam da bi se nezadrživo probili kroz startnu nezainteresiranost iščekivanja zvijezda večeri i svojom raspjevanom nadrkanošću pobrali simpatije okupljenih. Ovako su došli sami, u mrtvu nedjelju koja je odjednom zahladila, u mjesecu tijekom kojeg Zagreb svaki dan ide na neki manji ili veći koncert. Pa mu je trebao topli odmor. Jebiga, momci.

Tiho je dovoljno glasno

Travanj 1, 2012

Malo pomalo, jedan od dražih običaja mojega novoga večernjeg boravka (mali pogon Tvornice, za vas koji ne čitate redovito) postale su mi ove subote s po dva – u okvirima naših scenskih specifičnosti – punokrvna indie benda na programu. Koncert jest uvijek koncert, katkad i nešto više, ali ovakva prezentacija bendova koji su gotovo još uvijek nepoznanica izvan uskog kruga prijatelja i rodbine novi je, modernizirani pečat u mojoj podupirateljskoj knjižici, koju s ponosom nosim već bliže broju od dvadeset nego petnaest godina. Naravno da bih zbog bendova samih, čak i ako mi se ne svide, volio na svirkama vidjeti znatno više ljudi od broja koliko ih se uglavnom skupi (sinoć oko četrdesetak, iako je broj rastao prema početku kasnije plesaonice), ali jednako mi tako pašu ležeran mir i opuštena posvećenost kojima pratim zbivanja i sviranja na pozornici. Sinoć sam, tako, u Tvornici po prvi put gledao dva jako dobra benda, od kojih je onome boljem, sjajnome beogradskom Stray Dogg, to bio i prvi hrvatski koncert uopće, ako se ne varam.

Felona sam dosad, zapravo, već jednom čuo uživo, kao gosta otvarača koncerta institucijice Kimiko u studenom, kada sam u nevjerici zaključio kako mu tekstovi zvuče kao prevedeni s engleskog jezika bez osjećaja za specifičnosti hrvatskog. Kasnija brojna slušanja albuma ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’ mišljenje su mi, međutim, stubokom promijenila, jer su upravo originalni i bogati tekstovi najjača Denisova strana (a obitelj Katanec i ja imamo čvrste veze, jer sam u stanu šmekera gospona Davora živio od 1998. godine do lani – jesu li možda u rodu?), samo što ih je zbog brighteyesovski napučenih melodija i vokala koji često zvuči kao da parodira kantautorsku intimu vrlo teško pohvatati pri prvom susretu, pogotovo ako se odvija na koncertnom nastupu. Za razliku od te prigode, Denis je sinoć nastupio u pratnji punog benda, trojke koja inače sačinjava Vlastu Popić (tako da se, koliko sam skužio, ime Felon istodobno odnosi i na njega samog i na cijeli bend), te koja je, pojačana mojim sadašnjim poznavanjem autorskog materijala, njegovu svirku iz simpatične čudnovatosti prevela u strastvenu lo-fi varijantu američkog countrypolitan indieja, jednako simpatičnu i jednako neobičnu. Ne moram ni naglašavati kako mi se bendovska inačica Felona svidjela znatno više od samostalne, iako sam svjestan logističkih limita koji mu priječe s Vlastom svirati svaki koncert. Moj je dojam kako je tek ovo bila prava stvar, a žao mi je jedino što nisu odsvirali ‘Posljednji stih’, pjesmu koja najbolje opravdava asocijaciju kako između ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’ i ‘Fevers And Mirrors’, barem u duhu, nema prevelike razlike.

Slične nomenklaturne zavrzlame aktivne su i kod Stray Dogga, jer se Dušan Strajnić, osnovna pokretačka i autorska snaga ovoga divnog bendića, istim imenom na početku nazivao i kao solo kantautor. Ljupka sobna melankolija njegovih sramežljivih pjesama ne traži nužno decentno ukrašavanje dodatnim instrumentima, ali otkako je posredstvom šestočlanog benda takve ukrase ipak dobila nosi ih s ponosom i stilom, što se sinoć dalo primijetiti i na svirci koja bi ipak ugodnije legla u manji, sjedeći prostor. Slušajući ove godine prekrasan album ‘Almost’ – koji mi je lani izmakao, a sigurno bi se bio našao visoko na mojoj godišnjoj ljestvici omiljene muzike – nisam pomislio na ovu usporedbu, ali vanmuzičke odrednice sinoćnjeg koncerta (sjajan šestočlani srpski bend pred jako malo ljudi), povukle su mi paralele s The Mothership Orchestra i dojmovima s njihova prošlogodišnjega koncerta u KSETu. Dodirne točke obaju bendova s americanom one su pop predznaka, samo što se tamo gdje Lazar sa svojom ekipom odlazi u epsku big-music širinu Dušan tihim melodijama kakve poznajemo s ploča Josha Rousea, Elliotta Smitha ili Paula Simona vraća u male prostore velikih emocija. Ovdje moram dodati i sjajan pjevačev engleski izgovor koji čak i naizgled prepožutjelu frazu you almost killed me, honey otpjeva tako da zaboravimo sva njezina prethodna korištenja (vjerujem i da čvrstoća i krhkost emocije imaju svojeg udjela u postizanju efekta). Upravo citirana ‘Almost’, moja predvidljiva favoritkinja, njezine oštra usna harmonika i malo mišićavija svirka bend su odvele i na preriju, zvukom koji do ranča Neila Younga stiže u društvu zaboravljenih Magnolia Electric Co., ali ostale pjesme vrlo su nas brzo vratile do unutarnje strane kišnih prozora ma kojega evropskoga sivoga grada. Spomenuo sam gore kako je broj nazočnih rastao prema kasnijim satima i startu najavljenog partyja, što se poklopilo sa svirkom Stray Dogga produljenom na više od sat vremena. Ubačene između onih koje volim, nove su mi bendove pjesme redom zvučale lijepo i zanimljivo, ali mislim kako bi bilo bolje da su Dušan i pratnja svoj program skratili barem za nekih dvadesetak minuta novijeg materijala, da se ne moraju sudarati sa žamorom nezainteresiranih. Samo što sam ja i sinoć ipak bolje čuo gracioznu tišinu.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.