Arhiv za 31. Ožujak 2012.

Zig-zag

Ožujak 31, 2012

U pojedinim krugovima alterljubaca u kojima se krećem, sljedeće priznanje bi moglo odjeknuti kao blasfemija, ali meni su Hanson Brothers osjetno draži od Nomeansno. Jebiga, melodični zajebantski punk-rock oduvijek je spadao u red mojih voljenih žanrova, a progresivni jazzy-štaveć-funk-core-bla vrlo rijetko. Nomeansno sam u počecima prijelaza dječačke zainteresiranosti za muziku u luđačku fanatičnost od starijih i iskusnijih preuzeo i slušao kao obaveznu lektiru, tim prihvatljiviju što ostatak ponude nije bio previše širok, pa sam tih dana pažnju poklanjao manje-više svemu što sam mogao nabaviti. Postoje i pjesme i albumi benda koje volim, ali da mi netko danas, u zamišljenom eksperimentu, prvi put pusti bilo koje tri pjesme Nomeansno i bilo koje tri pjesme njihove hokejske rodbine, i da samo na osnovi toga moram odabrati jedan bend, a zauvijek se odreći drugog, bez imalo krzmanja bih odabrao Hanson Brothers. Koje, za razliku od Nomeansno, igrom slučaja, obaveza i koječega drugog, do sinoć još uvijek nisam bio slušao uživo, pa sam baš s radošću pohitao u mali pogon Tvornice, moj, s obzirom na frekvenciju odlazaka od nekoliko puta tjedno, novi dnevni (zapravo, večernji) boravak.

Zbog čekanja kviznih rezultata propustio sam minimalno polovicu nastupa predgrupe Invasives, ali mi je onih nekoliko pjesama koje sam uhvatio ime benda čvrsto zapisalo u mentalni podsjetnik za nabavku i eventualno gledanje, pojave li se nekad u Attacku ili negdje slično. Prilično samosvojan melodični punk koji sviraju zapravo uopće nije teško pretpostaviti donekle sličnoj stvari koju već godinama do savršenstva bruse Hanson Brothers, ali u svjetovima muzike i sporta emocionalni se prioriteti uvijek nekako iskristaliziraju. Jasno je da danas braća na ledu klupskih pozornica ne kližu ubitačno brzo kao nekad. Da, sjajne se, zabavne i poletne pjesme sviraju energično i odrješito; bend svoje uloge mačo hokejaša igra taman onako da ne zasmeta svirci; i dok sviraju, teško je barem na tren s lica ukloniti bezbrižni smiješak. Međutim, također mi se bilo nemoguće oteti dojmu kako su isti ovi ljudi nekad, čak i ne toliko davno, sve to mogli otprašiti duplo uvjerljivije. Hokej ne poznajem toliko da mogu ispaliti točnu analogiju, pa ću se okoristiti najmilijom kraljicom igara – koncert Hanson Brothersa je kao gledanje Stevea Nasha ili Jasona Kidda u organiziranju napada svojih momčadi. Koliko god su već godina naprtili na leđa, nitko drugi to ne bi mogao raditi bolje od njih, ali dugogodišnji poklonici ne mogu prestati žaliti za onim što su upravo njih dvojica radila prije četiri ili pet godina.

Sve se to kolebanje na vagi na stranu pobjede prevali dvama ključnim utezima. Prvi je činjenica kako se sam bend uopće ne shvaća ozbiljno, koliko god ozbiljno i predano tragao za zabavom koju onda velikodušno dijeli publici, koje se sinoć nakupilo upravo onoliko da klub bude pun, ali ne nesnosno krcat. Drugi je instinktivna radost koja me sinoć oblijevala kod prepoznavanja prvih tonova svih tih savršenih glupavih pjesama s triju praznično razigranih albuma. Podjednako zahvaćajući u svaki od njih, Hanson Brothers su sinoć još jednom potvrdili kako su početnu fascinaciju Ramonesima do danas već doista transformirali u još jedan, gotovo pa jednako inspirativan, kalup melodičnog punk-rocka. Set lista (hvala Wrongu za pomoć): Total Goombah! – The Hockey Song – 100 + 10% – Tranquil – Not For Mary Lou – Stick Boy – A Night Without You – Third Man In – Rink Rat – Lovesick – Let’s Go Out Tonight – We’re Brewing – Sabrina – Comatose – nova pjesma – I’ve Been There – No Emotion – Jack Off – Bad – 1. BIS: Loudmouth – Havana Affair – Everything I Wanted – Danielle (She Don’t Care About Hockey) – 2. BIS: You Can’t Hide The Heino – Sudden Death

Lucero – Women & Work

Ožujak 30, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/235-lucero/2086-lucero-woman-a-work.html

Svi, SVI, *S*V*I* ste pozvani na glasanje za izbor najboljih pjesama Beatlesa!!! All you need is love! All we need are votes!

Ožujak 27, 2012

Naslov sve govori!

JOHN, PAUL, GEORGE, RINGO. (A i svih onih stotinjak ljudi koji se nazivaju petim Beatleom.) Svi su oni legende, pojedinačno i, još i više, skupno, o čemu svjedoči i činjenica kako su jedan od tek puke šačice bendova o kojima cijelo uže uredništvo Gorile (Tonći i ja) misli isto, k tome i pozitivno. Najpozitivnije! Zašto ovaj izbor i zašto sad? Zato jer nam se da i hoće! Nama je to zabavno organizirati, raditi i čitati, pa se nadamo da dio tog osjećaja dijelimo i s vama.

Dakle, NAJBOLJE PJESME BENDA THE BEATLES! Napravite svoje izbore i šibajte ljestvice, kako god znate i umijete. Može mejlom na pavlovgogo na yahoo.com ili pavlovgogo na gmail.com, može uživo putem papirića, može pozivom na mobitel ili telefon, kako god, samo da stigne do mene, a ja ću primitak vaše ljestvice potvrditi. Vjerujem kako se ni Tonći neće ljutiti zaluta li koja ljestvica u njegov inbox, pošto su se iskusni kontributeri naših izbora već navikli na njegovu adresu. On će eventualne tako pristigle ljestvice proslijediti meni.

Pravila, upute, informacije, odgovori na potencijalna pitanja:

-na glasanje su pozvani svi dobri ljudi s kojih sat-dva-tri (tjedan-dva-tri) slobodnog vremena, bili oni redoviti Gorilini čitatelji ili njihovi frendovi koji vole Beatlese i zabavlja ih ideja glasanja. SVI. Vrbujte i pozivajte svim putovima. Imate li prijatelja ili prijateljicu sličnog ukusa, slobodno se dogovarajte i mešetarite! Vrhovni žiri ovoga konkursa na takve stvari gleda blagonaklono!

-tražimo ljestvice vama najdražih pjesama Beatlesa, pri čemu vas lijepo molim da se ne obazirete na procjene umjetničkog ili (pop)kulturnog dosega pojedine pjesme. Volim, dakle – sjajno je, naša je maksima.

-maksimalan broj pjesama pojedine ljestvice smije iznositi 50; minimalan, a da bih je i dalje prihvatio kao valjanu – 20. Finalna ljestvica također će brojiti 50 pjesama, jer manje je teško, više nema smisla.

-jako ću cijeniti one ljestvice s rangiranim redoslijedom odabranih pjesama od najbolje do pedesete najbolje, koji ipak nije nužan za prihvaćanje ljestvice. U slučaju nerangiranih lista, pjesme na njima ću puknuti u shuffle i tako dobiti poredak od 1. do 50. ili kojeg već maksimalnog broja pojedine ljestvice.

-okej, neću, ne plašite se. Ili ipak? Poenta – molim rangirajte! Ali doista ne morate!

-u konkurenciju ulaze sve pjesme koje su objavljene pod skupnim imenom The Beatles, bilo na studijskim, kompilacijskim ili živim albumima, bilo na singlovima, bilo da su autorski rad kojeg od članova benda, bilo da su obrade. Sve.

-u izbor ne ulaze pjesme koje su bivši članovi Beatlesa objavljivali na svojim samostalnim albumima ili albumima svojih budućih bendova. Kome se da, to mi može poslati kao bonus, uz pravilo da se među 10 odabranih mora naći barem jedna pjesma svakog od četvorice. Ja ću sastaviti i takvu.

-vaše ljestvice u svojim inboxima očekujem najkasnije do nedjelje 8. travnja. Dođu li poslije, u obzir će biti uzete samo ako dotad već ne bude zbrojena finalna zajednička ljestvica. Bude li, sori! Bez današnjeg, imate punih 12 dana za mozganje i preslušavanje; mislim da je to dovoljno.

-klasika, prije objavljivanja zajedničke ljestvice objavit ćemo imena glasača, pa vas molim da se uz ljestvice potpišete punim imenom i prezimenom. Svakom pošiljatelju ili pošiljateljici ću po pristigloj listi odgovoriti da sam je primio, pa ako vam ne odgovorim u roku dan-dva, šaljite ponovno ili zaobilaznim putom.

-plan je zasad takav da izlistavanje konačne zajedničke ljestvice kreće u ponedjeljak 16. travnja. Dnevno će se izvrtjeti 10 komada. To je plan, možda se i promijeni.

-copy/paste od Tonćija: liste s rangiranim pjesmama će se bodovati principom aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta. Dakle, prva pjesma dobiva 100 bodova, 50. ima 1 bod. Nerangirane ljestvice svakoj pjesmi na njima osiguravaju – ne 30, kako smo nekad radili, nego samo 20 bodova! Mali poticaj na rangiranje! Jer ja volim rangirati!

-kako mi to već standardno radimo, uz pjesme na završnoj ljestvici objavit ćemo i crtice o njima, pa molim zainteresirane, spremne i voljne da mi uz svoju ljestvicu navedu i žele li pomoći u pisanju crtica. Konkretne zadatke dobit će kad se finalna naposljetku i zbroji. Uobičajeno, primam tekstove u rasponu od jedne rečenice do nekoliko kartica, koliko god vam srce ište pisati koliko volite Beatlese.

-imate li kakav prilog za pojačavanje zabave, samo ga navedite u komentarima ovog posta. Svaki će svakako biti razmotren, dok za prihvaćanje ne jamčim.

Eto, nekako mislim da je to sve, ali spremno ću odgovoriti na sva pitanja.

Beatlesi. Ima li itko da ih ne voli? (vi koji ne volite ne morate komentare puniti svojim sranjima!)

Fali-fonija

Ožujak 25, 2012

Rebel Star su svakako, i ne samo to, jedan od najboljih bendova koji pjevaju na jezicima za čije razumijevanje nikome u Hrvatskoj ne treba eventualni titl na pjevačevoj majici, pa je prava šteta što ni njihov drugi zagrebački koncert, održan sinoć u polukružnoj &TD-ovoj dvorani, nije ispao pravi spektakl. Naime, prije gotovo pa u dan točno tri godine puna postava benda bila se često gubila u dugačkim pauzama između pjesama, ne uspijevajući uhvatiti i onda pokrenuti zamah koji koncert učini većim od pukog zbira uvjerljivosti pojedinih pjesama, redom pravih krasotica. Sinoć je isti prostor doživio znatno tečniji i ujednačeniji nastup, ali odsviran tek dvama parovima ruku, onima Milana Glavaškog na gitarama i njegova mađarskog drugara Atile Priklera na bubnjevima. Koliko god se Glavaški u plemenitom nastojanju punjenja ukupne zvučne slike stopalima razbacao po pedalama kao da igra Twister, svejedno je između žica i koža bilo mnogo propuha. Rebel Star nisu srodnici The Black Keysa ili The White Stripesa, njihova muzika ne napaja se energičnim znojenjem i udarničkim inzistiranjem, i za njezinu čeznutljivu, slikovitu bittersweet melankoliju nužna je odmjerena raskoš, u kakvoj su snimljene obje bendove ploče.

Međutim, Glavaški u rukavu uvijek čuva dva nepobjediva džokera. Jedan je autorska elegancija koja lakoćom rezultira gomilom power-pop klasika s okusom americane – američki West Coast dosurfao na škotske obale – a drugi šarm prijaznog šoumena koji svaki susret svojih pjesama i publike koja ih voli (možda pedesetak nazočnih) moderira neskrivenim užitkom. Publike koja Rebel Star voli u postotku prisutnih bilo je mnogo, barem sudeći po brojnim uočenim glavama čije su zatvorene oči pratile pjevanje stihova svih pjesama, osim tri nove (‘Dah’ i dvije nenajavljene naslovima) i bonusa fizičkog izdanja albuma ‘So’, za koju nisam ni znao da postoji. Polako se umaram i ispadam iz igre, ali o tome ću se žaliti neki drugi put, jer me upravo još jednom razvaljuje onaj stih iz ‘Amerike': Kakva je ovo prevara, kako je ona predivna. Bila je to prva pjesma koju sam čuo u cijelosti, jer sam na koncert zakasnio i stigao tek pred kraj ‘Grada’. Jebiga, imam opravdanje. Srećom, raspoloženi Glavaški nije pokazivao ikakve znakove umora ili suzdržavanja, pa sam propuštenih dvadesetak minuta itekako nadoknadio masivnim ostatkom do čijeg su se kraja Rebel Star prošetali kroz gotovo sve dosad objavljene pjesme te spomenute nove stvari koje na prvo slušanje jamče nastavak diskografske karijere benda u jednako čarobnom tonu.

Glupo je kad bilo kakvu kreaciju ili prezentaciju limiti označe više nego želje, pogotovo ako bi priželjkivano ispunjenje svih postojećih potencijala prsnulo poput vatrometa. Sinoćnji se koncert Rebel Stara u tome smislu uglavio negdje na polovici razmaka – doista razumijem, pa čak donekle i prihvaćam, logističke poteškoće putovanja petočlanog benda preko dvije granice samo zbog jedne svirke, a čini se i kao da je ostatak ljudstva koji se muvao pod imenom benda ipak prvenstveno tek studijska ispomoć nadarenome majstoru. S druge strane, svaki osjećaj koji je ikad potaknuo bilo koju pjesmu ovoga fantastičnog pop benda sinoć je &TD posjetio u svojoj punini, pa zapravo jest bespredmetno žaliti se kako su, recimo, ‘Bojama’ nedostajali prateći vokali na stejdžu. Oni važniji, prateći vokali ispred stejdža, funkcionirali su besprijekorno. Moose Botić i ja poslije svirke jesmo međusobno gunđali kako već doista jest stiglo vrijeme za potpuno sjajan zagrebački koncert Rebel Stara, ali za vrijeme izvođenja ‘Zagreba’ ili ‘Mora’ takve mi misli nisu bile ni u primozgu. To se ipak računa malo više. Set lista: Vozači – Leto – Jabuka – Reka – Grad – Amerika – Kalifonija – Industrija – Boje – Dah – San – Noći – nova pjesma – Zagreb – Vetar – Put – bonus pjesma sa So – Rebel Star – 1. BIS: Ventilator – More – Staklo – 2. BIS: nova pjesma – Boje

Spomenuo sam poviše kako sam na koncert bio zakasnio, što bi me inače iznerviralo do iznemoglosti – posebno kad sam skužio da su svirku otvorili ‘Vozačima’, mojim osobnim favoritom – da rečeno vrijeme nisam proveo na, pokazalo se poslije, još boljem i ljepšem koncertiću. U &TDovu susjedstvu, kuglani Dragaš na početku Kranjčevićeve ulice, iste se večeri održala underground redaljka, koja nam je predstavila, po svemu sudeći, novi sjajan bend. Uz dva već etablirana imena – Tanker (po svemu što sam čuo mislim da sam ispravno zaključio kako to nije muzika za mene, pa mi nije frka što im kvadratić u rubrici poslušanih bendova i dalje stoji neprekrižen) i Kiper (gledao ih već mnoštvo puta, gledat ću ih još mnoštvo puta) – lajnap su popunili i svirku dvadesetominutnim prženjem pet pjesama otvorili Go No Go, bend mlad stažem a ohoho star iskustvom.

Ako ste se i ne samo posljednjih godina smucali zagrebačkim klubovima lica u bendu će vam biti poznata; vokal je pjevač Ruiza, na drugoj gitari prika Zdravko iz Kipera, na basu cura za koju mislim (nisam stoposto) da sam je nekad davno vidio u Mutual Of Omaha, a jedino bi vam bubnjar mogao donekle izmicati, jer se, barem koliko je meni poznato, još jedan prika Goran Andrijanić rasturanja bubnjeva nije latio još od raspada Brassneck. Spojite zvukove bendova muške trojke i dobivenu smjesu zasladite novostečenom melodičnom mudrošću zaslužnih underground boraca i dobili ste, odnosno dobio sam, najbolji zagrebački bend koji sam čuo zadnjih štajaznam koliko godina. Da Hüskeri nisu stali samo na ‘Eight Miles High’, nego da su poslije snimili i cijeli album sixties pop-rock klasike, imali bismo nešto približno zvuku Go No Go, koji je dodatno gonjen i seksi ritmovima ala QOTSA te onoliko arhetipskim solažama da ih možeš pjevušiti već nakon prvih nekoliko tonova iako ih čuješ prvi put. Bomba od benda. Neka bombardiranje sljedeći put bude popraćeno i zvučnijom sirenom za uzbunu, jer jednostavno nije pošteno prema vama samima budete li ih propuštali. Onda ću svojem zanosu potpuno pustiti na volju.

Oni su mali, ali su veliki

Ožujak 24, 2012

Neovisno o tome gdje ćemo povući linije generacijskog razgraničenja, uključuje li jedna period od pet, sedam, deset ili koliko već godišta, iskreno mislim kako smijem generalizirati tvrdnjom da je generacija kojoj osobno pripadam (rođen sam 1980.) muziku kao svoju počela osjećati paralelnim probojima grungea i britpopa, inicijatorima širenja nezavisnih muzičkih scena Amerike i Britanije do tinejdžerskih soba diljem svijeta. Smjerovi kojima smo naknadno krenuli dijametralno se razlikuju, od daljnjeg revolucioniranja ne samo zvukova nego i kompletnih pristupa stvaranju pjesama, do regresnog povratka u neuništivost klasike prethodnih razdoblja rock’n’roll ere. Ali čistoća izvora ostala je nedirnuta, kao i njezino mjesto u našim srcima.

Novi zagrebački bend Lesser Men, koji je sinoć u Spunkovu Prostoru do održao svoj prvi koncert, svakom izvedenom pjesmom jasno je pokazivao kako duhovno pristiže upravo iz navedenog razdoblja, sredine i druge polovice devedesetih, u kojima su oni moji vršnjaci koji su se uopće i zakačili za muziku ostali očarani bogatstvom nezavisnog/alternativnog rocka. Svu trojicu članova znam barem iz viđenja – bubnjara sam zadnji put vidio kako lupa u The Moody Brooders, a gitarist i basist nekad su davno svirali u Casual Elvis, od kojih smo valjda svi skupa bili očekivali i konkretniji iskorak iz kafićko/predgrupaške klike. Također, obojicu relativno redovito viđam i na različitim obiteljskim proslavama obitelji Kelečić, što navodim prvenstveno kao potvrdu pretpostavke generacijske bliskosti.

Ne znam što momci inače rade u životu, nadam se da lijepo žive, ali meni i ovom tekstiću trenutačno je važnija činjenica kako su i u ovim godinama željni opuštene, nepretenciozne svirke, kojom su sinoć ispunili svojih 45 minuta – tijekom posljednje trećine dobronamjernost slučajnih gostiju kluba počela se malo gubiti, pa bi možda bilo bolje da su nastup skratili za nekih desetak minuta. Prokletstvo uha začepljenog milijardama pjesama ono je nemogućnosti zanemarivanja instinktivne želje za traženjem usporedbi, međutim sve te asocijacije do čijih sam konačnih rješenja dolazio lakše ili teže nisu znakovite koliko prezentacija cjelokupnog paketa. Ovakav se retro-indie povremeno doista upečatljivih melodija kod nas svira nikad ili u najboljem slučaju jako rijetko, što mi nikad nije imalo smisla s obzirom na broj ljudi za koje vrlo dobro znam da ga vole.

Dosjetke kako smo dopustili da nam se nekadašnje uzbuđenje nepredvidive budućnosti pretvori u sigurno utočište nostalgije uopće me ne diraju jer svaka generacija zaslužuje svoj poseban classic-rock, uz onaj koji pripada svima. Jedinstvo jest lijepo, ali katkad i podijeljenost ima svojih čari. Lesser Men uopće ne posjeduju divizivan potencijal, ali sumnjam da će čvršće zgrabiti one koji s članovima benda ne dijele barem neka formativna slušateljska iskustva. Prozračan i pročišćen zveket gitare te elegantne melodije nekolicine pjesama podsjetile su me na The Go-Betweens, a stiskanje pedala i posljedična slatka magla na prvu, razbarušeniju fazu Lush, što znači da su teoretske šanse da mi se bend ne svidi bile svedene na minimum.

S kvalitetom ili uvjerljivosti benda nikakve veze nema moja procjena o dvadesetak koncerata i dva demo albuma prije raspuštanja – volio bih da me netko za pet godina na promociji njihova trećeg studijskog albuma podsjeti na netom iznesen promašaj, ali mislim da ovom bendu takvo nešto nije niti u željama, a kamoli u planu. Lesser Men su fino pojačanje scene koju s ponosom i ljubomorom nazivam našom, odnosno svojom, scene nekoliko slučajnih zagrebačkih koncertnih prostora i bendova ljudi koji su odrasli bez odricanja svojeg prava da ne odrastu.

Uvijek na cesti

Ožujak 23, 2012

Iako sam veliki poklonik akustičnih gitara i unplugged nastupa, te njima bliske potrebe prearanžiranja jednom već uobličenih pjesama, nikada nisam mogao prihvatiti često promican debilizam po kojem je pjesma dobra tek onda ako se postojano kočoperi i svedena samo na akustiku. Kao, bez ikakvih trikova da zamagle eventualni manjak inspiracije, doživimo pjesmu kakva doista jest. Sve se na svijetu može izvesti dobro ili bolje, loše ili lošije, pa tako i prevođenje rokerskoga zvuka punog benda u smireno okrilje intimnije atmosfere, a ja ću ovom prigodom naglasiti da u takvoj akciji više volim osjetiti nemir autorskog nerva nego rezultat limitiranosti ikoje vrste. Još uvijek udaljeni od interesa čak i dobrog dijela publike koja voli američki muzički neo-tradicionalizam, studijski albumi rokerskih storytellera Richmond Fontaine kroz posljednjih su petnaestak godina potajice sastavili uvjerljiv i bogat katalog, pa nisam nešto previše sumnjao kako će njihov sinoćnji koncert u malom pogonu Tvornice svejedno biti dojmljiv, čak i izveden postavom reduciranom samo na gitarski dvojac benda. Međutim, sjećanja na punokrvan bendovski rastur otprije dvije i pol godine u KSETu još su živa, pa mi je ipak bilo žao što nisu ispunjeni svi uvjeti za reprizu.

Srećom, pjevač i autor Willy Vlautin te gitarist Dan Eccles (električna, lap steel, usna harmonika) u spomenutom su katalogu za sinoćnje izvođenje ipak prvenstveno izabrali tiše, tmurnije pjesme, čijoj narativnoj meditaciji slojevita međuigra akustične i električne gitare ide niz dlaku. Promatramo li sa strane, Vlautin jest autor relativno uskog dijapazona tema i tipova likova, ali samo oni koji su se jednom zapravo i našli u prijetećoj sjeni dvorišne strane neonom osvijetljenog polusvijeta kockarnica i zalogajnica mogu znati da sudbina ima bezbroj načina da te zajebe. Jedan po jedan, svaki od njih ili je već našao ili će tek naći svoje mjesto u Willyjevim pjesmama – nekima će se autor i smoždeni likovi predati, protiv drugih će se junački boriti. Iskupljenje postoji, iako mu se teško nadati zarobljen u ljepljivu paučinu poraza ‘I Fell Into Painting Houses In Phoenix, Arizona’ ili ‘Casino Lights’. Te dvije i njima srodne pjesme, ponajprije one s mračne ploče ‘The Fitzgerald’, svojom bi sugestivnošću na psihe pedesetak okupljenih možda djelovale i pogubno da se pripovjedački niz – povezan i trima Walterovim razglednicama, kao na mojem osobnom favoritu, albumu ‘Post To Wire’ – nije iz tračnica izbacivao kako Willyjevim opuštenim dosjetkama tako i komadima slatkoga salunskog popa kao što su ‘Capsized’, ‘Post To Wire’ ili ‘Always On The Ride’.

Nikakvog prearanžiranja u konkretnom smislu riječi ni kod tih pjesama nije bilo, jer su ih Willy i Dan odsvirali jednako kako bi to napravili da je iza njih bila i ritam sekcija. Previše volim te pjesme a da u njima ne bih uživao i u ovom izdanju, pogotovo što je vrlo slično onom koje me je bendu onomad i privuklo, samo što sam instinktivno žudio čuti i osjetiti i one instrumente kojih nije bilo. Dan jest napravio sve što je moguće kako bi svojim gitarskim lizom pomazio refren ‘The Boyfriends’, ali trubačka bonaca koja to radi na albumu višestruko je upečatljivija. Studijska galopirajuća paranoja ‘Lost In The Trees’ naprosto je neizvediva bez basa i bubnja koji je gone naprijed čak i kad ostane bez ikakve fizičke snage. Suprotan primjer, i moj sinoćnji hajlajt, odlična je, odmjerena verzija ‘Moving Back Home #2′, koja i bez marijaćija skoro pa plastično utjelovljuje prkos koji osjeća potencijalni samoubojica. Čista matematika usporedbe sinoćnje sa set listom iz KSETa pokazuje da je tek osam pjesama odsvirano u oba navrata – osim ulaska solidnoga novog albuma ‘The High Country’ u rotaciju, očito je da je i bend sam svjestan posebnosti pristupa različitih postava, pa smo tako sinoć imali prilike čuti i rjeđe svirane ‘Lost In This World’ ili ‘The Warehouse Life’, a i sjajni raritet ‘Don’t Go Back There’, vinilni bonus ‘Post To Wire’.

Dočekani i primljeni toplo i srdačno, mada od jako malog broja ljudi, Willy i Dan svoju su priču izvodili punih sto minuta, računamo li i bis završen škrtim bijesom ‘Willamette’. Sumnjam da je organizator očekivao znatno brojniji posjet, ili mu se čak i nadao, pa me čudi što ispred pozornice nije bilo ostavljeno barem desetak stolova, koji bi olakšali koncentraciju nazočenja ovakvom tipu koncerta. Ali, realno, to su tek nebitne sitnice, koje bi možda i imale smisla da nas je bend umarao dosadnim pjesmama ili pukim odrađivanjem posla. Moram li se kladiti, što bi se Willyju svidjelo, mislim da Richmond Fontaine lakši put ne izabiru nikad. Pa je jadno imalo se žaliti na poteškoće na putu koji dijelimo zajedno. Set lista: Welhorn Yards – The Boyfriends – Lost In The Trees – The Mechanic’s Life – (Postcard From California) – Capsized – Don’t Go Back There – I Fell Into Painting Houses In Phoenix, Arizona – The Warehouse Life – (Postcard Written With A Broken Hand) – Post To Wire – Moving Back Home #2 – Incident At Conklin Creek – The Chainsaw Sea – Lonnie – Casino Lights – 43 – (Postcard Postmarked Phoenix, AZ) – Lost In This World – You Can Move Back Here – BIS: $87 And A Guilty Conscience That Gets Worse The Longer I Go – Let Me Dream Of The High Country – nova pjesma – Always On The Ride – Willamette

Sa

Ožujak 18, 2012

Goribor nije jedan od mojih omiljenih bendova, što nipošto ne znači da ne bi mogao biti. Nekoliko je razloga za moje donekle svjesno izbjegavanje konkretnijeg posvećivanja bendovu radu, a kroz kretenarije kao što je snobovska želja da ne ludiš za bendom za kojim lude svi i nebitnosti kao što je niz slučajnosti koji je između njih i mene povremeno povlačio liniju razgraničenja uspijevaju se probiti i dva prilično čvrsta. Prvi je solidno postojan stupanj moje averzije prema nosivim stupovima Goriborove mračne zvučne slike, trip-hopu i bluesu, protiv kojih baš i ne vodim stogodišnje ratove, ali koji naprosto moraju stati na kraj reda prilikom podjele pozornosti. Da bih im se predao, sobom moraju donijeti i nešto drukčije, nesvakidašnje, posebno, što, s druge strane, ST upravo i donosi – sjajne, bolne i bolno opipljive tekstove otapanja raslojene emotivne nutrine u zagrijanoj žlici balkanske poratne svakodnevice – pri čemu dolazimo i do drugoga navedenog razloga. Svjestan sam da bih se na dop Goribora mogao ozbiljno navući, popodneva produljivati hipnozom bendovih ploča, a u sitnim i većim porazima vlastitog života tragati za paralelama koje bi mi opravdavale opetovana slušanja. Nije da u muzici bježim od mraka, ali isto tako nije ni da mu trčim ususret, pogotovo ako dijelom trebam opravdati i vlastitu lijenost.

Preksinoćni koncert Goribora u vrlo dobro popunjenoj Tvornici (onaj sistem kad je puno, ali imaš dovoljno mjesta za kretanje i mantrično gibanje, s time da smo mi uhvatili i sjedeća mjesta na tribinama) meni je, tako, bio prvi živi susret s bendom, pa ga ne mogu uspoređivati s prethodnim zagrebačkim nastupima. Prijatelji s kojima sam razgovarao redom su bili vrlo zadovoljni, ali navodeći kako je prošlogodišnji koncert u Močvari bio bolji, dodajući da je jedan od osnovnih razloga za takav hijerarhijski odnos postava benda u kojoj više/zasad nema saksofona. Ne mogu ocjenjivati ono što nisam čuo, ali ono što jesam svakako mogu – doista ne vidim potrebu dvama gitarama i ritam sekciji bubnjara i ritam mašine dodavati još koji instrument, kao ni prostor u koji bi se poneki mogao ubaciti a da se ne naruši atmosfera porozne gustoće u koju je bend uronio apsolutno sve izvedene pjesme, uz tek vrlo rijetke i vrlo efektne ispade u naglašenije ritmične vode. Druga zamjerka na koju sam naišao bila je ona set listi sastavljenoj mahom od pjesama s aktualnog albuma ‘Evo je banja’, zbog čega sam, ispada tako, opet bio u plusu, kao slušatelj neopterećen fanovskim očekivanjima potpuno podatan omamljivanju izvedenim. Mada, uopće nisam stekao dojam kako su tijekom novih pjesama nazočni bili nestrpljivi, koliko se doista moglo osjetiti kolektivno prepuštanje hitovima kao što su fenomenalna ‘Bez’ ili ‘Ko sam’.

Ne računajući vodeći singl ‘Uzalud se budiš’, koji sam ipak čuo dovoljno puta, ostale pjesme s novog albuma ponovo su mi ostavile dojam fragmenata jedne jedine pjesme, dugačke, otežale, bremenite, neizbježne, kojoj se jednom kad te obgrli vrlo teško othrvati. Goribor je jedan od onih bendova koji se, zapravo, uopće ne bi smjeli širiti i istraživati, koliko se uvijek iznova opsesivno vrtjeti oko istih totemskih motiva. Je li hors još uvijek bendov član iz sjene ne bih htio nagađati, ali nema šanse da bi čak i osoba koja nikad ništa o bendu i njegovu autoru nije čula koncert uspjela odslušati a da nijednom ne pomisli kako upravo ovako zvuče kako heroinske ekstaze tako i apstinencijske krize. Low is always lower than the high, davno je tugu svake ovisnosti sažeo Merle Haggard, i upravo u to low i u nj zakopana iskustva, strahove i polunadanja ST odlazi po svoje radove. Mora da je doista duboko, jer nalazište ne pokazuje nikakve naznake presušivanja.

Cijela ljubav

Ožujak 12, 2012

Izbjegavajući ponovno upadanje u zamku o postolarima koji slabo popravljaju vaše hodačice, svejedno smijem procijeniti kako uzbudljivost ipak jest jedan od osnovnih sastojaka rock’n’roll koncerta, koliko god usko ili široko definirali obje sastavnice iznesenog suda. Uzbudljivost može biti rezultat cijelog niza mogućih faktora, ali najčešće se javlja ili kao posljedica visceralne, znojne energije koja se s pozornice slijeva u publikin prostor, ili kao neočekivanim izborom pjesama prouzročeno mentalno rastrojstvo slušatelja čije emocije plešu uz muziku benda koji voli. Prekrasan koncert koji je Wilco sinoć odsvirao u devetom paviljonu zagrebačkog Velesajma povremeno je ispunjavao oba preduvjeta; i opipljivo, avanturističko zvučno poigravanje činilo se bezbrojnih kombinacija izravne energije i suptilne emocije, kao i postavljanje set liste na nosive stupove prašnjavih favorita iz prošlosti na koju se srušio debris (naš mi prijevod jednostavno ne zvuči jednako suhoparno romantično) njujorških blizanaca. Međutim, uza sve to, naš je dragi Kanađanin Wilco sinoć uspio postići i oksimoronsku uvjerljivost – biti istodobno uzbudljiv, ali i dosadan, u smislu predvidljiv.

Mislim, zar vama nije potpuno dosadno očekivati kako će koncert ispasti super – a, ruku na srce, osim selebova koje je na koncert dovelo ipak simpatično hajpanje njihova službenoga glasila vjerujem da su svi na Velesajam pristigli spremni doživjeti jednu od, što da ne, večeri života – i onda koncert ispadne još i bolji? Meni jest, i to na onaj ugodan, upoznat, prijateljski način kojim dosada katkad lukavo obogati naša popodneva i preispita nametani nam imperativ novog, svježeg, mladog, ludog. Istu tu dosadu često susrećem i u duljim epskim neurozama kakve Wilco posljednjih godina ne propuštaju uvrstiti na svoje albume, ali u pjesme koje se s njom ne mire pod svaku cijenu, nego joj se suprotstavljaju razoružavajuće pomirbenim pokušajima razumijevanja. Uživo, zbog dobrobiti strukture koncerta koji ipak funkcionira u kontekstu rock muzike, njihove inkarnacije moraju biti poduprte barem unutarnjim uvjerenjima članova benda, ako već ne i prearanžirane u smjeru koncertnih karakteristika jednostavnosti i čvrstine, ali i pomno smještene u raspored. Primjerice, sumorna ‘At Least That’s What You Said’ ugnijezdila se između ‘One Wing’, pjesme koja bi bila hit za Simple Mindse da su ikad imali smisla za skladati okej pjesmu, te sanfranciscovske pastorale ‘Black Moon’, kao napisane na sesiji supergrupe sastavljene od članova Red House Painters i American Music Club.

Ni jednu od te tri pjesme ne doživljavam previše osobno, a svoje toteme tražim u drugim zavodima bendova kataloga, ali se svejedno ne mogu prisjetiti nekoga drugoga sinoćnjeg terceta koji bi jednako uspješno svjedočio o širini Wilcova područja djelovanja ili o ljepoti u koju klešu svoje pjesme. Mnogo bendova svira lijepe pjesme, rijetki sviraju pjesme ljepote, kao da u svojem posjedu imaju vrijednu mapu kojom se stiže do njezina tajnog izvora na kojem je neprilično birati što točno i koliko želiš. Zahvatiš i, ako zaslužuješ, zahvaćeno iskoristiš. Wilco nikad ne negoduju zbog sirovine dobivene na raspolaganje, zato moje uši i srce zavode kako slatkim country-rock atavizmom ‘Box Full Of Letters’, tako i ukočenim kraut inzistiranjem u ‘Spiders (Kidsmoke)’, koju su sinoć, srećom, doista i pripustili na privatnu plažu u Michiganu, te je time malo i opustili. Zato sam poviše i ponešto oklijevao smjestiti Wilcov u područje rock koncerata; manje zbog njihova žanrovskog i vanžanrovskog domašaja, više zbog karakteristične i razmjerno rijetko doživljene odmjerenosti u konstruiranju svakog i svih detalja. Tek na samom kraju svim je tim detaljima dano na voljno, kako bi se dotad srcima slomljenim udarcima varljivo nježne ‘I Am Trying To Break Your Heart’ (lijepo je Tweedy rekao kako bi lagao tvrdeći da nije lako) i ‘Via Chicago’, čija se blazirana čistoća neokrznuta probila kroz dvostruku dozu otrežnjujuće buke, pridružili i glasovi rastureni oduševljenim deranjem tekstova probrane selekcije s albuma ‘Being There’.

Nadograđujući bazične pop-rock temelje svime što im se nađe u uhokrugu, Wilco su, zapravo, aktualni nastavljači one zlatne tradicije američkih bendova kakvi su prije 40 godina bili The Band, a prije 20 R.E.M. – bendovi koji su u sebe kao spužve upijali sve interese svojih članova, redom iskrenih i odanih muzičkih fanatika, ali čiji je zvuk uvijek bio isključivo samosvojan i nezamjenjiv. Kao američka forma, rock je oduvijek bio sklon povezivanju s ostalim više ili manje tradicijskim i više ili manje kompatibilnim zvučnim teritorijima, a Wilco su u miks, u odnosu na prethodnike, unijeli i navedenu repetitivnost kraut-rocka, Chicagu svojstven elektronski tretman kao i free-jazz raspojasanost koja solaže Nelsa Clinea pretvara u podražaj koji glavobolje istodobno izaziva i liječi. Možda vam ne treba još jedno nemušto svršavanje nad solažom u ‘Impossible Germany’, ali meni treba i mislim da bi zakonom trebalo zabraniti svaki tekst o grupi u kojem se ona ne navodi kao vrhunac koncerta. To je ta spominjana dosada – pjesma počne, lijepo se razvija, nestrpljivost raste jer znaš što te čeka, i onda te još doista i dočeka! pa prvim tonom solaže svi nazočni polijeću kao na čarobnom tepihu. Organiziranost Njemačke, fanatičnost Japana; cilj žene, strast muškarca. I onda to bend ne opiše riječima, nego električnom gitarom! O jebote…

Uvjetno rečeno zahtjevnije, eksperimentalnije pjesme bend je mudro smjestio u prvu polovicu regularnog dijela svirke, kada su pale na plodno tlo završetka dugotrajnoga zagrebačkog iščekivanja bendova konačnog dolaska i posljedičnog oduševljenja samom pojavom simpatičnog Jeffa, izgleda negdje na pola puta hobitskog pipničara i gornjogradskog tamburaša, i njegove pratnje. Zaokret kursa zbio se otprilike nakon neočekivane ‘Laminated Cat’, iz repertoara Loose Fur, kada su nas divnima ‘Jesus, Etc.’ (melankolija upisana u DNK pjesme) i ‘War On War’ (melankoliju upisujemo sami jer je prošlo već deset godina otkako su albumom ‘Yankee Hotel Foxtrot’ postali jedan od najomiljenijih bendova naših indiejanaca) podsjetili na sve ono što u međuvremenu od objavljivanja naovamo i jesmo i nismo napravili, ali i potvrdili svoju diplomu iz pop elegancije. U nizu koji su uz navedene činili i bomboni ‘Capitol City’, Hummingbird’ i ‘Dawned On Me’ nije toliko stršala izblijedjela ‘Handshake Drugs’, koliko gotovo potpuno ignoriranje i dalje najbolje ploče benda, ‘Summerteeth’. Ne bih previše pažnje pridavao sve uvjerljivijim glasinama kako je nažalost pokojni Bennett u njezinu stvaranju sudjelovao i više nego što je službeno priznato – iako sam baš jako želio čuti ‘She’s A Jar’ ili ‘How To Fight Loneliness’, jasno mi je da je logično dublje zahvatiti u onaj dio repertoara koji pripada ovoj postavi, ustaljenoj oko albuma ‘A Ghost Is Born’ dolascima Kotchea, Sansonea i Jorgensena u bend.

A zapravo, nisam se imao ni dostatno vremena buniti jer su regularni dio koncerta Wilco kraju priveli u žile nam upucavši nešto krvavije od krvi, sjajnom izvedbom ‘A Shot In The Arm’, koja bi imala potpuno pravo završiti ovakav i ovoliko lijep koncert, samo da nije bilo potpuno jasno kako će se bend vratiti na bis. Ne samo zato jer se to tako uvijek radi, pa ni samo zbog toga što u Zagrebu i svaki debil dobije priliku za još, nego prvenstveno zato jer je i nečim konkretnijim trebalo poduprijeti osjećaj kako je bend rijetko gdje mogao naići na ovoliko srdačnu i dobro raspoloženu publiku, kojoj nisu smetale ni sve te ponešto depresivne, teške pjesme, kakve je prikladnije slušati u sobnim mrakovima. Moj strah da bi naprosto pregolemi prostor paviljona mogao pojesti kako za njegove prilike sićušnih skoro dvije tisuće ljudi tako i fascinantan zvučni patchwork (opet ista stvar s prijevodom) grupe lako se bio smrvio u prah, dok sam iz prednje pozicije s koje se sve čulo kristalno jasno, i na kojoj sam imao dovoljno osobnog prostora da bezbrižno mogu zatvoriti oči i sebi u bradu mumljati ‘Radio Cure’, mogao vidjeti i kako ne samo prvi redovi posvećeno uživaju u koncertu na kojem je u finalnom zbiru u skoro dva i pol sata bilo izvedeno čak okruglih 30 pjesama, tri više negoli u Milanu, koji je do sinoć držao rekord u broju odsviranih.

Do rekorda se – a manje je važan količinski, a više onaj emotivni koji se ne može kvantificirati – ponajprije stiglo rijetko obimnim bisem, zapravo još jednim samosvojnim koncertom, koji je bend otvorio s meni, a vjerujem i mnogima od vas, najdražom pjesmom benda, ‘Via Chicago’. Jednog ću se dana riješiti sveg svojeg balasta sumnje, nervoze, straha i nemira, pa će me tako čistog i laganog vjetar odnijeti do Embarcadera. Slobodno krvari to krvavije od krvi uz mene, neću te spriječiti. Nakon toga možda i nije moglo bolje, ali je moglo življe, uz postepen povratak rokerskim korijenima grupe koji su sinoć utjelovljeni u ‘Box Full Of Letters’ i sjajan trojac s ploče ‘Being There’. Ponesen poletnim rifovima ‘I Got You (At The End Of The Century)’ i ‘Outtasite (Outta Mind)’, basist John Stirratt, jedini originalni član benda uz Jeffa, svoje je bekvokale pjevao onom srećom svijesti kako je dalek put prešao od sviranja u barovima u kojima okupljene više od tvojeg benda privlači biljarski stol i sisata konobarica. Možda bi koncert bio nešto kraći da je bend sutradan morao dalje na cestu, a ne na avion za povratak kući, ali to uopće nije važno. Prečesto sam nezasluženo dobivao ono što nisam htio a da bih se protivio neočekivanom poklapanju svih okolnosti u svjetlucav komplet. Wilco su u Zagrebu odsvirali ljubav, cijelu ljubav i ništa nego ljubav.

Set lista: Misunderstood – Art Of Almost – I Might – I Am Trying To Break Your Heart – One Wing – At Least That’s What You Said – Black Moon – Spiders (Kidsmoke) – Impossible Germany – Radio Cure – Born Alone – Laminated Cat – Capitol City – Handshake Drugs – Jesus, Etc. – Hummingbird – War On War – Dawned On Me – A Shot In The Arm – BIS: Via Chicago – Whole Love – Box Full Of Letters – The Late Greats – Walken – Heavy Metal Drummer – I’m The Man Who Loves You – Red-Eyed And Blue – I Got You (At The End Of The Century) – Outtasite (Outta Mind) – I’m A Wheel

Molim repete!

Ožujak 11, 2012

Nedavno sam pisao o propuštanjima pojedinih koncerata, u što će se fino uklopiti moja sposobnost da promašujem i potpuno sjajne bendove, kakav Repetitor jest bez ikakve dvojbe. Tražeći i ne nalazeći u svojem arhivu eventualne vlastite stare tekstove o bendu, skužio sam kako o njima, zapravo, nikad i nisam pisao. Gledao sam ih samo jednom – mislim da im je to bio prvi hrvatski nastup, na Rokaju 2007. Ili? – i otad zavidnom vještinom pronalazio uvijek nove i nove načine za bivanje na krivom mjestu u pravo vrijeme, dok je ova trojka iznutra rušila sve zagrebačke klubove koji su ih se odvažili pozvati na svoje pozornice. Reputacija koju su izgradili sinoć je rezultirala dosadašnjim bendovim živim vrhuncem, barem što se tiče posjete i atmosfere, kad je već jasno da o sviračkim uspjesima zbog malog posjećenog uzorka ne smijem suditi, iako sumnjam da su ikad mogli biti osjetno bolji.

Naime, osobno još nikad dosad mali pogon Tvornice nisam vidio krcatiji, računajući i friški tUnE-yArDs i lanjski sjajni Overflow. Od mlađe ekipe koja s narezanim buntom benda naprosto mora korespondirati bolje od nas veterana, preko onih faca koje viđam isključivo i neizbježno na koncertima srpskih bendova, pa do scenskih doajena zavidne reputacije – svi su se sinoć nabili u Tvornicu tinejdžerima u sebi priuštiti još jedan sobni tulum uz spržene cedeove i teniske rekete na kojima je preostalo tek nekih šest žica. Odnosno, uprizorenje takvog tuluma u klubu, u čemu uspijevaju samo bendovi koje goni čista mladalačka neobuzdana strast. Našim prostorima još uvijek osvježavajući debi ‘Sve što vidim je prvi put’ odsviran je gotovo u cijelosti, opravdano bahatim i kulersko šmekerskim nastupom u kojem, očito, prednjači gitarističko spadalo kao stvoreno za roadieja Sonic Youth, ali koji u očima svih nas olinjalih starih pokvarenjaka dodatne bodove zarađuje djevojačkim komandiranjem ritam-sekcijom. Nije zgodna, ali svira bas, Emirova je izjava koja efektno sažima takve i slične površne stavove, svejedno ipak prvenstveno motivirane izvrsnim pjesmama na potezu od ’10 puta nedeljno’ do ‘Zli sin’.

Ljekovita, milujuća buka Repetitora svakako je zaslužila ne nužno duži koliko koncentriraniji osvrt od ovoga nakucanog u desetak minuta, i iz tog se razloga osjećam malo nepošteno. Dug ću vratiti nakon njihova sljedećeg nastupa u Zagrebu; niti sumnjam da će opet biti odlični, niti sumnjam da ću ih ponovo ići slušati. Nadahnuto pisati sad ne mogu jer za dva sata počinje Wilco, uslijed čega u meni rastu nemiri. Jebiga.

kOnCeRt

Ožujak 8, 2012

Negdje pri kraju sinoćnjega jednosatnog nastupa tUnE-yArDs (jebenti ime!), održanog u gotovo do šavova nakrcanome malom pogonu Tvornice, uhvatio sam se usred strahovanja da možda doista jesam tek ultraljuti rokenrol desničar, nesposoban uživati u nesputanom vihoru istraživanja i igranja kojim odišu mnogi aktualni bendovi s one strane indie ograde. Na koncert nisam došao otvorena srca isključivo u smislu da sam Merrill Garbus i njezinoj tročlanoj patnji planirao pokloniti podozrivost i dobru volju, ne, meni se čak i kod kuće ‘WHOKILL’ dopada više nego umjereno, i činilo mi se da njegova živa ponovna kreacija i rekreacija naprosto moraju eksplodirati u karnevalsko veselje. Ali nisu. Ili barem ja to nisam čuo, vidio i osjetio, i taman kada sam počeo zdvajati o svojoj uskogrudnosti, na licima starih kolega i vječnih prijatelja Ozzyja i Tonćija primijetio sam izraze iste doživljajne familije, možda tek drukčije nijansirane. Tonći je, k tome, veliki fan tUnE-yArDs (jebenti ime!), koji me u smjeru benda onomad i bio pokrenuo, iako se ne slažem baš sa svime što je nadrobio u pripadajućoj albumskoj crtici na našoj posljednjoj ljestvici. Duhovito je dobacio kako mu je najgore što se barem donekle u pogledu sinoćnje svirke mora složiti sa mnom. He he he.

Meni bi, s druge strane, bilo baš super da sam osjetio želju slaganja s njim, odnosno pretpostavljenom reakcijom zaluđenog fana. Značilo bi to kako sam ostvarenje svoje nade o pojačavanju studijske živahnosti i bezbrižnosti doista i doživio, ali ni ova se nada nije pokazala značajno različitom od većine svojih bezdušnih kolegica. Ovako, do naše je stražnje pozicije doplutalo tek podsjećanje na Bow Wow Wow, senzibilitetu trenutka prilagođeno propuštanjem kroz pripremne filtre Vampire Weekend i Yeasayer, ali, nažalost barem po mene, s više naglaska na tribalnom nego na melodičnom. Ne znam jesam li, zapravo, previše zabrijao očekujući vrtlog energije – izgleda da doista jest lakše ispuniti cijelu prostoriju kad je ona tek dio šezdesetokvadratnog stana (sićušan obim slušalica kojima muziku doživljavam na poslu da i ne spominjem) negoli kad je riječ o koncertnome klubu. Ruku na srce, međutim, svi povratnici iz prvih redova, neovisno o stupnju prijekoncertne naklonosti bendu, sa sobom su uz znoj donijeli i one slatkodebilne osmijehe netom proživljenog zadovoljstva. Možda smo trebali stati bliže. Vrijedi to za brojne životne situacije, valjda bi vrijedilo i tu.

Dok su tUnE-yArDs (jebenti ime!) izvodili rekao bih sve pjesme s debija, shvatio sam i nekoliko dodatnih stvari, od kojih ću sada izdvojiti dvije koje imaju konkretne veze s mojim doživljajem koncerta, te jednu koja ima veze s aktualnom koncertnom scenom u Zagrebu. Prvo sam primijetio kako svaku pjesmu prepoznajem, bilo na samom startu, bilo kod uključivanja ritma, bilo kod Merrilline 2.0 varijante jodlanja. To je velik plus svakom bendu, upečatljivost je valjda nešto čemu bi svaki umjetnik po definiciji trebao težiti. Međutim, prepoznajući već negdje četvrtu pjesmu, zakopkalo me da je ista bila izvedena i nekoliko minuta prije?! A iako i to katkad može biti dodatan plus potvrde o zvučnoj ujednačenosti, sinoć sam se ipak odlučio pripisati to međusobnoj zamjenjivosti pjesama. A pravila igre su surova – bend koji voliš ima svojstven stil, bend koji ne voliš ima samo jednu pjesmu. Srećom, trud razaznavanja ‘Powa’ od ‘Wolly Wolly Gong’ (osim ‘Gangsta’, koju u skladu s mojim bivšim zanimanjem najviše volim), prekinula mi je ugodna eureka kako je sinoć bio prvi put da u Zagrebu gledamo aktualne laureate legendarnog Pazz & Jopa! Fanatiku u meni to je zakon. Da, gledali smo i TV On The Radio, i LCD Soundsystem, i Animal Collective, i Boba Dylana, ali nikad kao vladajuće šampione. Kul, kul. I dovoljno da mi osigura ono malo užitka da ne bih osjetio kako sam protratio večer.

Može li predgrupa biti supergrupa znakovito je i pitanje plodno za lucidne kafićke rasprave, a u ovaj ga je kontekst uvaljao Mlat, bend, sastavljen od bivših i sadašnjih članova Pasa, Leut Magnetik i Let 3, koji je otvorio sinoćnji program. Elektronskim ambijentalnim forama podložen i u Mediteran uronjen indie-pop možda bi mogao iskoristiti i prigodniji vokal, jer pjevač ne može pobjeći od one note dalmatinske zafrkancije u glasu, što fino konstruiranim pjesmama, od kojih su se jedno tri ipak mogle izbaciti iz set liste, ne sjeda najbolje. Ali, dobro, osim kad na koncert dođem isključivo zbog predgrupe, rijetko joj kad ukažem svu nužnu pažnju, pa se neću razbacivati finalnijim procjenama.

J kao Jessica, J kao jaz(z)

Ožujak 7, 2012

Ne možeš li ih pobijediti, pridruži im se. Barem svjetonazorski. Naime, čitate li moje tekstove, redovito ili manje, prilično je izvjesno da sa mnom dijelite državu u kojoj živim, ili u najmanju ruku državu u kojoj smo nekoć zajednički živjeli, pa ste među ostalim dosad imali gomilu prilika za primijetiti kako su na našim prostorima mnogi skloni vlastitom precjenjivanju, odnosno zanemarivanju nesposobnosti drugog, može li se iz svega izvući kakva sitnica za sebe. Na pozicije različitog spektra djelatnosti postavljaju se osobe pa gotovo niti s minimumom kompetencija, ili barem interesa. Znaš trčati – možeš u nogometnu repku. Uspiješ riječi sklopiti u nekakav rudimentaran oblik rečenice – možeš u Sabor. Možeš zatomiti svoj nagon za ubijanjem mušterija – slobodno budi konobar. Međutim, kako sam klasično hrvatsko licemjerje sinoćnjim kulturnim uzdizanjem potvrdio i sam, zasad ću stati s negodovanjem, barem dok se sve ne slegne i ne zaboravi.

O čemu se radi? Pa eto, u subotu sam osjetio realan i relevantan umni i tjelesni užitak slušajući bend bez gitare u svojoj postavi i niti tri dana poslije arty frajer Gogo odlazi u galerije – i to ne onu Uglednog Prijatelja – i na jazz koncerte. Okej, množini baš i nema mjesta, a i obje sam ekspedicije sredio jednim udarcem, sinoćnjim odlaskom u doista impozantnu galeriju Lauba na koncert Jessice Lurie i njezina Tiptons Sax Quarteta, u sklopu kojeg je svoj crtački performens izveo i Jessicin partner Danijel Žeželj. Zapravo, u nekima od najava nazirem i mogućnost da je zapravo cijeli program performens u sklopu kojeg se i svira, ali nikakve novotarije u mojemu stilskome interesnom dijapazonu ne mijenjaju temeljnu postavku svijeta kao takvog – muzika uvijek dolazi na prvo mjesto! A zapravo nema ni tih navedenih novotarija, jer sam na nastup otišao tek da prijatelju ne propadne druga besplatna ulaznica, s time da bi onda propala i prva, jer on ne bi bio otišao sam. Ja sam uvijek na usluzi.

Uz želju za prijateljskom pomoći, sebi sam pokret racionalizirao i Jessicinim vezama s nekim dragim muzičarima, prije svega muzičarkama iz predragih i preslatkih (uf, sad bi zarežale na mene!) Sleater-Kinney, iako mi jest bilo jasno da nikakvih odbljesaka rokerskijih struktura na svirci neće biti. Nije da su mi, zapravo, i trebale, jer mi je dobar dio izvedenog repertoara prpošnom ritmičnošću lijepo podložio obilazak izloženih eksponata. Čak mi je bilo i posebno ugodno koncertu prisustvovati bez fanovskog presinga divljanja u prvim redovima, ili ništa manje zahtjevnog fah-idiotskog presinga detaljnog upoznavanja nekoga novog benda. Muzika kao pozadina? Ajde… Ajde, dobro, ovaj put. S obzirom na moju slabu verziranost u cjelokupnom jazz katalogu, nisam siguran koje sam to točno melodije doista prepoznavao – možda su standardi, možda flešbekovi s prvih godina faksa i iz stanova ponekih poznanika koji su brijali na jazz, možda tek varirane teme pop pjesama – ali u nekoliko navrata sam ih skoro mogao i zazviždukati. Lijepo.

Drugi dio, onaj u kojem su saksofoni zvučali kao da se svađaju i nadglasavaju, nisam prihvatio toliko dobro, ali za prvi put to valjda od mene nitko i nije očekivao. Dođe li do drugog i daljnjih navrata, tko zna što se sve može dogoditi? Doduše, šanse jesu male, previše je divnog rokenrola na raspolaganju a da bih vrijeme i energiju trošio na mnogo toga sa strane. Završivši obilazak galerijskog postava uhvatio sam debelo stražnju poziciju za koncentriranije slušanje, što uopće ne bi bio problem da ujedno nisam mogao ni preglednije vidjeti cjelokupan proces Žeželjeva kreiranja. Naivno misleći kako ću rad promotriti kad se svjetina (negdje stotinjak ljudi) raziđe, osvijestio sam se kad mi je Ana Bob James objasnila kako je sam proces bio fascinantniji od finalnog rezultata. Jebiga. Možda i jesam zalutao. Iako, na jednoj slici bio je i još jedan indiejanac, tip u majici Arctic Monkeys. Svugdje pronađeš ekipu.

Vlasta u Stuttgartu – okej, priznajem, nemam volje za bolji naslov!

Ožujak 4, 2012

Ne volim postojanje onih bendova koji unutar sve primjetnije, ali svejedno i dalje malene, uvjetno nazvane nezavisne zajednice jašu na, koliko se to čini meni sa strane, zalaufanom valu rastuće prepoznatljivosti, a koje se osobno nisam udostojao provjeriti ni kroz sad već nekoliko godina njihove aktivnosti. Podsjeća me to da, htio ne htio, polako gubim korak, zbog čega je baš super kada dva posustajanja uspijem nadoknaditi jednim odlaskom na koncert, kako sam to sinoć u ljudima tek poškropljenome malom pogonu Tvornice učinio s našim klincima Vlasta Popić i braćinim drmatorima Stuttgart Online. Dok propuštam koncerte nekog benda nije mi frka u istom tonu nastaviti koliko god, no jednom kada dobar bend uhvatim uživo njegove mi je sljedeće nastupe mrsko promašivati. Oba jučerašnja benda svojim su me energičnim nastupima pridobila u koncertne poklonike, iako nisam siguran koliko ću im često dopuštati vladanje kućnim zvučnicima.

Ne znam jesu li Mateja život koji živi i kavge koje zameće baš toliko zgazili, ali jedva sam mu povjerovao kako su članovi Vlaste Popić njegovih godina, s obzirom na to da su svojim nevinim i točkastim licima izgledali kao da su upravo picali s kemije da bi se mogli izdivljati na instrumentima. Eksplozivne dvominutne petarde rastrzanog post-punka umočenog u otopinu šećerne vune i golema količina zdrave tinejdžerske zbunjenosti podsjetili su me na zaboravljene i nažalost više neaktivne Be Your Own Pet, iako mi se čini kako je primarna zvučna lektira ove trojke ona kanonska, od Gang Of Four preko Pixies do Franz Ferdinand. Dojam kako je finalni rezultat njihovih pjesama dobiven neopterećenim upražnjenjem čistog instinkta rastao mi je iz pjesme u pjesmu, od kojih su sve redom na publiku bile strovaljene preciznošću koju su naprosto morala roditi dva roditelja – neizdrživa strast prema muzici i neizbrojiva gomila izvježbanih sati. Jednim dijelom moja neprikladna pozicija, a drugim pjevačeva sklonost nesputanom deranju omele se mu u razabiranju tekstova, što zapravo i nije neki problem, jer mi se iz onoga što jesam uspio uloviti čini kako je riječ o poetici kakvu nisam dovoljno pušio ni kada sam bio njihovih godina. Mada su se moji slušateljski nazori nešto sitno odmaknuli od onoga što jako dobro izvodi Vlasta Popić – dva pomalo sramežljiva dečka na gitarama i cura koja bubanj mlati kao da se sinoć žvalio s njezinom najboljom frendicom dok ga je ona čekala da idu u kino – baš mi je drago da imamo i ovakvih bendova. Ne bi imalo smisla ni logike da nemamo.

Sumnjam da je to u Varaždinu defaultni naglasak, ali pjevač Vlaste Popić u više mi je navrata zazvučao kao Srbin – nije valjda da je to došlo u paketu s produkcijom albuma koju je obavio Boris Mladenović? Možda je samo htio biti dobar domaćin i otvarač pa tako zaželjeti dobrodošlicu nominalno glavnijem sinoćnjem bendu, dvojcu s dva kormilara Stuttgart Online. Možda sam bio totalno zabrijao, ali njihovo smještanje u kontekst nekakvih electro-indie plesaonica, kao i postava koju u stilu legendarnog OBAD-a čine samo bas i bubanj, pobudili su moju žanrovsku nezainteresiranost, pa sam se već bio nabrušio na gunđanje i nerviranje, a u pripremama mi je pomogao i basistov suspektan imidž. Neću elaborirati, nikakvim izmima ni optužbama za iste ovdje nije mjesto. Kadli ono, rokenrol! Ajde, ne baš ali skoro – očito je i čujno kako su Stuttgart Online revitalizatori one parolaško-eksperimentalne beogradske novovalne struje s početka osamdesetih, ali da u bend dodaju još samo gitaru i nalijepe je na postojeće aranžmane bez ikakvih izmjena, dobili bismo rock-trojac u punom smislu riječi. Tad bi jedna pjesma doista zvučala kao najpoppy Nirvana, druga kao viskijem pročišćen južnjački klasik, a treća poput RATM iz faze ‘The Battle Of Los Angeles’. Možda moje ognjištarstvo nije fer prema momcima koji su sinoć naprosto otpuhali sve pred sobom, ali gitara je ipak gitara. Međutim, čak su i tom i takvom meni Stuttgarti sinoć bili odlični, a posebno sam uživao u basistovim fenomenalnim sloganima kojima je obuhvatio gotovo cijeli spektar jednoga napižđenoga a inteligentnoga mladog života. Moćan, vrlo moćan bend, i dobrodošao podsjetnik da i za mene još ima nade, da nisam zapeo u svoja tri zvuka.

Ovakav koncert je dokaz

Ožujak 3, 2012

Koliko god točna i otrežnjujuća bila, već je pomalo ofucana dosjetka kako se Hrvatska, čitaj Zagreb, na turnejskim itinerarima stranjskih bendova uglavnom nalazi na sjecištima dvaju putova: onome benda na putu prema gore i onome benda na putu prema dole. Sve se češće, doduše, nađe i iznimaka, ali okrutne prodajne i honorarske brojke ipak ne lažu, a jedna od podvrsta ove silazne varijante jest i zakašnjelo posjećivanje teritorija koje je u razdoblju napona bendove snage bilo iza svojevrsne čelične zavjese. Kombiniraj rat i poraće s podudarnim znatno plodnijim tržištima negdje drugdje, pa je shvatljivo što smo koncert grupe dEUS na domaćem terenu, u pomalo rahlo popunjenom velikom pogonu Tvornice, čekali skoro puna dva desetljeća nakon što je po altronativnom MTV-ju i našim kasnonoćnim televizorima eksplodirala još uvijek validna indie himna ‘Suds & Soda’, koju je sinoć moj omiljeni protivnik Ramljak s pravom nazvao ekvivalentom ‘Smells Like Teen Spirit’. Satkane su od iste svježine, istog prkosa, iste moći.

Kako to valjda ne biva samo u nas, bendova osobna iskaznica nije ih samo legitimirala pred istražiteljima kredibiliteta, nego ih je uvalila i u probleme barem na sinoćnjem koncertu, tijekom čije se nezanemarive porcije u zraku osjećala nestrpljivost publike da već jednom čuje taj jedan jedini svevremenski bendov hit. Kako ga je čula tek na samom kraju koncerta, kao završnu stvar (inače zasluženoga) drugog bisa, jasno je kako su poneke od dotad sviranih pjesama naišle na neodgovarajući doček, s obzirom da je riječ o redom uvjerljivim, razigranim komadima onoga što smo nekad nazivali alternativnim popom, a što je danas tek hrabriji mainstream bez žešćih bankovnih salda. Suzdržan prijem aktualnog albuma ‘Keep Your Close’ još i mogu razumjeti – iako je riječ o, čekajte da provjerim na svojoj godišnjoj ljestvici, evo ga… samo malo, aha…, dakle, iako je riječ o 50. najboljem albumu prošle godine (barem dok redovita polugodišnja rekapitulacija propuštenog ne prošejka pozicije), on je još uvijek relativno nezapažen i nov, pa nije ni imao vremena upoznati se s fanovima kako spada. Što je prava šteta, jer su ‘The Final Blast’ ili ‘Easy’ odlični primjerci specifičnog lounge-altera grupe koja danas dođe kao negativ negativa (dakle, pozitiv) mraka Gallon Drunk. ‘Dark Sets In’ bi bolja bila jedino da se bendu i uživo pridružio bog Greg Dulli, koji na studijskoj verziji prijeteći zavodi refren onako kako samo on to zna.

Ono što mi je manje jasno je odbijanje prepuštanja finom, zavodljivom ritmu koncerta u čijoj set listi nije nedostajalo starih pjesama iz ljudima pretpostavljeno omiljenije faze bendove karijere, samo zbog nestrpljivosti iščekivanja te jedne jedine pjesme. Vidio sam dosta onih koji su pjevali i određene opskure tipa ‘Bad Timing’, ali čak su i ugledni novinari Fulurija i Ramljak drugi bis tražili biranim riječima: Pičke, svirajte ‘Suds & Soda’ ili Dobićete batine! Jest da je glupo ne odsvirati najveći hit, ali ne sjećam se da je na prvim trima albumima grupe – neočekivanom ‘Worst Case Scenario’, slatkom ‘In A Bar, Under The Sea’ i jednom od mojih all-time favorita ‘The Ideal Crash’ – nedostajalo krasnih pjesama. Sjećam se, međutim, nečega drugog, kako mi je Iko (alo, Kume!) u prvom srednje presnimio prvi album koji je sam snimio u Batinovićevoj radijskoj emisiji, te kako nismo imali popis pjesama pa sam ja jedan cijeli vikend proveo opetovano ga preslušavajući uspoređujući čujno s opisima i citatima pjesama u cjelostraničnom prikazu/recenziji u Heroini Novoj; mislim da je autor bio Dragan Todorović, ali nisam stoposto. Da, ova epizoda objašnjava mnogo toga o meni i mojoj analnosti, ali govori nešto i o albumu koji je bio mnogo više od hit singla.

Kao, uostalom i bend sam, i to ne samo inače, nego i sinoć. Ekipa oko Toma Barmana i pouzdanog Klaasa Janzoonsa, izvođača najpoznatije instrumentalne dionice benda, više i nije toliko novookupljena, i definitivno nije plaćeničke sorte. Možda novije pjesme i jesu slabije, ili se u njihovu društvu tek osjećamo manje opušteno, ali bendov trenutačni zvuk baš je u ‘Oh Your God’ i ‘ The Architect’ bio najkonkretniji, organski izrastao iz aktualne postave, a ne samo preuzimanje starih krojeva, makar vrlo lijepo izvedeno u ‘Instant Street’, kojoj se, da se i ja požalim, baš i mogla pridružiti albumska kolegica ‘Sister Dew’. Svejedno, došao sam po dvije pjesme; jednu nisam dobio, ali jednu ipak jesam, i to koju i to kakvu! ‘Nothing Really Ends’ svoj je put do mojeg srca počela gotovo slučajno, kao after-thought prikrpana kompilacijskom albumu ‘No More Loud Music’, koji je rekapitulirao prvu fazu rada grupe u razdoblju kada nikakva druga faza nije ni bila na vidiku. Glupo je reći kako je jedna jedina pjesma spasila i poslije ponovo oformila bend, ali nije pretjerano reći kako bi barem moj osoban interes za bend donekle bio opao da me navedena pjesma nije proganjala godinama, sve dok se nije pojavila i na povratničkoj ploči ‘Pocket Revolution’.

Sinoć su je započeli nekako oklijevajuće, potajno, onako kako se iz neprimjetne uličice kišnog Pariza išeta djevojka koju si godinama tražio po cijeloj Europi, pa si se, umoran i razočaran, povukao što dalje možeš, potpisati predaju životu. Tom u njoj lijepo kaže: Zapravo, ništa ne završava, ali nitko to ne može dokazati. Ipak može, ovakvim koncertom. Set lista: The Final Blast – The Architect – Constant Now – Oh Your God – Easy – Instant Street – Theme From Turnpike – Dark Sets In – Nothing Really Ends – Ghost – Keep You Close – Little Arithmetics – Bad Timing – 1. BIS: Serpentine – Sun Ra – Roses – 2. BIS: Morticiachair – Suds & Soda

Bila je i predgrupa, duo Little Trouble Kids, ali, ono, zbog onog što sam čuo nije mi ih se slušalo. Jebiga.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.