Gorilini naj albumi 2011: fusnote vol. 2

by


Big K.R.I.T. – Return of 4eva

Kapiram da će se u budućnosti desiti ona lepa situacija – da se setim nekog perioda u životu kada se setim albuma, ili da se setim albuma kao nečega što je ispratilo jedan deo mog života. Lepo sam u junu pao sve ispite, nije mi bila neka naročita frka – ranije sam bio slobodan da provedem leto ne radeći ništa. Živeo sam taj život desetogodišnjaka: kad izađem iz kuće keva pita gde ću, ja samo kažem “napolje!” Zvuči dobro, a stvarno i jeste bilo. E pa „Return of 4eva“ je bio soundtrack za takav život. Ujutru jedem kornflejks – slušam Krita, radim sklekove u sobi – slušam Krita (dobro, ovo se desilo max 3 puta), obuvam patike da odem na basket – slušam Krita, idem u lokalnu kafanu na popodnevno pivo – i dalje slušam ovaj album iz kineskog mp3 plejera dok hodam na 35 stepeni. A slušajući ga sad dok ovo pišem, setio sam se kako smo letos stigli i dobili partiju basketa koju smo gubili 12-20, kako sam barem tri puta pišao sa Brankovog mosta idući na neki splav, nekih riba, nekih buksni na atomskom skloništu u kraju, toga kako je Bo Mekejleb odveo Makedoniju do polufinala Evropskog prvenstva. I postalo mi je jasno zašto se baš taj album meni nametnuo kao muzička pratnja leta – zato što je nekako normalan, valjda. To je južnjački rep kojeg pravi neki normalan lik, koji uz to zna da pravi i jako lepe i raznovrsne bitove. Taman je bio dovoljno raznolik da mogu da ga slušam stalno i bez skipovanja, i taman dovoljno nepretenciozan da ne udavi. To je na kraju, izgleda, bilo dovoljno: nenaporni lik koji dobro repuje + pravi lepe bitove + idealni trenutak u kojem je taj album došao meni u uši. (NN)


Ricardo Villalobos & Max Loderbauer – Re: ECM

Da sam ranije znala pravila igranja igre glasanja, umjesto 87 upisala bih Villalobosu i Loderbaueru barem 551 bod, jer zaslužuju biti među prvih 20 a ne tek 126-i. Iako uglavnom nemam potrebu nametati svoje strasti drugima (potpuno je jasno da su oni koje bi ovaj album interesirao na njega već mogli naići – odnosno, ukoliko su to već obavili, dati mu i pokoji bod smatraju li ga vrijednim), odlučila sam zaigrati igru Bojana M. i napisati dečkima crticu, jer su je ovim svojim zvučnim eksperimentom apsolutno zaslužili.

„Re: ECM“ spoj je dvaju dijametralno suprotnih svjetova i svjetonazora, fuzija sakralne tradicije i profane dekadencije iz koje Villalobos i Loderbauer, svjesno ili ne, stvaraju jednu novu civilizaciju. Ta civilizacija nije samo nova homogena zvučna stuktura već ona istovremeno djeluje i kao most, pružajući svakoj strani ako ne već ruku da prijeđe, onda barem pogled na onu drugu. Na jednoj se strani nalazi njemačka izdavačka kuća ECM s koje se pregledno vide suvremeni jazz i klasika, prefiks Re: je i regarding, i reshaping, i restructuring i – iako čak možda najmanje od svega – remixing na kakvog smo navikli, a s druge su strane Villalobos i Loderbauer, klupski minimal i eksperimentalna elektronika. Njih su dvojica za svoje Re: igranje dobila na raspolaganje kompletan ECM-ov arhiv u paketu s potpuno odriješenim rukama, i napravili konceptualno jako zanimljiv – neki bi rekli avangardni, no budući da sam puritanka po pitanju periodizacije zadržat ću se u području općenitijih kategorija – eksperimentalni album. „Elektronika je strukturno kao i jazz – sve je u improvizaciji koju povezuju međusobno isprepleteni repetitivni elementi,“ rekao je Ricardo u kratkom razgovoru o samom albumu, i naglasio kako su i on i Loderbauer veliki fanovi ECM-a. Podsjetio me u tome malo na Koonsa, koji svijetu prodaje košarkaške lopte u akvariju dok osobnu kolekciju puni starim majstorima, no tu ću standardnu ‘i umjetnici moraju od nečega živjeti’ diskrepanciju Villalobosu, na račun „Re: ECM“-a, velikodušno oprostiti. Glavninu materijala za svoje zvučne strukture Villalobos i Loderbauer crpe iz dva izvora – klasike ruskog kompozitora Alexandera Knaifela (Resvete / Reblazhenstva / Retikhiy / Resole) i suvremenog jazza mladog Norvežana Christiana Wallumrøda, odnosno njegovog jazz ansambla (Reblop / Recat / Requot / Redetach). Neke stvari rastavljaju i grade do neprepoznatljivosti pretvarajući ih u potpuno nove zvučne strukture u punom smislu te riječi, dok od drugih podlaganjem suptilnih beatova stvaraju čistu eteričnu čaroliju (Knaifelova Blaženstva i  „Re:ECM“-ova Reblazhenstva). Iako sam uglavnom sklona eksperimentalnom potonje su mi slušljivije i draže, no obje su varijante zapravo tako skladno raspoređene na (kako info u txt fileu kaže – dvostrukom) albumu pa prilikom slušanja u kontinuitetu zvukovi sasvim ugodno teku i bezbolno se prelijevaju iz jednih u druge. Savršen soundtrack za hodanje gradom, ali i za kućnu kontemplaciju uz glazbu.

Sviđa li vam se načelno ovakva muzika ili ne u ovom je slučaju potpuno nevažno, ukus je i tako društvena kategorija koja ne podliježe trajnim značenjima i svi kojima je glazba – iako ozbiljan ali opet i tek samo – soundtrack za život, uživaju privilegiju prepustiti se isključivo onoj koja komunicira s njihovim emocijama. A „Re:ECM“, date li mu priliku, doista komunicira s njima na nekoliko razina šireći pritom horizonte, i zaslužuje jedan duboki naklon – ako ne već zbog toga što je prosvrdlao srce, onda barem zbog odvažnog i kreativnog, konceptualno zanimljivog interkulturalnog glazbenog dijaloga. (PB)


Hassaan Mackey & Apollo Brown – Daily Bread

Apollo Brown je rodom iz Detroita – mjesta koje ima bogatu glazbenu povijest, što koriste mnogi producenti pa tako i oni iz svijeta hip hopa, kažu da je to razlog što se lako mogu prepoznati, J Dilla je primjer. No to kod ovog čovjeka nije slučaj, a kako su ljudi u Detroitu dosta nabrijani – primjer su Pistonsi – nije mu bilo lako furati zvuk koji podsjeća malo na DJ Premiera (mrzim te usporedbe). I šta mu je to donijelo? Na početku vjerojatno probleme kod lokalnih DJ-a koji ga nisu puštali na radiju, jer su više forsirali detroitski zvuk, a MC-ji su ga izbjegavali, osim par ljudi iz njegove ekipe. Sad kad se probio – pola onih što su ga izbjegavali ga zovu za podloge, a polovica se moli da se prosere. To sve ne mora biti istina, al to nije ni bitno jer čovjek još nije napravio lošu podlogu, stoga ga preporučam, ko zna dokle će to ovako jebeno dobro biti. (ID)

(pisali: Nikola Novaković, Petra Belc, Ivan Debelić)

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: