Arhiv za 31. Siječanj 2012.

Gorilini naj albumi 2011: #20-#16

Siječanj 31, 2012

20. Mogwai – Hardcore Will Never Die, But You Will
[524 boda / 4 glasa]
Prije svega, problem je što se recenzije post-rock bendova ne mogu započeti britkim citatom kojim će se čitatelj uljuljati u tekst.

Prednost su note. Možda bi mogli prilagodit poznatu izreku i reći: “Koliko teksta, toliko manje muzike.”

U korpusu društvenih tekstova, glazba je vjerojatno najapstraktnija. Postoji razlog zašto gotovo svaki drugi glazbeni kritičar/bloger na vrh svoje godišnje glazbene top liste vješa vječni klišej ‘ovo nije pokušaj objektivnog rangiranja već osobna lista najdražih albuma protekle godine.’ Glazba je subjektivna. Pitajte srednjoškolce u majicama na Iced Earth. Upravo zato ne bi trebalo čuditi zašto je toliko bendova, labavo okupljenih oko glazbenog označitelja ‘post-rock’, uspjelo tako uspješno stvoriti vlastiti autorski izričaj unutar (na prvi pogled) uskih žanrovskih odrednica. Post-rock voli apstrakcije. Mi volimo graditi vlastite glazbene oaze iz njih. Enter, Mogwai.

Škotski giganti su se odavno proširili s instrumentalnih temelja žanra koje su udarili s kanadskim legendama Godspeed You! Black Emperor. Snimili su soundtrack za “The Fountain” s Clintom Mansellom, iskušali se u troakordnim baladama, kao i s korištenjem vokala. S “Hardcore Will Never Die, But You Will” su pronašli i vlastiti smisao za humor.

Dok će vas par sati vrtnje novih uradaka And So I Watch You from Afar, Maybeshewill ili Explosions in the Sky uz sav svoj tornado osjećaja neminovno dovesti i do asocijacija: ‘pretencioznost’, ‘depresija’, pa i zanimljive korelacije između ‘patološka’ i ‘ozbiljnost’…  “Hardcore Will Never Die, But You Will” će vas nasmijati. Prije svega, “Hardcore…” je album gdje Mogwai prestaju sami sebe shvaćati preozbiljno. I k vragu, u buri kao smrt ozbiljnih post-rokera, to je iznenađujuće svjež osjećaj plovidbe na mirnom moru. “White Noise” je jedna od najjednostavnijih pjesama s kojima su Mogwai otvorili album, gotovo anemično mirna sa svojim bezbolnim prijelazima dur-mol, dur-mol, dok je “You’re Lionel Ritchie” nastala nakon susreta na aeorodromu a glavnim likom pjesme. Nakon godina distorzirane potrage za vječito novim zvukom, Mogwai se opustio.

Istovremeno, naravno, kompozicije se mijenjaju. Elektronički elementi su korišteni mnogo konzistentnije, rifovi teku prirodnije (“Rano Pano”!) a vokalne harmonije, makar ne dominiraju, ponovno igraju veliku ulogu. Htjeli-ne htjeli, ovo je Mogwai koji se ne boji mijenjati cipele, makar iz opuštene smirenosti škotskih kauča.

Jer, nakon svega, svi ćemo mi umrijeti jednog dana. Ali kvalitetna glazba neće nikada. (LK)

19. SBTRKT – SBRTKT
[536 bodova / 4 glasa]
Ako nekog zanimaju bio-bibliografski podaci, evo ih. Čovjek iza maske i kratice SBTRKT (“subtract”), Aaron Jerome, nekad je uglavnom remiksirao tuđe stvari i DJ-irao u istočno-londonskom klubu Plastic People, a danas je producent kojeg bije glas da bi mogao postati Timbaland ovog desetljeća. Za etiketu Young Turks izdao je svoj prvi, istoimeni LP s 11 energičnih, plesnih pjesama sinkopiranih ritmova koje se zvukovno naslanjaju na R&B, Chicago house, 2step, UK funky, bass, nu-jazz – u svakom slučaju nekakav eksperimentalni elektronički soul – ali, kao fini kontrapunkt, uglavnom govore o srcobolji.

A sad ono što je meni super u vezi njega i njegovog prvijenca. Osim što je napravio poprilično stajliš pop avangardnu ploču, Jerome je obavio egzemplarni producentski posao okupivši briljantnu postavu gostujućih vokalista, čime je svojim pjesmama osigurao da vokalno zvuče svježe i raznoliko, ali i gurnuo u prvi plan pjevače koji bi inače možda, nezasluženo, ostali nepoznati široj javnosti. Roses Gabor rastura na retro-funky numeri “Pharoahs”, a Jessie Ware na svemirskoj “Sanctuary” i “Right Thing To Do”. U mladom producentu i pjevaču Samphi pronašao je idealnog suradnika, kako za pisanje pjesama, tako za live nastupe (koji su sve samo ne klasični DJ-setovi), a Samphin rubno plačljiv, isprekidan, a opet prilično mesnat vokal obilježava čak sedam pjesama s albuma, uključujući i najdojmljivije srcedrapajuću, perkusivnu “Never, Never” (koja ima prekrasno puno cowbella, i preneseno i u SNL smislu.) No najdraže mi je što je napravio stvarčinu “Wildfire” s Yukimi Nagano iz švedskog benda Little Dragon. Yukimi ima trenutno najseksipilniji glas na planeti, a i samom je pojavom najseksipilnija (nepoznata) pjevačica danas. Kad na početku pjesme ispusti onaj senzualni oooh-oooh, a par sekundi kasnije uslijedi onaj debeli kolebljivi bas, ja ne mogu a da istog trena ne ustanem i počnem plesati. Obožavam tu stvar, i obožavam Yukimi. (LB)

18. General Woo – Verbalni delikt
[537 bodova / 5 glasova]
Jednom prilikom dok sam studirao poljoprivredu razgovarao sam s kolegom koji ima obiteljsko gospodarstvo, i tako smo se dotakli domaće kobasice. Za mene nije domaća kobasica ako je svinja uvezena i ako ju ne hranimo pravilno, svi ubacuju dodatke prehrani. Na šta se on malo naljutio ali kaže još uvijek je bolja od one iz trgovine. Drugi put razgovaram s čovjekom koji oće kupit istu tu kobasicu govoreći kako je domaće najbolje, al kad sam mu počeo pričat kako ih danas uzgajaju on popizdio. “Jebu me politika, šef, žena, djeca stalno nešto zanovijetaju, i sad još i ti mi usereš jedino u čemu uživam.”

Trenutno najbolji boksač je Floyd Mayweather Jr, brzina i tehnika na djelu, u zadnje vrijeme sve rjeđe nastupa jer ne želi se borit protiv bilo koga, traži samo najjače borce, pokida ih, a mi čekamo kad će opet nastupit jer znaš da ćeš guštat u predstavi. Neki ljudi ne vole angažirane albume, al General Woo je snimio odličan album.

U cijeloj Slavoniji i Baranji imamo samo dva kina, jedno kazalište i par vrhunskih producenata koje je General Woo okupio na ovom albumu, i šta da kažem više osim da se još uvijek moze naći dobra domaća rakija, pravi domaći pekmez, i odličan domaći album. (ID)

17. Stephen Malkmus and the Jicks – Mirror Traffic
[549 bodova / 4 glasa]
Malkmusa sam počeo slušati zbog jedne ženske koja mi se jako sviđala a obožavala je Pavement, i kad sam joj to priznao pitala me da li ću ih prestati slušati ako se iz nekog razloga posvađamo i ona mi se ogadi, pitanje u stilu Freuda. Zanimljivo je da sam poslije prvog albuma s Jicksima prestao pratiti nove radove gospodina Malkmusa, možda zato jer ženska koju sam volio prestala pratiti novu glazbu a i prestali smo se viđati. Sva se umjetnost temelji na slikama, tako slušajući “Mirror Traffic” kroz glavu prođe bezbroj prekrasnih slika, svaki njen pogled, svaki osmijeh sa svakom novom pjesmom nova premijera. Nakon toliko vremena ne znam da li bih je prepoznao, dosta toga se promijenilo, ali Stephen Malkmus mi je i dalje ostao drag. (ID)

16. Seven That Spells – The Death and Resurrection of Krautrock: AUM
[550 bodova / 3 glasa]
Seven That Spells imaju najbolji merch table u Hrvata, a najbolje što se na njemu može kupiti je album „The Death And Resurrection Of Krautrock: AUM“. U duhu naslova stvari „Rock ist Krieg“, Seveni su s izraženijim elementom krautrocka postali discipliranijim i učinkovitijim jurišnicima na fronti rock ‘n’ rolla bliže ili dalje budućnosti. Izbacivanjem saksofona iz arsenala prijašnjih albuma, vraćaju se u najrokerskiji format – onaj power-trija. S najboljim materijalom, izvedbom, nastupom i energijom dosad, nastavljaju svoj misionarski pohod širenja rock ‘n’ roll pravovjerja uvjerljivije nego ikad. (DR)

(pisali: Luka Kostić, Lana Brčić, Ivan Debelić, Davor Rončević)

Gorilini naj albumi 2011: #25-#21

Siječanj 30, 2012

25. Radiohead – The King of Limbs
[478 bodova / 6 glasova]
“King of Limbs” nije najbolji album ikad, niti najbolji album Radioheada (obje titule pripadaju najprekrasnijem od svih prekrasnih albuma – “In Rainbows”), ali je svejedno divan album ispunjen nježnošću. Naizgled hladan, ali dok slušate u pojedinim trenucima kao da vam netko žaračem prolazi kroz tijelo. Selwayevi bubnjevi poput nepravilnih otkucaja srca i elektronički loopovi a la Four Tet, skupa s Yorkeovim gotovo sablasnim glasom, daju ovom albumu očaravajuću creepy notu. U jednom trenutku ste sami samcati lansirani u kozmos među zvijezde i plutate tamo pažljivo osluškujući; u drugom ste pak trenutku u noći izgubljeni u šumi oživljenih stabala, okruženi imaginarnim duhovima kojima je Thom Yorke posudio svoj predivni falset. Strahovito lijepo. Od otvarajuće „Bloom“ koja u startu zarobi lijepim klavirskim akordima, do perfektnog zatvaranja sa „Separator“ koja zapravo ostavlja vrata ove bajke otvorenima, “King of Limbs” je elektro-akustična baza iz budućnosti s tisuću sitnih detalja i nijansi na svakoj traci. Ako poželite biti dijelom mračne ali prelijepe bajke u kojoj je na prijestolju „Kralj Udova“, ovo vam je karta, pa makar i na samo 37 minuta. (AP)

24. Foster the People – Torches
[495 bodova / 3 glasa]
Ovo je prvi album ovog divnog mladog benda koji je poput mlađeg i manje ljigavog brata Maroon 5. Pjevač često ima golemi herpes na čvaljama, što znači da su popularni i da ih mladi jako vole. Ovom prilikom se samo želim zahvaliti čitatelju Gorile Jurici Pushtouchu koji je “Pumped Up Kicks” stavio na svoju ljetnu kompilaciju još prije dvije godine, čime mi je priuštio rekordno dugo čekanje na nečiji album! Al isplatilo se :) (BB)

=22. Charles Bradley – No Time for Dreaming
[500 bodova / 1 glas]
Na stranu svi hitovi i sjajne pjesme koje će se u eteru zadržati godinama, na stranu holivudska priča o čovjeku kojem je trebalo praktično 40 godina da snimi svoj prvi album koji je instant remek-djelo, na stranu nevjerojatan The Menahan Street Band u čijim rukama instrumenti progovoraju nekim magičnim jezikom, na stranu svi traktati koji su vas željeli uvjeriti da je Charles Bradley do sada neotkriveno soul božanstvo: cijela snaga ovog albuma, sve emocije, mogu se smjestiti u svega par sekundi koliko traje onaj krik u pjesmi “Heartaches and Pain”, u trenutku kada se Charles prisjeti osjećaja kojeg je imao kada je shvatio da mu je brat poginuo. (EF)

=22. The Mountain Goats – All Eternals Deck
[500 bodova / 1 glas]
Fanovi su čudne biljke. Istovremeno voljni bez kriterija prihvatiti i obožavati ono što predmet obožavanja objavi, ali i spremni secirati djelo do najsitnijih pojedinosti, pomalo uvrijeđeni što sve ne zvuči onako kako su oni mislili da treba.

Ja sam fan Mountain Goats i vjerujem da sam ljudima s time postao već malo dosadan. Kada se broj kolutajućih pari očiju koji sam u životu vidio nakon što bih spomenuo možda-ne-najbolji-bend-na-svijetu-ali-sigurno-jedan-od-najboljih-pet popeo do nezavidne pedesetice (okej, pričam otprilike, nisam baš toliki manijak da zaista brojim ljude kojima se nije dalo slušati moje hvalospjeve Kozama), prestao sam propovijedati. Tu i tamo nekome napravim kompilaciju najboljih pjesama, ali bez previše volje, tek tako.

Svaki novi album dočekujem s nestrpljenjem i strepnjom, i svaki se puta ispostavi da za ovo potonje nije bilo razloga. Kada prođu prva, testna slušanja i kada se sva ta glazba, sav taj talent za slaganje riječi i ta gotovo neprobavljiva gomila opterećujućih emocija počnu raslojavati u mojim ušima, i kada te pjesme postanu neodvojivi dio mene, onako kako i treba biti s pravim pjesmama – opet poželim krenuti u svoju misiju, ali odustanem jer što ja znam koji problem imaju svi ti ljudi da im se nešto ovako, jebiga, jednostavno lijepo, ne sviđa ili ne da slušati.

Na stranu pomno razrađeni albumi-koncepti, na stranu fasciniranost metalom, na stranu rani, umobolni i neslušljivi lo-fi radovi; na stranu štreberski imidž, načitanost, senzibilnost, proživljavanje vlastitih pjesama koje na momente nalikuje na egzorcističku seansu, biblijske reference i još stotina i tisuća ponekada međusobno kontradiktornih činjenica koje opisuju Johna Darniellea; zaboravite sve to, i samo poslušajte glazbu. Poslušajte „High Hawk Season“ i pokušajte se sjetiti je li ikada klapa (da, klapa!) zvučala tako dobro, poslušajte „For Charles Bronson“ i pokušajte je ne poslušati opet, odmah kada završi. Ili probajte s rastrzanom i živčanom „Prowl Great Cain“, zloguke i ljepljive melodije koja će vas u istoj mjeri rastrojiti i ponovno sastaviti. Prepustite se nježnoj, uznemirujućoj i jednostavno predivnoj „Outer Scorpion Squadron“ nakon koje ćete se pitati kako vam je ovakav bend promicao toliko dugo, a suza će suzu stizati, i ponovno ćete shvatiti da ste ipak ljudsko biće iako ste to negdje putem možda zaboravili. Ili, na koncu, krenite od početka pa neka vas „Damn These Vampires“ uvuče u svijet sisača krvi, neka vas uvuče u priču koja nije doslovna, ali je istinita.

Bitno je slušati Mountain Goats. Ne dajte da vas ovaj tekstić uvjeri u suprotno. (AŠ)

21. Friendly Fires – Pala
[520 bodova / 3 glasa]
Ovaj album ima dos’ dobre melodije, i bubnjeva ima svakakvih, i poneku gitaru, bas, a i pjevač dosta pjeva, o nekakvim stvarima koje valjda njega zanimaju, ne vjerujem da su preduboke, iako ima ta jedna o tome kako osjeća tugu jer nije rejvao devedes’prve, e pa žao mi je micko. I ima još nekakvih pjesama, zapravo dosta njih, cijeli album, tak da mi s obzirom na to da zadovoljava te neke bitne parametre u muzici i sviranju nije jasno zašto je tako spušio na godišnjim listama. (BB)

(pisali: Ante Prtenjača, Bilanda Ban, Emir Fulurija, Andrija Škare)

Neka brod i dalje plovi bez mene

Siječanj 30, 2012

Postoje i još neki, ali od zadataka koje sam si zadao jednom davno odlučivši milovanjem jagodica na prstima i tipaka na tastaturi reprizirati koncerte na koje odlazim i odlazim uživati, dva me posebno vesele i čine ponosnim, kada ih uspijem ispuniti. Prvi je čitateljima objasniti što se doista dogodilo i kako je zapravo bilo na onim koncertima koje svi mainstream mediji i oni koji tome statusu streme poprate na isti, uglavnom pogrešan i od smisla cijepljen način. Drugi je one koncerte koji se odsviraju u dubokoj i mračnoj šumi, uz padanje stabala koje ionako nitko ne čuje, pa je ono što se tek nipošto ne čuje zvuk zagušen tim zvukom padanja, barem donekle izvući na svjetlo dana, da oni koji su ih promašili, a mogli bi biti zainteresirani, znaju i budu pripravni za sljedeći put. Zato se u ovakvoj situaciji, koju mi je priuštio odličan koncert Jarbola u subotu u jako dobro popunjenome malom pogonu Tvornice, ne snalazim baš najbolje.

Dakle, bend koji ne volim, ali protiv kojeg nemam ništa, a imam samo povijest gotovo nevjerojatnih razmimoilaženja. Bend koji je, istodobno, prilično obljubljen u krugovima posvećenijih pratitelja muzike, ali onih koji od svoje predanosti ne grade iritantan kult, kojem bi se onda bilo gušt izrugivati. Naposljetku i bend koji me je kroz puna dva sata subotnje svirke držao prilično koncentriranim i zabavljenim, s time da im znam sve skupa otprilike tri pjesme, od kojih je jedna ‘Đavoli’ Đorđa Marjanovića, koju znam po verziji istoimenih splitskih legendi. Ali i, vratimo se na početak kruga, bend koji svejedno po povratku doma nisam odlučio pažljivije istražiti, potražiti bilo opravdanja dosadašnjeg odnosa bilo dosad mi dobro skrivene mamce.

Mogao bih se praviti kako mi je u zvuk Jarbola uklopljen element beogradskog šminkeraja, kakav me kod bendova načelno nervira i na koji padaju samo pogrešne face iz moje okoline, toliko nepodnošljiv da uspijevam prečuti prštavost njihovih iskričavih, smjernih melodija, ali na koncertu sam skužio da je istina suprotna. Eho EKV-a, pokoji odbljesak Discipline, period u kojem su Idoli izgubili intelektualno pokriće – sve se premazuje predanom, više melodičnijom i indie-pop varijantom najljepšeg Obojenog programa, uz tekstove s kojima mogu i želim komunicirati. Prava je šteta, tako, što se tekstovi najvećeg dijela pjesama koje je otpjevao Miki Manojlović-lookalike Boris Mladenović nisu razgovijetno razabirali. Nije da je ta omaška u zvuku smetala fanovima, koji su cijeli koncert odskakali i otpjevali kao da kasniji indie-party ne postoji, ali doista bih bio volio čuti još koji stih onih pjesama čiji su me refreni zaintrigirali. Srećom, Kovačeva ‘Da li ustvari ona nije bila oprezna’ i njezine govorene riječi u kiticama nisu se morale s time boriti, pa sam je zapamtio kao vrhunac večeri.

Odluku kako se ipak neću zamarati detaljnijom provjerom ovih, po svemu sudeći, pravih majstora, donio sam u trenu kada su zgotovili regularni dio koncerta. Pozivanju na bis sam se, međutim, ipak pridružio bez razmišljanja – prilično mi se sviđa ideja da postoji bend od kakvog nemam nikakva očekivanja, čiji me eventualni debakl uopće ne bi oneraspoložio, a koji svejedno odsvira koncert za koji mi je drago da sam mu prisustvovao. Previše iskrenog oduševljavanja nije dobro po mentalno zdravlje, ovakvi ga odnosi čine stabilnim i spremnijim za emotivne eksplozije.

Gorilini naj albumi 2011: #142-#108

Siječanj 30, 2012

142. Lady Gaga – Born This Way [65 bodova / 2 glasa]
141. Amy Winehouse – Lioness: Hidden Treasures [66 bodova / 1 glas]
140. Gillian Welch – The Harrow & the Harvest [67 bodova / 1 glas]
139. Elbow – Build a Rocket Boys! [68 bodova / 1 glas]
135. Clap Your Hands Say Yeah – Hysterical / Cut Copy – Zonoscope / East River Pipe – We Live in Rented Rooms / I Cani – Il sorprendente album d’esordio dei cani [70 bodova / 1 glas]
133. Bumpy Knuckles & Statik Selektah – Lyrical Workout / Okkervil River – I Am Very Far [72 boda / 1 glas]
132. Booze & Glory – Trouble Free [75 bodova / 1 glas]
131. My Morning Jacket – Circuital [75 bodova / 2 glasa]
130. Beyonce – 4 [76 bodova / 2 glasa]
129. Youth Lagoon – The Year of Hibernation [80 bodova / 1 glas]
128. Nicolas Jaar – Space Is Only Noise [80 bodova / 2 glasa]
127. Battles – Gloss Drop [84 boda / 4 glasa]
126. Ricardo Villalobos & Max Loderbauer – Re: ECM [87 bodova / 1 glas]
125. Wye Oak – Civilian [88 bodova / 1 glas]
108. Acid House Kings – Music Sounds Better with You / Big K.R.I.T. – Return of 4Eva / Bright Eyes – The People’s Key / Earth – Angels of Darkness, Demons of Light 1 / Fishboy – Classic Creeps / Handsome Furs – Sound Kapital / Hugh Laurie – Let Them Talk / LITE – For All the Innocence / Pasi – Reci mi da li te boli / Prti Bee Gee – Bez šećera / Rebirth Brass Band – Rebirth of New Orleans / Russian Circles – Empros / This Will Destroy You – Tunnel Blanket / Tyler the Creator – Goblin / V/A – The Lost Notebooks of Hank Williams / Wu Lyf – Go Tell Fire to the Mountain / Yuksek – Living on the Edge of Time [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #30-#26

Siječanj 29, 2012

30. Frank Ocean – Nostalgia, Ultra
[404 boda / 4 glasa]
Hajp oko Odd Future kolektiva je toliko penetrirao mainstream da smatram viškom o njima uopće razglabati – uostalom, logičnije je da se njima pozabavi tko god bude pisao o Tylerovom “Goblinu” koji je vjerojatno negdje na listi (LOL – op. ur), a Frank Ocean je sa svojim zvukom ionako više endem u toj ekipi. Koliko god mi Tylerova estetika i abrazivnost prirodno možda više leže, “Nostalgia/Ultra” je puno puno bolji album a Ocean zreliji autor. Kad mu je dosadilo čekati da se Def Jam (za koji je potpisao) konačno trgne, Frank je ovaj mikstejp izbacio kao besplatan digitalan download, što je za konačan rezultat vjerojatno bila i dobra stvar – dobili smo nekonvencionalan i eksperimentalan R&B-album sa velikim potencijalom za crossover i bez kompromisa, što možda ne bi bio slučaj da se sve odigralo pod nadzorom labela. Mračna i na momente čak psihodelična produkcija, zanimljivo korištenje predložaka (semplovi Radioheada, Coldplaya, MGMT, pa čak i Eaglesa!) te naravno odličan vokal čine ovaj konceptualni album/mikstejp kohezivnim i snažnim djelom koje je takav zvuk otvorilo mnogima koji uopće ne smatraju da imaju ikakav senzibilitet za (moderni) R&B – što je Frankov najveći uspjeh. “It’s smooth-ass music about bitches, relationships and being a rich young nigga… But in a swagged out way”, rekoše OFWGKTA, i bili su apsolutno u pravu. (DR)


29. St. Vincent – Strange Mercy
[416 bodova / 2 glasa]
Na prvi pogled, ona je fina, dobro odgojena djevojka iz susjedstva koja nedjeljom ide na misu, čita Julijanu Matanović i radi kao učiteljica u nekom Jastrebarskom, Našicama ili Kaštel Smežurcu; crveni se od neugode kad se lokalni džiberi okreću za njom, a jedini su joj poroci prekomjerno uživanje u čokoladi i povremeno šalica-dvije čaja s rumom, poslije čega satima hihoće kao šiparica. Na prvi pogled. Zagledate li se samo malo dulje u te preduboke, prevelike oči, naslutit ćete nešto misteriozno i veoma uznemirujuće. Takva je i glazba. Isprva decentna, zadivljujuća i zanatski savršena toliko da biste je poželjeli pustiti za prvi ples na vlastitoj svadbi (been there, done that…), ali odmah potom anđeoski vokal, orkestracije i klavir prekriju hrapavo distorzirane gitare, nasumični ispadi electro-jazza i zloslutno rudimentarni ritmovi. “Strange Mercy” je glazbeni ekvivalent lagane šetnje osunčanom livadom u bijeloj haljini i s cvijećem u kosi, tijekom koje se pojavljuju flashbackovi bosonogog noćnog bježanja blatnjavim šumskim puteljcima. Kad Annie Clark uzme kuhinjski nož u ruke, ne znate je li to zato da vas posluži svježe ispečenim kolačima ili da vas njime probode, gledajući vas u oči istim bezizražajnim smiješkom. Kad se St. Vincent primi gitare, ne možete biti sigurni hoće li vam nježno odsvirati i otpjevati nešto od Joan Baez ili će je pred vama zaklati u obradi Big Blackova “Kerosenea”. Zapravo ništa o njoj ne znate, osim da vas podsjeća na nekoga od Drugih – možda na nekoga za kim bi patio Benjamin Linus. (AH)

28. The Weeknd – House of Balloons
[420 bodova / 7 glasova]
The Weeknd pjeva o onome što mnogi mladi ljudi svakodnevno proživljavaju. Duvanje, drogiranje, nesputano jebanje, jebanje na drogama i kratkotrajne ljubavi, veze i odnosi. No njegovo pjevanje o drogama nije poput drugih pjevača koji često samo koketiraju s pojmovima i situacijama te govore o drogama i njihovom utjecaju, ali više kao neko prepričavanje što su čuli od drugih i kao slavljenje, i vrlo rijetko kažu da se doista i drogiraju. The Weeknd eksplicitno govori o tome kako duva, uzima ekstazije i kodein, šmrče koku, poručuje curama kako će im ovo biti nezaboravno jebanje ako prije uzmu ekstazi. I kao rijetko tko uopće, govori i o posljedicama takvog načina života – ispraznosti, mučnini, riganju, površnosti i prolaznosti osjećaja, iz čega i proizlazi sirovost njegovih pjesama te lako i brzo poistovjećivanje ekipe s Weekndovim pričama.

Što je sasvim u redu, normalno i produktivno jer je sve stvar izbora, isto kao što Weeknd – točnije njegovi producenti Doc McKinney, Ilangelo i Zodiac – ubiru glazbena rješenja koja se nalaze svuda unaokolo, bilo da se radi o sampliranju ili o rađenju novih beatova koji su kao da smo smo ih već negdje čuli, ali ne znamo jesmo li zaista. Dominantna glazbena podloga svakodnevnice ne dolazi iz slušalica na iPodu, već iz kafića, dućana, whatever, te – slabije ili jače, kako kod koga – ostavlja zapise negdje u glavi. Kad uđete u dućan, teško da ćete izaći van ako unutra svira glazba koja vam ne odgovara, no neke pjesme ćete čuti samo na takvim mjestima i ostat će negdje u glavi. «House of Balloons» je album upravo takav – satkan od stotina sitnih digitalnih djelića glazbe koju smo već negdje čuli – R. Kelly, Toni Braxton, Aaliyah, Milli Vanilli, Siouxsie and The Banshees, Beach House, The-Dream, Drake, Missy Elliott, Enigma.

No, nešto drugo je najbolja stvar kod The Weeknda. Iako se diskutiralo da je besplatan download «House of Balloons» marketinška fora za privlačenje pažnje, The Weeknd je nastavio dalje, još žešće s jebanjem i drogiranjem, s mixtapeovima/albumima «Thursday» i «Echoes of Silence» koji su također besplatni i ne možete ih kupiti, niti uopće postoji CD od The Weeknda, ali svejedno tvore jednu od najboljih trilogija u povijesti glazbe i to sasvim suprotno svim shemama funkcioniranja glazbene industrije, kao i imidžu suvremene R&B-glazbe kao lake glazbe za glupane i brzu zaradu novca… A za razliku od tzv. pravovjernih izvođača s rockerskim pedigreom koje medijska kultura današnjice, posebice naša domaća, često stavlja na pijedestal boraca za pravu stvar, protiv lakih nota, a samim tim i za bolje, kulturnije i naprednije društvo – ipak je samo jedan R&B crew iz Toronta odlučio kako će nastaviti svoja remek-djela besplatno dijeliti s ekipom. Nalaze se na internetu, čekaju da ih se skine i konzumira. (BM)

27. Balam Acab – Wander / Wonder
[423 boda / 2 glasa]
Balam Acab je dvadesetogodošnji pensilvanijanac Alec Koone koji radi toplu pastoralnu elektroniku, a na stranici na facebooku kao svoj žanr navodi jednostavno – “healing”! Od ljudi koji su sudjelovali u Gorilinim izborima dosad, pobornici njegovog izričaja su: Mirza, Biškup, Velimir. (TK)

26. Desertshore – Drawing of Threes
[450 bodova / 2 glasa]
Podmukla i varljiva, melankolija ne odgrize ostavljajući posljedičnu bol nego sistematski rastače do neprepoznatljivosti, a u nju umočeno više se nikada ne može otarasiti njezina zavodljivog fluida. Marka Kozeleka melankolija slijedi gdje god se zaputio, a nakon svih dosadašnjih pjesama Red House Painters i Sun Kil Moon već je jasno da ni on baš pretjerano od nje ne bježi. Istodobno, ne klanja joj se kao totemu koji ga ukotvljava i definira, kao što to rade mnogi praktikanti tužne pjesme; on se ne ustručava krenuti dalje, samo što ga prošlost uporno prati, osjećajući se ugodno među žicama njegovih gitara i titrajima njegovih milujućih glasnica. Na ovome albumu – drugome po redu grupe Desertshore, čiji osnivački dvojac čine Markov kolega iz Red House Painters, Phil Carney, i pijanist Chris Connolly – prostor za ljenčarenje nalazi se pod nešto debljim žicama (Mark ovdje svira bas), ali u jednako mekanom glasu. “Drawing Of Threes” je strpljivi zvuk neumoljivog odmotavanja plastificirane ovojnice kalifornijske razglednice. Ovojnica je svoju zadaću očuvanja kartonske memorije ispunjavala desetljećima, a sada, dok ljepilo popušta, slika se postepeno muti a sjećanje i konkretno iskustvo se sve više razilaze. Negdje između tog sjećanja i iskustva, između slike i zaštitnog sloja, upravo se i nalazi pozornica na kojoj Desertshore sviraju svoje valcere pužje brzine. Vremena imamo. Nostalgija, gradovi, sjećanje, odnosi, sudbina, greške, žudnja. Nijedno od njih nikada ne prestaje. Mark će ih pjevati dok traju i dok se sjeća. A sjeća se svega… (GP)

(pisali: Dino Rudić, Aleksandar Holiga, Bojan Mandić, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2011: #198-#143

Siječanj 28, 2012

198. TOKiMONSTA – Creature Dreams [37 bodova / 1 glas]
197. Cass McCombs – Wit’s End [38 bodova / 1 glas]
193. Beachesbeaches – BeachesBeaches / Kynan – High Heals / Paper Diamond – Levitate / Rise Against – Endgame [40 bodova / 1 glas]
188. The Dean’s List – The Drive-In / The Dirtbombs – Party Store / Jason Isbell and the 400 Unit – Here We Rest / OnCue – Can’t Wait / SOL – Dear Friends, Vol. III [45 bodova / 1 glas]
187. Eva Braun – Playback [47 bodova / 1 glas]
153. 65daysofstatic – Silent Running / A Winged Victory for the Sullen – A Winged Victory for the Sullen / A$AP Rocky – Live.Love.A$AP / The Amazing – Gentle Stream / Anthony Joseph & the Spasm Band – Rubber Orchestras / The Appleseed Cast – Middle States / Blood Orange – Coastal Grooves / Bombino – Agadez / Connan Mockasin – Forever Dolphin Love / Future Islands – On the Water / Harmosini i Mizar – Deteto i beloto more / Heaven in Her Arms & Aussitot Mort – Split / Jabberloop – Sememoeru / Jan Garbarek & the Hilliard Ensemble – Officium Novum / Momus & John Henrikkson – The Thunderclown / Kimiko – From Our Room to Yours / La Dispute – Wildlife / Lee Konitz, Brad Mehldau, Charlie Haden & Paul Motian – Live at Birdland / Liturgy – Aesthetica / Loch Lommond – Little Me Will Start a Storm / My Brightest Diamond – All Things Will Unwind / Puscifer – Conditions of My Parole / Remember Remember – The Quickening / Rokambol – Zajedno / Ruiz – Radio Revolution / SID – Dead Stock / Smith & Burrows – Funny Looking Angels / Thrice – Major/Minor / Thursday – No Devolucion / Tinariwen – Tassili / V/A – Bambara Mystic Soul: The Raw Sound of Burkina Faso 1974-1979 / The War on Drugs – Slave Ambient / Yacht – Shangri-La / Yamantaka // Sonic Titan – YT//ST [50 bodova / 1 glas]
152. Peach Pit – Doviđenja u Calgaryju [51 bod / 2 glasa]
147. Clams Casino – Instrumental Mixtape / The Field – Looping State of Mind / Fink – Perfect Darkness / Johnny Rain – WOUNDEDdrug, silentHIGH / Nils Frahm – Felt [55 bodova / 1 glas]
146. Explosions in the Sky – Take Care, Take Care, Take Care [57 bodova / 2 glasa]
145. Wiley – 100% Publishing [59 bodova / 1 glas]
143. Kraddy – Anthems of the Hero / Wolves in the Throne Room – Celestial Lineage [60 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #35-#31

Siječanj 27, 2012

35. Katy B – On a Mission
[376 bodova / 4 glasa]
Zadivljujuće pitak album, na kojem se sve stapa s tako prirodnom lakoćom da se i jedva primijeti da predstavlja pravu malu enciklopediju britanske plesne elektronike danas i jučer (UK funky, dubstep, R&B, drum’n’bass, trip hop, breakbeat…), tako elegantno da mi dođe da zavapim – pa zar je to stvarno tako teško? Skockati desetak zgodnih pjesama, šarenih ali sestrinski bliskih, lijepo ih otpjevati, složiti tekstove o klupskim provodima koji zvuče kao da ih je pisao netko tko uistinu izlazi i voli izlaziti u klubove a ne kao hrpa klišeja koji se prodaju klincima što o klupskim izlascima zasad mogu samo maštati – zar je to stvarno toliki problem? A očito je, iako se uz Katy B čini kao najlakša stvar na svijetu: toliko laka, štoviše, da se za trajanja njenog prvijenca čini nevjerojatnim to kako ne živimo u svijetu u kojem je svaka druga cura iz susjedstva Katy B, a svaki drugi album dobar kao «On a Mission». (TK)

34. Kate Bush – 50 Words for Snow
[383 boda / 2 glasa]
Ove zime nismo dobili zimu, ali smo svakako dobili album posvećen u potpunosti zimi, i to onoj pravoj, hladnoj, bijeloj, mističnoj – od uvodnog emotivnog dueta sa sinom Bertiejem («Snowflake») koji prati cijeli životni vijek jedne pahuljice, od rađanja u oblaku pa do pada u bučni i prljavi svijet, sve do zatvarajuće ljubavne «Among the Angels». Posebno mjesto ima i naslovna pjesma u kojoj Stephen Fry, uz Kate koja ga srčano potiče, nabraja 50 izmišljenih riječi za snijeg. Nešto slično kao i suradnja Mikeaa Oldfielda i Johna Cleesea na “Tubular Bells”. Jedino bez čega bi ovo djelo bilo još i bolje jest duet s Elton Johnom na “Snowed in at Wheeler Street”, ali vjerujem da će i ta stvar s vremenom sjesti na svoje mjesto. A kako je prošli album, trianest godina iščekivani “Aerial” imao ljetno ozračje – siguran da će nam Kate Bush, poput Vivaldija, podariti i proljeće i jesen. Nadajmo se samo da nećemo predugo čekati. (BŠ)

33. The Pains of Being Pure at Heart – Belong
[386 bodova / 6 glasova]
Tisuće je bendova izdalo odlične albume prvijence, samo da bi poslije sve uprskali bitno lošijim drugim izdanjem. Na naše veliko zadovoljstvo, kod odličnih  tPoBPaH to nije slučaj; ne samo da «Belong” ama bas s ničim ne zaostaje za self-titled prvijencem, nego je na pojedinim mjestima  i mnogo bolji te zreliji; melodije su u najmanju ruku jednako lijepe (pozdrav B&S-u), sound razara točno onako i onoliko koliko treba (pozdrav MBV-u); ritam sekcija je u drugom planu, baš kako treba i biti. S obzirom da glazba (kao i sve ostalo) polako ali sigurno odlazi u tri pičke materine, važnost ovog malog a velikog benda i divota njegovih albuma i pjesama će tek postati izraženija i jasnija u godinama ispred nas – živi bili (i mi i Painsi) pa vidjeli!!! (DM)

32. The Black Keys – El Camino
[399 bodova / 4 glasa]
Kao što se lijepo vidi i po Gorilinoj mi prošlogodišnjoj kompilaciji, nisam baš čovjek od gitara. Nije da ne bacim uho na hvaljenije uratke takve provenijencije, no reakcija mi obično bude: “Pa, nije da je ovo loše, al moj mu se organizam nešto i ne veseli.” Zato nitko sretniji od mene kad netko na žicama oplete nešto što zadovolji i moje izbirljive uši! 2010. bili su to The Dead Weather, a prošle su godine The Black Keys potrefili dobitnu kombinaciju. Mada ih ranije nisam skoro uopće šljivio, sada su me dobili već uvodnom «Lonely Boy», a nije trebalo dugo ni da mi se ostatak uvuče pod kožu. Nema tu neke velike mudrije, ono, rif-melodija-refren-ritam, pravo-u-glavu tekstovi, sve fino producirano, rastura od početka do kraja, loših pjesama nema, il’ su odlične il’ “samo” jako dobre. Kad me zateknu na radiju ili u kakvom bircu, to se odmah ozari, pjevuši i headnodda, a kad ih doma zavrtim, to se skače po sobi, maše glavom, mlatara šakama i viče udarne lajne («…’cause everybody knows, that a broken heart is blind…’»). Nije mala stvar mene natjerati na takvo ponašanje, a «El Camino» to uspijeva ko od šale. Auerbachu i Carneyju – svaka čast. (NP)

31. The Streets – Computers and Blues
[400 bodova / 3 glasa]
Ovih četrnaest pjesama možda na najbolji način dočaravaju Mike Skinnera i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni rap-poeta, jedan od rijetkih koji su u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Iako je u mnogim medijima koji se iscrpno dotiču glazbe zadnje Streetsivi ostvarenje ostalo po strani, u kiši glazbenih debija nekih novih klinaca sa ulice – riječ je o solidnom albumu, tekstualno-melodijski respektabilnom i više nego tipičnom za Skinnerov britki britanski opus, koji tako tipično uvijek pogađa u sridu. (IB)

(pisali: Tonći Kožul, Branimir Šutalo, Dino Marelić, Nikola Pezić, Ivana Bukna)

Casperovi setovi…

Siječanj 27, 2012

…sinoć u Griču, gdje sam dragima Ivani i Škari gostovao kao dodatni DJ na Žuru. Meni je bilo skroz kul, a vi ćete možda skužiti zašto je prijateljica Rea na popisu uzvanika za svoj rođendanski tulum prije nekoliko godina uz moje ime dopisala i prekriženi violinski ključ.

PRVI SET: Bruce Springsteen – Incident On 57th Street / Fleetwod Mac – Go Your Own Way / The Everly Brothers – Cathy’s Clown / The Blasters – Marie Marie / Marah – Round Eye Blues / Lush – 500 (Shake Baby Shake) / Josh Rouse – Winter In The Hamptons / Nada Surf – Whose Authority / Oasis – Supersonic / The Afghan Whigs – Somethin’ Hot / The Gaslight Anthem – Say I Won’t (Recognize) / The Hold Steady – Chips Ahoy! / R.E.M. – What’s The Frequency, Kenneth? / Social Distortion – Story Of My Life

DRUGI SET: Lucero – Tonight Ain’t Gonna Be Good / The Gaslight Anthem – The ’59 Sound / The Walkmen – The Rat / The Libertines – Time For Heroes / Arctic Monkeys – I Bet You Look Good On The Dancefloor / Black Lips – Family Tree / R.E.M. – (Don’t Go Back To) Rockville / Bruce Springsteen – Dancing In The Dark / At The Drive-In – One Arned Scissor / Hot Water Music – Trusty Chords / The Boo Radleys – Wake Up Boo! / Crvena jabuka – Bježi kišo s prozora

Gorilini naj albumi 2011: #40-#36

Siječanj 26, 2012

40. The Decemberists – The King Is Dead
[320 bodova / 2 glasa]
Probijajući se nepristupačnim krajolicima barokne suhoparnosti prethodnih dvaju albuma pametnih i knjiških ljudi iz grupe The Decemberists, često sam se znao zapitati: što to meni ovo treba? Ma mogao sam bend u prošlim životima voljeti i petsto puta više, ali “The Crane Wife” i “The Hazards Of Love” naprosto nisu bili dosanjani koliko su bili iskovani, što ih je činilo gotovo dijametralno suprotnima od sjajnog trija fantastikus s početka karijere Colina Meloya i njegovih pobočnika. Moren takvim mislima zaputio sam se u još jednu – pretpostavljao sam – zamornu i nepobjedivu bitku s novom pločom grupe, zbog doživljenih poraza toliko pognut da umalo nisam ni primijetio kako se “The King Is Dead” zapravo vrlo lijepo kotrlja cestama klasične pop-rock škole, svojim raskošnim melodijama vidajući ožiljke ranjenika. Nekako podudarno s mojim otkrivenjem, Meloy je u jednoj od predvodnica ploče s mnogo samopouzdanja zapjevao: “This is why we fight.” Za ovo se borimo! Cinici bi parolu izgovorili posprdno je podcrtavajući, u desetljetnom putu koji su The Decemberists prešli od osvježenja u vidu benda koji je ostavštinu Neutral Milk Hotel razumio ispravno, i unormalio s puno poštovanja – do najfriškije potvrde standardnih američkih rock-vrijednosti, nalazeći dokaze kako revolucija jede svoju djecu i da smo se svi jako umorili. Pritom je lako previdjeti gotovo pa potpuno nepostojanje razlike između zvuka benda otprije deset godina i danas. Skupa smo se zaobilaznicom vratili na početak, shvativši da se najviše promijenjenima doimaju oni koji se nisu promijenili usred promjena vremena koje je uz njih prolazilo. Cinik uglavnom nisam, a i danas mi je rođendan, pa popratni strah od starenja doista hoću pokušati odagnati uskakanjem u poznato i zavoljeno davno. Tom Petty, The Waterboys, The Pogues, R.E.M. – niz Colinovih uzora i mojih heroja na ovom je albumu nastavljen, sveden na finu, kompaktnu mjeru. Izgleda da smo se borili za istu stvar. (GP)

39. The Psychic Paramount – II
[335 bodova / 2 glasa]
Trio nastao iz praha kultnih Laddio Bollocko vratio se šest godina nakon prvog albuma “Gamelan Into the Mink Supernatural”, te na ovom albumu uspješno dalje razvija svoju specifičnu formulu hipnotičnosti (dobivenu kroz krautersku repetitivnost) i intenzivnog te glasnog noise-rocka koji je gotovo u svakom trenutku na rubu gubitka kontrole i(li) prijelaza u brutalni krešendo. Ova ploča je punk što se tiče energije, noise po abrazivnosti zvuka, i progresivno/psihodelični rollercoaster u samoj rezultirajućoj formi kroz 40 minuta čiste fokusirane energije. PP su uragan, a krajnji rezultat je pod pometen vašim mozgom. (DR)

38. Yuck – Yuck
[343 boda / 6 glasova]
Tinejdžerska muzika ima svoja prirodna staništa. Jedno od njih je sveti prostor tinejdžerske sobe, zabranjeni hram čije sjecište podzemnih voda euforije i rezignacije pripadajuća stanja vlasnika ili vlasnice pojačavaju do crvenog, proporcionalno rastu glasnoće u zvučnicima linije, koja potpuno poništava ostale kućne zvukove tipa majčinog kucanja jer počinje ručak ili očevog prigovaranja da možeš nešto i napraviti po stanu, ne samo spavati i jesti. Konkretno paralelno iskustvo debelo je već iza mene, ali verziju 2.0, namijenjenu petarpanovski-donkihotovskim borcima protiv odrastanja, apsolvirao sam tek proljetos, napokon se odselivši iz stana u kojem sam živio od doseljenja na fakultet u Zagreb, 1998. godine. Posljednju godinu u njemu sam proživio sam i, koliko god obožavam sve svoje dotadašnje cimere (a kakav je to tek popis majstora, uh!), moram iskreno priznati da sam malokad u legendarnoj Ilici 168a uživao toliko koliko posljednja dva-tri mjeseca, živeći vrhunac jedne ere, sudbinski orgazam jako, jaaaako odgođene ejakulacije. Čistiš kada baš moraš, slušaš muziku koju želiš. Da, sve se moglo dovršiti i napraviti i ranije, ali, kako bi rekao dragi Frank – koji, spojler, šmrc, nije upao u 50 – ako ti je odredište jedino važno, bukiraj si jebeni let.

Seljenjem iz tog stana doista jesam okrenuo patetični i klišeizirani novi list, započeo smisleniju i sadržajniju životnu epizodu. Finu završnu glazuru finalnom užitku dala je činjenica kako iz jednog lijepog prelazim u drugo, veće lijepo, kako kraj zaista jest tek novi početak, samo što vam, ako me imalo poznajete, ne moram posebno naglašavati koje sam se komponente ja instinktivno uhvatio. Svojim eponimnim debijem, klinci iz benda Yuck savršeno su mi, totalno niotkuda i potpuno neočekivano, uletjeli kao zvučna kulisa toga razdoblja, čiju sam prevladavajuću i preplavljujuću atmosferu učas osjetio istog trena kada sam si maločas pustio album, da ga se prisjetim prije pisanja. Isključio sam ga prije uleta vokala na uvodnoj “Get Away”; nisam ni bio svjestan da mi je ovaj album toliko srastao pod kožu. Ne moram ga uopće slušati da bih ga čuo. Još uvijek me, zapravo, ne prestaje čuditi činjenica kako je sve ono što sam u nj učitao, ‘Yuck’ svojim zvukom u dobroj mjeri i potvrdio, crpeći svoje ideje iz razdoblja prijelaza osamdesetih u devedesete i radova bendova kao što su Pavement, Dinosaur Jr ili Galaxie 500, a ulijevajući u pjesme svoju krv zaljubljenih tinejdžera.

Za nekoga rođenog oko 1990., u red klasičnih bendova jednako koliko i Velveti ili The Clash idu i Lemonheadsi ili Hole, a baš su te i njima srodne i slične Yuck izabrali kao svoje zvijezde vodilje. Kod njih, za razliku od mene, nije riječ ni o kakvoj čvrsto usidrenoj nostalgiji, njima se ti bendovi izgleda jednostavno više sviđaju, više im pašu. Igrom slučaja, baš su ti bendovi svojedobno najčešće treštali iz zvučnika moje splitske tinejdžerske sobe, pa mi je Yuck bilo potpuno prirodno prigrliti, o čemu sam nešto slično pisao i u malo povišoj crtici. Neki se krugovi zatvaraju. Svi se vraćamo tamo gdje pripadamo. Makar ta pripadnost i bila samo muzička.

Drugo prirodno stanište tinejdžerske muzike jest veliki nebeski gramofon s kojeg Muzika vrti muziku kao životni soundtrack sunčanih dana. Barem je tako u filmovima – u kojima nikad ne skužim odakle to točno dolaze sve te pogođene pjesme – a u mojem životu Muzika svoj gramofon često zamijeni slušalicama mp3 plejera. “Yuck” traje pinkicu manje od 50 minuta. Od mojeg bivšeg stana do Trga, ležernim hodom sunčanoga travanjskoga subotnjeg jutra nakon eksplozivne noći, trebalo mi je nekih, zaokružimo, 25 minuta. Pola albuma do grada, pola natrag. To što ga uopće više ne poželim ili pomislim poslušati, ni u kakvome drukčijem kontekstu, ne čini ga manje vrijednim ili, štajaznam, nedovoljno valentnim. Okej, to drugo možda zapravo baš da, i baš to ga čini neodvojivim dijelom mene, makar ga doista više nikad ponovno i ne poslušao. Jer, ne može pripadati svima ili svemu. Ne mogu ni ja. (GP)

37. Jamie Woon – Mirrorwriting
[355 bodova / 3 glasa]
Ovo je savršeni pop album. Idealna podloga za besciljna tumaranja gradom dok po stoti put prispituješ svoje životne odluke, žališ za propalom vezom i samosažalijevaš se, ali i za lomljenje kukova na plesnom podiju, ili barem za živahno mrdanje glavom i ramenima – Woonov debitantski “Mirrorwriting” inovira i redefinira sve žanrove iz kojih crpi inspiraciju (a lista je podugačka), te postavlja ljestvicu poprilično visoko za sve koji dolaze.

Akustičan i električan, organski i sintetski, tradicionalan koliko i subverzivan, od kritičara lijeno opisivan kao nova generacija dubstepa (ili, nešto inventivnije, kao sobstep, dubpop i lovestep), no uronjen u jednakoj mjeri u UK bass i funky glazbu koliko i u blues, soul, R&B, synth-pop i balade ’80-ih i house… Album donosi novu vrstu pop-pjesama koje nemaju ništa s maloumnim hitovima proizašlim iz X-Factora, a itekako imaju veze sa sposobnošću stvaranja inteligentnih kantautorskih uradaka. Woon piše i pjeva u najvećoj mjeri o sebi, ponekad razarajuće iskreno i bolno i za slušatelja, predbacujući si krive korake, posesivnost i loš tajming u ljubavnim vezama, ali i opisujući krajolike – bilo urbane prizore, koje promatra hodajući ulicama svog grada ili sjedeći uz rijeku, bilo prirodu u kojoj najviše uživa noću (kao u hitu “Night Air” u ko-produkciji Buriala), kad čovjek ima dovoljno prostora i vremena za upiti sve podražaje. Relativni pojmovi prostora i vremena su i inače pivotalne glazbene teme kojima se album bavi, rastežući pojedine tonove do krajnjih granica, sve dok ne osjetiš olakšanje što su završili, ubrzavajući ostale do neprimjetnosti.

Svatko tko pokuša pomiriti toliko suprotnih atmosfera i glazbenih stilova zavrijeđuje pohvalu, a kad još u tome i uspije, i to toliko bešavno i smisleno, ne bi mu trebalo biti neugodno kad ga se naziva nadom za spas posrnulog R&B-žanra, nepomičnog, regresivnog čak, kakav je bio proteklih dosta godina. Ne bi mu trebalo biti neugodno postati ogromnom pop-zvijezdom, kako mu proriču, no čini se ipak kako mu pretjerano izlaganje znatiželjnim pipcima javnosti ne dolazi prirodno. Iako bi Woon glasovnim sposobnostima sve trenutno popularne R&B-pjevač(ic)e mogao natjerati da otrče doma plakati mami ili svom vocal coachu, on svoj vokalni instrument (a neke je pjesme u potpunosti kreirao bez ijednog “drugog” instrumenta, služeći se samo looperom) koristi suptilno, s mjerom, bez previše meandriranja i ad liba. Ne želi se pretjerano isticati. Da ih je barem više poput njega. (LB)

36. Fleet Foxes – Helplessness Blues
[359 bodova / 4 glasa]
Vozila sam A1-icom na poslovni sastanak u Dalmaciju kao mnogo puta dosad, s klijentima u autu, zbog kojih ta putovanja najčešće izgledaju tako da oni šute cijelim putem i primaju i šalju mejlove svojim blackberryjima, samo povremeno izranjajući iz stupora da prokomentiraju vremenske prilike i moj, za njih očito upitan ukus u glazbi: WHAT is that music we’re listening to? – It started off well with Kasabian… – But went downhill from there! – Hahaha! – Haha!

Ovog puta povod za burn bili su Fleet Foxes i “The Shrine/An Argument”. Otprilike četiri sekunde nakon početka nervoznog atonalnog sola na saksu pred kraj pjesme, jedan od njih užasnuto upita: “Did his instrument break or something?!” Htjela sam zaustaviti auto i zaderati se “Get out!!!”, ali tek smo u Teslinom kraju, a i tako se ne ponaša prema sredovječnim Englezima na čijoj ste platnoj listi, pa sam se samo ugrizla za obraz i nastavila voziti ostavivši njegovo pitanje da visi u zraku. Odhrvala sam se i svojoj povremenoj potrebi da se svidim i udovoljim pa nisam brže-bolje skipnula na neku sljedeću pjesmu, prihvatljiviju konzervativnijem uhu iz rudarskog predjela Otoka. Nisam skipala jer “slon” na kraju “The Shrine/An Argument” sjeda ko budali šamar i baš ga neću skipati samo zato jer smo u skučenom prostoru i buka u njemu postane neizdrživija ranije nego u nekom otvorenijem. Makar traje cijelu minutu, upravo sam u autu testirala je li i neizdrživ, ili možda – u krajnoj liniji – nepotreban. Meni nije. Svaka nota i svaki stih ovog albuma točno su na onom mjestu na kojem trebaju biti kako bi izazvali osjećaje kakve dobra glazba u meni obično izaziva.

Da, naravno, možda album nije toliko pun poskočica kao prethodni i malo jest depresivan (Robin je baš prekinuo s dugogodišnjom curom, give the man a break!), pa zato možda nije “na prvu”, ali tu je sve što volimo kod FF: folk i country (u nekim pjesmama pomiješan s bliskoistočnim notama u omjeru Zapad : Istok 50:50), prekrasne harmonije (još elaboriranije, zahvaljujući tome što su kreirane kompjuterskim algoritmima), ponešto žešćeg rocka s ranijih EP-ja, na završecima pjesama nagle promjene atmosfere i tempa, koji nepogrešivo zadaje Joshua Tillman, sjajni tekstovi koji pogađaju zeitgeist (“What’s my name, what’s my station, oh, just tell me what I should do [...] Bow down and be grateful [...] to the men who move only in dimly lit halls and determine my future for me”). No najvažnije od svega, ima “slona”, za kojeg je zaslužan novopridošlica multi-instrumentalist Morgan Henderson.

”Someone You’d Admire” i “The Shrine/An Argument” su najljepše pjesme s albuma, i ako nećete ostalo poslušajte barem te dvije, ali mislim da biste ga ipak trebali slušati u cjelini, i to dok se ne izliže, jer sad kad je Tillman otišao iz benda a Wescott+ Wargo imaju projekt sa strane (Poor Moon), izgleda da je svijet stvarno otišao k vragu i da Fleet Foxes više nikad neće zvučati ovako dobro. Svatko tko misli drugačije može odmah izaći iz auta i nastaviti pješke. (Osim ako mi ne plati da ostane.) (LB)

(pisali: Goran Pavlov, Dino Rudić, Lana Brčić)

Gorilini naj albumi 2011: #233-#199

Siječanj 26, 2012

233. Hammers of Misfortune – 17th Street  [19 bodova / 1 glas]
219. 40 Watt Sun – The Inside Room / Dub Trio – IV / Giraffes? Giraffes! – Pink Magick / Gorillaz – The Fall / Immanu El – In Passage / Joss Stone – LP1 / The Lonely Forest – Arrows / Maybeshewill – I Was Here for a Moment, Then I Was Gone / Moritz von Oswald Trio – Horizontal Structures / Omar Rodriguez-Lopez – Telesterion / Pneu – Highway to Health / Threesome – Adriatica / Wild Flag – Wild Flag / Selah Sue – Selah Sue [20 bodova / 1 glas]
218. Oh Land – Oh Land [21 bod / 1 glas]
217. Gotye – Making Mirrors [22 boda / 1 glas]
215. Neon Indian – Era Extrana / Zoe Muth and The Lost High Roller – Starlight Hotel [24 boda / 1 glas]
209. The Bats – Free All the Monsters / Curren$y & The Alchemist – Covert Coup / The Roots – Undun / Snoop Dogg – Doggumentary / Tony Bennett – Duets II / Zola Jesus – Conatus [25 bodova / 1 glas]
206. TV on the Radio – Nine Types of Light / The Weeknd – Thursday / Xibalba – Madre mia gracias por los dias [26 bodova / 1 glas]
205. Giles Corey – Giles Corey [29 bodova / 1 glas]
201. Atari Teenage Riot – Is This Hyperreal? / Cerebral Ballzy – Cerebral Ballzy / Disciplin A Kitschme – Uf! / Olafur Arnalds – Living Room Songs [30 bodova / 1 glas]
200. Chris Thile & Michael Daves – Sleep with One Eye Open [32 boda / 1 glas]
199. Panda Bear – Tomboy [35 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #43-#41

Siječanj 25, 2012

=43. Butcher Boy – Helping Hands
[300 bodova / 1 glas]
Škotski pop. Ja volim škotski pop. Dodaj toj tradiciji još malo gudača, neka frajer piše pjesme s metaforama koje nisu prvoloptaške, neka mu iz glasa izbija drama s velikim ‘D’ i eto me, upecan sam.

I onda, kada sam već upecan i kada opsesivno slušam album zato što ne znam i ne mogu drukčije, onda shvatim da je taj album koji slušam zbilja dobar. Shvatim da je prokleta šteta za većinu ljudskog roda što vjerojatno neće doći u dodir s njim, jer znam da bi im se svidio i da bi ih promijenio na bolje. Bi, bi, znam ja, vjerujte mi, nisu ljudi baš takva stoka kako se to često čini.

„I Am The Butcher“, recimo, jedna od pjesama s albuma, poslušao sam je stotinu puta, pisao tekst o njoj, slušao je nekoliko dana na slušalicama neprestano, na repeat, samo nju. Malo me emocionalno iscrpilo sve to, mora se dogoditi, ali danas kada je čujem dođem u napast ponoviti isto, nešto toliko zamamno ne čuje se svaki dan. Sve nestane kada je opet čujem, zaboravim sve proživljeno i proživljavam iznova, u tom trenu, sasvim novo, a opet nekako poznato.

Najbolje je što ona nije jedina. Ma kakvi! Imaju skoro sve takvog potencijala i jednom kada vas uvuku u svoj svijet neće im se biti lako othrvati, ali za tim, srećom, neće biti ni potrebe. Bezopasna droga, reklo bi se. Ne mogu se sjetiti postoji li nešto bolje od toga. (AŠ)

=43. King Creosote & Jon Hopkins – Diamond Mine
[300 bodova / 1 glas]
Tako ih je lako bilo promašiti, propustiti, jednostavno ne zamijetiti, poput šuma automobilskih guma na gradskom asfaltu, žamora kafića, ambijentalne muzike u pozadini, sirene vatrogasaca i hitne pomoći, nekog uličnog glazbenika.  Ali nisam – nekom kozmičkom slučajnošću sam pojačao glasnoću, zabio slušalice u uši i izronio je blagi klavir koji me osvojio, nježne melodije, žešća melankolija u praktično potpunoj tišini. Dalje je bilo lako, iako gotovo da ničeg i nema na ovom albumu: Jonovi šumovi, harmonije, gitara, jareći Kingov glas, tamo negdje na “Bubble” pojavi se i naznaka ritma. Sve zajedno, „Diamond Mine“ zvuči više kao nacrt nečeg većeg, nekog „pravog“ albuma, ali ta samozatajnost krije sedam epohalnih pjesama, na granici stvarnosti i opskure, tih sedam dijamanata koji za doručak (kod Tiffanija) ponižavaju svu konkurenciju. Jedino što ih je, velim, lako promašiti. Ali ja nisam. (OM)

=43. Vampillia – Alchemic Heart
[300 bodova / 1 glas]
Vampillia je jedanaesteročlani samozvani “brutalni orkestar” iz Osake. Njihov prvi album se sastoji od dvije kompozicije na kojima gostuju ex-pjevačica Swansa i Merzbow, a za 2012. su najavili još pet albuma. Biškup kaže da su dobri! (TK)

42. Lykke Li – Wounded Rhymes
[303 boda / 3 glasa]
Nije da svojevoljno tražim ovakve stvari, nego naletim na njih kad slušam radio na poslu. Tako mi je za uho zapeo i hit o curi koja slijedi tog svog frajera jer je valjda luda za njim, pa sam poslušao cijeli album. Jebeni Šveđani, nisam znao da su toliki mlitavci. Kako je uopće došlo do toga da Lykke Li snimi ovakav album, pun kontrasta? S jedne stane mračan, hladan i hipnotičan komad nordijskog indie-popa, koji se sudara sa zavodljivim, toplim i strastvenim naslijeđem garage rocka i popa ženskih vokalnih sastava 60-ih na drugoj strani. Iz svih tih motiva u tekstovima o čežnji, kontroli, gubitku, tuzi, ljubavi, vidim da je netko od tih švedskih bezveznjaka s kojim je Lykke Li petljala previše laprdao a premalo upirao kad je trebalo, čim se ova toliko zaokupila tim temama. Hvala bogu da se kod nas još drži do nekih vrijednosti kojih se nikada nećemo odreći – da je došla u ruke nekom našem čovjeku, pjevala bi samo o Gospi i sinovima koje će mu roditi. (NF)

41. Jay-Z & Kanye West – Watch the Throne
[317 bodova / 4 glasa]
Ne volim rap, i ne volim hip hop. Odnosno, ne volim ono što brzo i nerazgovijetno mrmljaju afroamerikanci, propovijedajući kulturu koja ne samo da mi je strana, nego mi je i dosta odbojna. Ali volim taj ritam, sviđa mi se njegova odrješitost i agresivna asertivnost, tako da sam uglavnom birala francuski i meksički rep u kojem je, budući da jezik ne razumijem, lirika stopljena sa zvukovima pa mi IAM, Shurik’n ili Control Machete zvuče daleko prihvatljivije nego bajanje anglofone ekipe, a i stilski su mi puno bliži. Pariški mi je swag draži od gheto-bootie-chav-bling-blinga. Zašto onda “Watch the Throne”? Odgovor je vrlo jednostavan – Yeezy bought me. “My Beautiful Dark Twisted Fantasy’ album je kojem sam se dugo opirala, ali kad sam ga napokon pustila u svoj iPod vrtio se u njemu sve dok nije počeo izazivati fizičku mučninu. Iako ne dizajniram kupaonice u pauzama između odlazaka u Sirup i na Pecha Kuchu i ne volim baš sve što vole mladi, neke su me numere s tog albuma toliko zaludile (poput “Devil in a New Dress” i “Lost in the World”  – Bon Iver, naravno ;)), da uopće nije isključeno kako se u toj fascinaciji sublimirala i ekstaza otkrivanja jednog novog samodopadnog i kul svemira, u kojem je Gay Fish zaslužio da ga se počne nazivati pravim imenom. Wow, Kanye i ja. Skori izlazak “Watch the Throne” tako je u mojoj nevinoj i neupućenoj naivnosti označavao MBDTF vol. 2, a hajpanje albuma među ljudima čijem ukusu vjerujem samo je pojačalo moje iščekivanje – dva glazbena titana rade nešto što će sigurno biti ekstaza. A onda je “Prijestolje” izašlo i, o slatka bebo Isuse, nakon prvog slušanja nije bilo ekstaza već hladan tuš. Pa sam ga slušala opet, tražeći u njemu potvrdu da nisam nasamarena. Pa opet. I opet. Ulazila u polemike unaprijed osuđene na propast, braneći stupidne tekstove i moronsko zaključivanje dvojice bezobrazno bogatih muškaraca koji se ponašaju kao da su popili svu pamet svijeta.

Luxury rap, the Hermes of verses. Sophisticated ignorance, write my curses in cursive.

Otprilike tako doživljavam ovaj Jayev i Kanyeov album. Puno naoko zavodljive forme, nešto malo smisla i sadržaja (i to kako za koga), i dosta skupog stila koji je već neko vrijeme mnogo više skup, a mnogo manje stil. O demonstraciji monetarne sile u i na ovom albumu pisalo se svugdje gdje se o ovom albumu pisalo, i koliko god mi mrska bila reciklaža ona nije idejna, već činjenična – ovako doista zvuči kapitalizam. Nouveau riche koji Petrossian zalijeva Pepsijem.

A uspjeli su Kanye i Jay na ovaj album ugurati svašta što volim, i upravo u tome i je najveći problem. Kada pjevaju o kujama, kmicama, nakitu i tome kako se međusobno ubijaju, moj emocionalni angažman ravan je nuli. Jednostavno uživam u onom kul ritmu kojim su podložili svoje nebuloze i kojim ja podlažem svoja kruzanja bajkom po gradu, ali kada u diskurse uvode Maison Martin Margielu, Driesa Van Notena, Sokrata, Platona i judaizam upakirane u Riccarda Tiscija ne mogu a da ne budem razočarana kada vidim među kojom ekipom i lošom rimom se nalaze (“Is Pious pious cuz God loves pious?”). A možda sam tek kroz drage mi i poznate pojmove uvidjela koliko je čitava ta rap/hip-hop priča i inače bedasta i šuplja. Nadam se da su svjesni vlastite gluposti, pa “Blades of Glory” i citiraju autoironijski (“I don’t even know what that means. No one knows what it means, but it’s provocative, it gets the people going!”).

Moje razumjevanje ovog albuma zbog manjka hip-hop iskustva vjerojatno je neobjektivno i otcijepljeno od njegovog konteksta, ali “Watch the Throne” bi mi bio draži da su momci ostali u sferi onoga što sam u njih jednom davno upisala – kul repanje o nepoznatom svemiru bitches’n’hoes u kombinaciji s kul muzikom. Ovako je to album s kojim ne znam što bih počela. Tu je, ali nikako da se desi. Ostao je zaglavljen u procjepu želje i realizacije i visi kao lacanovska žudnja negdje u međuzraku, pretvarajući svojom aktualizacijom sve što je mogao biti u prah. Ostavila sam nakon opetovanog preslušavanja albuma momke da se valjaju u Gucciju i Versaceu štipajući debeloguze afroamerikanke po kožnim sjedalima svojih Maybacha dok pjevaju o tome kako su uspjeli u Americi pa sada napokon mogu kupovati u Parizu, i vratila se svojim Parižanima. Tu su odavno i cijenim ih, srećom nisam morala i fizički preko oceana da shvatim veličinu ovog što mi je pod nosom odnosno već u iPodu. “Otis”, “No Church in the Wild” i “Niggas in Paris” svejedno ostaju kul numere za vožnje bicklom do faksa i posla, ali rispekt ipak zadržavam za Europu. (PB)

(pisali: Andrija Škare, Ozren Milat, Tonći Kožul, Neven Fitnić, Petra Belc)

Gorilini naj albumi 2011: #269-#234

Siječanj 25, 2012

269. Braids – Native Speaker / Midnight – Satanic Royalty [1 bod / 1 glas]
267. Gibson Brothers – Help My Brother / Julianna Barwick – The Magic Place [2 boda / 1 glas]
266. Sunny Sweeney – Concrete [3 boda / 1 glas]
265. Le Kid – Oh Alright! [4 boda / 1 glas]
262. Disappears – Guider / Iron & Wine – Kiss Each Other Clean / Woodsman – Rare Forms [5 bodova / 1 glas]
261. Krallice – Diotima [6 bodova / 1 glas]
260. Gang Gang Dance – Eye Contact [6 bodova / 2 glasa]
259. Chelsea Wolfe – Apokalypsis [7 bodova / 1 glas]
258. Spirits and the Melchizedek Children – We Are Here to Save YOU! [8 bodova / 1 glas]
257. Drive-By Truckers – Go-Go Boots [9 bodova / 1 glas]
246. Bjork – Biophilia / Boy Better Know – Tropical 2 / Com Truise – Galactic Melt / Edie Sedgwick – Love Gets Lovelier Every Day / J Mascis – Several Shades of Why / Jesu – Ascension / Munk – The Bird and the Beat / Overflow – Hit Me / Primus – Green Naugahyde / Washed Out – Within and Without / Zombi – Escape Velocity [10 bodova / 1 glas]
243. Perfume – JPN / Tim Hecker – Dropped Pianos / Weekend Nachos – Worthless [11 bodova / 1 glas]
242. Cynic – Carbon-Based Anatomy EP [13 bodova / 1 glas]
240. Alex Turner – Submarine OST / Colin Stetson – New History Warfare Vol. 2: Judges [14 bodova / 1 glas]
235. Electric Six – Heatbeats and Brainwaves / The Kills – Blood Pressures / Kimbra – Vows / Pistol Annies – Hell on Heels / Storms – We Are Storms [15 bodova / 1 glas]
234. A. A. Bondy – Believers [18 bodova / 1 glas]

Gorili naj albumi 2011: #50-#46

Siječanj 24, 2012

50. The Go! Team – Rolling Blackouts
[250 bodova / 1 glas]
Pozdrav svima od administratora Gorilinih naj albuma 2011! Kao autoru sistema bodovanja, meni se sistem – logično – sviđa; mnogi se žale da im se ne sviđa, pa ću kad sve ovo završi napraviti javnu anketu kroz koju ćemo definitivno odlučiti kakav ćemo sistem koristiti ubuduće (… za izbore albuma godine, hoću reći; svi ostali izbori će se, kao i dosad, bodovati klasično). Ali dobro, nije to zapravo sad ni važno, spominjem taj sistem bodovanja zato što – u kombinaciji s demokratskom naravi izbora, otvorenog svima – zna jadnog administratora dovesti katkad u situaciju da neki album upadne u top 50 zahvaljujući jednom jedinom glasu, a čovjeku koji je glasao za njega se ili ne da pisati, ili ne stigne napisati crticu! Mislim, nema veza, pozivam glasača «Rolling Blackouts» da glasa i dogodine :) ja vam samo objašnjavam zašto crticu piše pak čovjek koji… album nije ni poslušao kako spada? Ali mogu spomenuti par stavki koje mu idu u prilog: a) nije riječ o mashupovima stvari s «Blackouta» Britney sa stvarima od Stonesa, b) smuca mi se na hardu već dugo, dugo vremena i bio sam nedavno htio prebaciti ga u folder za arhiviranje tj. potpuni zaborav, ali onda sam malo preletio po njemu i… pa, nije uopće zvučalo loše! E sad, druga je stvar što nikako da skupim volje da mu pošteno dam šansu, treća što mu je malo tko dao ikakvu šansu: čini mi se kao da to čak ni nema toliko veze s tim je li im muzika bolja ili lošija u odnosu na njihovu muziku nekad, nego kao da The Go! Team… baš jako ne korespondiraju s zeitgeistom, do te mjere da skoro nikome ne trebaju. Ili je možda stvar jednostavno u tome da je drugi album ljude toliko ekstremno razočarao da su skroz digli ruke od njih? Nemam pojma, vi mi recite. (TK)

49. Real Estate – Days
[250 bodova / 2 glasa]
Sve ono što se dalo naslutiti u prvom albumu Real Estate, na “Days” je do kraja rečeno – melodije su postale melodičnije, ritmovi ritmičniji, hitovi hitoidniji. Kada bi čovjek život sudio samo prema Real Estateu, izgledalo bi kao da je svijet postao puno bolje mjesto nego je to bio prije dvije godine. (EF)

48. Tim Hecker – Ravedeath, 1972
[264 boda / 2 glasa]
Volim misliti da Tima Heckera slušam posvećeno. No, sa sve više sati provedenih na poslu pred monitorom dolazi i do sve veće potrebe za ambijentalnom podlogom koja će ukrotiti nervozu koja guši koncentraciju i smisao uopće. Iako sam si često ponavljao da taj pristup nije fer, njegov je posljednji album “Ravedeath, 1972″ – zajedno s popratnim skicama (“Dropped Pianos”) – postao neizbježan sedativ o kojem sam sve više ovisan. Nešto čega se hvatam prije nego uopće skužim što je pošlo po krivu. “Ravedeath, 1972″ je za mene “Discreet Music” i “Ambient 1: Music for Airports” s početka 21. stoljeća, album koji pri slušanju otvara prostor u kojem se kaosu svakodnevnice suprotstavlja prigušena melankolija sa svojim idealnim slikama, snovima i nezapočetim planovima. On je sve to istovremeno – drone, bijeli šum, melankolična meditacija uz nasumično nabadanje crkvenih orgulja… ogroman prostor u kojemu se kotrlja neosviještena gomila emocionalnog otpada.  Šok i nevjerica za one hrabre i katarza za one koji traže samo izlaz. Nadam se da sam uvijek negdje između. (DS)

47. Adele – 21
[273 boda / 3 glasa]
23-godišnja Adele Laurie Blue Adkins izdanak je britanske neo blue-eyed soul-škole, iza koje je već četiri godine uspješne karijere te povijest bolesti lančane pušačice. Zbog upaljenih glasnica zamrznula je karijeru na neodređeno, a kako je u međuvremenu zagrijana žlica odnijela svoj danak u vidu djevojke kojoj se nije išlo na rehab, ljubitelji žive soul-svirke morat će se zadovoljiti s inačicom Dusty Springfield, Duffy.

Dobitnica Grammyja, vlasnica četverostrukih platinastih izdanja, Adele je s dva između prvih pet na ljestvici singlova ponovila ono isto što je i Beatlesima pošlo za rukom prije 50 godina. Na svom je novom albumu učinila zaokret prema spoju countryja i soula, u produkciji Paula Epwortha i Ricka Rubina. Nezaustavljive “Rumour Has It” i “Rolling in the Deep” otvaraju album na plesnom podiju, dok vas od “Set Fire to the Rain” potpuno prolaze žmarci, a “I Won’t Go” je neotpjevani Staxov evergreen.

Iako zna blebnuti da se od majke odselila kako bi se prestala opijati, ovaj album koliko je fingiran – toliko je i mladalački iskren materijal, te ima pravo odmjerenu zeru onog patosa o kojem je Lisica pjevala na “Dnevniku jedne ljubavi”. (VJ)

46. Gil Scott-Heron & Jamie XX – We’re New Here
[280 bodova / 2 glasa]
Nikad neću zaboraviti što mi je jednom rekao jedan lik iz Indije: kad si došao na svijet, ti si plakao a svi oko tebe su se radovali; učini tako da, kad budeš napuštao svijet, svi plaču a ti se jedini smješkaš. (LNT)

(pisali: Tonći Kožul, Emir Fulurija, Dražen Smaranduj, Vid Jeraj, Lav Nikolajevič Tolstoj)

Oke, iđemo: GORILINI NAJ ALBUMI 2011!

Siječanj 23, 2012

Vrhunski odaziv ovaj put – glasalo je rekordnih četrdeset i troje (brojkom: 43) ljudi! Konkretno, riječ je o slijedećim majstoricama i majstorima: Bilanda Ban, Petra Belc, Ivan Biruš, Tomislav Biškup, Lana Brčić, Ivana Bukna, Ivan Debelić, Derza Fanistori, Neven Fitnić, Hrvoje Frančeski, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Rea Hadžiosmanović, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Vid Jeraj, Mislav Kekez, Lukas Kostić, Tonći Kožul, Željko Krešić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Marko Mihalinec, Ozren Milat, Nikola Novaković, Marcus Os, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Nikola Pezić, Krešimir Prpa, Ante Prtenjača, Mario Raguž, Vedran Rajčić, Davor Rončević, Dino Rudić, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Danijela Šašo, Andrija Škare, Nikola Šprljan, Branimir Šutalo, Lena Telenta i Jakov Vilović.

Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su uskočili za pisanje crtica!

Prva tura slijedi negdje oko podneva, a otad pa nadalje klasika: po pet komada dnevno, plus svakih par dana albumi koji nisu upali u top 50. (Također klasična napomena: nemojte prije kraja obznanjivati koliko ste čemu davali bodova, ilitiga bez spojlera molim lijepo…)

Ja s listom uglavnom dosta zadovoljan, nadam se da će te biti i vi!

Zemljo Irska, zemljo rajska…

Siječanj 23, 2012

…svi pucamo od miline, i na tebe svi mislimo, kad idemo gde se gine, pjesmica je koju su u jednoj davnoj epizodi Taličnog Toma pjevušili pripadnici irskog odreda američke vojske, epizodi koja je iznimno dobro kotirala u krugovima zaljubljenika u romane u mojoj ulici.

Još kao mulca, grafit u mojemu splitskom kvartu podučio me ideološkome svetom trojstvu navijačko-pankerske supkulture: Dalmatia – Ireland – Jamaica. Nešto godina poslije, iz prve sam ruke spoznao kako i zagrebački usporedni kružoci štuju slične vrijednosti, a ni sam se, kao fan The Poguesa, nisam snebivao nad romantičnim snatrenjem o katoličkoj utopiji u kojem nas i (iseljenih) Iraca petnajst miljona i pivamo i pijemo i jebemo mater ugnjetavačima. Neću detaljnije analizirati činjenicu kako u mojem rodnom Splitu status opresora često dodjeljujemo opakom Zagrebu, u kojem se, s druge strane, neki drugi ljudi također lože na iste priče, samo uz drukčiju podjelu uloga. Nije bitno. Neću ni sam sebi stvarati košmarni kaos u glavi podsjećanjem na šizofrenu istodobnost veličanja umjetnika koji svoje teme i motive crpe iz katoličkih naslijeđa i tradicije te oštrog protivljenja svemu što ti isti naslijeđe i tradicija predstavljaju u mojem stvarnom životu. Ostavimo to za neku drugu prigodu. Jer stvarnost i istina nekad ne idu ruku pod ruku, a muzika mi ionako često služi za mirenje želja i mogućnosti, jave i snova, mudrog analiziranja i instinktivnog reagiranja. Nekada tu aktivnost prakticiram zatvorenih očiju, uranjajući u spokoj koji stvara staložen bend na pozornici. Sinoć, isto sam u Tvornici radio u zagrljaju frajera s drugog ramena, pijanog vražićka koji mi je ionako bolno grlo planirao raščetvoriti deranjem, dok smo zajedno izvikivali udarne refrene gomile pjesama sjajnih Dropkick Murphys.

Iako je među publikom koja muziku prati barem nešto malo više od imanja CMC-a ili nekakvog radija u pozadini bilo gotovo konsenzusom predviđeno kako će najatraktivniji koncert prvog dijela sezone biti konačan dolazak grupe Wilco, osobno mogu bez ustezanja dodati kako nisam bio siguran kojem sam se više veselio. Oba benda volim jako, ni jednome nisam najodaniji fan. Oba su krenula iz relativno jasno omeđenog pod-žanra da bi se do danas prometnuli u imena koja nešto znače i inertnijoj mainstream publici. I oba kod nas samo naizgled dolaze u vrijeme kada su njihovi najveći vrhunci iza njih (‘Summerteeth’ i ‘Blackout’), mada bih ja rekao kako dolaze u najbolje moguće vrijeme, jer je njihov status i dalje neupitan, a katalog koji su kroz dvadesetak godina izgradili itekako izdašan i pogodan za koncertno veselje. A u toj kategoriji teško da se može napraviti više od potpunog wham-bam-thank-ya-mam derneka koji su, činilo se isključivo hardcore fanovima, nakrcana Tvornica i Dropkick Murphysi pružili jedni drugima. Još uvijek bivajući u redu za garderobu kad su se dvoranom zaorili prvi zvuci uvodne ‘Your Spirit’s Alive’, mislio sam kako će mi trebati neko vrijeme da se prešaltam u slavljenički film u grotlu, ali kada se na vrhuncu startnog bloka, među kojima su se isticale ‘Time To Go’ i ‘Hang ‘Em High’, zapalila i bengalka, dodatnog zagrijavanja nije mi trebalo. Ipak sam ja iz Splita, iz solidnoga torcidaškoga kvarta, u kojem se paljenje bengalke kao izraz potpunog oduševljenja prenosi s koljena na koljeno. Također, ipak sam ja iz dobre obitelji i dobre gimnazije, pa konkretnu aktivnost ipak nadoknađujem unutarnjim obećanjima samom sebi da ću to prvi put zapravo napraviti kada u grad dođu The Gaslight Anthem.

Ovako, nije mi puno smetalo ni što su navedenu bengalku kresnuli, očito je, viđeniji Boysi, što mi je nešto poslije potvrdio i njihov Matko Šutalo – smetao mi je jedino strah kako bi pepeo ili proliveno pivo mogli zaprljati i pokvariti moje skupocjene mobitele, pa set listu u njih nisam upisivao. U njoj je bilo svega, od danas već kultnih favorita tipa ‘Barroom Hero’ ili nagarene verzije ‘Amazing Grace’, koji su celtic-punk tamo na prijelazu desetljeća bili pretvorili u najvreliju robu na pankerskom tržištu, do odličnih novih priloga himničkom opusu kao što su ‘Cruel’ ili ‘Going Out In Style’. Izostanak pjevača Ala Barra možda je i bio objašnjen tijekom tih uvodnih nekoliko minuta koje sam pročamio za garderobom, ali se nipošto nije odrazio na uvjerljivost svirke i priređeni raspašoj. Basist i osnivač Ken Casey zamijenio ga je na najbolji mogući način, a dobar dio vokalnih dionica ionako je preuzela raspomamljena publika, plačući, recimo, ‘Fields Of Athenry’ kao da svatko od prisutnih u prezimenu ima barem još jedno o i jedan apostrof na početku. Uz moju omiljenu ‘Peg O’ My Heart’ razmišljao sam kako bi doista bio red ove godine otići na hodočašće Springsteenu, koji sudjeluje u njezinoj studijskoj verziji, ali onda sam se vrlo brzo prisjetio kako se neki novac mora uštedjeti za The Afghan Whigs, a i upravo sam – as I write – nazvan i upitan za kumstvo od jednog dragog prijatelja, pa tko zna… Bossa sam već ionako vidio triput.

Međutim, vratimo se na mjesto pravih događaja, gdje Murphysi –  između svakih nekoliko pjesama ohrabrivani karakterističnim navijanjem publike – upravo naglasak s žešćeg rokenrola prebacuju na pjesme u kojima se irski korijeni vide još jasnije, od kojih mi ‘Johnny, I Hardly Knew Ya’ sinoć zvuči najbolje. Superkul stvar kod Murphysa jest upravo ta što su obje temeljne struje njihovog identiteta potpuno otvorene surađivanju, pa je tako u rokerskijim brojevima uvijek prisutna dobrodošla doza vječne irske melankolije, dok se stvarima koje više naginju folku ne dopušta zapadanje u klišeizirano rekreiranje ustaljenih pravila. Punk plus folk, a zapravo jedna od najpoletnijih varijanti modernog rocka, zarobljena u blue-collar budnice ‘Worker’s Song’, ‘The State Of Massachusetts’ i ‘ I’m Shipping Up To Boston’ – kaže legenda Pećanac da je upravo za vrijeme izvođenja ove posljednje na pozornici završila i zastava Mamiću, odlazi!, što pokazuje kako Murphysi doista jesu bend za sve životne prilike, postajući najnovije utjelovljenje davne Bossove želje (nije se Bruce ni na bendovu albumu niti u mojem tekstu pojavio slučajno!) o koncertu kao, istovremeno, političkom skupu, raspojasanom tulumu, cirkusu, karminama, kulturnom recitalu (dobro, ovo sad…) i čemu sve ne. Zadržavam si jedino pravo na uvjerenje kako su zastavu sa sobom donijeli Splićani, borci protiv korupcije u HNS-u. Kada je sav osigurani znoj iscurio, kada su se mišići već počeli pitati kada će ih vlasnici poslati na zasluženi odmor, malu pauzu od benda smo dobili uz romantičnu ‘Kiss Me, I’m Shitfaced’, uz očekivanu invaziju cura na stejdž. Skuživši da me glas još uvijek nije skroz izdao, iako je na svirku i došao napuknut, otpjevao sam je do kraja, otpraćen u noć s ‘Boys On The Docks’ u slušalicama. Možda se razmaženima i naviklima na uglađene nastupe samo 90 minuta (jedan bis) svirke može učiniti prekratkim, ali ja snage više nisam imao. Tko zna kako je bilo majstorima u šutki? Sjajno, kako drukčije?

Keep The Fire Burning vol. 15

Siječanj 22, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=rCbDFIWvyp0

http://www.youtube.com/watch?v=6UD0c58nNCQ

…baby, you could never look me in the eye, yeah you buckle with the weight of the words, stop draggin’ my…

Zagreb, Texas

Siječanj 21, 2012

Sudbina country muzičara, paralelna onoj njihovih nekadašnjih duhovnih prethodnika, odmetnika u bijegu pred zakonom i kauboja koji stoku gone stotinama milja daleko, naprosto je takva. Jednom kada se predaš cesti, s nje ne možeš sići onda kada ti to poželiš, nego tek kada te sama odluči pustiti dalje, a položaj u kojem se to najčešće dogodi jest horizontalan. Dale Watson u prosjeku svira oko 300 koncerata godišnje, pa je bilo samo pitanje dana kada će se vratiti u Zagreb, gdje je prije dvije i pol godine održao odličan koncert, ali i, još važnije, naišao na neočekivano topao prijem. Kao predstavnik mlađe (uvjetno rečeno, he he) publike koja je američke tradicionalne muzičke žanrove otkrivala prvenstveno preko rock bendova, sjećam se da sam bio izrazito ugodno iznenađen nešto manje brojnošću i nešto više predanošću kojom su Dalea onomad dočekali vatreni fanovi. Smanjivši sinoć prostor Tvornice karakterističnom pregradom na pola, organizatori su tim jednostavnim potezom nepogrešivo poboljšali atmosferu u odnosu na prvi Daleov nastup na istom mjestu. Otprilike podjednak broj ljudi u dvostruko manjoj kvadraturi sabio je emocije i instinkte u pogodniji kotao, u kakvom se igrač s gomilama milja pod čizmama i odsviranih nota na gitari sjajno snašao.

Dale Watson prvenstveno je veliki poštovatelj country tradicije, nipošto tvrdoglavi konzervativac, jer je očito kako se s jednakim užitkom i tehničkom vještinom snalazi u brojnim različitim podvrstama countryja. Kako je njegov aktualan album ‘The Sun Sessions’ snimljen u maniri radova Johnnyja Casha i ostalih velikana naslovnog studija, tako je i bend tekuće turneje sveden na najosnovnije sastojke. Znakovito nazvani Texas Two kao ritam sekcija (kontrabas, naravno!) i sam Dale na vokalu, konferansi, šoumenšipu i, nemoguće je ne naglasiti, fantastično odsviranoj gitari. Naravno da su pjesme uvijek najvažnije, ali u društvu Moosea Matka i Heretika Žalca, a koji doista znaju barem malo o gitarama, usputni razgovor je često skretao u instrumentalne vode. Watson svira onako kako se mora svirati u zajebanim špelunkama uz teksaške autoceste – naprosto nemaš prostora za ikakvu grešku, ali još je manje izvjesno da će ti se oprostiti egzibicionističko preseravanje. On je tu da se zabave gosti, i ne pada mu na pamet privlačiti višak nepoželjne pažnje. U ulozi zvijezde večeri situacija se mijenja samo utoliko što lakoćom dodaje i šarm prefriganog salunskog štakora za kojeg, s druge strane, ipak jednostavno znate da vas ne mulja. Ili?

Imajući zaleđe u vidu tisuća pjesama koje zna odsvirati i otpjevati, Dale se vrlo hrabro nakon svakih nekoliko izvedenih pjesama obraćao publici potičući je na želje. Ili je super vješto glumio da čuje samo one koje ima u repertoaru ili je doista znao odsvirati svaki zatraženi naslov, pri čemu se nitko u publici nije odlučio na provociranje u vidu nekakvih neočekivanih brojeva. Na potezu od njegovih vlastitih ‘Country My Ass’ ili ‘My Baby Makes Me Gravy’ do teške klasike tipa ‘Mama Tried’ ili ‘Ring Of Fire’, Moosea i mene najviše su razorile dvije pjesme koje je otpjevao kontrabasist Chris Creeps. ‘I’ve Just Seen A Face’ i, na bisu, ‘The Ballad Of John And Yoko’! Da, The Beatles, tko drugi? Naše oduševljenje je smanjilo samo nekuženje ljudi oko nas zašto toliko glasno i pijano revemo prvu, pa nije valjda da je opus Beatlesa toliko nepoznat? Prikina primjedba kako su u svemu tome country veselju kakvo je Dale priredio najbolje pjesme ipak bile one Beatlesa ipak je u kontekst stavljena zajedničkim zaključkom kako je malo bendova na čijem koncertu te pjesme ne bi napravile isto. Pohvala, stoga, svakako ide ne samo Chrisovu izboru, nego i Daleovoj spremnosti na sve ne bi li priređeni show bio efektniji, a da se svejedno ne prelazi u ljigavo dodvoravanje.

Iako je cijela svirka potrajala i više od dva sata, u koja su stala i dva zaslužena bisa, Dale i kompanjoni (spomenimo još i bubnjara Mikea Bernala) ni jednoga jedinog trena nisu odavali znakove umora, ali ni tragove suzdržavanja od zabavljanja okupljenih pod svaku cijenu. To je ta gore spominjana country škola zavodljive gospoštine, koja hrpu emocija pokreće bez suviška znoja, jer se nakon svirke damama treba posvetiti i na nešto konkretniji način. Kada se na pozornicu nakon regularnog dijela svirke vratio skinutog kaputa, odjeven u koji je odsvirao dotadašnjih stotinjak minuta, pomislio sam kako nam i opet ne gine maratonski bis nalik na onaj iz 2009. godine, ali ovaj je put ipak zadovoljena klasična struktura koncerta popularne muzike. Lekcija iz svirke i zabavljanja u pojedinim je trenucima bila nagrižena samo, Mooseovim riječima, prevlasti diskursa nad pjesmama, jer je čak i uho poput mojega, koje country doista voli, kod pjesama koje nisam poznavao od ranije imalo problema u njihovu međusobnom razlikovanju. Nadoknada bi, međutim, u pravilu stizala brzo i djelovala izravno, u vidu favorita kao što su ‘Exit 109′ ili ‘Where Do You Want It?’, pa od plesanja i zadovoljnog smješkanja nisam imao ni vremena ni potrebe za ozbiljnije negodovanje. Godina je tek na početku, i u Zagreb će mi doći gomila dragih i superdragih bendova na čijim ću koncertima iscijediti emocije bez ostatka, ali razinu Watsonova frajerskog majstorluka malo će tko uspjeti dosegnuti.

Desertshore – Drawing Of Threes

Siječanj 20, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/700-desertshore/1985-desertshore-drawing-of-threes.html

Keep The Fire Burning vol. 14

Siječanj 20, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=ofE_XUkytAI

http://www.youtube.com/watch?v=zJl0pe-DWy8

…’cause you got a heart so big, it could crush this town and I can’t hold out forever, even walls fall down…

Zadovoljeno srce

Siječanj 18, 2012

Sve i da se vrlo dobrim aktualnim albumom ‘Travels In The Dustland’ nisu iskobeljali iz kreativnog tjesnaca u koji su se kroz posljednjih desetak godina zakopali autopilotskim održavanjem benda na aparatima, The Walkabouts bi u Zagrebu opet mogli računati na solidnu posjetu svojem koncertu. Sinoć su se u našu metropolu vratili nakon nekih 5-6 godina, a odbor za doček, ako smijem suditi po pretpostavljenoj dobi većine od tristotinjak nazočnih u ogradom prepolovljenome glavnom pogonu Tvornice, sačinjavala su uglavnom lica kojima ovo nije bio prvi susret s bendom. Mnoga od njih sigurno se živo sjećaju i prvog dolaska seattleških knjiških kauboja u Zagreb, koji bi usred tadašnje koncertne suše kakvu danas ne možemo ni zamisliti bio znakovit i da se stotinjak kilometara dalje od kluba u kojem su nastupili nije još uvijek ozbiljno ratovalo. Emotivna povezanost s ljudima koji su zaljubljenicima u američki rock pružili tu lijepu dozu osjećaja normalnosti u nenormalnim vremenima, međutim, nipošto nije jedini razlog obljubljenosti benda u nas, nego tek preduvjet, sjajnom trilogijom albuma snimljenih sredinom devedesetih – ‘New West Motel’, ‘Satisfied Mind’, ‘Setting The Woods On Fire’ – pretvoren u čvrst i dugotrajan odnos.

U takvoj priči oko benda ni sam nisam neopterećenog srca, iako osobno nisam imao sreće ili godina biti jedan od prisutnih prvom ukazanju Chrisa i Carle. Dobro, ja gotovo nikad nijednom bendu ne pristupam bez pozitivnih ili negativnih predrasuda, ali The Walkabouts ipak jesu posebna stavka u mojoj zaluđenosti koncertima jer su, naime, prvi bend za čiji sam nastup bio putovao iz Splita, u ljeto 1996. godine, kada su prekrasno razorili Jabukinu terasu. Ni jedan od brojnih albuma koji su taj koncert naslijedili nije me osvojio koliko navedena djetelina s četiri lista kojoj je gorak život jedan otkinuo i time trasirao smjer pjesmama tih ploča, ali bih im se kroz godine ipak redovito vraćao, slučajnim susretima u nečijim sobama ili tuđim sjećanjima. Da se jučerašnji koncert nije trebao održati, slična vrsta prvotnoga površnog pregleda zapala bi i ‘Travels In The Dustland’, no, srećom po mene i moju neutaživu glad za zvukom američke noći, zagrijavanje za koncert u vidu preslušavanja aktualne ploče doista se pretvorilo u pravo zagrijavanje za novi materijal. Stišavši fascinaciju srednjoeuropskom kulturom, koja je ponekad prijetila bend pretvoriti u slovensku ili austrijsku grupu s pjevačem natprosječnog vladanja engleskim jezikom, do mjere u kojoj je se vješto može uklopiti u tradicijsko naslijeđe širine iz koje dolaze, The Walkabouts su snimili svoj najbolji album još od 1994., ili barem 1996., da ne budem bezobrazan prema ‘Devil’s Road’, s kojeg ipak dolazi možda i ponajveći hit benda, ‘The Light Will Stay On’.

Niz pjesama s nove ploče prekidajući tek prigušenošću ‘Follow Me An Angel’ ili ‘Lazarus Heart’, bend je koncert do duboko u prvu polovicu trajanja označio komornim bojama, kakve su ipak izazivale određeno meškoljenje u publici sve dok se Chris uz pomoć novoga gitarista Paula Austina nije prisjetio kako je jedan od osnovnih razloga postojanja gitare sviranje besmrtnih rifova iz radionice Neila Younga. Ostatak benda (klasična postava – basist Michael Wells, klavijaturist Glenn Slater i bubnjarica Terri Moeller, koja je u svojstvu predgrupe pod imenom Terri Tarantula Tvornicu fino sedativizirala u pogodnog receptora tišeg početka koncerta grupe), osim možda Carle koja ostavlja dojam osobe koja se u ovim godinama više vole držati svojeg eteričnog lelujanja, kao da je također nestrpljivo čekao da im se pridruži u motoričnu verziju ‘Long Drive In A Slow Machine’, ovih dana najdraže mi pjesme novog albuma. Prvi hajlajt svirke tako je najavio preorijentiranje na western rock’n’roll, koji je gospodario drugim dijelom koncerta, ovjekovječen odličnima ‘Soul Thief’, ‘Jack Candy’ i ‘The Stopping-Off Place’, pjesmama međusobno udaljenima godinama nastanka ali spojenima istim autorskim instinktom. Na prvom bisu (od dva, potpuno zaslužena) čuli smo i drugu himnu s ‘New West Motel’, s time da je bend sinoć u ‘Grand Theft Auto’ podmuklo uklopio i jednu kiticu Springsteenova ‘State Troopera’, farovima mustanga koji bježi u noć osvijetlivši (slučajnu?) narativnu vezu dvaju pjesama.

Priznajem da sam ususret koncertu bio strahovao kako je osnovni razlog konkretnijeg reaktiviranja benda motiviran neglazbeno. Zapravo, nisam toliko strahovao zbog toga – zadovoljavajući rezultat umije nadoknaditi podozrivost prema motivaciji – koliko zbog mogućnosti da se onaj bend koji sam toga davnog ljeta vidio u Jabuci nepovratno promijenio, što bi bilo i sasvim logično. The Walkabouts se jesu promijenili, ali nisu se odrekli onoga što ih je meni na počecima i učinilo privlačnima. Ne bi se trebali osjećati krivima i da jest, naravno, ali ne mogu se i ne da mi se praviti da mi nije drago što se sinoćnji koncert dobrim dijelom podudarao s onim što sam od benda priželjkivao čuti. Srce koje će za The Walkabouts uvijek čuvati ugodnu parcelicu sinoć je bilo zadovoljeno.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.