20. Starcraft (1998.)
[96 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Bunkerom se širi smrad bljuvotine. Smrad straha. Sunce se polako spušta za obronke stravičnih planina na Mar Sari, sjene postaju sve dulje, a jednom kada nestanu – poljana pred ulaskom u bazu pretvorit će se u pozornicu na kojoj će se odigrati krvavi horor. Već četiri dana odbijamo navale Zerga, te brutalne, ljigave, neljudske vrste koja je odlučila istrijebiti sav život iz sektora. Umorni smo, prazni, bez ikakve nade, odsječeni od ostatka kolonije. Zalihe minerala i plina na niskoj su razini, a ventilatori u farmama ne rade već danima. Osuđeni smo na propast. Zapovjednik ulazi u bunker i urla na jadnog Stevea, mladog dečka koji je tek prije dva mjeseca prošao temeljnu obuku. Zapovjednik je razočaran Steveovom nesposobnošću da zadrži sadržaj svog želuca unutar svog tijela. Zapovjednik očito nije vidio ostatak jedinice koja se sastoji od mladića koji nisu uspjeli zadržati svoje želuce i crijeva i ostale organe unutar svojih tijela, iskasapljeni sitnim no okrutnim kandžama zerglinga. Čudno da ne pokazuje znakove sućuti. Zapovjednik zna o kakvom se okrutnom neprijatelju radi. Polovica njegovog lica unakažena je kiselinom koju je gigantski hydralisk ispljunuo u njegovom smjeru, no unatoč tome on ne posustaje. Nije posustao ni kad ga je mutant napao; sasuo mu je rijeku vrelog plamena iz svog bacača ravno u gubicu. Strah se uvlači u kosti ljudi dok zapovjednik svojom galamom pokušava otjerati glasine o novoj, neprimjetnoj vrsti koja se navodno spustila na Mar Saru. Ljudi kažu kako se Protosi nečujno šuljaju po mraku, kako imaju ogromna sječiva za klanje i kako ih je gotovo nemoguće ubiti. No postoje i druge glasine iz udaljenih baza koje tvrde kako su se nebeski ratnici Protosa spustili na planet da bi otjerali Zerg. Ne znamo što je istina. Poznajemo samo strah i nadamo se da će konačno proći. Dok sjedim na pragu bunkera i gledam stravične planine na Mar Sari, dok stežem svoju C-14 pušku i provjeravam ispravnost svog stimpacka, razmišljam o tome kako budućnost sektora ovisi o nama. O meni. Kvragu, za neke se stvari isplati umrijeti. (HF)
19. Zuma (2003.)
[103 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Detaljno se sjećam svojeg jedinog gejmerskog orgazma. Bilo je oko pola 3 u noći s petka na subotu, u onome kratkome ali intenzivnome proljetnom periodu 2005. godine tijekom kojega vikendom nisam izlazio nego sam pucajući iz žabe ubijao kugle različitih boja. Bio sam kupio novi komp, Ozzy ga je instalirao, prebacio hrpu muzike te šačicu igara, uz preporuku da njemu dobro dođu kad poželi malo odmoriti mozak. Ajde, nije da ću ih ikad zaigrati, ali nije ni da zauzimaju mnogo mjesta. Racionalno objašnjenje mojeg posezanja za “Zumom” ne postoji, pa ću se ipak morati osloniti na ono kako je sve zakuhala Velika Sveta Žaba u Svemiru, liznuvši me svojim sveprostornim i svevremenskim jezikom umočenim u vrelu otopinu halucinantne istine upravo u doba mojih velikih unutarnjih previranja. Dobio sam svoje poslanje i smjerno ga izvršavao, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nisam otkrio da mi ni apostol Ozzy nije mogao reći sve. Pričajući mu kako me “Zuma” pukla gotovo koliko i istoimena ljepotica Neila Younga, dobio sam mig da devet vidnih nivoa drevnih hramova nisu jedini, nego se probijanjem kroz posljednji od njih stiže do dodatna tri, u kojima se vodi vječna bitka, ne samo još otkako su se konkvistadori iskrcali na obale Južne Amerike i preplašile preživjele na kraju Gibsonova “Apocalypta”, nego otkad su se reptili prvi put odlučili igrati stolnih igara na planetu koji nikako da prestanemo pogrešno nazivati svojim. Znojan, prljav i malaksao, s mislima na sve bivše drage i sve buduće koje nikad neću upoznati jer će mi kosti čekati Indianu Jonesa i Martija Misteriju, da zajedničkim pothvatom razbistre gdje je nestao jedini čovjek kojega su žabe cijenile bratom, s brdom osvojenih dodatnih života, gomilom zapravo bezvrijednih bodova i nevjerojatnim nizom oborenih rekorda iza sebe (samo jedan nije moj) – uletio sam u taj mitski, posljednji trodijelni grad hramova, znajući da je kraj preda mnom. I might as well go down swingin’, rekao sam si, leteći na buzzu tek progutane treće Coline dvolitrenke, bum bum bum, šaltam boje, slažem kombo, postajem Picasso podzemnih tobogana, kugle nestaju u prah, Mudri me upozorava Falija si, ali vrlo brzo i pohvali Jedan po jedan mama e, pada prvi hram, drugi, evo pada i treći, ZAVRŠIJA SAN SVIH DVANAJST LEVELA!!! AAAAAAAAAAAA!!! Ne znam gdje sam ni što sam, svršavam kao kad se u središte cilja zabija strijela ispaljena iz luka Sveznajućeg prije toliko vremena da ga ne možemo pojmiti ni obujmiti, iscijeđen i zgnječen predajem život na oltar pravde, kad mi se odjednom obrate Glasovi, nazivajući me Mighty Oneom i Brotherom. Još nije gotovo, ne budi naivan i lud, ovo je bila tek audicija, sad idemo zajedno u Svemir, u trinaesti nivo, za koji nitko unaprijed ne zna i ne smije znati, jer bi obećanje o borbi u Svemiru pomutilo mozak i usporilo reflekse svih onih koji u nj žele doći, pa bi ih kugle zatrpale. Tebe nisu, o Moćni! Nisu. Kako bi uopće i mogle? Gogo je legenda. Gogo je Žaba. Gogo rješava Svemir, okej, iz druge, ali imao sam 35 života, pa jedan nije bačen, nego žrtvovan za strategiju. Gogo je puka. Igra je odigrana i zato Gogo više ne igra igre. (GP)
18. Doom II: Hell on Earth (1995.)
[106 bodova / 3 glasa]
Postoje neke bazične stvari u gameplayu koje su vječne neovisno o (ne)razvijenosti platforme: nakon što se udubiš u ovu ili onu igru, srce će ti zatitrati čim ugledaš paket prve pomoći bez obzira na to je li paket od 50 ili 500 piksela; krvoločno čudovište će ti uvijek testirati reflekse, bilo ono 2D-palačinka ili trodimenzionalno istesano u dlaku… S druge pak strane, naravno da jako jest bitno ako je neka igra rađena na moćnijem hardveru (te shodno tome i moćnijem engineu) jer to ne omogućuje samo atraktivniju grafiku i animaciju i tome slično, nego i više onoga što je temelj užitka u bilo kojoj igri – a to je interakcija s različitim simbolima, na različite načine! I kao što je po tom pitanju “Doom” pružio osjetno bogatiji doživljaj od “Wolfensteina 3D”, nimalo ne sumnjam ni da u usporedbi s kasnijim first person shooterima “Doom” djeluje kao priprosta smijurija; nimalo ne sumnjam da bih, da sam igrao manje-više bilo koji od milijuna kasnijih FPS-ova, glasao za nj umjesto za “Doom” i “Doom 2” – samo što ih, eto, igrao nisam, kao što nisam igrao ni 99.9% drugih igara koje su se u međuvremenu pojavile jer sam u nekom trenutku u životu s laganim žaljenjem odlučio da ću radije trošiti slobodno vrijeme na neke druge stvari, tješeći samog sebe fantazijom kako ću se, jednog dana kad budem potpuno star i nepokretan, zatvoriti u silos pun droge i nadoknaditi gejmerske zaostatke, bjesomučno drkajući po svim mogućim konzolama sve dok ne otegnem papke! Uglavnom, da skratim priču… Moja igračka nostalgija nema niti ideološku, niti militantnu komponentu. Smatram da se, za razliku od muzike, može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje; nisam glasao za pubertetsko-adolescentsko-studentske favorite zato što mislim da predstavljaju “bolju prošlost” igara, nego zato što je ta prošlost – jedino što ovaj tudum zna. Jebiga. (TK)
17. Indiana Jones and the Fate of Atlantis (1992.)
[111 bodova / 4 glasa]
Da se razumijemo – tko nije volio Indianu Jonesa, nije volio pustolovine. Zajedno s drugarima s Dugog dola kao klinjo sam bio blagoslovljen gustom šumom nadomak roditeljskog doma, bogatom vjevericama, sljepićima i lijanama u samom srcu metropole. Tada smo živjeli za pustolovine, a Indy nam je, uz Gunise, bio jedan od neupitnih heroja i izvora inspiracije. Kad smo malo odrasli igranje u toj šumi, gradnja kućica u krošnjama i kopanje nenamjenskih podzemnih bunkera su izgubili draž, da bi virtualna pustolovina u potpunosti zamijenila zbiljsku onoga dana kada me Teo, dragi prijatelj iz ulice, nazvao i rekao da mu je tata za rođendan kupio igru “Indiana Jones and the Fate of Atlantis”. Prilici da ne samo gledam Indianu Jonesa, nego da BUDEM ON nije bilo teoretske šanse odoljeti. U to vrijeme nisam, jadan, imao svoj kompjuter, pa nije bilo druge nego otići kod Tea i zajedno s njim upustiti se u avanturu. Igra nas je obuzela od prvog pokretanja, čim je zasvirala ona legendarna tema na špici, a Indy okinuo bičem i popravio obod šešira. Koliko se sjećam, priča je bila u rangu s bilo kojim od Indyjevih filmova, grafika za ono doba sasvim na nivou, a zagonetke koje je valjalo odgonetati bile su čak i prezajebane, toliko da je Teo (par godina mlađi od mene) u jednom trenutku odustao jer smo zapeli na otoku 300 kilometara od Grčke, kada nismo znali kako upotrijebiti neko posebno kamenje, biserje ili štoveć. Dalje sam nastavio sam, do sitnih noćnih sati, i tako i narednih večeri, fenomenalno se zabavljajući i ne mareći pritom što je Teovim starcima možda smetala buka koju smo Indy i ja proizvodili. Iskreno, ne sjećam se kako sam i jesam li uopće došao do kraja, ali znam da sam ovu igru u gejmerskim ćakulama uvijek isticao kad bih rekao kako mi nema do avantura. A kako je u virtualnom, tako je i u pravom svijetu. (PP)
16. Doom (1993.)
[117 bodova / 5 glasova]
Nikad nisam obožavao pucačine. Uz par iznimki. Prvo je došao “Wolfenstein 3D” i svima nam pokazao da pucanje na naciste u (tada vrlo) krutom 3D-prostoru može biti vrlo zabavno i stimulativno, a onda… Godina je 1993. Prijepodne. Frend iz kvarta mi je dao disketu s nečime što MORAM vidjeti. Ubacim ja to oprezno u drive, pokrenem i —- majko mila, šta je ovo? Napadaju me, svuda, iz mraka, aaaaaaaa, mrtav sam već, ajmo opet, i opet, i opet, i opet… Kada sam slijedeći put podignuo pogled, bila je večer. Takvih dana je bilo mnogo. Previše za nabrojati. Taj prvi kontakt neću nikad zaboraviti. Priču je bolje ne prepričavati (u pucačinama je ionako ona samo isprika za, jel, pucanje): neki svemirski marinci, čudovišta iz pakla i bijeg iz vojne baze tik do Marsa. “Doom” je bio i ostao kralj svih FPSova (prvotno nazivanih “Doom”-klonovima), trenutak u (igračkoj) povijesti kada je novi žanr ušao na velika vrata i tamo se čvrsto utaborio. Jedan je “Doom”, ostalo su kopije. (LR)
(pisali: Hrvoje Frančeski, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Petar Panjkota, Luka Rukavina)
Još jedna stvar za koju mi je trebalo i još više vremena da je skužim: i kompjuter je isto glup, i zato je dobro imati u vojsci gomiletinu stvorenja iz najniže klase jer kompjuter se prvo zakači za jedinice vojske s najvećim brojstvom, pa ono, pusti budalu da ti troši niškorisno topovsko meso dok ti s udarnim jedinicima radiš poso! Uglavnom, ono što je za serije “The Wire”, za gastronomiju janjetina na ražnju, a za čoksu čoksa s kraš expressom – za igre je “Heroes of Might & Magic III”. (TK)
