Archive for 31. Prosinac 2011.

Posljednje emocije

Prosinac 31, 2011

Tijekom svoje višedesetljetne karijere, ponajprije u njezinim pionirskim godinama, Bruce Springsteen napisao je gomilu pjesama takozvanog žanra posljednjeg pogleda – znate priču, razočaran ali ne i slomljen nadareni mladić odlazi iz grada, zaklinjući se sebi, dotadašnjoj okolini i djevojci koja tvrdoglavo odbija poslušati svoje srce kako će sa svojim životom napraviti nešto veliko. Iako mi ni inače ne treba nesvakidašnji ili posebno motivirajući razlog za prisjetiti se Bossa, sinoć su me na opisane pjesme podsjetile one probrane iz kataloga jednoga domaćeg, bližeg autora, kojega sam do prije nekih desetak godina baš jako volio, onda sam ljubav poslao na nešto trajniji odmor, da bih se na koncertima posljednjih godina još jednom uvjerio da se jednom ostvarene emotivne veze ne mogu prerezati nikakvim škarama nepodudaranja muzičkih orijentacija. Bio mi je ovo drugi koncert Pips Chips & Videoclipsa u desetak dana; nakon prilično solidne svirke u okviru Gričevanja, koju je bend iznio isključivo snagom pjesama i uz nešto sitne pripomoći najvjernijih fanova, sinoć je Britanski trg vidio baš zapravo odličan koncert. Ovome se bendu svira, njegove članove žice, tipke i palice baš jako svrbe, a to nikada ne može izići na loše.

Znatno bolji zvuk – da, znam, uvijek naglašavam nebitnost te komponente, ali nemoguće je ne primijetiti kada manjkave tehnikalije negativno utječu na bendovo raspoloženje – slijedom toga i znatno raspoloženiji Ripper, odlično posložena set lista u kojoj su se rame o rame gužvali sami klasici, nabrijana publika – tako ispunjeni svi elementi spojili su se u još jedan koncert koji zaslužuje obasipanje pohvalama, čak i u ovom mojem slučaju u kojem mi prijeti dosadno ponavljanje. Nije da bih se inače oko toga imalo uzrujavao, pa se ne uzrujavam ni sada, ali novogodišnje pripreme su uzele maha, pa se moram prebaciti na ono što mi je sinoć bilo i danas jest bitno, i što sam natuknuo u uvodu izvještaja. Bossa sam se prisjetio slušajući čitav niz pjesama koje se slobodno mogu iskoristiti kao atraktivni modeli žanra posljednjeg obraćanja Dragoj. Je li to jedna Draga ili njih više, postoji li u stvarnosti ili samo u vještoj autorovoj fasciniranosti tuđim pjesmama; osjeća li Ripper išta konkretno dok danas pjeva ‘Malenu’ ili ‘Narka'; treba li mu uopće dodir s polazišnom emocijom pjesme da bi tu emociju uvjerljivo prenio publici – sve to nije nimalo važno. Okej, moji pretpostavljeni odgovori su: jedna je, postojala je u stvarnosti, da i ne; ali važniji su oni odgovori jednom zapečaćeni u pjesmama samima. Pečat je to koji se može slomiti samo neizvođenjem tih pjesama.

Nekidan sam se požalio kako sam propustio (ili tek zakasnio na) ‘Rositu Pedringo’, pa je ako ništa drugo sinoćnji koncert svog prethodnika pobijedio izvođenjem nje i ‘Ljeta ’85’, dviju krasnih pjesama koje na dušu sjedaju kombinacijom nježnosti i težine. ‘Rosita’ je onaj bijesni raspašoj nerazumijevanja ignoriranja svega što za neku osobu možeš učiniti, a ‘Ljeto ’85’ je najvjernija razglednica poslana s najljepšeg ljetovanja. Svako uživanje prati svijest o brzoj prolaznosti tog užitka, a klinci doista nikad neće znati što bi bilo da se vrati to ljeto. Brza matematika ukazuje da je moje osobno ljeto ’85 bilo ono 1999. godine, a za razliku od onog u pjesmi moje se izgleda vraća – Pipsi su opet sjajni, HDZ je opet odjeban. Međutim, pjesma koja me je najviše razveselila, iako je to neprikladno reći za ovaj srčani soul-rock vapaj, jest ‘Dođi vilo’, koju uživo nisam čuo barem desetak godina. Sumnjam da bi išta od svoje grozničave potrebe za zaključivanjem odnosa izgubila i da se izvodi svaki dan, ali ovako je svakako zvučala svježije, kao čuvana za posebne prigode.

Kraj godine jest jedna od takvih – svima najiskrenije želim sretnu Novu godinu. Obaranje mojeg godišnjeg rekorda u broju viđenih koncerata je druga. Jako mi je drago što sam to napravio uz Pipse. Set lista: Supermama – Sex u školi – Motorcycle Boy – Ljeto ’85 – Teroristi plaču – Zdenka i vanzemaljci – Jedan od nas – Plači – Malena – Rosita Pedringo – Nogomet – Poštar lakog sna – Dan, mrak – Narko – Bog – BIS: Gume na kotačima – Dođi vilo – Na putu prema dole

Hrvatski Kozaci

Prosinac 23, 2011

Prosinac se bliži svojem velikom finalu, NBA liga svojem konačnom ovosezonskom početku, a ja sam prekjučerašnjim koncertom Pipsa došao nadomak izjednačavanja rekorda broja koncerata koje sam vidio u jednoj kalendarskoj godini. Razloga za slavlje je, kako vidimo, napretek, pa sam sinoć dovitljivo spojio uzrok navedenog izjednačavanja (broj je 80, ako ikog zanima) i posljedicu razuzdane polu-pijanke odlaskom u kvartovsko rokersko uporište (yeah!) Hard Place, gdje su Cherkezi United po tko zna koji put dokazali svoju jurisdikciju u resoru širokodušnog rusvaja. Ruska mi duša i prezime ištu nepreglednu melankoliju hladnoće, a rokersko srce žudi vrelinu zaraznih melodija i veselog skakutanja – ovaj bend alkemiju te kombinacije prakticira bolje od bilo kojeg drugog.

Točno, da, ako ćemo biti brutalno precizni, ovaj bend to u nas radi zapravo jedini, ni jednog trena ne dozvoljavajući svojim pankerskim početnim pozicijama prelazak u birtijašku karikaturu. Podrijetlo gotovo svih melodija poznajemo i iz zajedničke tradicije poseljačivanja, ali doze koje Cherkezi koriste nisu destilirane, nego se crpe na sirovim izvorištima. Uživo je to itekako skladan i zabavan spoj, u kojem se relativno redovito izmjenjuju obrade pjesmica iz sovjetskih crtića, inače startno pogonsko gorivo benda, s autorskim stvarima koje ni stilom ni uvjerljivošću ne zaostaju za prokušanim predvodnicama. Razlika je samo u tome što te autorske pjesme, izgleda (došapnuo mi jedan scenski poznanik), bend odsad piše na hrvatskom jeziku, što je potez koji svakako moram pozdraviti. Super je fora derati se hoj ho, harašo i slične besmislice, ali Cherkezi United sviraju muziku za tulume. Na tulumima se pjeva. Lakše je pjevati na jeziku koji govoriš. A barem 95 posto prisutnih na njihovim koncertima ipak ne vlada ruskim jezikom.

Kad bend sam svoju muziku opiše na najbolji mogući način – punk-rock kazačok – piskaralu ne preostaje mnogo drugog doli im priznati nadmoć i potvrditi da se novooformljeni žanr nema čega sramiti. Gledajući ih prvi put prije nekoliko godina pomislio sam kako tada još uvijek nisu imali kondicije da sami odrade cjelovečernji program. Međusobna zamjenjivost pjesama i nužan pad koncentracije publike koju je privukla isključivo nesvakidašnja bendova pozadina bili su se odrazili na ritam inače sasvim solidnog koncerta. Sinoć mi je bio četvrti put da Cherkeze gledam i svi su ti sitni razlozi za prigovore isparili u dimu pečenja rakije i znoju prvih redova. Bend je ovo jasne vizije, neizmjerne strasti za sviranjem i zabavom i skuliranog sviračkog umijeća, koje je nekako uvijek na drugome mjestu iza nesputanog nagona za prihvatljivim divljanjem. Kad god nešto slavite, a poklopi se da negdje sviraju, ne morate oklijevati s odlukom o odlasku.

Kao predgrupa, ili samo kao otvarači programa, da sad ovdje ne prejudiciram neki hijerarhijski odnos, nastupili su zagrebački ska-kavci Eve & The Evils, koje iz nekih nelogičnih razloga sve dosad nikad nisam uspio uhvatiti. Možda je tako, zapravo, i bolje, jer mi se rijetko dogodi da gledam neki, uvjetno rečeno, noviji bend i da mi u njegovu zvuku sve paše. Nisam neka tvrdokorna ska-znalčina, pa moja dobronamjernost možda doista i proizlazi samo iz činjenice kako je tome zavodljivom ritmu uživo nemoguće odoljeti, ali ne mogu poreći ni ujednačenost i usmjerenost benda, kojem bi za potpunu punokrvnu sliku ipak u postavi trebala barem još jedna truba. Samo jedna je nekako malo, barem vizualno. Iako očito dolazi iz undergrounda, bend je po mojoj procjeni ipak bliži MTV-jevskoj ’90s pop struji koja se napajala žanrom i čiji su pripadnici često svirali na maturalnim zabavama američkih teen filmova negoli tvrđem, zajebanijem spajanju punka i ska ritmova, što, da bude jasno, iz mojih prstiju nikako nije zamjerka. Nije da ću im odlaziti na samostalne koncerte, jednostavno neke druge žanrove volim više, ali još će mi manje smetati nađu li se na nekakvom širem lajnapu.

Spremni za povratak

Prosinac 22, 2011

Pišući o Pipsima početkom ožujka, zaključio sam kako se, gledano statusno a nikako ne kvalitativno, malo pomalo pretvaraju u bend koji ponajčešće svira event-koncerte – posebne, pomno isplanirane, dodatnom pričom poduprte, namijenjene isključivo pravim fanovima. Odanost tih fanova nikada nije bila upitna. Ako ni ja sam, kao reakcionar koji lako plane, nikad nisam osjetio želju za definitivnim pozdravom, a razloga je bilo ili sam barem pogrešno mislio da ih ima, onda tek oni smireniji i prijateljski nastrojeni prema modernim zvučnim fintama nisu imali zašto u pitanje dovoditi svoju ljubav. Brojnost tih fanova, međutim, drugi je par gitara, jer je kopnjenje interesa među popularno i lijeno nazivanim širokim masama vremenom dovelo do toga da Pips Chips & Videoclips sve rjeđe sviraju gaže u klasičnom smislu riječi. Osim po bendov bankovni saldo, to uopće nije loša stvar – svakome dragom bendu iskreno želim i brda i doline i kuće i bazene, smatram da ih i zaslužuju, ali ne smeta mi ni kad su sve što dobiju tek uvjeti u kojima se bez ikakvih ometanja mogu posvetiti isključivo vlastitim planovima i užicima. Što točno ovih dana, u stvaralačkom smislu, Ripper radi, ne znam. Možda upravo piše najbolji hrvatski album svih vremena. Možda ga i snima. A možda samo stoji doma i sluša neku staru dragu muziku, baš onako kako ja često doma vrtim ‘Dernjavu’ ili ‘Freda Astairea’.

Ne samo na tim dvama albumima, ali na njima pogotovo, mnoštvo je pjesama koje volim pjevati glasno, u duetu sa svojim sjećanjima, a takva manifestacija emotivne poljuljanosti prikladnija je otvorenijem, napučenijem prostoru od stana u tihoj zgradi. Scena Gradec, gdje je bend sinoć nastupio u sklopu Gričevanja, zadovoljava dobar dio kriterija, a i bendu je, vjerujem, dobro došlo vidjeti da poklonike još uvijek ima i izvan najužeg kruga gore spominjanih fanatika. Da, upad jest bio besplatan, ali čuti nekoliko stotina okupljenih kako u glas pjeva pjesme koje si napisao trebalo bi biti neprocjenjivo, čak i za dokazanog cinika Ripperova kalibra. Neočekivano rani početak koncerta uskratio mi je slušanje nekoliko uvodnih pjesama – krivnja je isključivo moja, početak je svugdje bio precizno najavljen za 20 sati – pa je donja set lista nužno nepotpuna, ali čuo sam sve pripadnice ešalona osim ‘Rosite Pedringo’, pa ne žalim previše. Zvuk je bio malo nedefiniran, osim u trenucima kada je potpuno definirano krčao, ali u ovo što sam danas zasigurno me nisu izgradili sati slušanja opernih orkestara na najskupljim audiofilskim uređajima. Lo-fi kazete američkog undergrounda i pankerski koncerti, s druge strane, imali su određenog udjela, pa me nećete čuti da se žalim na zvuk. Jedino je važno da mogu prepoznati pjesmu, a ‘Poštara lakog sna’ ili ‘Boga’ prepoznajem i začepljenih ušiju.

Jedino što, recimo, ‘Narko, ‘Gume na kotačima’ i ‘Na putu prema dole’ ipak ne bih prepoznao da sam, na nesreću, ikad morao biti podvrgnut operaciji transplantacije srca. To bi me novo srce održavalo živim, svakako, ali ne bi znalo kako točno mora kucati uz stihove nećeš znati da kucam al bit ćeš sigurna tko je ili kad bi procjenjivali onako od oka, ja bi ispo magarac, a ti koka. Ako si svoju najbolju pjesmu napisao i snimio prije skoro dvadeset ili nešto više od deset godina, i ako ti to svi stalno govore, shvaćam kako se u jednom trenutku možeš zainatiti i krenuti u dokazivanje da možeš mudrije, zrelije, jednostavno bolje. I možeš. Koncerti Pipsa koje sam ove godine vidio pokazali su mi da je Ripper prošao tu fazu, set liste sastavljajući podjednako iz svih razdoblja karijere. Već debelo uigrana šestočlana postava – to kod benda nikada nije bilo upitno – međusobno prilično raznorodne stvari danas svira razigrano i tečno, kao dio homogenog kataloga u kojem se nijedan sastojak svejedno ne uspijeva izgubiti. Ovaj bend je spreman za veliki povratak. Set lista: Zdenka i vanzemaljci – Supermama – Motorcycle Boy – Teroristi plaču – Jedan od nas – Plači – Malena – Nogomet – Poštar lakog sna – Dan, mrak – Narko – Bog – Gume na kotačima – Na putu prema dole

Johnstown Dexateens 2011/12

Prosinac 21, 2011

Zbog debelo opjevanog NBA lockouta, fantasy (i prava) sezona ove godine počinje kasnije. Dexateensi će, nakon prošlosezonskog drugog mjesta, ove sezone živjeti u stilu Sunsa. Ne samo zato što su čak četvorica igrača Phoenixa u rosteru, nego i zato što će se tricaški run-and-gun skladno uklopiti u odavanje počasti zaslužnim veteranima. Nije u naslovu sve, iako bi i emocije bile ljepše da  im je prstenje na rukama.

Prva petorka: Steve Nash, Nick Young, Dorell Wright, Dirk Nowitzki, Marcin Gortat

Klupa:  Tony Parker, Jason Richardson, Andrea Bargnani, Channing Frye, Jameer Nelson, Troy Murphy, Chase Budinger

Trenutačne zamjene: Boris Diaw, Gerald Henderson, Grant Hill

Da, samo šestorica bijele braće predstavljaju korak unatrag u odnosu na prošlogodišnjih startnih čak 10, ali nije to uopće malo. Momčad za broncu na evropskom prvenstvu, uračunamo li u zbir i jednu njemačku, jednu poljsku, jednu talijansku i dvije francuske putovnice. Let’s play basketball.

GGGG11: statistički podaci

Prosinac 19, 2011

Bendovi godine (pojavljuju se na po sedam kompilacija):
Destroyer / M83

Hrvatski bend godine (pojavljuju se na pet kompilacija):
Dječaci

Ukupan broj učesnika na GGGG11: 27

Udio žena među učesnicima GGGG11: 19%

Muški solo-izvođači godine (pojavljuju se na po šest kompilacija):
Frank Turner / James Blake

Ženski solo-izvođač godine (pojavljuje se na pet kompilacija):
Lana Del Rey

Ostali bendovi i izvođači koji se pojavljuju na po pet kompilacija:
Bon Iver, The Horrible Crowes, Mogwai, Nežni Dalibor, Yuck, The Weeknd

Bendovi i izvođači koji se pojavljuju na po četiri kompilacije:
Beirut, Britney Spears, Girls, Metronomy, Radiohead, The Pains of Being Pure at Heart, PJ Harvey, tUnE-yArDs

Pjesma godine (pojavljuje se na šest kompilacija):
M83 – Midnight City

Pjesme koje se pojavljuju na po četiri kompilacije:
Frank Turner – I Still Believe
Lana Del Rey – Video Games

Pjesme koje se pojavljuju na po tri kompilacije:
The Black Keys – Lonely Boy
Bon Iver – Calgary
Gotye feat. Kimbra – Somebody That I Used to Know
James Blake – The Wilhelm Scream
J Mascis – Is It Done
Kavinsky & Lovefoxx – Nightcall
Yuck – Shook Down

Pjesme koje se pojavljuju na po dvije kompilacije:
Adele – Rolling in the Deep
Alexander – Truth
Azealia Banks – 212
Beirut – Santa Fe
Black Lips – Family Tree
Britney Spears – Trip to Your Heart
Centro-matic – All the Talkers
College feat. Electric Youth – A Real Hero
Danny & the Champions of the World – Heart & Arrow
Destroyer – Blue Eyes
Destroyer – China Town
Destroyer – Suicide Deo for Kara Walker
Dječaci – Istina
Dječaci – ZGB
Drive-By Truckers – I Do Believe
Dum Dum Girls – There Is a Light That Never Goes Out
Fleet Foxes – Helplesness Blues
Fucked Up – Queen of Hearts
Gil Scott-Heron & Jamie XX – I’ll Take Care of U
Girls – Honey Bunny
The Horrible Crowes – Behold the Hurricane
James Blake – Limit to Your Love
John Maus – Believer
Letu štuke – U ovom svijetu
Little Dragon – Ritual Union
Massive Attack vs. Burial – Paradise Circus
Mates of State – Palomino
Metronomy – The Look
Mogwai – Rano Pano
My Morning Jacket – Slow Slow Tune
Nežni Dalibor – Glupi avgust
Nicki Minaj – Super Bass
The Pains of Being Pure at Heart – Belong
Pasi – Slobodan sam da kažem da
PJ Harvey – In the Dark Places
R.E.M. – We All Go Back Where We Belong
SBTRKT feat. Little Dragon – Wildfire
tUnE-yArDs – Bizness
tUnE-yArDs – Gangsta
TV on the Radio – Will Do
Tyler the Creator – Yonkers
The Weeknd – The Morning

GGGG11: rezime

Prosinac 19, 2011

Aleksandar
Björk – Mutual Core
Gang Gang Dance – Mindkilla
Ms Dynamite – Neva Soft
tUnE-yArDs – Gangsta
Santigold feat. Karen O – Go!
Nicki Minaj – Girls Fall Like Dominoes
Britney Spears feat. Keasha & Nicki Minaj – Till the World Ends (The Femme Fatale Remix)
Nero – Promises (Skrillex & Nero Remix)
Modestep – Feel Good
Magnetic Man feat. P Money – Anthemic
Skream & Example – Shot Yourself in the Foot Again
The Streets feat. roxXxan – Too Numb
Fucked Up – Queen of Hearts
The Pains Of Being Pure at Heart – Belong
Braids – Plath Heart
St. Vincent – Surgeon
EMA – California
Kendrick Lamar – HiiiPoWeR
The Weeknd – Wicked Games
J Mascis – Is It Done

Andrej
Chain & the Gang – Not Good Enough
Chalices of the Past – Power Animal Friendship Discourse
Cody Pie – Operator
Dirty Beaches – True Blue
Each Other – Freak Heat
East River Pipe – Payback Time
Eddie Vedder – Sleepless Nights
Girls – Honey Bunny
Gru feat. MVP – Ti to zoveš ljubav
John Maus – Believer
Larica dos Mulekes – To com fome quero leite
Lil Wayne – Six Foot, Seven Foot
Liz Cronin – Quack
Momus – Precocious Young Miss Calloway
My Morning Jacket – Slow Slow Tune
Nicki Minaj – Super Bass
Purity Ring – Ungirthed
Spank Rock – Baby
The-Dream – Murderer
Total Babes – Le Guts

Andrija
Girls – Honey Bunny
The Mountain Goats – High Hawk Season
Fishboy – Alberto Simmons
Hello Echo – When Push Comes to Love
Butcher Boy – I Am the Butcher
Gotye Feat. Kimbra – Somebody That I Used to Know
Army Navy – I Think It’s Gonna Happen
Frank Turner – I Still Believe
The Bats – Free All the Monsters
TBF – Veseljko
Destroyer – Blue Eyes
Tonći Huljić & Madre Badessa Band –  Ka hashish
Yuck –  Shook Down
The Rural Alberta Advantage – Barnes’ Yard
The Decemberists – Rox in the Box
Christine Fellows – (W)Horoscope
Dječaci –  ZGB
A Classic Education – Forever Boy
Wilco – Dawned on Me
Stephen Malkmus & the Jicks – Tigers

Bilanda
Vadoinmessico – Teeo (Crystal Fighters Remix)
Charli XCX – Nuclear Seasons
Teeth – Flowers
Oh My – Dirty Dancer (Unicorn Kid remix)
Azealia Banks – 212
2NE1 – I am the Best
LMFAO feat. Lauren Bennett & GoonRock- Party Rock Anthem
Britney Spears – Trip to Your Heart
Cut Copy – Blink and You’ll Miss a Revolution
Little Dragon – Shuffle a Dream
Blood Orange – Champagne Coast (Clock Opera Remix)
The Wombats – Tokyo (Vampires and Wolves)
Bubba – Floor Control
Foster the People – Helena Beat
Stepdad – My Leather, My Fur, My Nails
Friendly Fires – Hurting
SBTRKT – Pharoahs
Azari & III – Manic
The Do – Slippery Slope (Vitalic Remix)
Niki & The Dove – The Drummer

Bojan
Vladislav Delay Quartet – Hohtokivi
Belong – Come See
Panda Bear – Tomboy
PJ Harvey – The Words That Maketh Murder
tUnE-yArDs – Bizness
Metronomy – The Bay
Art Department – Without You (Extended 12″ Mix)
Radiohead – Little By Little (Caribou Remix)
Gorillaz – Revolving Doors
The Weeknd – The Morning
Massive Attack vs. Burial – Paradise Circus
James Blake – Limit to Your Love
Lana Del Rey – Video Games
Moritz von Oswald Trio – Horizontal Structure 3
Peaking Lights – All the Sun That Shines

Dean
16 Bit Lolitas – The Rise
Adele – Someone Like You
Beyoncé – Best Thing I Never Had
Bon Iver – Calgary
Braids – Glass Deers
Chopstick & Johnjon – Obviously She Is a Whore
Drake feat. Rihanna – Take Care
Gang Gang Dance – Glass Jar
Germany Germany – Take Me Home
Hyuna – Bubble Pop!
James Blake – The Wilhelm Scream
John Maus – Believer
Joris Voorn – Incident (Miyagi)
Lana Del Rey – Blue Jeans
Metronomy – The Look
Nicolas Jaar – Don’t Break My Love
The Vaccines – If You Wanna
Tinie Tempah feat. Eric Turner – Written in the Stars
Totally Enormous Extinct Dinosaurs – Garden
Zammuto – Yay

Derza
3 Doors Down – Round and Round
Aussitot Mort – Une Defaite A La Piaule
Beirut – Santa Fe
David Guetta feat. Usher – Without U
The Horrible Crowes – Behold The Hurricane
Kavinsky & Lovefoxx – Nightcall
Krum Bums – Gasoline
M83 – Midnight City
Lite – Rabbit
Maroon 5 feat. Christina Aguilera – Moves Like Jagger
Mastodon – Curl of the Burl
My Morning Jacket – The Day Is Coming
Nickelback – Lullaby
Nothing’s Carved in Stone – Chain Reaction
Pasi – Slobodan da kažem da
Puscifer – Tiny Monsters
Russian Circles – Mrldek
S.A.R.S. – Ko sam ja
Sid – No Ldk
Tyler Ramsey – Time Is a Changing Line

Dino
Acid House Kings – Would You Say Stop
Arctic Monkeys  – That’s Where You’re Wrong
Burial – Street Halo
Destroyer – Chinatown
The Dø – Too Insistent
EMA – Milkman
Fucked Up – Queen of Hearts
Future of the Left – Polymers Are Forever
Girls – Magic
Handsome Furs – Serve the People
Low – Try to Sleep
Luke Haines – Rock Opera – In the Key of Existential Misery
Manic Street Preachers – This Is the Day
Mogwai – White Noise
Nežni Dalibor – A.B.
The Pains of Being Pure at Heart – Heaven’s Gonna Happen Now
The Raveonettes – Recharge & Revolt
REM – Blue
Stephen Malkmus and the Jicks – Forever 28
This Will Destroy You – Communal Blood

Gogo
Frank Turner – I Still Believe
Social Distortion – Still Alive
Centro-matic – All the Talkers
The Baseball Project feat. Craig Finn – Don’t Call Them Twinkies
Overflow – The World Beneath Your Feet
XAXAXA – Ova e tvoj grad
The Moody Brooders – Gone
Scarce – Southern Highway
Jessica Lea Mayfield – Blue Skies Again
Desertshore feat. Mark Kozelek – Randy Quaid
Josh T. Pearson – Honeymoon’s Great! Wish You Were Her
The Horrible Crowes – Go Tell Everybody
Miles Kane – Come Closer
The Vaccines – Norgaard
Black Lips – Family Tree
Dave Hause – Melanin
Drive-By Truckers – I Do Believe
Jason Isbell & The 400 Unit – Stopping By
Dawes – Time Spent in Los Angeles
R.E.M. – We All Go Back Where We Belong

Ivan B.
Beirut – Santa Fe
Destroyer – Suicide demo for Kara Walker
Elbow – Lippy Kids
Fleet Foxes – Helplesness Blues
The Horrible Crowes – Behold the Hurricane
Jason Isbell & The 400 Unit – Alabama Pines
Josh T. Pearson – Woman, When I’ve Raised Hell
Kurt Vile – Society Is My Friend
Lamb – Build a Fire
Lia Ices – Daphne
Low – Especially Me
Lucinda Williams – Seeing Black
M83 – Midnight City
Mogwai – How to Be a Werewolf
Parts & Labor – Without a Seed
PJ Harvey – In the Dark Places
The Rural Alberta Advantage – Tornado ’87
The War On Drugs – Black Water Falls
Wilco – One Sunday Morning (Song for Jane Smiley’s Boyfriend)
Wye Oak – Civilian

Ivan D.
Timbaland feat. Pitbull – Pass at Me
Missy Elliot – Controversy
Shabazz Palaces – Swerve the Reeping of All That Is Worthwhile (Noir Not Withstanding)
Hassaan Mackey & Apollo Brown – Megaphone
Yuck – Get Away
Artic Monkeys – Brick By Brick
Centro–Matic – All the Talkers
Dan Andriano in the Emergency Room – It’s Gonna Rain All Day
Raphael Saadiq – Good Man
General Woo feat. Ivana Husar – Ništa se ne mijenja
Jedi Mind Tricks feat. Demoz – When Crows Descend Upon You
Juice – Moj Biznis
Dječaci – Istina
Tom Waits – Bad as Me
Zoe Muth and the Lost High Rollers – If I Can’t Trust You with a Quarter
The Weeknd – The Morning
Adele – Rolling in the Deep
Frank Turner – Redemption
The Naked and Famous – Girls Like You
Krankšvester – Taj novac

Ivan R.
Bon Iver – Perth
James Blake – Lindesfarne I-II
Darko Rundek – Sanjala si da si sretna
Tindersticks – Le Rallye
The Weeknd – Rolling Stone
Lana Del Rey – Video Games
PJ Harvey – In the Dark Places
Jarboli – Ples
The Soft Moon – Breathe the Fire
Nežni Dalibor – Obrtaj
J Mascis – Is It Done
Tied & Tickled Trio and Billy Hart – Calaca
The Rapture – In the Grace of Your Love
Colin Stetson – Fear of the Unknown and the Blazing Sun
Seun Kuti and the Egypt 80 – Rise

Jurica
Alexander – Truth
Bill Wells & Aidan Moffat – (If You) Keep Me in Your Heart
The Black Keys – Lonely Boy
Bon Iver – Calgary
Chad VanGaalen – Sara
Childish Gambino – Heartbeat
Cities Aviv – Coastin’
Clams Casino – I’m God
Frank Turner – I Still Believe
Gil Scott-Heron and Jamie XX – I’ll Take Care of U
Grimes – Oblivion
Kyla La Grange – Walk Through Walls
Little Dragon – Ritual Union
M83 – Midnight City
Mates of State – Palomino
Middle Brother – Me, Me, Me
The Raveonettes – Forget That You’re Young
The Rural Alberta Advantage – Under the Knife
Typhoon – Summer Home
Yuck –Shook Down

Lena
Active Child – Hanging on
Alex Clare – Up All Night
Alexander – Truth
Bon Iver – Calgary
Brenton Duvall – Phone Rings Goodbye (Long Edit)
Destroyer – Chinatown
Foster the People – Houdini (RAC Remix)
Friendly Fires – Chimes
Gotye feat. Kimbra – Somebody That I Used to Know
The Irrepressibles – In This Shirt (Royksopp rmx)
James Blake – The Wilhelm Scream
Lana Del Rey – Video Games
Letu štuke – U ovom svijetu
Little Dragon – Ritual Union
M83 – Midnight City
Metronomy – She Wants
SBTRKT feat. Little Dragon – Wildfire
Totally Enormous Extinct Dinosaurs – Trouble
tUnE-yArDs – Bizness
When Saints Go Machine – Fail Forever

Matej
Alex Turner – Stuck on the Puzzle
Arctic Monkeys – Piledriver Waltz
Beastie Boys – Make Some Noise
Bon Iver – Minnesota, WI
College – A Real Hero
Destroyer – Suicide Demo for Kara Walker
Dječaci – ZGB
Frank Turner – I Still Believe
Gil Scott Heron & Jamie XX – I’ll Take Care of You
Handsome Furs – When I Get Back
Kavinsky & Lovefoxx – Nightcall
M83 – Midnight City
Mogwai – Rano Pano
Nežni Dalibor – Glupi avgust
Peach Pit – Thirty Blows
St. Vincent – Cruel
The Horrible Crowes – Sugar
tUnE-yArDs – Gangsta
TV on the Radio – Will Do
Tyler the Creator – Yonkers

Matija
The Streets – Lock the Locks
The Ladybug Transistor – Clutching Stems
East River Pipe – Summer Boy
The Mountain Goats – Birth of Serpents
Bill Callahan – Free’s
Stephen Malkmus – No One Is (As I Are Be)
Wilco – Whole Love
Josh Rouse – To the Clock, to the City
Destroyer – Blue eyes
The Rosebuds – Come Visit Me
The Moody Brooders – Lonesome
We All Have Hooks for Hands – Amy’s Room
Dodos – Don’t Try and Hide It
Fleet Foxes – Helplesness Blues
Iron & Wine – Half Moon
Jonny – Circling the Sun
Girls – Forgiveness
Drugstore – Standing Still
Thurston Moore – Benediction
R.E.M. – We All Go Back to Where We Belong

Matko
Mates of State – Palomino
Acid House Kings – Are We Lovers or Are We Friends?
The Low Anthem – Boeing 737
Clap Your Hands Say Yeah – Maniac
Army Navy – The Hunter
David Lowery – Marigold
The Decemberists – Down by the Water
The Cynics – Spinning Wheel Motel
Sea Lions – A Song for Your Smile
Pasi – Prekrasan svijet
Nežni Dalibor – Glupi avgust
Memphis – I Want the Lights on After Dark
Eva Braun – U izgnanstvu
Danny & the Champions of the World – Heart & Arrow
Drive-By Truckers – I Do Believe
Buffalo Tom – Here I Come
We Are Augustines – Philadelphia (The City of Brotherly Love)
Dum Dum Girls – There Is a Light That Never Goes Out
Wild Beasts – Albatross
The Twilight Singers – The Killer (Live in New York)

Milan
Antlers –  Putting the Dog to Sleep
Beirut – Gosheen
The Black Keys – Lonely Boy
Death Cab for Cutie – You are a Tourist
Dječaci – Istina
The Drums – Hard to Love
Feist – The Circled Married the Line
Fleet Foxes – Lorelai
General Woo – Zasto sada šutite
Letu štuke – U ovom svijetu
M83 – Reunion
Massive Attack & Burial – Paradise Circus
Mogwai – Rano Pano
Nežni Dalibor – Ja ne postojim
PJ Harvey  – Let England Shake
Radiohead – Bloom
Sigur Ros – Svefn-g-englar
The Strokes – Under Cover of Darkness
Tom Waits – Hell Broke Luce
The Vaccines – Post Break-up Sex

Mirza
Rizma feat. Slovo – Što si mućko kolu
Darkwood Dub – Uirapuru
The Pains of Being Pure at Heart – The Body
Dum Dum Girls – There Is a Light That Never Goes Out
The Drums – Let’s Go Surfing (The Raveonettes Remix)
M83 – Midnight City
Kavinsky & Lovefoxx – Nightcall
Germany Germany – Too Fast
The Weeknd – Loft Music
The Rapture – It Takes Time To Be a Man
Austra – Beat and the Pulse
Jamie Woon – Night Air
Zomby – Natalia’s Song
Darkside – A1
Footprintz – Utopia
Timber Timbre – Bad Ritual
Mogwai – George Square Thatcher Death Party
Gold Panda – I Suppose I Should Say ‘Thanks’ or Some Shit
Young Montana? – Hot Heathrr
Tim Hecker – Hatred of Music II

Nenad
Adele – Rolling in the Deep
Bryan Mcpherson – Black Man
Chuck Ragan – Right As Rain
Citizen Fish – Wake Up
Daybreaker – Lanterns
Dear Landlord – A Little Left
Diamond – Sunburn
Dječaci – Za bebu
Dropkick Murphys – Peg o My Heart
Face to Face – It’s Not All About You
Frank Turner – Glory Hallelujah
The Horrible Crowes – Blood Loss
Jeff Rowe – Empty Rooms
Laura Stevenson & the Cans – Master of Art
Little Axe – Come Here Dog and Get Your Bone
Liturgy – Generation
Nothington – The Escapist
Pasi – Slobodan sam da kažem da
Social Distortion – Bakersfield
William Elliott Whitmore – We’ll Carry On

Nikola
The Black Keys – Lonely Boy
Tom Waits – Raised Right Men
Charles Bradley – The World (Is Going Up in flames)
Raphael Saadiq – Go to Hell
Marq Spekt & Kno – Machete Vision
Killer Mike – Burn
Mobb Deep feat. Bounty Killer – Dead Man Shoes
Tyler the Creator – Radicals
Apathy feat. Celph Titled – Stop What Ya Doin’
Evidence – It Wasn’t Me
Fashawn feat. Sam Hook – Down That Road
The Doppelgangaz – Doppel Gospel
Soopafly – Sumthin Better
The Dean’s List – La Vie the Life
Nero – Me and You
Katy B – Witches Brew
Magic Touch – Clubhouse
Tunnidge – Decay
James Blake – The Wilhelm Scream
Radiohead – Codex

Oto
ABX – Invented You Now (Trey Songz vs. Cut Copy)
Azealia Banks – 212
B1A4 – Beautiful Target
Baths – Exit the Mine
Beyonce – I Miss You (We Are Stardust Remix)
Britney Spears – Trip to Your Heart
College – A Real Hero (feat. Electric Youth)
Deadmau5 – Raise Your Weapon (Hey0oxjon Remix)
DWNTWN – Transition
Florence + the Machine – Take Care (BBC Radio 1 Live Lounge Special)
How to Dress Well – Here, in Heaven 3
iamamiwhoami – ; john
Icona Pop – Top Rated
Kara – Step
Margaret Berger – 4-E.V.E.R L.O.V.E
Nicki Minaj – Super Bass
Niki & the Dove – Last Night
Sunday Girl – Love U More
Toy Camera – Summer Days
Wynter Gordon – Til Death (Keljet Remix)

Ozren
Yuck – Suicide Policeman
The Pains of Being Pure at Heart – Belong
Glasvegas – Lots Sometimes
Arcade Fire – We Used to Wait
The Echocentrics – Don Alejo
Jessie J. feat. B.o.B – Price Tag
The Strokes – Gratisfaction
Noah and the Whale – Tonight Is the Kind of Night
Black Lips – Family Tree
Danny & the Champions of the World – Heart & Arrow
Mates of State – Total Serendipity
Razika – Why Have We to Wait
Clap Your Hands Say Yeah – Same Mistake
Arctic Monkeys – Suck It and See
My Morning Jacket – Slow Slow Tune
King Creosote & Jon Hopkins – John Taylor’s Month Away
Yacht – Shangri-la
Foster the People – Pumped Up Kicks
Holy Ghost! – Jam for Jerry
The Rapture – How Deep Is Your Love?

Rea
ASA – Bimpe
Beirut – East Harlem
Girl Unit – Wut
Gotye feat. Kimbra – Somebody That I Used to know
James Blake – Limit to Your Love
Jamie XX – Far Nearer
Joe Goddard – Gabriel
Kanye West & Jay-Z – Niggaz in Paris
Lana Del Rey – Video Games
Maverick Sabre – I Need
Metronomy – The Look
New Navy – Zimbabwe
Oh Land – Wolf & I
Radiohead – Lotus Flower
SBTRKT – Wildfire
The Streets – OMG
T.I.P. – Up in Your Mix
Toddla T – Take It Back
TV on the Radio – Will Do
Tyler The Creator- Yonkers

Tonći
Afrojack pres. Shermanology – Grindin
Beyoncé – Love on Top
Bingo Players – Cry (Just a Little)
Britney Spears – I Wanna Go (DJ Frank E & Alex Dreamz Radio Edit)
Chris Brown – Yeah 3x
Dev – In the Dark
Elena – Disco Romancing
Ivana – Alo devoikite
Kill the Noise – Kill the Noise (Dillon Francis Remix)
Magazin – Još se ne bi udala
Monkey Safari – Run Run Run (Hanne & Lore Remix)
Mord Fustang – Lick the Rainbow
Nadia Ali – Rapture (Avicii New Generation Extended Mix)
Nicole Scherzinger – Wet
Nisha B – Lying Man
Pandora BX – Just Can’t Get Enough (Hands Up Remix Edit)
Roberto Rodriguez – I Got
Rusko – Guilty
Selena Gomez & the Scene – Love You Like a Love Song
Tatiana – A uj ne bjah takava

Vrana
Wild Beasts – Lion’s Share
Future Islands – Before the Bridge
The Soft Moon – Repetition
Tunnels – Dead Ringers
Zomby – Witch Hunt
Cold Cave – The Great Pan Is Dead
Jarboli – Opsada
Handsome Furs – Repatriated
The Twilight Singers – The Beginning of the End
Yuck – Shook Down
J Mascis – Is It Done
Kurt Vile – In My Time
Luke Haines – Gorgeous George
Miles Kane – Rearrange
Destroyer – Savage Night at the Opera
Male Bonding – Bones
Fucked Up – The Other Shoe
Mind Spiders – Mind Spiders Theme
Low – Done
A Winged Victory for the Sullen – A Symphony Pathetique

Željka
Kid Congo and the Pink Monkey Birds – Bo Bo Boogaloo
Thee Oh Sees – The Dream
Mikal Cronin – Apathy
Eddy Current Suppression Ring – We’ll Be Turned On
Royal Headache – Psychotic Episode
Indian Wars – Won’t Do a Thing
Useless Eaters – My State of Mind
Night Beets – Ain’t Dumbo
Black Lips – Modern Art
The Spits – All I Want
Bad Sports – Teenage Girls
Pangea – Shitty
Cloud Nothings – Nothings Wrong
Davila 666 – Patitas
Shannon and the Clams – Sleep Talk
Yussuf Jerusalem – Smrt je dobra
Sonny and the Sunsets – I Wanna Do It
Midwest Beat – When She Came to Town
Pow Wows – Seance
Wounded Lion – I’m Sad

Iskorak

Prosinac 14, 2011

Mada mi je načelno izrazito stalo do toga da o gotovo svakome (domaćem) bendu imam i vlastito mišljenje, koliko god ono samo bilo pretpostavljivo i predvidljivo i proporcionalno interesu koji inače upućujem žanru u kojem pojedini bend operira, svako toliko se dogodi da poneko ime kroz dulji period naprosto propuštam osobno provjeriti. Naravno da je najčešće slučaj o bendovima kakav je, ne toliko konkretnim zvukom koliko cjelokupnom prezentacijskom pričom i atmosferom, East Rodeo – bend koji mi nitko tko mene i moje slušateljske instinkte i najmanje poznaje ne bi preporučio kao nešto što bi mi se moglo svidjeti. Izbjegavajući ih posljednjih godina, tijekom kojih su se prilično precizno upisali u popis naših najreprezentativnijih art bendova, nisam se osjećao posebno loše, dapače, ali mi je ipak bilo dostatno krivo što sam se pišući o njihovu nastupu na ovoljetnom Terraneu zadovoljio ispaljivanjem nekolicine brzinskih impresija. Nije stvar u tome da ono što sam bio osjetio nisam dostojno prenio, više u tome da mi je metodologija bila nepodatna obuhvaćanju svega što East Rodeo nudi. Ovako ozbiljan, uporan i promišljen bend zaslužuje otvorenije uho i nešto više vremena.

Ne bojte se, nije mi ni na kraju pameti ideja kako bih odjednom muziku morao/mogao početi vrednovati objektivnim kriterijima, ili barem onima koji bi im bili najbliži, ali standardne aparate nije uputno upotrebljavati u suočavanju s izvođačima čije namjere ne samo da funkcioniraju znatno različito, nego i dolaze iz mojima udaljenih muzičkih svemira. Za sve bendove na svijetu, očito, važi da ćeš ih potpunije razumjeti što ih više slušaš, ovdje prije svega govorim o tome kako je koncertni nastup East Rodea zaokružena cjelina čiji dijelovi postižu puni efekt tek ako si dozvoliš upasti u zahtjevan ritam koji se postiže kroz svih devedesetak minuta, sinoć odrađenih u dosta dobro i dosta dobrim poznavateljima bendova rada popunjenom malom pogonu Tvornice. Ovo nije muzika kao instinkt kanaliziranja strastvenih emocija, ovo je muzika kao teorijska igra koja zabavlja predviđanjem ishoda koliko i uvjerljivošću ishoda samog. Da ukupnost bendove muzike moram opisati jednom riječju, ili bih odigrao na sigurno i posegnuo za psihodelijom, ili bih se nasmiješio kako bih naglasio pozitivne konotacije ludnice. Kako ne moram, pokušat ću pogoditi meditativnim noiseom ili elektroničkim free-rockom, tek rijetko razblaženim nagovještajem mirne mediteranske ugode.

Sva ta naglašenost cerebralnog istraživanja i (de)konstruiranja muzičkih i asocijativnih formi barem bi mene lakoćom odbila od sebe, da se bend vrlo često, ispočetka u neočekivanim a onda sve nestrpljivije očekivanim trenucima, ne otpusti u udarničko m/s-ilovanje utrobe. Takvu buku i sam znam podnositi, jer sam još davno naučio da se protiv nje ne boriš, nego joj dozvoliš da te prekrije. U njima mi je baš bilo drago što sam bendu odlučio dati pravu šansu; jebiga, alternativna prošlost (u ’90s alter smislu) ne može se potpuno zanemariti samo zbog druženja muzike s umjetničko-kazališnim krugovima, u kojima braća Nenad i Alen Sinkauz također zapaženo djeluju. Pri čemu to i nije sve, jer je uvodni rif jedne od pjesama, uopće ne lažem, glasno vapio za prekomandom u klasičan rock bend, onako zarazan i seksi, a ja mu nisam mogao pomoći nikako drukčije doli utjehom da razumijem njegovu bol i savjetom da svaki sljedeći put mora biti sve opušteniji i plesniji. Za isti taj uvod vezana je i najznakovitija anegdota, jer se basist Alen prije početka pjesme zaboravio naštimati na pola tona niže. Naravno da nitko prisutan taj mali eksces nije niti registrirao – vjerojatno ne bi ni da ostatak koncerta nije bio često rastrgan i povremeno abrazivan – sve dok pjevač Nenad, fokusiran i uvjerljiv performer, nije prekinuo pjesmu i ukazao na diskrepanciju. Pomislio sam koji sad vrag koga briga, dok me nije naglo zaskočila ponovljena verzija pjesme, dvostruko moćna i jedina mi potpuno neodoljiva. Pokušavam je danas pronaći na albumu ‘Morning Cluster’, ali ispada da dolazi s jednoga od prvih dvaju, ili East Rodeo uživo pjesme maskiraju do neprepoznatljivosti.

Okej, ne bih je ni pomislio potražiti i čuti još koji put da još uvijek, priznajem, nisam malo pod dojmom sinoćnje upečatljive svirke, iako svirka nipošto nije najsretniji termin – ovo je više moderni avangardni recital, ili muzički performans, ili čak i zvučna instalacija, kako mi sad odjednom ovoljetna doskočica opet dobro paše. Dojam neće okopniti samo zbog vremenske distance, ja ovakvu muziku naprosto ne doživljavam kao svoju. Pretpostaviti da bi zbog toga što mi se donekle svidio bend s kojim nemam ništa zajedničko moglo značiti da je taj bend zaista dobar, pogodan i izvanžanrovskoj publici, bilo bi bahato – možda je sve bila tek slučajnost pa prije negoli meni, vjerujte Draženovim lijepim tekstovima o bendu. Ali, ponekad si ipak dopustite izlazak iz dvorišta. Ne prečesto, doduše.

FNCKSET

Prosinac 12, 2011

Moj osobni ovogodišnji koncertni program zapravo su bili zakotrljali tek FNC Diverzant svojim slavljeničkim nastupima krajem siječnja, a izgleda da su ga sinoć u KSETu iste barabe i privele (možda ne baš samom) kraju, još jednom rođendanskom zabavom. U mojem siječnju je bend sam slavio petnaesti rođendan; sinoć su, kao najdraži gosti, uz Mašinka obilježili čak 35. rođendan dragog kluba. Sretan rođendan! FNCD i KSET doista si pašu kao saliveni i u tom se kontekstu uvijek odlično osjećam, razdragano dižem ruke u zrak i predano pjevam ne samo refrene, koliko god mi sve jasnije postaje da se bend polako ali sigurno uljuljkuje u status zaslužnih dinosaura. Zaslužili ga jesu, nema dvojbe, samo je pitanje koliko takvo igranje na sigurno ima smisla. Ne za bend – članove, kako znate, jako dobro osobno poznajem, i nikakve zablude u pogledu svoje pozicije četvorica majstora i prijatelja uopće ne gaje. Ali, porazno je po scenu, koliko je god fluidno ili konkretno definirali, da su stari jarci još uvijek inspirativniji od mladih junaca i nadolazećih pretendenata.

Mašinko su, među takvima, najsnažnije ime, koje se u proteklih dvije godine profiliralo kao vodeći noviji bend na sceni. Namijenjeni prvenstveno zabavi samih članova, svu pozitivnu raskalašenu energiju koja u bend i njegove pjesme ulazi na koncertima lakoćom šalju dalje u publiku, iako je raja jučer bila za nijansu suzdržanija, valjda jer je čekala Diverzante. Također, u publici se, kako to već bude na koncertima Diverzanata, primijetilo i dosta starije ekipe, koja svoje nedjelje navečer ipak sve rjeđe poplavljuje alkoholom, osnovnim tematskim pogonskim gorivom Mašinkovih ditiramba. Iskreno, sumnjam da bend pije onoliko koliko o tome pjeva, to bi bilo nemoguće, jer su uživo taktičko-tehnički gotovo besprijekorni i nimalo ne kiksaju. Od zadnjeg puta kada sam ih gledao, pojačali su se još jednim gitaristom pa im je trostruki gitarski atak zvuku dodao nešto žestine, iako ne po cijenu pijanih singalongova u refrenima ‘Erupcije sreće’, ‘Kako je Potjeh tražio rakiju’ (koje ime!) ili ‘Pij’. Dostojna pripadnica žanra o najdražim konobaricama, ‘Gorija’ je bacila dodatnog svjetla na razvojnu liniju koju bend, među ostalima, vuče od Diverzanata, a ponajbolju pjesmu ispucali su već pri samom početku – ‘Sude mi’ je već pravi mali klasik.

Iako su se, po Teovom priznaju, usrali slušajući Mašinka i morajući se na stejdž popeti poslije njih, Diverzanti su zvučali znatno opuštenije nego što sam to osobno očekivao. Da, prijateljski odnos s bendom otupi ti kritičarsku oštricu, nije me sram priznati, ali te i htio-ne htio dodatno optereti poznavanjem okolnosti u kojima bend funkcionira. Prvi nastup koji su sva četvorica odsvirala kao očevi tako je imao puno pravo biti šlampav i odigran tek na staru slavu, nepresušnu snagu legendarnih pjesama i neutaživu želju publike da omiljeni bend vidi još jednom. Zapravo, i bio je sve to, prigrlimo li onu simpatičnu komponentu šlampavosti, samo nije bio samo to. Teo se derao sjajno, animirajući publiku neodoljivo umalo kao na najboljem koncertu benda koji sam ikad vidio, onome spočetka 2008. godine, a nužnost ovogodišnjeg ad-hoc prearanžiranja ‘Ideš mala’ u polu-billy pjesmicu pretvorili su u osvježenje svojeg pravocrtnog programa koji se od posljednjeg koncerta koji su svirali razlikovao tek u pomicanju ‘Bibe’ nekoliko pjesama unatrag. Konji su ovo koji pobjeđuju, makar im sama utrka sve manje i manje znači. Set lista: Toga dana – Punk Rock Song – Kažeš da bi htjela – Slobodan – Put za bolje vrijeme – Blizu sunca – Ostao sam sam – Stranac – NDS – Psiho – Zagreb-Amsterdam – Biba – Daleko od mene – Ideš mala – Stari panxi

Goriline naj igre svih vremena: #5-#1

Prosinac 10, 2011

5. Monkey Island 2: LeChuck’s Revenge (1991.)
[178 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Čudno je naći se u situaciji pisati o nekoć ti vrlo dragim stvarima, bez da si ih vidio odraslim očima. Možda se ne sjećam detalja igre, ali se sjećam Martine iz mog osnovnoškolskog razreda kojoj je to bila najdraža igra. Imali smo isti ukus u tim kompleksnim stvarima. Opći je kosenzus da je “Monkey Island 2″ možda najbolja avantura ikad, gdje bi ju i sam svrstao, uz (meni) nedodirljive “Under a Killing Moon” i “Pandora Directive”. Guybrush Ulysses Threepwood potpuno je zaokružen lik (koji, eto, samo hoće biti gusarom, arrrr argggh) u misiji koja uključuje velika blaga i ljubav nedostižne Elaine. Svijet u kojem se kreće duhovito je zamišljen i izveden, tu su još i gusari i dobre fore, dvoboji uvredama, i na kraju dirljiva i osobna priča; i gusari. Bio je gušt i čast biti Guybrush. Martina je bila vrlo tužna kada ju je završila, što će li sada raditi, upitala me. Prije no što sam joj stigao odgovoriti, sama si je dala odgovor, znam, prijeći će je opet. (LR)


4. Duke Nukem 3D (1996.)
[179 bodova / 6 glasova]
“Doom” sam igrao, “Doom” me oduševio, “Dukea” sam volio. Nismo li svi? Za djecu osamdesetih biti stavljen u kožu Stallonea u post-apokaliptičnom svijetu na stvarnim lokacijama, kao što je Los Angeles – bilo je ispunjenje svih dječačkih snova (jedino bi nindže mogle konkurirati). Duke je brijač sa stavom i arsenalom, zlobno komentira, podjebava, prost je i sirov; dobar drug u nevolji, koja je iza svakog ugla. Ujedno i prva igra koju smo obavezno rasturali u mreži u lokalnoj igraonici. Svi su ga znali, svi su ga igrali, svi su ga voljeli. Duke je popularan dan danas, kao besplatni softver postoji od 2003. U međuvremenu je portan na sve moguće platform, samo ga potražite. Par klikova i ubrzo ste na krovu gdje počinje “Hollywood Massacre”. What are you waiting for, Christmas? Dao sam mu (novu) šansu, brzo smo se složili, sve mi je bilo poznato, svaki kutak i korak, kao da smo se jučer rastali. A ima i taj neki nastavak kojem je trebalo 15 godina da se porodi. Nisam ga skinuo. To je možda za neke druge klince. (LR)


3. Heroes of Might and Magic III (1999.)
[219 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Tipična situacija otprije kojih mjesec dana: imam tekst za napisati, i moram ga napisati prije nego što te večeri odem na jednu društvenu prigodu jer u suprotnom mi preostaju dvije opcije – ili ću se tamo zadržati minimalno, popiti pivo, dva uvrh glave i pojuriti natrag doma prvom prilikom da dovršim tekst, ili ću popiti tri-četiri piva, vratiti se kući najranije oko ponoći, skuhati kavu, polupijan i umoran pisati do tri-četiri ujutro i onda zbog kave ne uspijevati zaspati još koji sat. Ja ZNAM da je druga opcija 99% izglednija, i da bi mi bilo dobro da barem počnem pisati tekst, da si barem malo unaprijed olakšam situaciju u najgorem mogućem scenariju… Ali nema šanse: vrijeme odmiče, večer se bliži, a ja ni slova napisao jer OPET igram jebene “Heroese” trojku!!! I još bih si mogao oprostiti da je to igra koju sam otkrio tek nedavno, ali jok, igram je već pet-šest godina, jedne te iste mape koje sam prošao tko zna već koliko puta (s neautoriziranim fanovskim mapama se, začudo, nisam puno bavio; dobra mi je recimo bila “Ex-Yugoslavia”, mada potencijalno zainteresirane moram upozoriti da na njoj igru započinjete s herojima zvanima “S. Milošević”, “V. Drašković”, “V. Šešelj” i “Z. Đinđić” – ovaj posljednji starta u dvorcu Priština, na izlazu iz kojeg ga odmah dočekuju trogloditi koji klikču “Kosove republjik, Kosove republjik!”)… Iako sam se s godinama, logično, izvještio u igri, tek mi je nedavno sinulo da bih mogao koju od tih milijun puta izigranih mapa ovaj put možda i odigrati na težem levelu, a sve te godine nisam osjetio ni potrebu da idem isprobavati neke drugačije taktike vengo je primarni cilj uvijek jedan te isti: dobaviti glavnom junaku prvom prilikom earth magic (i zato, osim kad sam primoran u pojedinim kampanjama, nikad ne igram s barbarima ili vitezovima), dogurati do advanced earth magic, naći na mapi utvrdu čija četvrta razina mage guilda sadrži town portal (ako takve nema užasno se razočaram), i onda jebati kompjutera uzduž i poprijeko na najjednostavniji i taktični najprimitivniji način! I toliki sam pacijent da, dok to radim, imam potrebu nadograditi svaki element svake utvrde u mom posjedu: u posljednjem stadiju većih mapa svaki potez započinjem klikčući redom po 15-20 utvrda, nadograđujući sve što se još nadograditi dade, iako od toga niti imam više neke koristi u igri, niti mi donosi bodove, niti mi realno govoreći donosi neko posebno zadovoljstvo, ono, čista birokracija. “Heroesi III” su me naučili i jednoj bitnoj životno-ratničkoj lekciji: napad je najbolja obrana!! Ne, ozbiljno, računica je jako jednostavna: ako ziheraški čekaš da nagomilaš impozantnu armiju prije nego što se počneš kačiti s neprijateljem, on će dotad nagomilati i svoju, još impozantniju armiju i moš se jebat. No ako kreneš osvajati susjedne utvrde čim skupiš vojsku koja je dovoljna za, štajaznam, otjerati hordu seljaka – onda neprijatelja sasjecaš u korijenu i činiš ga unaprijed slabijim! Da, znam, nije neka velika mudrost… ali šta ćeš, glup sam i trebalo mi je par godina da i to skužim. :) Još jedna stvar za koju mi je trebalo i još više vremena da je skužim: i kompjuter je isto glup, i zato je dobro imati u vojsci gomiletinu stvorenja iz najniže klase jer kompjuter se prvo zakači za jedinice vojske s najvećim brojstvom, pa ono, pusti budalu da ti troši niškorisno topovsko meso dok ti s udarnim jedinicima radiš poso! Uglavnom, ono što je za serije “The Wire”, za gastronomiju janjetina na ražnju, a za čoksu čoksa s kraš expressom – za igre je “Heroes of Might & Magic III”. (TK)


2. Worms (1995.)
[228 bodova / 8 glasova]
Mnoge stvari više ni ne pamtim dok me netko ne podsjeti na njih. Tako mi je neki dan žena kod koje sam išao na terapiju ventuzama rekla kako su njoj uvijek radili, a i ona preporuča svima, da se stopala zimi najbolje ugriju u pećnici zagrijanom ciglom koja se onda omota u ručnik ili neku debelu krpetinu. Momentalno mi je sinulo da mi je mama uvijek grijala crijep u pećnici nakon što bih potpuno mokar došao sa snježnih igrarija. Jednostavno zaboraviš takve stvari, ostanu ti u sjećanju ona neugodnija poput mazanja tijela rakijom komovicom prilikom visoke temperature. Kad razmišljam o toj rakiji komovici, nije tomu bilo tako davno kada su me roditelji i bake lječili nekim starim metodma od kojih većina postoji i danas, samo se nazivaju alternativnima, službena medicina ih uopće ne priznaje, a kako god da okreneš bile su djelotvorne. Poziv na Gorilin izazov igrica imao je sličan efekt kao cigla iz pećnice, a ono što sam totalno smetnuo s pameti bili su “Wormsi”. Taman smo izašli iz ratnog stanja kad je netko nabavio “Wormse”. Nekolicina nas je dijelilo jednu 386-icu koja je, naravno, bila kraj svijeta jer – iako nije radila besproijekorno – nije previše zajebavala, no nikada nije bilo nekog sukoba ili netrepeljivosti tko će kada igrati, naprosto zato što smo na tom zajedničkom kompjutoru koji se nalazio u tzv. društvenoj prostoriji nekadašnjeg Kluba tehnike mladih uvijek imali samo društvene igrice – “PGA Tour”, neki fliper i “Wormse”. Osim što su nam služili za bezazleno nadmudrivanje tko će koga sjebati, odnosno tko će bolje proračunavati kutove i pozicije, jedva smo čekali dobiti tajna oružja poput razarajuće ovce-bombe. Taktike za obračune petkom navečer smišljale su se cijeli tjedan. Jedno vrijeme postojala je čak i interna liga, a nadam se da netko od ostalih igrača “Wormsa” iz te skupine fanatika još uvijek negdje ima bilježnicu s rezultatima. Imali smo i nagrade i igrači su se svojski trudili osvojiti ih. A onda je netko negdje nabavio cheat codove. (BM)


1. Tetris (1984.)
[407 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Kaže Libra Libera koju listam da je “Tetris” nastao 1985. (ma kakvo guglanje, pa ovo je retro spika!), da je njegov tvorac bio ruski znanstvenik Alexej Pajitnov i da je nadahnuće dobio vidjevši igru puzzli imena Pentonimo. Toliko o činjenicama. Unatoč svim čudima moderne tehnologije, unatoč uživljavanju u likove, genijalnim pričama, perfektnim grafikama, igrivosti i činjenici da su računalne igre doslovno stvorile čitav paralelni svemir, za mene “Tetris” ostaje broj jedan. Tako jednostavno, a tako genijalno! Igrao sam ga na gomili konzola i na svakom računalu za kojim sam sjedio i nikada nije razočarao. Jer ne može razočarati. Jer je kao šah. Jer je bazičan, a opet kompleksan. Jer ne možeš varati, jer samo trebaš biti sabran i misliti. I reagirati. Ne znam što bih dalje pisao o “Tetrisu”. Ne igram ga često. Igram ga samo kada nekako iskrsne preda mnom, ne tražim ga posebno. Nikada nisam imao “Tetris” na mobitelu, iako sam uvijek sanjao o tome. Recite mi koji mobitel ima “Tetris” i kupujem ga sutra (ne one varijacije s notama, bojama i slično, nego baš “Tetris”). Ne znam što bih dalje pisao o “Tetrisu”. Ne sjećam se kada sam ga zadnji puta igrao. Ali znam da ga volim. Ljubav ne treba objašnjavati, treba je upražnjavati. Idem pronaći online-verziju. Čujemo se za petnaest sati. (AŠ)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Andrija Škare)

Goriline naj igre svih vremena: #39-#31

Prosinac 10, 2011

39. Creatures 2: Torture Trouble (1992.) [68 bodova / 2 glasa]
38. Command & Conquer 2: Red Alert (1996.) [69 bodova / 2 glasa]
37. Max Payne (2001.) [69 bodova / 3 glasa]
35. Full Throttle (1995.) / Spider Solitaire (1998.) [70 bodova / 2 glasa]
34. Tomb Raider (1996.) [71 bod / 3 glasa]
32. Medal of Honor: Allied Assault (2002.) / Pac-Man (1980.) [72 boda / 2 glasa]
31. Football Manager (2005.) [72 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]

Mislim, Bitlsi!

Prosinac 9, 2011

Kako ovo sinoć i nije bio koncert benda u pravom smislu te riječi, izvještaj ću odraditi pomalo obrnutim redoslijedom, sa set listom odmah na početku: I Saw Her Standing There – I’m Only Sleeping – Michelle – Here Comes The Sun – And I Feel Fine – Eight Days A Week – Ticket To Ride/That’s All Right – The Word – Back In The U.S.S.R. – Strawberry Fields Forever – Penny Lane – Lucy In The Sky With Diamonds – Roll Over Beethoven – Some Other Guy – Can’t Buy Me Love – Ob-La-Di, Ob-La-Da – Oh! Darling – Yellow Submarine – A Hard Day’s Night – Any Time At All – Something – Get Back – Don’t Let Me Down – While My Guitar Gently Weeps – All You Need Is Love – She Loves You – Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band – Twist And Shout – Helter Skelter. I tu bismo komotno mogli spustiti zavjesu. Ne, nažalost se nisam dočepao dragocjenog mjesta u tajnome vremenskom stroju usmjerenom u 1973. i još tajniji koncertni reunion Beatlesa, ali nisam se ni znatno slabije zabavio sinoć u KSETu, gdje je Beatles Revival Band odsvirao tulum povodom godišnjice Lennonove smrti. Obljetnica je to koja na prvi pogled baš i ne generira festivno raspoloženje, ali promislite bolje i zaključite kako nisu male šanse da bi živi Lennon danas bio totalna tlaka i bol u guzi. A možda i ne bi, kolega Bob se jako dobro drži.

Drugo se, opet neveliko, žaljenje odnosi na Sašin i moj nešto kasniji dolazak, jer su nam zahuktali poslovi i hobiji spriječili pravovremeno pojavljivanje, ali teško da smo propustili previše s obzirom na to da smo čuli čak 30 pjesama u nešto sitno manje od dva sata, koja su se protegnula i do iza standardnoga klupskoga ponoćnog fajrunta. Tako da mi u popisu nedostaju neke pjesme s početka programa, a doista se ne usuđujem upustiti u pogađanje napravljenog izbora, kad ovako odoka vidim da se moglo odsvirati barem još nekih petnaestak hitova/himni, uz petnaestak kultnih klasika sa strane. Mislim, Bitlsi, ima li loših pjesama? Okej, ima, ‘Ob-La-Di, Ob-La-Da’ i ‘Yellow Submarine’ su tolike debilane da u usporedbi s njima i jedna ‘Shiny Happy People’ zvuči kao ozbiljna sinteza neuočljivih komponenti Sartreove filozofije, ali okidač da sam s pet godina pomislio kako su mi neke tatine ploče draže od drugih sigurno nisu bile ‘Tomorrow Never Knows’ ili ‘Within You Without You’. Shvatimo ih kao sastavnice dobrog i pravilno usmjerenog odgoja i neće nam nikad ponovno zasmetati. Zapravo, nisu mi smetale ni sinoć, malo se popilo, atmosfera u krcatom klubu bila je izrazito pozitivna – čak sam uspio smetnuti s uma da me inače nerviraju ljudi koji ne slušaju ništa osim Beatlesa i, štajaznam, U2 – muzičari su postigli finu mješavinu napaljenosti i opuštenosti; što sve skupa čini paket kojem prigovore mogu uputiti samo nikad zadovoljna gunđala.

U efektno složenom repertoaru, koji se podjednako razvijao sistemom logičnih asocijacija (‘Penny Lane’ nakon ‘Strawberry Fields Forever’ ili ‘She Loves You’ nakon ‘All You Need Is Love’) kao i naglim promjenama ritma iz music-hall zajebancije u bluesy balade i natrag, sve su stvaralačke faze bile zastupljene ravnomjerno, s time da je izbor izvedenih pjesama pokazao kako je Beatles Revival Band doista sastavljen od velikih fanova. Nisam se ni smjestio u klub a već me zagrlila jedna od dvije mi omiljene pjesme Beatlesa, razmažena i lijena ‘I’m Only Sleeping’, a kad su se kurčevito upustili i u ‘The Word’ pomislio sam kako ne bi bilo prenevjerojatno ni da se izvede i druga od mojih omiljenih, ‘Wait’. Ipak nije, ali nema veze. Odluka koja veseli je podjela uloga koja ne slijedi slijepo onu originala – a možda je samo zeznuto pronaći ljevorukog basista? – nego logiku težine instrumentalnih dionica i pošteno razdijeljenih vokalnih dionica prednje trojke. Dodatni klavijaturist ima možda i ponajveću važnost za širenje repertoara s ranog materijala, kojim je Beatles Revival Band svoje postojanje i počeo, na kasnije kompleksnije pop-simfonije. Zajedno, i u radu originalnih genijalaca, i u koncertu nadahnutog tribute benda, čine još uvijek teško shvatljiv niz čiste alkemije popularne muzike.

The Beatles. Zlato. U bilo kojem obliku. Tonći, moramo čim prije odraditi onaj izazov.

Goriline naj igre svih vremena: #10-#6

Prosinac 9, 2011

10. Prince of Persia (1989.)
[141 bod / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon Commodorea i Amige koje smo svi, s punim pravom, doživljavali kao igraće konzole a ne kao računala s kojima se može i nešto drugo osim zabavljati (s računalom se može i nešto drugo? Ma dajte!), mislim da je prva PC-igra koju sam igrao bila “Prince of Persia”. I nisam je volio. Ne volim je ni danas pa ipak sam je stavio razmjerno visoko (ne znam kako sam uspio zaboraviti “Aladdina”, to je barem bilo ZABAVNO). Poslije šarenog svijeta Commodorea, nakon treniranja refleksa i lomljenja joysticka ovo je bila potpuno nova, dosadna priča. Podsjećala je malo na neke opskurne Commodore-igre, tipa “Hellraid”, koje sam igrao kada sam shvaćao da je ipak bolje igrati se na računalu nego skončati svoj mladi život skokom s balkona, ali je i od njih bila tuplja, sporija, sterilnija, sivlja. Osim toga, barem u početku, nije bila lagana. I to je znalo frustrirati. Sjećam se da sam znao igrati onaj čitavi zamorni prvi dio samo kako bi došao do mačevanja ili do ispijanja onih nekih bočica, a ako bi to izostalo osjećao sam se kao da sam potratio vrijeme. Svašta. No, na neki čudan način, ova mi je igra proširila horizonte. Tada sam shvatio jest da svijet virtualne zabave nije moj svijet pa sam počeo izlaziti vani, ganjati djevojke, piti alkoholne napitke, pušiti cigarete i raditi sve što mladi ljudi u toj dobi rade. Nije da za to krivim baš ovu igru, ali da mi je tada netko ponudio recimo “Unreal Tournament” možda bih radije bio ostao doma. Samo možda. Shvatio sam da ljudi koji pričaju o svojim dostignućima u ovoj igri meni ne zvuče previše zanimljivo i da ću ja radije potražiti ljude koji pričaju o novim albumima. Danas znam da jedno drugo ne isključuje, ali tada se isključivalo i trudio sam se biti lik iz “Prince of Persia”, ali hormoni su me vukli na drugu stranu. I dobro je da jesu jer do danas možda igru uopće ne bih uspio završiti, a u stvarnom životu sam neke levele ipak uspješno apsolvirao. Možda i zato jer sam rano počeo. (AŠ)


9. The Secret of Monkey Island (1990.)
[143 boda / 4 glasa]
“The Secret of Monkey Island” prvi je dio legendarnog serijala Monkey Island te prva avantura koju sam igrao, ona koja me navukla na moj omiljeni gejmerski žanr. Problem s avanturama je da, kad je jednom završite, ponovno igranje gubi na draži. Ili ne? Nakon što sam je zgotovio, ponovio sam to još par puta da bi nanovo uživao u opičenim forama ekipe iz LucasArtsa. Ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam je završio tako da sam napisao detaljni walkthrough. Srećom, prije nego sam razvio opsesiju počeli su izlaziti sequeli pa sam pozavršavao i drugi, treći i četvrti nastavak. Peti, rumornog naziva “Return to Monkey Island”, dugo se najavljivao ali se njegov izlazak prolongirao unedogled. Nije ga bilo isplativo raditi, razvoj avantura nije toliko unosan kao neke druge vrste igrica. Ironično, ova neprofitabilna igra poslužila je kao inspiracija za jednu od najprofitabilnijih filmskih franšiza, “Pirate s Kariba”. Holivudski producenti su od Monkey Islanda napravili money island. Koliko god megaprodukcija i našminkani Johnny Depp činili zabavnim filmski serijal, to mi nema onakvu jebeno-ludu-voodoo-zabavnu magiju kakvu je imao pikselasti Guybrush Threepwood. Nije u šoldima sve! Nešto je i u zlatnicima. Nedavno, putujući kroz Nikaragvu, saznao sam da u arhipelagu od par stotina otoka postoji jedan meni naročito zanimljivog naziva. Rentao sam brodić da bih ga se dokopao. Nakon desetljeća i po – napokon sam dočekao povratak na Monkey Island. (NP)


8. Star Wars: TIE Fighter (1994.)
[155 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Iskreno, priče se više ne sjećam. Bila je sjajna. Grafiku ne mogu komentirati jer sam igrao na 386-ici i 14″ monokromatskom monitoru. Bila je sjajna. Zvuk je je bilo teško doživjeti kroz jadne Sunyo walkmen-slušalice i njegove krhke zvučnike koji su prosipali više zvuka u okolni prostor nego u moje uši. Zvuk, bio je sjajan. Kotačići miša bi se zaprljali nakon tri sata i moju letjelicu učinili najobičnijom svemirskom plutačom za napucavanje. Vrhunske kontrole. Ostalo je povijest. George Lucas više nikad neće snimiti dobar nastavak/sastavak/predstavak središnje filmske trilogije, a njegov LucasArts neće nikad nadmašiti “Star Wars: TIE Fighter”. Nitko neće. (TB)


7. Grand Theft Auto: San Andreas (2004.)
[166 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Just waking up in the morning, gotta thank God
I don’t know but today seems kinda odd
No barking from the dogs, no smog
And momma cooked a breakfast with no hog
I got my grub on, but didn’t pig out
Finally got a call from a girl wanna dig out
Hooked it up on later as I hit the do’
Thinking will I live, another twenty-fo’
I gotta go cause I got me a drop top
And if I hit the switch, I can make the ass drop
Had to stop at a red light
Looking in my mirror, not a jacker in sight
And everything is alright
I got a beep from Kim and she can fuck all night
Called up the homies and I’m askin y’all
Which park are y’all playin basketball?
Get me on the court and I’m trouble
Last week fucked around and got a triple double
Freaking niggaz everyway like M.J.
I can’t believe, today was a good day. (MI)


6. Heroes of Might and Magic II (1996.)
[174 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
U ono predpotopno doba kad se na Internet spajalo preko dial-upa i kad društvene mreže i drug Google nikome nisu bili ni u peti, posjedovanje osobnog računala nije pružalo osobito puno zabave sporadičnim vlasnicima. Jedino čime se prosječni korisnik zdušno mogao baviti bilo je mahnito igranje raznih kompjuterskih igrica, a osobito kampanja poput “Heroes of Might and Magic”. U prvo izdanje ove igre zaljubila sam se još tamo kao srednjoškolka kada sam gubila noći i dragocjen sanak, tako prijeko potreban za disciplinirano obavljanje školskih dužnosti. Igrala sam je kao da mi život o tome ovisi, sva opčarana šarenim vitezima koji su se našetavali po mapi skupljajući razna svjetlucava blaga i artefakte, te gradili zamkove i borili se protiv lepeze zlikovaca koji su im htjeli oduzeti sve što imaju, a time i meni uskratiti mogućnost prelaska na sljedeći nivo obogaćen novim artefaktima koji apgrejdaju oružja, ali i opasnijim neprijateljima. Razred sam ipak uspjela završiti, a ubrzo me je napustila i volja za daljnjim igranjem jer kad jednom završiš kampanju, često se desi da ti postane nezanimljivom. No onda se negdje pred kraj rata i u jeku najgoreg tuđmanovskog terora pojavila dvojka: grafička rješenja bila su tek neznatno drugačija od prvog izdanja, ali zbog nečega je ta igra bila puno moćnija. Neprijatelji su bili opasniji, pojavile su se osim zmajeva i patuljaka i razne meduze, golemi i još koješta i kao da su bili tvrđi orah od neprijatelja iz jedinice. Sve je bilo popraćeno i nekom groznom muzikom koja je bila dizajnirana da smiri igrača unatoč neprekidnom ponavljanju teme, a glasanje ubijenih monstruma spadalo je u najsmješniji dio igre, toliko čak da se igrač namjerno upuštao u fajtove samo da bi se cerekao tim bizarnim zvukovima. U usporedbi s današnjim igrama “Heroesi II” izgledaju presmiješno, ali još uvijek u njima postoji neka klica zaraze kojoj, sigurna sam, ne bi odoljeli ni oni današnji gameri koji nikada nisu došli u doticaj s igrom na ovom grafičkom nivou… Sjećam se kao da je bilo jučer, a ne prije petnaestak godina: skidanje s ove igrice bilo je bolnije od skidanja s lakih droga, terapija se sastojala u iščitavanju Tolkienova opusa koji je bio najbliže onim tajnim sastojcima “Heroesa” zbog kojih je ova igra bila toliko adiktivna. Naivka, tek sam poslije toga skužila da je tvorcima serijala upravo Tolkienova mitologija poslužila kao inspiracija. I sad si ih idem skinuti s torrenta, jer ne mogu izdržati. Već vidim kako ću provesti zimu. Samo neka je eskapizma! (JS)

(pisali: Andrija Škare, Nikola Prtenjača, Tomislav Biškup, Matej Ivušić, Jelena Svilar)

Goriline naj igre svih vremena: #15-#11

Prosinac 8, 2011

15. Day of the Tentacle (1993.)
[119 bodova / 4 glasa]
U jednom času recentne povijesti (sredina 90ih) studio LucasArtsa bio je meka za avanture. Svaka igra se iščekivala kao malo čudo, sve što bi izbacili bilo je sjajno i postavljalo nove kriterije: “Monkey Island”, “Sam & Max”, “Full Throtle”… A “Day of The Tentacle”, jedna od najboljih i najluđih igara avanturističkog usmjerenja, je sequel (“Manic Mansion 2″). I onaj rijedak slučaj kad je nastavak bolji od jedinice. I prvi put da se u avanturi koristio voice acting (spominjem tek kao kuriozitet; na mom ripu nije bilo tih fajlova, pojma nemam kako je to zvučalo – hmm, a možda još nisam ni imao zvučnu karticu?). Osjećaj je kao da igraš jako smiješan, pomalo nadrealan i stiliziran crtić u kojem se putuje kroz vrijeme u portabl-zahodu. Zabavno je to, pogotovo kad imaš 12 godina. (LR)


14. Bubble Bobble (1986.)
[130 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Malo je reći da ne spada među muževnije igre, jer ne samo da upravljate slatkim malim dinosaurićima (ajooooj!) koji simpatične neprijatelje (ćao-ćao!) zarobljavaju s mjehurićima sapunice (hi-hi!), papajući usput torte i kolačiće (njami-njami!) i preskačući nivoe kad god nalete na mali kišobran (kisi-kisi!), cijelo vrijeme praćeni naaaaaajslađom osmobitnom melodijicom ikada – nego i igra udvoje čak ni ne suprotstavlja igrače jednog protiv drugog, tjerajući ih umjesto toga da… surađuju. KO MALE CURICE!!! Šalu na stranu, ovo je jedna apsolutno genijalna platformska igrica – koju sam mnogo, mnogo godina kasnije opet igrao na PC-emulatoru šezdesčetvorke te mogu potvrditi da nije izgubila ama baš ništa od svojih draži. I stvarno je super za igru udvoje, posebno kada prokužiš sve njene cake: kako doći do tajnih nivoa, na kojim nivoima se pojavljuju koji objekti od pomoći, i koji nivo treba s kišobranom preskočiti jer se na njemu igra zblokira zbog lošeg kreka. (TK)


13. Deus Ex (2000.)
[132 boda / 3 glasa]
Hm, da li da reknem nešto o legendarnom studiju Looking Glass i njihovim progresivnim idejama koje su nadživjele matičnu kompaniju te dale oblik jednoj od najcjenjenijih video-igara svih vremena? Ili da započnem sprdanjem s nesretnim Ion Stormom Johna Romera, koji je u svega nekoliko godina postojanja uspio izbaciti niz naslova s možda i najvećim rasponom kvalitete u povijesti medija? Možda da spomenem zanimljiv splet okolnosti kojim su Warren Spector i Harvey Smith nehotice predvidjeli rušenje tornjeva World Trade Centra godinu dana prije nego što se tragedija uistinu i dogodila? Toliko mogućih pristupa, niti jedan od njih neprikladan. I to je upravo ono što leži u srcu uspjeha “Deus Exa” – fenomenalno osmišljen dizajn koji u gotovo svakom trenutku igraču pruža slobodu da rješavanju problema pristupi na način koji mu najviše odgovara. Želiš se skrivati u sjeni, u pravom trenutku opandrknuti stražara pendrekom po glavi, a kad te napokon otkriju, skočiti s krova tridesetmetarske zgrade i izgubiti se u kanalizaciji? Možeš. Ili bi radije uletio usred gužve opremljen lanserom raketa, lajtsejbrom i elektroničkim uređajem koji neprijateljske projektile skreće u komšijino dvorište? Pa, što da ne? Misliš da bi bilo zabavnije kulerski hakirati obrambene sustave tako da se okrenu protiv ljudi koji su ih tamo postavili? Samo zamahni multitoolom i reci “ščegetalček!” S narativnog aspekta “Deus Ex” ima prevelike apetite i ono što započne kao zanimljiva i ozbiljna paralela s današnjom globalno-političkom situacijom, vrlo brzo degenerira u apsurdni džumbus svih teorija zavjere ikad. No puno veći problem predstavlja kontrast između visoko prilagodljivog načina igre i rigidnog razvoja priče koji isprva nudi solidan privid nelinearnosti, ali on na određenim mjestima pada u vodu jer krucijalni događaji koje su scenaristi zamislili se jednostavno moraju dogoditi, ovako ili onako. Možda najveće razočaranje predstavlja sam kraj koji igraču omogućava da se posere na sve odluke koje je donio do tog trenutka i odabere bilo koji od ponuđenih završetaka. Ion Storm, kukavice! No svim problemima (i nastavcima) unatoč, “Deus Ex” i dan-danas predstavlja strahopoštovanja vrijedan komad igretine koja neonski jasno ocrtava sve dobre strane interaktivne zabave – ali i izazove, prvenstveno s nelinearnim pristupom pripovijedanju, koje tek treba prevladati. (OL)


12. Warcraft II: Tides of Darkness (1995.)
[134 boda / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Kad sam nekim glasačima govorio da probaju nažicati kojeg od svojih frendova da dobace dragocjene bodove njihovim favoritima za koje nitko drugi nije glasao – pa, kužim da je to moglo djelovati očajnički s moje strane, ali nije uopće bilo tako! Naime, neki drugi su – i to bez da sam ja išta nukao – angažirali frendove da glasaju, i ovi to odradili u čas posla. “Warcraft 2” je, naprimjer, upao na listu samo zato što su se kod jednog od glasača, dok je slagao listu, našla dva brata: rekli oni “hej, pa što ne bi i mi?”, i svaki na licu mjesta skockao nabrzaka svoj top 10 – s “Warcraftom 2” na jednom prvom i jednom drugom mjestu, što bi ga i bez moje siće (27. mjesto) katapultiralo u top 15. Eto, samo kažem, da znate za drugi put! U neku ruku bih volio – SPOJLER! SPOJLER! – da je itko živ glasao za “World of Warcraft”, ali u drugu ruku je vjerojatno ipak bolje da nitko nije jer to govori da svi imate barem nekakav život. :) A inače, “Warcraft 2” je jedna od rijetkih real-time strategija koje sam igrao, i u lijepom mi je sjećanju ostala ona bujica adrenalina kad istovremeno na jednoj strani mape ratuješ, na drugoj gasiš požare, na trećoj dovršavaš građevine, a na četvrtoj pitaj boga šta. E, i onog patuljka-bombaša sam u svojstvu Mind Takera semplirao u glazbenoj numeri “Lude Noći u Michiganu / Kobra Dance”! (TK)


11. Half-Life 2 (2004.)
[138 bodova / 3 glasa]
Borba protiv represije se odvija na raznim mjestima, na i pod zemljom, u zatvoru, laboratoriju, gradu… Igrica obiluje masom odličnih likova, od murije i vojske, koji koriste svo moguće oružje u provodbi represije (raznorazne moderne kamere koje lete po zraku, klasični pištolji i puške, najsuvremenije letjelice…), do ludih znanstvenika i njihovih opaljenih izuma, te životinja iz svemira. Neki od njih vole ljudima papati mozak te njihovo tijelo koriste kao oružje protiv tebe. Za njih je najbolji lijek pumperica, dok kod drugih moramo ženki iscupati srce da bi sva njena vojska ratnika bila pod našom kontrolom. Kad me pitaju za “Half-Life 2″, prvo čega se sjetim je dio kad u podzemnoj garaži moram štiti partnericu da osbosobi lift za izlaz na površinu. E sad, da bi u tom uspila ona mora ostati na životu (logično); municije imaš, ne baš za razbacivanje al sasvim dovoljno, no problem je što gamad koja izlazi iz rupa u podu nije baš, ono, glupa i spora. Tak da u početku ja kokam jednog po jednog, to ide jedno vrijeme, al kako oni sve brže i brže izlaze (a njoj treba vremena) – oni me okruže, i uvijek netko od nas dvoje izgine. Tek pred zoru mi sine ideja: ak ne pomažu bombe, vatra, meci – ostaju mi auti da s njima prekrijem rupe, i kako se oni probijaju ja pičim gore, dole, te roknem one koji izađu pa vratim auto nazad (sve to pičiš u 5. brzini) dok ona ne oslobodi put. Lego ujutro, digo se u podne, pio kavu i gušto na suncu te upijo energiju pred nastavak. (ID)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Oto Lukša, Ivan Debelić)

Goriline naj igre svih vremena: #50-#40

Prosinac 8, 2011

50. Batman: Arkham Asylum (2009.) [42 boda / 2 glasa]
49. Diablo (1996.) [44 boda / 2 glasa]
48. Commandos: Behind Enemy Lines (1998.) [45 bodova / 2 glasa]
47. Dead Space (2008.) [46 bodova / 2 glasa]
46. Wolfenstein 3D (1992.) [48 bodova / 2 glasa]
45. Alone in the Dark (1992.) [51 bod / 2 glasa]
44. Grim Fandango (1998.) [56 bodova / 3 glasa]
43. Super Mario Bros. (1985.) [59 bodova / 2 glasa]
42. Call of Duty (2003.) [65 bodova / 3 glasa]
40. Lemmings (1991.) / Unreal Tournament (1999.) [68 bodova / 2 glasa]

The Moody Brooders – The Moody Brooders

Prosinac 8, 2011

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/680-the-moody-brooders/1916-the-moody-brooders-the-moody-brooders-ep.html

Goriline naj igre svih vremena: #20-#16

Prosinac 7, 2011

20. Starcraft (1998.)
[96 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Bunkerom se širi smrad bljuvotine. Smrad straha. Sunce se polako spušta za obronke stravičnih planina na Mar Sari, sjene postaju sve dulje, a jednom kada nestanu – poljana pred ulaskom u bazu pretvorit će se u pozornicu na kojoj će se odigrati krvavi horor. Već četiri dana odbijamo navale Zerga, te brutalne, ljigave, neljudske vrste koja je odlučila istrijebiti sav život iz sektora. Umorni smo, prazni, bez ikakve nade, odsječeni od ostatka kolonije. Zalihe minerala i plina na niskoj su razini, a ventilatori u farmama ne rade već danima. Osuđeni smo na propast. Zapovjednik ulazi u bunker i urla na jadnog Stevea, mladog dečka koji je tek prije dva mjeseca prošao temeljnu obuku. Zapovjednik je razočaran Steveovom nesposobnošću da zadrži sadržaj svog želuca unutar svog tijela. Zapovjednik očito nije vidio ostatak jedinice koja se sastoji od mladića koji nisu uspjeli zadržati svoje želuce i crijeva i ostale organe unutar svojih tijela, iskasapljeni sitnim no okrutnim kandžama zerglinga. Čudno da ne pokazuje znakove sućuti. Zapovjednik zna o kakvom se okrutnom neprijatelju radi. Polovica njegovog lica unakažena je kiselinom koju je gigantski hydralisk ispljunuo u njegovom smjeru, no unatoč tome on ne posustaje. Nije posustao ni kad ga je mutant napao; sasuo mu je rijeku vrelog plamena iz svog bacača ravno u gubicu. Strah se uvlači u kosti ljudi dok zapovjednik svojom galamom pokušava otjerati glasine o novoj, neprimjetnoj vrsti koja se navodno spustila na Mar Saru. Ljudi kažu kako se Protosi nečujno šuljaju po mraku, kako imaju ogromna sječiva za klanje i kako ih je gotovo nemoguće ubiti. No postoje i druge glasine iz udaljenih baza koje tvrde kako su se nebeski ratnici Protosa spustili na planet da bi otjerali Zerg. Ne znamo što je istina. Poznajemo samo strah i nadamo se da će konačno proći. Dok sjedim na pragu bunkera i gledam stravične planine na Mar Sari, dok stežem svoju C-14 pušku i provjeravam ispravnost svog stimpacka, razmišljam o tome kako budućnost sektora ovisi o nama. O meni. Kvragu, za neke se stvari isplati umrijeti. (HF)

19. Zuma (2003.)
[103 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Detaljno se sjećam svojeg jedinog gejmerskog orgazma. Bilo je oko pola 3 u noći s petka na subotu, u onome kratkome ali intenzivnome proljetnom periodu 2005. godine tijekom kojega vikendom nisam izlazio nego sam pucajući iz žabe ubijao kugle različitih boja. Bio sam kupio novi komp, Ozzy ga je instalirao, prebacio hrpu muzike te šačicu igara, uz preporuku da njemu dobro dođu kad poželi malo odmoriti mozak. Ajde, nije da ću ih ikad zaigrati, ali nije ni da zauzimaju mnogo mjesta. Racionalno objašnjenje mojeg posezanja za “Zumom” ne postoji, pa ću se ipak morati osloniti na ono kako je sve zakuhala Velika Sveta Žaba u Svemiru, liznuvši me svojim sveprostornim i svevremenskim jezikom umočenim u vrelu otopinu halucinantne istine upravo u doba mojih velikih unutarnjih previranja. Dobio sam svoje poslanje i smjerno ga izvršavao, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nisam otkrio da mi ni apostol Ozzy nije mogao reći sve. Pričajući mu kako me “Zuma” pukla gotovo koliko i istoimena ljepotica Neila Younga, dobio sam mig da devet vidnih nivoa drevnih hramova nisu jedini, nego se probijanjem kroz posljednji od njih stiže do dodatna tri, u kojima se vodi vječna bitka, ne samo još otkako su se konkvistadori iskrcali na obale Južne Amerike i preplašile preživjele na kraju Gibsonova “Apocalypta”, nego otkad su se reptili prvi put odlučili igrati stolnih igara na planetu koji nikako da prestanemo pogrešno nazivati svojim. Znojan, prljav i malaksao, s mislima na sve bivše drage i sve buduće koje nikad neću upoznati jer će mi kosti čekati Indianu Jonesa i Martija Misteriju, da zajedničkim pothvatom razbistre gdje je nestao jedini čovjek kojega  su žabe cijenile bratom, s brdom osvojenih dodatnih života, gomilom zapravo bezvrijednih bodova i nevjerojatnim nizom oborenih rekorda iza sebe (samo jedan nije moj) – uletio sam u taj mitski, posljednji trodijelni grad hramova, znajući da je kraj preda mnom. I might as well go down swingin’, rekao sam si, leteći na buzzu tek progutane treće Coline dvolitrenke, bum bum bum, šaltam boje, slažem kombo, postajem Picasso podzemnih tobogana, kugle nestaju u prah, Mudri me upozorava Falija si, ali vrlo brzo i pohvali Jedan po jedan mama e, pada prvi hram, drugi, evo pada i treći, ZAVRŠIJA SAN SVIH DVANAJST LEVELA!!! AAAAAAAAAAAA!!! Ne znam gdje sam ni što sam, svršavam kao kad se u središte cilja zabija strijela ispaljena iz luka Sveznajućeg prije toliko vremena da ga ne možemo pojmiti ni obujmiti, iscijeđen i zgnječen predajem život na oltar pravde, kad mi se odjednom obrate Glasovi, nazivajući me Mighty Oneom i Brotherom. Još nije gotovo, ne budi naivan i lud, ovo je bila tek audicija, sad idemo zajedno u Svemir, u trinaesti nivo, za koji nitko unaprijed ne zna i ne smije znati, jer bi obećanje o borbi u Svemiru pomutilo mozak i usporilo reflekse svih onih koji u nj žele doći, pa bi ih kugle zatrpale. Tebe nisu, o Moćni! Nisu. Kako bi uopće i mogle? Gogo je legenda. Gogo je Žaba. Gogo rješava Svemir, okej, iz druge, ali imao sam 35 života, pa jedan nije bačen, nego žrtvovan za strategiju. Gogo je puka. Igra je odigrana i zato Gogo više ne igra igre. (GP)

18. Doom II: Hell on Earth (1995.)
[106 bodova / 3 glasa]
Postoje neke bazične stvari u gameplayu koje su vječne neovisno o (ne)razvijenosti platforme: nakon što se udubiš u ovu ili onu igru, srce će ti zatitrati čim ugledaš paket prve pomoći bez obzira na to je li paket od 50 ili 500 piksela; krvoločno čudovište će ti uvijek testirati reflekse, bilo ono 2D-palačinka ili trodimenzionalno istesano u dlaku… S druge pak strane, naravno da jako jest bitno ako je neka igra rađena na moćnijem hardveru (te shodno tome i moćnijem engineu) jer to ne omogućuje samo atraktivniju grafiku i animaciju i tome slično, nego i više onoga što je temelj užitka u bilo kojoj igri – a to je interakcija s različitim simbolima, na različite načine! I kao što je po tom pitanju “Doom” pružio osjetno bogatiji doživljaj od “Wolfensteina 3D”, nimalo ne sumnjam ni da u usporedbi s kasnijim first person shooterima “Doom” djeluje kao priprosta smijurija; nimalo ne sumnjam da bih, da sam igrao manje-više bilo koji od milijuna kasnijih FPS-ova, glasao za nj umjesto za “Doom” i “Doom 2” – samo što ih, eto, igrao nisam, kao što nisam igrao ni 99.9% drugih igara koje su se u međuvremenu pojavile jer sam u nekom trenutku u životu s laganim žaljenjem odlučio da ću radije trošiti slobodno vrijeme na neke druge stvari, tješeći samog sebe fantazijom kako ću se, jednog dana kad budem potpuno star i nepokretan, zatvoriti u silos pun droge i nadoknaditi gejmerske zaostatke, bjesomučno drkajući po svim mogućim konzolama sve dok ne otegnem papke! Uglavnom, da skratim priču… Moja igračka nostalgija nema niti ideološku, niti militantnu komponentu. Smatram da se, za razliku od muzike, može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje; nisam glasao za pubertetsko-adolescentsko-studentske favorite zato što mislim da predstavljaju “bolju prošlost” igara, nego zato što je ta prošlost – jedino što ovaj tudum zna. Jebiga. (TK)

17. Indiana Jones and the Fate of Atlantis (1992.)
[111 bodova / 4 glasa]
Da se razumijemo – tko nije volio Indianu Jonesa, nije volio pustolovine. Zajedno s drugarima s Dugog dola kao klinjo sam bio blagoslovljen gustom šumom nadomak roditeljskog doma, bogatom vjevericama, sljepićima i lijanama u samom srcu metropole. Tada smo živjeli za pustolovine, a Indy nam je, uz Gunise, bio jedan od neupitnih heroja i izvora inspiracije. Kad smo malo odrasli igranje u toj šumi, gradnja kućica u krošnjama i kopanje nenamjenskih podzemnih bunkera su izgubili draž, da bi virtualna pustolovina u potpunosti zamijenila zbiljsku onoga dana kada me Teo, dragi prijatelj iz ulice, nazvao i rekao da mu je tata za rođendan kupio igru “Indiana Jones and the Fate of Atlantis”. Prilici da ne samo gledam Indianu Jonesa, nego da BUDEM ON nije bilo teoretske šanse odoljeti. U to vrijeme nisam, jadan, imao svoj kompjuter, pa nije bilo druge nego otići kod Tea i zajedno s njim upustiti se u avanturu. Igra nas je obuzela od prvog pokretanja, čim je zasvirala ona legendarna tema na špici, a Indy okinuo bičem i popravio obod šešira. Koliko se sjećam, priča je bila u rangu s bilo kojim od Indyjevih filmova, grafika za ono doba sasvim na nivou, a zagonetke koje je valjalo odgonetati bile su čak i prezajebane, toliko da je Teo (par godina mlađi od mene) u jednom trenutku odustao jer smo zapeli na otoku 300 kilometara od Grčke, kada nismo znali kako upotrijebiti neko posebno kamenje, biserje ili štoveć. Dalje sam nastavio sam, do sitnih noćnih sati, i tako i narednih večeri, fenomenalno se zabavljajući i ne mareći pritom što je Teovim starcima možda smetala buka koju smo Indy i ja proizvodili. Iskreno, ne sjećam se kako sam i jesam li uopće došao do kraja, ali znam da sam ovu igru u gejmerskim ćakulama uvijek isticao kad bih rekao kako mi nema do avantura. A kako je u virtualnom, tako je i u pravom svijetu. (PP)

16. Doom (1993.)
[117 bodova / 5 glasova]
Nikad nisam obožavao pucačine. Uz par iznimki. Prvo je došao “Wolfenstein 3D” i svima nam pokazao da pucanje na naciste u (tada vrlo) krutom 3D-prostoru može biti vrlo zabavno i stimulativno, a onda… Godina je 1993. Prijepodne. Frend iz kvarta mi je dao disketu s nečime što MORAM vidjeti. Ubacim ja to oprezno u drive, pokrenem i —- majko mila, šta je ovo? Napadaju me, svuda, iz mraka, aaaaaaaa, mrtav sam već, ajmo opet, i opet, i opet, i opet… Kada sam slijedeći put podignuo pogled, bila je večer. Takvih dana je bilo mnogo. Previše za nabrojati. Taj prvi kontakt neću nikad zaboraviti.  Priču je bolje ne prepričavati (u pucačinama je ionako ona samo isprika za, jel, pucanje):  neki svemirski marinci, čudovišta iz pakla i bijeg iz vojne baze tik do Marsa. “Doom” je bio i ostao kralj svih FPSova (prvotno nazivanih “Doom”-klonovima), trenutak u (igračkoj) povijesti kada je novi žanr ušao na velika vrata i tamo se čvrsto utaborio. Jedan je “Doom”, ostalo su kopije. (LR)

(pisali: Hrvoje Frančeski, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Petar Panjkota, Luka Rukavina)

Goriline naj igre svih vremena: #25-#21

Prosinac 6, 2011


25. The Elder Scrolls III: Morrowind (2002.)
[88 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Ova je klasična Bethesdina igrica kao dobro vino, sve njene najbolje osobine koje sam primijetila već po prvom igranju s vremenom su postale još bitnije za ubrzani životni stil zaposlene osobe/samostalnog roditelja: nedostatak narativne hitnosti, vizualno obilje svijeta, lakoća s kojom se uživljava u igru, pregršti sposobnosti koje se mogu dovježbavati ili zanemarivati, mogućnost odabira između riješavanja misija ili samostalnog lutanja društvom i krajolikom, sloboda dnevnog biranja između hack-and-slash ili komunikacijskog načina igranja – i potpuna nemogućnost mrežnog ili parnog igranja. Ovo je jedna od igrica koje sam najduže igrala, igrica koja mi je s vremenom postala najdraža razonoda, bez žurbe, s punom slobodom igranja bilo s prekidima, bilo u komadu, satima ili po nekoliko desetaka minuta. Ovo je također jedna od najpogodnijih i najljepših igrica za powergaming jer jednostavnom intervencijom dozvoljava utjecaj na niz parametara igre, a također i na putovanje protagonista. (DF)


24. Planescape: Torment (1999.)
[89 bodova / 2 glasa]
Ne budite se svaki dan goli na kocki hladnog mramora mrtvačnice, okruženi dobroćudnim zombijima, dok vam u ušima odzvanja njurganje cinične lebdeće lubanje koja se specijalizirala za nabrajanje tuđih mana. Ništa čudno, “Planescape: Torment” je igra koja se ne viđa svaki dan. Ona je avantura zamaskirana u kožu fantasy RPG-a, smještenog u svijet u kojem nema vilenjaka ni orkova ni trolova ni patuljaka i gdje cilj ne leži u spašavanju svijeta. “Planescape” je prije svega priča o Sigilu, neobičnom gradu vrata u kojem likovi prelaze sa jedne razine postojanja na drugu; gradu kojeg nastanjuju neobični, groteskni, smiješni, zajebani i beskrajno tužni likovi. To je priča o bezimenom, besmrtnom čovjeku koji kreće u potragu za svojim sjećanjima i, naposlijetku, za smrtnošću. To je prvi i jedini interaktivni roman, veliki narativ koji propituje stanje ljudskog duha, okrečući naglavačke temeljne postavke žanra. “Planescape: Torment” je čudan. “Planescape: Torment” je sjajan. Mogao je biti i najsjajniji da njegovi kreatori u kolopletu briljantnih ideja nisu zaboravili osmisliti zabavan, ili bar zanimljiv sustav borbe koji bi igri dao dodatnu taktičku dubinu: ukoliko želite srušiti Plejnskejp, lako ga možete srušiti na testu mehanike. No zašto bi ga rušili? Unatoč manama “Planescape: Torment” ostaje jedina igra koja mi je natjerala suze na oči. (HF)


=22. Minesweeper (1989.)
[90 bodova / 2 glasa]
Mislim, smije li se reći da znam svirati gitaru samo zato što i dan danas, nakon godina izbjegavanja šestožičane sjekire, bez problema mogu odsvirati uvodni rif “Smoke On The Water”? Ne samo to, a gdje su “Come As You Are” i “The Man Who Sold the World”? Rasturim i “Driver 8″, nema frke. Dobro, dobro, ova posljednja možda i ulazi u zahtjevniju lektiru za kužere, dok su ostale klasični primjeri onoga što znaju ama baš apsolutno svi i tvoj djed i blagajnica u Konzumu, baš kao što je i u svijetu igara legendarni “Minesweeper”, ako nisam gadno promašio metu. Nisam si mogao dozvoliti da jedan Gorilin izbor prođe bez mene, makar nemao ni osnovnog pojma o pojmu, pa sam se – spuštajući se svojom ljestvicom s prvog mjesta do desetog – očešao o neke classic-rock monumente i pankerske diverzije, od kojih ni jedni ni druge nemaju prave poveznice s pretpostavljenom većinom rezultata. Jebiga, prijatelji, dok ste se vi zabavljali strategijama, pucačinama, menadžerima, ne-znam-niti-toliko-da-mogu-uvjerljivo-nabrajati-ostale-varijante varijantama, ja sam se (osim u jednom svijetlo-mračnom periodu) igrao vani, na ulici, s curama, prvi na terenu, prvi na refrenu. Mudrih analiza, lucidnih sinteza, visprenih analogija i instinktivnih paralela ovaj put nemam – “Minesweeper” mi je koristio samo kao društvo preslušavanja novih albuma, kad živih ljudi nije bilo u blizini. Novih je albuma uvijek bilo dovoljno, pa se i “Minesweeper” igrao prilično često. A, po nekoj logici, samo se zanimljive igre igraju često. (GP)


=22. Mass Effect 2 (2010.)
[90 bodova / 2 glasa]
Kao što je Blaž rekao prije neki dan, ova igra ne zahtijeva skill, i to je istina. Zahtijeva samo sakupljanje skillova koji omogućuju šetnjicu kroz sjajno ispričanu priču i priliku da se nadmeno kurčite razbacivanjem i čerečenjem neprijatelja, a ako vam biotičke snage nisu dovoljne i – kojim pucnjem. BioWare je s “Mass Effect” serijalom odabrao najbolje elemente iz svjetova RPG-a i pucačina, a na kraju isporučio fino ispolirani i fenomenalan nastavak moderne svemirske sapunice za geekove koji i dalje sanjaju da će postati Jedi vitezovi. A za sanjarenje ionako ne treba bogznakakav skill. (TB)


21. Baldur’s Gate II (2000.)
[92 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
“Baldur’s Gate 2: Shadows of Amn” je najbolja igra koju sam zaigrao u svom životu. Svaki put kada krenem ljudima objašnjavati koliko volim ovaj izometrijski RPG, taj dragulj u teškoj i blještavoj kruni nikad prežaljenog studija Black Isle, shvatim kako mi riječi bježe i skrivaju se, kao da su drowovi iz najtamnijih zakutaka Faeruna. BG2 vas u svojih 40 sati gameplaya vodi na fizičko i metafizičko putovanje na kojem ćete mačevima, sjekirama, strijelama, magičnim projektilima i čarolijama različitih proizvođača redom klati kosture, pauke, vampire, beholdere, vilenjake, ljude, licheve i smrdljive, odvratne, stoput proklete mind flayere kojima je ideja dobrog obroka sisanje svijesti iz mozgova bipedalnih humanoida. Putovanje je to čiji cilj kroz igru polako postaje jasan – povratiti vlasništvo nad komadom vlastite duše, odnosno vratiti ljudskost (ili patuljkost, ili vilenjakost, ili poluorkost, ili… ma kužite već) kroz pobjedu nad opakim čarobnjakom Jonom Irenicusom u najdubljim dubinama pakla. BG2 je raznovrstan, duhovit, prekrasno dizajniran i napučen osebujnim likovima, on nudi slobodu lišenu dosadnog grajndanja sa dovoljno strukture potrebne za koncizno pričanje priče – a ono što ga ponajviše razdvaja od sličnih igara, prije svega od “Planescapea”, “Arcanuma”, “Icewind Dalea” i “Fallouta”, je fantastičan sustav borbe kojeg ni jedna igra prije i poslije nije uspjela nadmašiti. Gotovo svaki fajt predstavlja izazov, pred igrača postavlja nove zagonetke, tjera ga da osmišljava nove taktike i misli izvan kutije, kako bi to Ameri rekli. Pobjede nad lichem Kangaxxom, srebrnim zmajem Adalonom i Jonom Irenicusom na kraju igre natjerat će vas da podignete ruke u zrak kao da ste upravo zabili pobjedonosni koš u sedmoj utakmici NBA finala. BG2 je igra koja nagrađuje igrača na više razina; kroz zanimljivu priču, kroz interakciju s likovima i svijetom, kroz humor i kroz taktiku. BG2 je jedina igra za koju to mogu reći. I zato je najbolja, bar za mene. (HF)

(pisali: Derza Fanistori, Hrvoje Frančeski, Tomislav Biškup, Goran Pavlov)

Goriline naj igre svih vremena: #59-#51

Prosinac 6, 2011

59. Fahrenheit a.k.a. Indigo Prophecy (2005.) [12 bodova / 2 glasa]
58. SoulCalibur (1998.) [17 bodova / 2 glasa]
57. Bruce Lee (1984.) [25 bodova / 2 glasa]
56. Sim City 2000 (1994.) [27 bodova / 2 glasa]
55. International Karate (1986.) [32 boda / 2 glasa]
54. Grand Theft Auto IV (2008.) [33 boda / 2 glasa]
53. Mortal Kombat (1992.) [36 bodova / 2 glasa]
52. Resident Evil 5 (2009.) [36 bodova / 2 glasa]
51. Rayman 3: Hoodlum Havoc (2003.) [40 bodova / 2 glasa]

Goriline naj igre svih vremena: #30-#26

Prosinac 5, 2011

30. Fifa 99 (1998.)
[78 bodova / 2 glasa]
Nisam zapravo siguran je li moj prvi, očaravajući kontakt sa svijetom nogometnih simulacija započeo s ovom igrom ili njenom godinu dana starijom inačicom, ali to nije ni previše bitno. Nogomet me nekada nije uopće zanimao. Gledao sam utakmice reprezentacije, to da, a i poneki derbi bi me znao zainteresirati i znao sam većinu pravila, baš kao svaki pravi samosvjesni muškarac, ali nisam imao pojma gdje igra koji igrač, je li u određenoj sezoni jači Manchester United ili Milan i ljudi s kojima sam se družio, baš kao ni ja, nisu ustvari imali pojma o nogometu. Vatreni su ’98. bili treći na svijetu, ali to nije bio okidač. Gamba mi je doturio ovu igru (ili devestosmicu, jel), ali ni to nije bio okidač. Brat je počeo, iz meni nepoznatih razloga, govoriti o nogometu i pratiti transfere, no, eto, čak ni to nije bio okidač iako sam s njime provodio više vremena nego s prijateljima ili djevojkom. Kada malo razmislim, ne mogu se sjetiti okidača, a čim ga se ne mogu sjetiti to vjerojatno znači da ga nije ni bilo. Ili, preciznije, sve su to bili okidači, situacije koje su u meni, vrlo podmuklo, pripremale teren da nogomet počnem doživljavati kao nešto zanimljivo. I dalje su mi virtualne nogometne simulacije zanimljivije od pravih tekmi, a «Fifa» je važna jer je baš ona pokrenula čitavu stvar. Obožavao sam uklizati golmanu, bez prijeke potrebe, sasvim nesportski, i onda ostatak utakmice igrati s deset igrača. Obožavao sam izvoditi slobodne udarce i još vrlo živo pamtim one strelice pomoću kojih si ga mogao metnuti u rašlje i s trideset pet metara, i to čak i ako nisi bio previše skoncentriran. Divota. Ipak, ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jest ingeniozna rečenica jednog od komentatora (da mi život ovisi o tome mislim da bih se još uvijek mogao sjetiti imena komentatorskog dvojca) koju i dan danas izgovaram u prilikama koje nemaju baš nikakve veze s nogometom. „He’s got great football brain, this fellow!“ Koje zlato! Da, često to izgovorim, ponekada i u posve neprikladnim prilikama, a ako me ljudi pogledaju u čudu i ništa im nije jasno, znam barem da sam ja kraj devedesetih proživio veselije od njih. Jedan-nula. Za mene. (AŠ)

29. The Need for Speed (1994.)
[79 bodova / 2 glasa]
Nikad nisam kužio fiziku, zapravo mi je toliko bizarna da je ponekad doživljavam kao neku vudu-magiju (kako je moguće da baciš komad željeza u vodu i on potone, a onda uzmeš komad iste količine istog željeza ali s jedino razlikom da ga oblikuješ kao brod, i on onda odjednom – pluta po površini?!? TO NEMA NIKAKVOG SMISLA), tako da sam u školi prespavao neke lekcije iz fizike pa ih nadoknađivao kod kuće na kompjuteru. Bila je recimo jedna motoristička igrica na komodorcu, zvala se «Speed King», igrao sam je samo zato što je u to doba bila popularna među mojom tadašnjom gejmerskom ekipu u Ražancu, ali sam pritom i naučio jednu bitnu lekciju iz fizike: što brže ulijećeš u krivinu, teže ćeš je savladati!!! I okej, kod «Speed Kinga» sam imao dojam da se spizdim u krivinama tek kad se ubacim u neku ljutu stopedesetu brzinu, to sam mogao još nekako podnijeti, no «Need for Speed» me stvarno brutalno demoralizirao sa svojim realističn(ij)im povinjavanjem zakonima inercije – ono, jedva da bih ubacio u neku brzinu u kojoj sam se osjećao minimalno jebački, i eto ti ga vraže, manje od kilometra kasnije bih se odmah, redovito, bez iznimke, zabio u neko govno sa strane! Jebo aute, jebo fiziku, to su sve nečiste sile. (TK)

28. Baldur’s Gate (1998.)
[82 boda / 2 glasa]
Prva BioWareova bazirana na Infinity engineu, a zahvaljujući kojoj sam se nepovratno zaljubila u CRPG igrice. Slučaj je htio da naletim na «Baldur’s Gate» nakon čitanja Dragonlancea, u kojem me Raistlinova tragedija potresla dublje nego što bih, kao žutokljunac, bila voljna priznati. U tom duhovnom okružju moje prvo igranje «Baldur’s Gatea» trajalo je četiri dana – bez spavanja, bez kuhanja, bez odlazaka na predavanja; četiri dana igranja za stotine sati gameplaya. Nakon ta četiri dana vratila sam se životu, i od petoga dana igrala je ponovo – polako, s novim likom, druge rase, druge klase, ispravnog alignmenta. (DF)

27. Fallout (1997.)
[83 boda / 3 glasa]
Dvije stvari vezane uz Fallout ostale su mi u sjećanju više od ičega. Prva je izuzetna zabava s razornim oružjima u kombinaciji s Bloody Mess perkom, opcionalnom karakteristikom lika koja osigurava da svi oko vas umiru na najgore moguće načine. Budući da sam igrao kao lik velike sreće, vrlo rano u igri naišao sam na srušeni leteći tanjur unutar kojeg sam pronašao krasni mali dezintegrator vrijedan poveću svoticu čepova (primarno sredstvo plaćanja u svijetu poharanom nuklearnim ratom). Zadržao sam ga, jedan pogodak bio je dovoljan da instantno sprži većinu neprijatelja uz uhu tako ugodan “ZZZAP!” zvučni efekt. Kasniji favorit predstavljale su energetske puške nakon čijeg bi djelovanja na tlu ostala samo amorfna masa rastaljenog tkiva, fini postapokaliptični nadomjestak za sirni fondue. A druga stvar se odazivala na ime Dogmeat. Možda “Fallout” i nije bila prva igra u kojoj sam imao kućnog ljubimca, ali s ovim paščetom sam ostvario posebnu emotivnu vezu; bio je tako dirljivo požrtvovan! Uskoro sam više vremena provodio postavljajući se tako da mu blokiram pristup do jačih čudovišta (“Dogmeat, NE napadati supermutan… A u kurac”), nego pazeći na vlastitu kožu; nakon nebrojenih reloadanja odlučio sam da je taljenje protivnika ipak moja prava ljubav, a požrtvovanost samo druga riječ za glupost. Rijetka umješnost u spajanju malih, osobnih trenutaka s urnebesnom akcijom, slobodom istraživanja širokih prostranstava te priličnodobrom pričom – dala je “Falloutu” dugovječnost koju isključivo oslanjanje na retrofuturistički šarm ne bi moglo obezbijediti. I dok je danas žanr zapadnjačkog RPG-a vjerojatno popularniji nego ikad, prije četrnaest godina godina put prema novom Rajskom vrtu vodio je preko samo jedne ozračene pustinje. Počnite skupljati čepove boca na vrijeme. (OL)

26. Fallout 2 (1998.)
[84 boda / 2 glasa]
Sarkazam, cinizam, pop-reference i debeli komadi crnog humora sačinjavali su salatu pop-kulture kasnih 90-ih. Umovi ljudi poput Thoma Yorkea i Quentina Tarantina hranili su nas tim jedinstvenim pogledom na svijet, pogledom koji je golom oku otkrivao kako je nasilje istovremeno krvavo, odvratno i smiješno, kako su ljudi postali karikature i kako su se moral i običaji odavno okrenuli naglavačke. “Fallout 2” se savršeno uklopio u niz nenadmašnih djela pop-kulture koja su na nov način opisivala tu prokletu atmosferu pre-milenijske tenzije. Nasilje, crni humor, cinizam i pop-reference činile su meso koje se obavilo oko kostura ove igre, oko postapokaliptičnog svijeta u kojem je cilj spasiti jedno malo, izolirano pleme od konačne propasti pronalaskom GECK-a, naprave koja bi trebala nuklearnu pustinju Amerike pretvoriti u raj na zemlji. Vaš lik možda je opterećen mesijanskom zadaćom, ali spasenje ne mora uvijek doći u liku bezgrešnog čovjeka okićenog trnovom krunom. Dapače, kroz svijet “Fallout” dvojke zabavnije je kročiti kao primitivna seljačina, brza na obaraču, sklona golemim količinama alkohola i kurvama iz prljavih bordela. Bez obzira kakvog lika stvorili, bez obzira koje ciljeve izabrali, očekujte da ćete na putu prema spasenju raznijeti nekoliko glava, susresti likove iz “Letećeg cirkusa Montya Phytona”, zaigrati šah s mutiranim škorpionom, izliječiti dvoglavu kravu i zabaviti se kao nikad prije, urlajući od smijeha dok vam se pred očima raspliće priča koja otkriva na kakav su sve izopačen, nakaradan i ciničan način ljudi s kraja devedesetih godina 20. stoljeća vidjeli budućnost ljudske rase. (HF)

(pisali: Andrija Škare, Tonći Kožul, Derza Fanistori, Oto Lukša, Hrvoje Frančeski)

Iz sve snage

Prosinac 5, 2011

Jasno je da će nostalgičari uvijek imati razloga za gunđanje, što im nikako ne mogu prigovoriti, jer sam i sam od te sorte. Imat će i pravo, ako pravo dodijelimo svakome tko je ikad gledao ili slušao kako se predmet njegove ljubavi mijenja, pogotovo u smjeru čije se odredište – promatrano izdvojeno, bez slijeđenja razvojne linije – znatno razlikuje od polazišne točke. Kvragu, čak je i meni osobno zasmetala promjena imena benda u Goran Bare & Majke, a ja čak nikad nisam bio fan. U doba startnog vriska bio sam mulac, kad sam se počeo zaljubljivati u muziku Majke su albume inspiracijom punile negdje do pola, drugu polovicu natežući filerima i klišejima, a miris opasnosti i kolodvorske prljavštine nemušto su očistili koketiranjem s produkcijom kakva ih je trebala približiti i onim srednjoškolkama koje se nisu palile na tragične pjesnike. Jakih je pjesama bilo, koncerata na kojima se bend otapao kao heroin u savinutoj žlici također. Jednostavno, sredinom devedesetih Majke je, barem meni osobno, bilo teško voljeti, a nije da je nedostajalo bendova koje je bilo lako. Vidio sam da je Bare do bola iskren istinski paćenik, ali sam vidio i crnog đavla kako je došao po njega. Srećom, Bare ga je, svi znamo, ugrizo za muda, prevario smrt – koja mu i dalje svako toliko zaprijeti uzimanjem bliskih ljudi – i, sasvim logično, raspustio prokleti bend. Od nekih stvari treba bježati.

Barina (jebiga, mene nećete uhvatiti da govorim ili pišem Baretova) solo karijera, promatrana danas, zapravo nije bila neki golemi razlaz s bendovim naslijeđem, jer su Majke na svome posljednjem albumu ‘Put do srca sunca’ već dobrano napustile pankerske korijene i zaputile se ka mekšoj, korijenskoj slici rock’n’rolla. U tome smislu, Barin se osobni put do srca sunca nastavio, a prepreke se nikad nisu pokazale dostojnima čovjeka koji ih prelazi, iako bi mu vjerojatno bilo lakše da se zaputio u suprotnom smjeru. Toj sam legendi ja osobno uvijek mogao zanemariti sve loše pjesme i lošije tekstove, dok god predstavlja ničim kompromitiranu ustrajnost i instinktivan nos za ispravno, kakve sjajno ilustrira friška primjedba da je Gibonnija prestao cijeniti kad je čuo da ovaj ima stilista. Dovoljno ga je jedan jedini put vidjeti na pozornici za zaključiti kako ni Bare nije ništa manji šminker, ali ni sve se cure ne znaju uvijek našminkati kako treba. Za Baru nikad ne poželim da promijeni kurs, za Gibu uvijek.

Zašto je, dakle, novi album ‘Teške boje’ potpisan imenom Goran Bare & Majke zapravo uopće nije važno – Goranu ta vrsta revitaliziranja interesa publike uopće ne treba, a, na kraju krajeva, Majke jesu uvijek bile njegov bend. Neka s njima radi što želi sve dok radi dobro; neka ime smeta dokle god je muzika dobra i čvrsta. Album sam preslušao samo nekoliko informativnih puta, i mada mi ništa nije zasmetalo, ne mogu reći da se na njemu, izuzmemo li odličan istoimeni singl, nalazi mnogo pjesama koje će suficitom kvalitete prijetiti bezbrižnom sastavljanju budućih set listi. Ono što jest kul je da se te pjesme, njih čak osam, ponosno kočopere u set listama aktualnih promotivnih koncerata, od kojih sam u subotu uhvatio onaj na splitskim Gripama. Osim što time bend pokazuje kako iza svirke postoje i umjetnički motivi, tako se smanjuje i mogućnost opadanja koncentracije publike, jer su gotovo sve ostale izvedene stvari teška klasika. Osobno bih samo ‘Zato te volim, volim, volim’ izbacio u korist izostavljene ‘Daj mi’, dok bi za želju za intervencijom u ostatak ipak trebalo biti znatni veći fan od mene, netko tko nije prestao žaliti za najboljim verzijama s demo kazeta. Meni su dosta i hitovi izvedeni u vjernim verzijama.

Prvi pogled na bend koji se popeo na pozornicu jednom me je komponentom razveselio, a drugom iznenadio, ako već ne i nešto sitno razočarao. Zokija Čalića uvijek volim vidjeti, još otprije petnaestak godina imam dojam da je tip totalni kuler, a ujedno je i odličan autor čije su pjesme ispunile gotovo polovicu repertoara. Samo, radost je uspio pokvariti nabildani ćelavac na basu; znam ja da je sve to srodno i da bajkere ne dira, ali metalac izgleda nekog iz Staind u bendu koji se svakim novim danom sve više bliži gulašu američkog Juga? Neće ići. A ipak je išlo, jer je bend zvučao vrlo uigrano i razigrano, čak bih rekao i dodatno inspirirano brojnom uživljenom publikom. Majke više nisu zahrđali žilet neispranih tragova krvi, danas su više potpuno novi Mach3 za glatka menadžerska lica, ali jednom kad zabriju nijedna dlaka ne ostaje netaknuta. Da ih nisam gledao na Gripama (legendarna Mala dvorana u kojoj sam ostavio toliko znoja i istrošenih đonova), nikad se ne bih prisjetio Parnog valjka, posljednjeg benda koji sam na tome mjestu vidio. Valjak je tad, mislim 1997., bio na svojoj unplugged turneji, na kojoj su akustarama i hammondom svoj pokatkad ljigav ’80s rock uspješno zamaskirali u američki tradicionalizam. Majke su krenule s potpuno drukčije stanice, ali su stigle na slično mjesto, južnjački rock koji najviše vuče na suvremenike im The Black Crowes, gustu smjesu rocka, countryja, soula i gospela, u kojoj je posebno zasjala omiljena mi ‘Odvedi me’.

Bare čak i plesom u sjećanje priziva izvijanje Chrisa Robinsona iz spota za legendarnu ‘Remedy’, ali dok je Chris bokove u pogon gurao kako bi zavodio američke plave anđele, Bare to radi s manje predumišljaja i više nagonske strasti za muzikom samom. To mi je jedan od većih gušta, kad na muzičaru primijetim ponos dok uživo svoju muziku istovremeno i izvodi i sluša, a što konkretno Bare spaja i s elementom koji je, dobrom dijelu konkurencije, nasreću, nedostižan – žaljenjem što su neke od tih pjesama ikad morale biti napisane. Bare je, tako, hard core inspiracija, što mi je postalo potpuno jasno tek preksinoć za izvođenja, kako ju je jednom Tonći nazvao, najsporije party-pjesme na svijetu, ‘Puta ka sreći’, koju su Majke još malo i usporile i provjetrile. Bez tamburice i uz dupli gitarski vez, pjesma zvuči kao outtake Stonesa iz prve polovice sedamdesetih, a u prostoru dobivenom usporavanjem svi ti stihovi koji ponekad zvuče jeftino i ishitreno udaraju ravno u glavu. Kakva je to istina kad s druge strane je laž? Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami. Draže mi je i ljepše kad nisam ciničan. Sumnjam da je slučajan izbor bio da se na koncertu održanom dan prije parlamentarnih izbora na ‘Put ka sreći’ nadoveže ‘Vrijeme je da se krene’, ali ako i jest, užitak time nije nimalo umanjen. Set lista: Teške boje – Iz sve snage – ’89 – Krvarim od dosade – Zato te volim, volim, volim – Fantastična vatra – Moja je ljubav – Nisam tvoj – Mršavi pas – Budi ponosan – Odvedi me – A ti još plačeš – Put ka sreći – Vrijeme je da se krene – Rođen u blatu – Ona – Život je osjećaj – Pozovi me u noć – Mene ne zanima – Ja sam budućnost – BIS: Pokreni se (izmjeni se) – Depresija – Naivan san

Majke su, tako, bile dobrodošli bonus odlasku u rodni grad na glasanje, ali nipošto ne i jedini, jer su, u manifestaciji potpune šizofrenije organizatora, za predgrupu na Gripama dobile Dječake. Da, one Dječake, repere iz Splita, ali možda sam u raskoraku sa zdravim i logičnim slaganjem lajnapa zapravo ja, jer je golemi dio one iste raje koja je iz svega glasa pjevala ‘Krvarim od dosade’ i ‘Ja sam budućnost’ na isti način popratio i himnu ‘Dalmaciju’, plus se dosta pića prolilo zbog instinktivnog nagona za pljeskanjem nakon digidigididigidi. Dječaci su, normalno s obzirom na okolnosti, bili nešto manje nadahnuti, pa je teško iz pet izvedenih pjesama izvoditi vjerodostojnije zaključke, ali mislim da su napokon postali i dobri živi izvođači. Koncerte u KSET-u sam propustio, ali mi Lejmova recenzija nakon viđenog u subotu zvuči još i uvjerljivija. No, ni to nije bilo sve, uspio sam (dijelom) nadoknaditi i još jedno zagrebačko propuštanje, ono Voodoo Glow Skullsa u petak. Bend se dan nakon Medike pojavio i u Splitu, u Quasimoda kod Švabe, kojeg sam zajedno s Vedrom Torcom sreo na Majkama, i koji me stavio na popis uz upozorenje da će svirka ipak morati početi negdje oko 11. Tako sam u najbolji splitski klub stigao tek negdje na pola bendovog nastupa, kad je intervencija dosadne murije već utjecala na stišavanje gitara. Voodoo Glow Skulls su, tako, zvučali malo šuplje, bez poleta, a ja sam bio već dostatno umoran, ali i ispunjen, da bih od njih tražio nešto više.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.