Podignut iz pepela

by

Nisam aktivan sudionik scene, pa bi određeni stavovi, sudovi i procjene koji slijede mogli izgledati ishitreno ili površno, ali čini mi se da je Siniša Vuco tijekom nekoliko posljednjih godina reterirao s pozicije kralja hrvatskog (turbo-)folka. Možda kruna zapravo nikad i nije sjedila na njegovoj velikoj glavi (osim na omotima albuma), ali upravo je tako izgledalo nama sa strane, izvan opskurnih birtija u kojima ćelave kutije i djevojke tigrastih uzoraka zrak probijaju uz zvukove jeftinog sintića i deset oktava raspona glasa tipa u raskopčanoj košulji. Klišej na klišej, fraza na frazu? Okej, ne poričem, nikad nisam ni primirisao Ludnici ili kojem već aktivnom narodnjačkom stjecištu, i moji su dojmovi tek prečac-kompilacije najvidljivijega, zbog čega Vucu i jesam doživljavao kao predvodnika. He crossed over, barem u jednom periodu. Naravno, dobrim se dijelom jest pokazalo kako je narodnjačka supkultura u glazbenom smislu potpuno jednaka onima koje poznajem bolje – praktikant najbliži mainstreamu gotovo nikad nije najveći miljenik upućenih, to je status rezerviran za one koji se duboko u polu-tajnim ritualima poznatima samo pretplatnicima upravo i osjećaju najsigurnije, nemajući snove o rastu i nadogradnji.

Međutim, kada sam ga posljednji put gledao uživo u Zagrebu, prije nekoliko godina Vuco je u Best uspio dovući tek tridesetak zainteresiranih, koji su se u golemosti kluba naprosto bili izgubili. Možda je najava o rokerskijem pristupu Benda ’95, koji svira samo pjesme s prvih dvaju albuma, poneke preplašila, ali teško mi je zamisliti dvije tisuće ljudi koji istodobno zaključe isto, kako im provod neće biti provod bez ćirilićnijih pjesama s kasnijih ploča. Uz to, pa mislim, koliko god se na tim prvim albumima čuje i naslijeđe Plavog orkestra i Bijelog dugmeta i Vatrenog poljupca, ipak je to tek podloga za klasičan rezožilni zvuk. Ili ipak nije? To me cijelo vrijeme kopka, kad god pričam s nekim tko se kuži u narodnjake bilo koje vrste, a koji su meni svi isti, kao što su nekome potpuno isti i cLOUDDEAD i Warren G, ili The Exploited i Screeching Weasel, taj netko uvijek nađe načine za zaobići hvalospjeve najvećem sinu splitskog MIOC-a (ja sam išao u elitnu Prvu jezičnu gimnaziju, da se pohvalim). Kao da i poznavatelji i ljubitelji folka čuju ono što čujem i sam – nije to narodnjak. Ili jest, ali jedan zdravi, rokerski narodnjak! Koji se barem u ovom desetljeću tržišno nekako pogubio, iako je snimio i dobrih albuma i odličnih pjesama, a glupo je poricati kako se dosta kreativne energije jednostavno odlilo drugim slivom, onim Živog blata.

Mislio sam tako da će mi posljednja Vucina koncertna slika biti ona odvažnog pokušaja zanemarivanja kompletnog ignoriranja publike kroz nastup bez ikakvih opravdavanja, kad se ovo ljeto prvo dogodio megahit ‘Tražena si roba u gradu’ pa zatim posljedično povećanje koncertne frekvencije. Uslijed toga, sinoć je Vuco nastupio u IN baru, u sklopu večeri studenata dalmatinske Zagore, bez ikakvih egzibicija u vidu punokrvnog/punočlanog benda. Vuco, Božo na klavijaturama i podlogama, te Krešo na gitari – dovoljno za dernek. Samo što u baru nisu bila samo njih trojica, Saša i ja, nego još i nekoliko stotina razuzdanih studenata koji su Vuci doista vratili energiju, jer ga već dugo nisam vidio ovoliko uživljenog, a istodobno i potpuno pribranog. Prigovarati nazočnoj studentariji da bi im bilo bolje na punku ili indieju ne odgovara mojoj poziciji iz koje se stejdž najbolje vidio, kao ni gromoglasnom uskliku kojim sam pozdravio otvarajuću ‘Nedjelju’ – moju omiljenu Vucinu pjesmu – a valjda sam i sam svojim primjerom pokazao da se ne mora birati. Mladi su, skužit će ili neće, a za one koje ne skuže me nije briga.

Moj jedini konkretan prigovor zaslužili su tijekom obrade ‘Sjećam se prvog poljupca’ (da, Jure Stublića, mind-boggling meni koliko i vama), kada je njih barem 50 posto preko pjesme pjevalo verziju BBB-a, o nemanju života bez Dinama. Alo? Koji kurac? Ne ide li ispred Zagora pridjev dalmatinska? Odakle ste vi? Ili se još jednom potvrdilo kako je glupo Dalmacijom nazivati išta što nema izlaz na more? – i, da, znam kako mi i od mojeg stana u Splitu i od kuće u Ložišću na Braču do mora treba dva kilometra. Stoga mi je još više žao što Vuco opet nije odlučio u Zagrebu odsvirati ‘U napad’, da vidimo di smo šta smo i tko kako diše. Dobro, ako ćemo tehnički, gotovo nijednu stvar nije odlučio baš svirati, koliko izvoditi, kombinacijom unaprijed snimljenih podloga i brzoprstog Krešina tretmana koji je ovih nekoliko starijih klasika, poput ‘Molim te, vrati se’ ili ‘Crna ženo’, ukrasio solažama kakve očekujete samo od starih rokera koji su nažalost skužili da kakva-takva para ipak leži drugdje. U igri je bio i potpuni play-back, osim ako Sina nema hi-tech napravicu kojom glas može promijeniti u onaj mladog junca koji je prije petnaest godina seljačko-rokerski derao ‘Sestro, odlazi’, samo što se ni to nije toliko primjećivalo uz zbor pijane mlađarije.

Vrlo dobro znajući gdje je ostavio glavne adute, Vuco je najveći naglasak sinoćnjeg repertoara stavio na albume ‘Vuco II’ i ‘Volim piti i ljubiti’ (čija je naslovna pjesma bila izvedena u neprimjerenoj, skuliranoj verziji), uz pouzdanu asistenciju debija, na kojem se nalazi i neizvedena ‘Proljeće’, jedan od skrivenijih dragulja bogate diskografije. Kasniji albumi participirali su s tek po jednom do dvije pjesme, pri čemu me neočekivana ‘Lagala’ podsjetila koliko je, zapravo, dobra stvar vrijedna uvrštenja i na najstrožu autorovu antologiju, dok je ostatak dvodijelnog programa koji je ukupno trajao malo manje od dva sata popunio izbor obrada iz kanona urbanom uhu ipak ponešto prihvatljivijeg folka, kao što su Bebekova ‘Da je sreće bilo’ i Dervišhalidovićeva ‘Zar je to sve što imam od tebe?’ Naravno, Vuco sam je znatno jači autor, čiji je povratak u formu zapečatila sinoć (ili, točnije, jutros, doma sam stigao tek u 4) dvaput izvedena ‘Tražena si roba u gradu’, pjesma u kojoj se svi možemo prepoznati, u većoj ili manjoj mjeri, u situacijama iz prošlosti ili budućnosti.

Guilty pleasure? Pa ne osjećam se nimalo krivim, a nije me ni sram. Jebiga, lako je alter-cred dokazivati na Melvinsima, netko mora indie-naciji dojavljivati informacije i iz neprijateljskih tabora. Uvijek sam spreman i na najteže zadatke, ali moj je dojam da se mir može postići. Set lista: Nedjelja – Molim te, vrati se – Crna ženo – Pije mi se – Nek’ sam pijan – Tražena si roba u gradu – Podigla me iz pepela – Da je sreće bilo – Ima žena, nema broja – Pijanica – Calen bite – Volim piti i ljubiti – Sanja – PAUZA – Rajske kočije – Siromasi – Ne mogu ti to oprostiti – Sjećam se prvog poljupca – Lagala – Zar je to sve što imam od tebe? – Tražena si roba u gradu – Što mi lomiš dušu? – Volim narodno – Magija – Sestro odlazi – Pusti me da pijem – Crna ženo – Podigla me iz pepela

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: