Portret umjetnika u polu-zrelosti

by

Da je Ruralna gorila ozbiljniji medij (ne u smislu kvalitete i profesionalnosti, tu šijemo bilo koga, svakoga i sve, više mislim na doseg i imidž) o sinoćnjem koncertu vjerojatno ne bih ni pomislio pisati, jer su odlični The Moody Brooders, koji su sinoć u Jabuci odsvirali svoj prvi javni nastup, sinoć ujedno održali i svoj posljednji koncert. Ako sam dobro skužio, pjevač i gitarist benda odlazi u London na nekoliko godina, na doktorski studij. Vječna dijalektika početka i kraja ovim se utjelovila i na jedan trivijalni način, koji nipošto ne priliči uzrocima situacije, kao ni uvjerljivosti benda. Prava je šteta da je bend prestao postojati tek nekih 45 minuta otkako je, u konkretnom smislu, i počeo postojati, pa možda doista nema smisla pisati o takvom, dakle, nepostojećem bendu. Ali Gorila je, barem onim dijelom koji otpada na moje koncertne putešestvije, svojevrstan dnevnikoliki registar, da se uvijek imam prilike podsjetiti kako sam se to osjećao neposredno nakon nekog koncerta. Kada je osjećaj lijep, sretan, zadovoljan, onda je zamišljeni cilj postignut na nekoliko načina, a s obzirom na to da je iz opisanih razloga jasno kako u neko skorije vrijeme neću prisustvovati novom bendovu koncertu, onda je nastup ovakvog tipa baš ono što opravdava sve moje kuckanje.

The Moody Brooderse predvodi legendarni Vlado iz Jennifer’s Band, benda kojem sam veći fan nego što bih to smio priznati, u svjetlu činjenice kako je Zagreb seoce u kojem svatko svakoga poznaje i lako se naći u neugodnoj situaciji, kakva bi u sumnju dovela moj status bezbrižnog, ničim opterećenog kulera. S desne strane stejdža, na basu, osmijehu i bekvokalnim lizalicama, stoji djevojka mu Ana Franjić, koju isto sigurno znate, a power-trio zatvara fantastični Brane, za kojeg mi se učinilo da sam ga jednom vidio kao bubnjara Mutual Of Omaha, samo nisam bio siguran, pa sam otišao provjeriti na Myspace i vidio da u bendu doista svira neki Brane. Šanse za toliku koincidenciju i posljedičnu grešku zamjene su nikakve. Ako ste barem jednom zapravo čuli, osjetili pjesme koje je Vlado ostavio u nizu bendova i projekata tamo na prijelazu desetljeća, od kojih ću ja osobno, za ovu prigodu, izdvojiti tek ‘Cornflakes, ‘Gorgeous’ i ‘The Lake’, onda vam je jasno zašto je glasina o novom čovjekovu bendu podigla određene valove unutar metropolina malog indie komjunitija, samo što je nepostojanje ikakvih konkretnih dokaza o radu moglo priču učas izmjestiti u wishful thinking.

Mene je prvo napalio Moose, početkom godine rejvajući o sjajnim trima pjesmama koje je slušao u Vraninom autu, da bi mi onda u nekoliko navrata putem do koncerata ili kafića na slušalice svojeg iPoda puštao svoje favorite. Sad, teško je na taj način bend poslušati kako treba, ali nisam priku htio previše tlačiti i nagovarati na kršenje danog obećanja kako snimke neće dilati dalje. Otkud tolika tajnovitost benda? Sram, nesigurnost, osjećaj nekakvog manjka? Pa, nekako sumnjam, nije ovo ovim maherima prvi bend, imaju i dovoljno godina (koje god godine danas bile nove neke druge godine), a ozbiljno mislim kako je netko kadar napisati biser kao što je ‘Lonesome’ – koja me svojim poletnim bostonskim alter-popom zašećerenim umalo pa country toptanjem i harmonijama refrena neviđeno podsjeća na najbolji bend svih vremena Scarce, na koje, kad smo već tu, The Moody Brooders vuku barem vizualno – uglavnom svjestan kvalitete obavljenog posla. Rezerviranost je možda upravo želja da se bend ne približi nečemu što se može okarakterizirati kao posao, da ostane hobi i prijateljska zabava, što načelno cijenim, ali sreća svirke se javnim nastupom ne smanjuje, nego širi i buja. Ovakve je pjesme bezobrazno sebično čuvati za sebe.

Okej, da baš sad ne nagađam do preksutra, činilo se kako će bend ostati nešto između glasine i neispunjenog plana, ako se ikome uopće išta činilo, sve dok mi Matija prekjučer nije dojavio glas o održavanju megaturboekskluzivne svirke (uz Peach Pit, koji su bili onakvi kakvi su mi uvijek, njihov funky post-rock mi je drago poštovati, ali nešto manje drago slušati) koja se imala održati u subotu u Jabuci. Ono, povjerljivost na najjače, slao je moj nadimak i prezime mejlom da me se naknadno ubaci na popis, a sam je čak ponio i osobnu, tako da znate da je bio dovoljno ustrašen predviđenim sankcijama za kršenje pozivnog protokola. Međutim, došli mi gore, na vratima nikoga, a u klubu masa ljudi, ako kao masu možemo opisati nekih stotinjak ljudi. Ajde, jasno, čovjek je spojio svoju oproštajku i koncert u jednu prigodu, pa je logično da nije htio trpjeti nepozvane strance (kao daleki znanac za dlaku sam izbjegao takvu klasifikaciju), ali i da je bilo javno, sumnjam da bi se okupilo nešto znatno više ljudi. U Zagrebu se doista svi znaju, potvrdi se svaki put, pa su i sinoć u Jabuku došle gotovo sve face sa svih malih zagrebačkih koncerata. Samo što se bend od većine programa koji se može zgurati pod tu odrednicu razlikovao kao nebo i zemlja, pri čemu je zemlja toleriranje solidno-prosječnih nebitnjaka, a nebo let prekrasnim gitarskim indiejem za zaljubljivanje mekušaca koje na akciju pokreće samo rokenrolić.

Navedena ‘Lonesome’ i ‘Sinister’ sinoć su me prve privele u stanicu, bez da sam se imalo odupirao, a danas cijeli dan (osim u pauzama pisanja crtica za Potlistinu ljestvicu, koja kreće sutra) slušam uručen mi demo EP (serijski broj 113 ili 118 od 150, a, tko zna, možda su tegovi sređeni tako da se lako mogu identificirati oni koji pjesme puste na međumrežje? A razveselio me i ponovno viđeni logo My Room Recordsa), na kojem se uz njih nalaze i još četiri pjesme. Drugi favorit zove se ‘Gone’ i nje se, nažalost, ne mogu prisjetiti, što me čudi jer nema smisla da je nisu svirali, plus ja ne zaboravljam susrete s takvim punky ljepoticama, ali zato vrlo dobro pamtim plutajuću ‘Say Goodnite’, koja pokazuje kako estradna terasa svojom širokogrudnošću sebi može prigrliti i klince koji skaču i viču neku čudnu muziku. Ovo, međutim, više nisu klinci, iako je indie-pop ovih okusa, konzerviran još tamo neke 1996. ili 1997. na potezu od Superchunk do Madder Rose, uključujući sve stanice između, jednostavno nemoguće svirati ičim drugim doli iskonskom tinejdžerskom strašću. Kul je kad se ona uspije zadržati i kasnije, te zatim nadograditi sviješću o potrebi usmjerenog i čvrsto definiranog pristupa. The Moody Brooders su školski primjer rezultata alkemije tog tipa, a njihov bih jučerašnji koncert ja zapamtio i da nije prtljage cijele priče.

Da, ovo je bio tek jedan jedini koncert relativno opskurnog benda koji se odmah nakon njega na neko vrijeme raspustio. Da, iza njih ostaje tek šest snimljenih pjesama (iako, Vrana kaže da će mi snimiti i ostale, valjda je to sad ipak u redu) na CD-u krasnog DIY ovitka koji se neće moći nabaviti nikako osim izravnim kontaktom. Promatrano tako, ovo je bio tek sitan, gotovo nevidljiv blipić na karti domaćeg rocka. Samo, The Moody Brooders su baš onakav bend zbog kakvih nikad stvari nisam promatrao na taj način.

About these ads

4 Odgovora to “Portret umjetnika u polu-zrelosti”

  1. Kujundžić Says:

    Toliko su rezervirani i skromni da nisi čak niti uz ime fotografa napisali i prezime Ranaldo :)

  2. Gogo Says:

    Koji kurac s ovim komentarima? Ovo je probni, nema veze s ičim.

  3. Gogo Says:

    O bože pizdarije, sad sam podebljan. U svakom slučaju, onaj komentar koji se izgubio i zbog kojeg sam i krenuo provjeravati –

    Ozbiljno? Onaj? Ludnica!

  4. Kujundžić Says:

    Ma ja, onaj levat iz Njujorka.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: