Keeping The Fire Burning

by

Sinoć su u Mediki na momente, odnosno pojedine pjesme, odličan, a kroz svih 45 minuta trajanja vrlo dobar koncert odsvirali Kanađani Slates, još jedan iz, čini se, trenutačno iznimno aktivne i neizbrojive plejade novijih angloameričkih bendova koji inspiraciju i upaljače vatre pod svojim guzicama crpe iz romantičnoga punky rokenrola mnogih podvrsta – naslijeđe Twin Cities, The Voidoids, crkva Svetog Joea Strummera, mid/northwestern punk, Guided By Voices, Soul Asylum, bostonska scena… Dakle, svih onih sastojaka čiji kompozit, izveden više ili manje vješto, daje muziku kakva se pri vrhovima godišnjih ljestvica AbsolutePunka (Music mends broken hearts – aaaaaaaah!) i sličnih medija često druži s The Menzingers ili The Gaslight Anthem, ovisno o tome koliko se konkretne sezone nosi priznavanje kako je prodaja velikima samo debilan i nepotreban mit. Da previše ne okolišam, okej, legenda The Replacements još uvijek ne pokazuje znakove umaranja, a kamoli umiranja. Amen to that! Primjećujem kako određeni suborci i kolege pomalo gube strpljenje i kapacitete za bendove ovog profila, ali mišljenja sam da je tome tako zbog njihovih početnih pozicija koje se, ipak, donekle razlikuju od mojih. Ja sam mekušac koji puši melodiju i melankoliju. Ovo je prije svega klasični, standardni, lijepi, melodični rokenrol, koji punku duguje logistiku i snalažljivost, ali ne previše muzičkih/idejnih obilježja; sistem protiv kojeg se buni nije onaj nedodirljivi sveobuhvatni siledžija svih naših realnih i umišljenih prava, nego onaj društvene hijerarhije u srednjim školama, propusnosti ulaska u klubove ovisno o starosti, mogućnosti odlaska na fakultete koja je u direktnoj korelaciji s bankovnim računom i slično. Većinu tih stvari naučio sam iz američkih filmova i serija, tako da se s većim dijelom identificiram manje, s manjim, onim vezanim uz ljubavne zavrzlame, više, a najviše s tom neobuzdanom geeky strašću koja sve dotaknute teme i rafalnom paljbom ispucane akorde čini najvažnijima na svijetu. Da, sve smo to čuli i prije, ali ja se osobno ne mogu sjetiti vremena u kojem sam imao priliku bogatog izbora iz ponude, a nije ni da je ovih dana ovo usmjerenje jamstvo opipljivijeg uspjeha, definiramo li u ovoj prigodi tako i samo onaj uslijed kojeg članovi benda između sviranja dvaju pjesama ne moraju prisutne (pedesetak ljudi, otprilike, po pola podijeljeno između onih koji su odgledali cijeli koncert i onih koji su driftali unutra-vani) podsjećati da ima ploča i majica na prodaji (iako, poslije svirke sam prvo otišao do WC-a, da bih nakon povratka do štanda gdje sam mislio sa stotinjak kuna financirati daljnje drndanje skužio kako se ponuda povukla, a poslije mi je bilo jadno članove zaustaviti na dvorištu – loš biznis, momci, držite se vi gitara, ne trgovine). Tako da meni još uvijek nije dosta, pa mi definitivno nije bilo ni jučer, ovakvih lijepih, pomalo dešperatnih kotrljajućih pjesmica uz koje se osjećam kao da istovremeno imam 17 godina (jer to je taj sentiment) i ovoliko koliko doista imam, 31 i pol (jer mi je sad taj osjećaj super, a kad sam imao 17 nije bio). Kao što svaka osoba ima pravo pjesme otkrivati i vezivati za sebe, tumačiti ih kao svoje, neovisno o doživljajima i interpretacijama drugih, tako i svaka generacija mora svijet i muziku (a to je jedna te ista stvar) imati otpočetka za sebe. Pravila smije mijenjati, pravila ne mora mijenjati. Novi metalci, electronicari i džezeri me ne zanimaju zato jer me nisu zanimali ni stari metalci, electronicari i jazzeri. Novi bubblegum/jangle rockeri me zanimaju. Sa dva albuma iza sebe, zveckavijim eponimnim debijem i mišićavijim aktualnim ‘Prairie Fire’, Slates imaju dovoljno odličnih, efektnih pjesama za cjelovečernji program ovoga žanrovskog profila, i osobno mislim da je izbor pjesama bio potpuno pogođen. Nove bombe ‘Sancti Spiritus’ i ‘Bugs Meany’ pravile su mjesto starijim, malčice suptilnijim golgeterkama ‘Dirty Water’ (moja omiljena!) i ‘Golden Leaves’, a šteta je jedino što je u kompletnom aranžmanu udarničkog rasturanja ‘Vacant Lot’ izgubila dio svoje polu-snuždene atmosfere. Međutim, konzistentnost osjećaja kako Constantines neumorno i neprekidno i svejedno uvijek drukčije sviraju obradu ‘Two Weeks In Another Town’ Lemonheadsa u svijetu u kojem basisti najvole svirati po donjim žicama uspjela je nadvladati omanje zamjerke u tretmanu pojedinih pjesama, kao i odluku da se od obrada odsvira i ‘Warsaw’ Joy Division (jel više dosta te zablude? Nije. Očito.). Sto puta su bolje legli Wipers na bisu. Ove sam godine u Mediki već gledao koncerte ideološki prilično srodnih Dear Landlord, forgetters, Bangers i XAXAXA, i svi su redom bili bolji, što ipak više govori o (slučajno ili planirano?) sjajnom klupskom programu i vanserijskoj kvaliteti tih bendova nego o eventualnim manjkavostima Slatesa. Dok imaju pjesama divnih poput ‘Setting Sun’ – jučer posebno ubitačna – ne moraju pokretati nikakve revolucije, niti se s ikim natjecati. Uvodni nastup Kipera sam propustio jer smo Saša i ja uživali u grčkom nadvisivanju Slovenaca. Jebiga, dok je košarke bit će i propuštanja bendova. Sad kad nema naših i posljedične nervoze, mogu uživati u najljepšem sportu.

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: