Dan 1 – Nezaustavljiv rast rokerskog Franka

by

Gorila je kul, normalno, kulija od svih ozbiljnih glasila koja se, koliko sam mogao skužiti površnim surfanjem i listanjem kroz posljednjih sat-dva dolaženja sebi, nisu baš pretrgla dojaviti kako je bilo na jučerašnjem otvaranju našega novoga najdražeg festivala, šibenskog Terranea. Ili su to obavili tako da se može s pravom zaključiti kako na samom festivalu bili nisu. Dakle, Ruralna Gorila je kul, a ja sam sve manje kul što se više trudim ispasti kul, jer ništa nije toliko kul koliko opušteno bezpritisno zajebavanje, pišem kad mi se piše, pišam kad mi se piša, ako moram onda neću i slično. Samo, eto, pisat ću svaki dan i samom sebi ispasti faca, ako već ne i nikome drugom, osim ako sutra ne pokleknem pijanstvu ili umoru. Prvobitni plan mi čak i jest bio veliki, zaokruženi post za vikend, u kojem bih pokrao Simmonsa i napravio rang listu od najgoreg do najboljeg pojedinačnog festivalskog nastupa, ali onda bih upao u opasnost mogućnosti recikliranja ili preuzimanja tuđih, ranije iznesenih stavova, ili nepotrebnog raspravljačkog tona s onima s kojima se ne slažem. Pa ajmo onda ipak radije ovako, dan po dan. A mislim, šta bih sad i mogao radit prije novog polaska, ić na more? Nemojte me zajebavat, ipak je godišnji, a na godišnjem oću radit samo ono šta mi se radi. Nema kupanja!

Dakle, Terraneo. Previše godina imam da bih pio ili vrtio priče o važnosti, drugačijosti, srcu, aktivizmu, bla bla, ali nisam ipak toliko kamena srca da samu mogućnost održavanja ovakvog, ruku na to isto srce indie festivala, ne doživim i kao svoju vlastitu pobjedu. Ili barem kao pobjedu društveno-političkih akcija koje sam zajedno s ne previše brojnima podupirao već lijep broj godina. Bravo, Mate, držimo fige da sve uspije kako treba. Sad, nemam pojma koji je to broj prisutnih s kupljenim ulaznicama koji bi organizatorima omogućio nastavljanje priče i u ljetima koja slijede, pet ili petnaest ili pedeset tisuća, ali meni se čini kako je već jučer festivalski prostor pohodilo more ljudi, u kojem se purgerske face ipak nisu izgubile. Jebote, čovik se malo makne iz Zagreba, ali Zagreb ga uredno isprati na Jadran. Every breath I take… Također, iz krugova ljudi bliskih diskografskoj industriji (dakle, gotovo po pravilu udaljenih od smisla muzike same) stizale su glasine o potpunom organizacijskom kolapsu, što bi zvučalo zabrinjavajuće da se onaj dio namijenjen najvažnijima – publici – nije odvijao bez problema. A jest, barem dok sam ja bio tamo. Možda je iza stejdževa i bilo frke, ali zaboli me, na njima i ispred njih nije. Svejedno, opće dojmove ipak potražite negdje drugdje, meni su najvažniji bendovi. Od kojih one koje ne spomenem nisam ni pomišljao gledati, iz različitih razloga.

Kolateralna žrtva upoznavanja prostora i rasporeda tijekom ulaženja ovaj je put bio kanadski kantautor i stripaš Chad VanGaalen, kojega bih barem zbog riječi iz opisa svakako volio ozbiljno pogledati jednom kada za to bude vremena, ali čiji me textbook folk-pop u prolazu nije posebno dojmio. Da, obje pjesme su zvučale kao više indie nastrojeni Fleet Foxes, ali nije važno kako nešto zvuči, važno je kako nešto zvuči. Aha! A i ja sam još uvijek bio u propuhu, koji se vrlo skoro pretvorio u nešto vehementniji oblik vjetra, poslan na nas od strane šamana Davida Eugenea Edwardsa, čiji su se Woven Hand (nastavljam pisati odvojeno!) u lijepoj našoj pojavili već treći put. Čini mi se čak da im je ovo bio i najbolji koncert, ali u jedno naj ne sumnjam, ono da je bio najneprikladniji. Da su na pozornicu izašli u pet popodne, dok je još bila žega, atmosfera mentalne žeravice po kojoj bosih nogu ispovijedamo grijehe bila bi odgovarajuća. Da su u tri ujutro, ono, skršeni smo i razvaljeni, dajte nam spasenje i smisao, isto. Ali ovako, u osam navečer, sunce zalazi, lito ide mala a di si ti, prike stižu sa svih strana… Da ne pretjerujem, reći ću samo da nije bilo glatko. Ali neka, kada bi barem ovako izgledali i zvučali svi promašaji u kastingu i rasporedu, bilo bi fenomenalno i nitko se od nas ni o čemu ne bi morao brinuti.

Terra Stage, najveći stejdž festivala (stalo bi trideset tisuća komotno), za intimnu se, dekadentno omamljenu muziku Destroyera pokazao za nijansu prevelik, ali ima nešto u zvuku saksofona što ispuni svaki prostor. Strahom i zebnjom, moram istaknuti poštujem li pravila indie-rock opinionmejkaže, ali pjesmama s ‘Kaputt’ – ako to i nije najbolji Bejarov album uopće, onda svakako jest onaj koji sam doista i poželio slušati nakon dvaju obaveznih slušanja propisanih željom da mogu lakoćom participirati u svakome razgovoru o muzici – pristaje kao saliven, analogno lanenom odjelu i preplanulom tijelu melankoličnog epizodista ‘Poroka Miamija’. Da sam mogao sjediti, pa, tko zna, možda i ubiti oko na nekoliko minuta, stanje ugode bez prigovora postigao bih znatno lakše, ovako mi je za moj gušt pretjerana minutaža nastupa počesto razotkrivala međusobnu zamjenjivost melodija i aranžmana. Kada to rade bendovi koje volim, ja to nazivam prepoznatljivim stilom. Tako Terrom Bejar probeharao, a koji sat poslije na njoj se pojavila i La Roux. Ili se pojavili La Roux – neki kažu da je to ime benda. Ostavimo dileme teoretičarima i osvrnimo se samo nakratko na koncertni nastup koji je Iko odmah odjebao zato što mu je bubnjar, onako u odijelu i karakteristične skandinavske fizionomije, sličio koljaču s Utøye. Nije da je to trebalo uopće napominjati da bi se opravdao zazor prema svirci, zato jer je ista bila dosadna i naporna, i svi su samo čekali onu pismu, i onda i onu drugu, još bolju. S time da su larouksi između njih dviju još i povratili na ‘Under My Thumb’, što im nisam mogao oprostiti. Čekajući da mi se ispeku i jedući girice – preporučujem! – daleko iza leđa začuo sam i neko tehno-rock-kosa grmljenje i još jednom shvatio kako ne shvaćam kult 7 That Spells. Jebiga, ipak sam ja indie pičkica uredne frizure.

I to takva indie pičkica uredne frizure i neobrijane brade, koja već godinama odbija odrasti, kojoj se nekad čini kako točno zna što želi raditi u životu, samo što se to teško poklopi s onim što bi većina ostalih nazvala pametnim karijernim i životnim potezima, kojoj se onda u nekim drugim trenucima čini da pojma nema što će s tim istim životom, koja više nema strpljenja za novu muziku, koja voli rokenrol i melodije i akustare i refrene, koja se uvijek spremna izgubiti u nekim dalekim mitovima i ulicama. Pričam o sebi, a ne o Franku Turneru! Nepune je dvije godine mlađi od mene, što ga nekako i dalje čini generacijom, a brdo razlikovnih točaka njegova i mojeg života lakoćom nadoknađuje ona najvažnija. Obojica i dalje vjerujemo u svece i velikane, u gitare i vinile, Lucero i Socku, Billyja Bragga i Johnnyja Casha, Geslajte i Libertinese, The Clash i Bossa (sjetite se samo nikad objavljene pjesme Punk-Rock Hrvata ‘Oni su krivi’! Klasik.). Ono što je mene za sva vremena pridobilo za Frankovu muziku bio je baš taj uvijek prisutan i vješto ocrtan kontekst rokenrol ovisnika u kojem se odvijaju i one njegove pjesme čije nominalne teme nemaju izravne veze s pitanjima muzičkog bitka. Ne odmaže ni to što tip zna napisati tekst koji bez pardona slomi srce.

Naravno da u pregledima onoga što ne bismo smjeli propustiti na festivalu ni Dragaš ni Gall nisu Franka spominjali ni usput, a ja nekako mislim da razlog tome nije to što ga ne vole, nego zato što za njega prije festivala valjda nikad nisu bili ni čuli. Nije problem ako se nekome netko ne sviđa – okej, problem je, ali ajmo malo biti ozbiljni i odrasli – problem je što njihovo izostavljanje Franka pokazuje kako ne prate niti onaj segment muzike koji im se, kao, najviše sviđa i koji, kao, najbolje poznaju. Nikakav beef stvarati ne želim, mislim, pari da će oni ovo čitat!, ali me malo iznerviralo. Srećom, Terraneovi hodočasnici svoje informacije i svoje ljubavi nalaze na drugim mjestima, ne u našem dnevnom tisku, pa me ugodno iznenadilo bratstvo i sestrinstvo u prvih nekoliko redova. Nisam sumnjao u Škaru ili Draža, ali već me Toni Opat i njegovo gromko pjevanje pankijih pjesama malčice drmnulo! Svi vole Turnera, izgleda, što ne sudim samo po nama četvorici, nego po brdu ljudi koji su oko mene skakali i pjevali sve, od ‘Eulogy’ do ‘Photosynthesis’, za čiji je stage-show Frank pokrao James, ali genijalci kradu, a prosječni kopiraju. Ili, reklo bi se, vi ste se prvi sjetili fore, moja je pjesma bolja!

Da, Frank je šminkerčina, ali šminkerčina s ukusom – a izgledalo je kako su se mnoge curice željele uvjeriti i kako je šminkerčina s okusom – a ne mogu ništa zamjeriti nekome čiji bend nastupa u bijelim košuljama i tako odaje počast još jednom Hajdukovom europskom ispadanju. Odnosno, mogu, dvije stvari. Znam da je u propisani sat vremena festivalske svirke nemoguće nabiti sve što bih ja želio čuti, ali ne žalim niti za ‘Father’s Day’ ili ‘The Road’, nego za ‘Glory Hallelujah’. Šta ne bi bio gušt usred katoličke Dalmacije pivat da nema boga? Bi! Drugo, pa mogao je prije ‘Sons Of Liberty’ čestitati Oluju. Nije morao spominjati ni generale ni žrtve, neka je slobodno odjebao bilo kakav ratno-politički kontekst, samo ono, čuo sam da ste ovih dana proslavili dan nezavisnosti ili čega već. Možda zato Ugledni sumnja u njega? Hm, da mu se nije bilo upalilo uho (šta će on ić ronit?; bio je Sašin zajedljiv, ali pogođen komentar) pa je morao ostati u metropoli, sinoć bi mu se svaka sumnja razbila, jer su Frank i momci odsvirali sjajan rokenrol koncert. Mogao bih još dvjesto stvari napisati o Franku, ali čuvam to za neku drugu prigodu, onu kada dođe i u Zagreb, jer nema šanse da ga neki organizator opet ne dovede nakon spektaklića koji nam je priredio sinoć i ekstatične reakcije velikog djela publike. A zapravo žurim na XAXAXA. Set lista: Eulogy – Try This At Home – Reasons Not To Be An Idiot – One Foot Before The Other – I Still Believe – I Am Disappeared – I Knew Prufrock Before He Got Famous – Dan’s Song – Substitute – If Ever I Stray – Nashville Tennessee – Peggy Sang The Blues – Long Live The Queen – Sons Of Liberty – Photosynthesis

About these ads

Jedan odgovor to “Dan 1 – Nezaustavljiv rast rokerskog Franka”

  1. tha Says:

    super je tekst. nadam se da bar malo lažeš jer mi je prokleto žao što nisam uspila doć.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: