Pobjeda je njihova

by

Sve je manje ovakvih koncerata, i to čak i meni, koji idem gotovo na sve i, prijazan i susretljiv kakav jesam, na različitim razinama i na različite načine uživam na mnogima. Koncerata nakon kojih mi ne pada na pamet slušati ništa drugo doli kompletnu diskografiju benda koji sam upravo vidio, slušao, osjetio i zavolio i još više, ako je to uopće bilo moguće. Naravno, ne računaju se ovdje prvi susreti s nekim odličnim bendovima čije kupljene CD-e odmah krećem provjeravati, ne vjerujući da su mi uporno uspijevali izmicati. Govorim o bendovima koje otprije poznajem i volim, ali za čiju opojnu sveobuhvatnost ne budem spreman, pa me uhvate u raskoraku i razbiju mi srce i mozak na onoliko komadića koliko imaju prekrasnih pjesama, što je broj koji se, uglavnom ispadne, u golemom postotku poklopi s ukupnim brojem pjesama koje imaju. Sad i ovdje, govorim jedino o starim drugarima The Walkmen, koji su sinoć u ljubljanskom Kinu Šiška odsvirali magisterij neposredne, tople emotivnosti i brutalne tehničke preciznosti kakva se od bendova njihovog miljea nužno ne očekuje i kakva bi me inače nervirala da nije sastavni dio opusa koji se polako ali sigurno potvrđuje kao jedan od najdojmljivijih ostvarenih u novom tisućljeću.

Nazvati standardnu neizvjesnost koju osjećam prije koncerata dragih bendova strahom – od izostanka bilo kojeg važnog elementa – bilo bi ipak glupo, jer, realno, nije moj problem čak i ako koncert ispadne loš. Samo što mi dosta toga oko sinoćnjeg koncerta jest bilo donekle sumnjivo, ali se, srećom, ispostavilo samo kako sam bio brzoplet i nedovoljno informiran. Iako u svom repertoaru imaju zavidan broj pjesama koje bez zaustavljanja ruše i probijaju, The Walkmen ipak nešto češće igraju na omamljenu atmosferu tekuće melankolije, što baš i nije jamstvo nepogrešivog koncertnog osvajanja. Dijelom zbog toga, fantastični prostor Kina Šiška mi se učinio ponešto prevelik (stane sigurno keka ljudi, rekao bih) bendu takvoga zvuka, a drugi dio je otpao i na bendov nevelik tržišni status – mada, možda me je veličina prostora prevarila zato što sam ga upoznavao dok su se u njemu gubili mlađahni Slovenci iz predgrupe Arhibald Arhibaldovich, koji zvuče baš onako angularno-synth-poperski kako im nagovještava ime i jednako toliko dovitljivo. Dakle, nimalo. Natrag na heroje večeri, nije da sam od njih očekivao eventualnu primjetljivu razočaranost mogućim manjkom publike, ali ljudski je biti inspiriraniji suprotnim scenarijem.

Međutim, malo pomalo, poprilična hrpica ljudi ispunila je negdje pola kapaciteta dvorane, lijepo se i ugodno smjestivši tako da je svatko nazočan imao dovoljno mjesta za njihanje zatvorenih očiju, kakvo je jedna od defaultnih reakcija na bendove popodnevne uspavanke. Očekujući da će, možda, odmah iz zabinja The Walkmen uletjeti u ‘The Rat’, da se odmah riješe najvećeg hita i posvete se fanovima, iznenadio me ponešto sramežljiv dolazak Hamiltona Leithausera, koji je na ofucanom Fender Jaguaru koncert otvorio samostalnom izvedbom potpuno nove pjesme (ili je riječ o potpuno staroj pjesmi koju ja osobno iz nekih razloga ne znam). Okej trik, majstore, znaš da je publika totalno nestrpljiva i da će sve što joj u prvom trenutku kontakta ponudiš pojesti bez gutanja, samo što, zapravo, nikakvog trika nije bilo. Baš kao i nešto kasnije izvedena druga nova stvar, bila je to lijepa pjesma koja još dublje u klasične baladne strukture vodi bendov prepoznatljiv zvuk. A za taj je zvuk doista malo reći da je prepoznatljiv. Osobno nisam preveliki poklonik samosvojnosti, unikatnosti i originalnosti, zlobnici bi čak imali pravo reći da mi je neki bend to draži što je derivativniji, ali kredit dajem samo gdje se to zasluži, a mnoštvo mi tih, tzv. originalnih bendova jednostavno zvuči ili kao otkrivanje tople vode ili kao ručno otkrivanje vlastite sperme.

Da, u zvuku The Walkmen moguće je čuti kako mnoštvo utjecaja iz prošlosti, od inzistirajuće ritmičnosti Velveta preko surferskih zabava uz bazen do romantičnih pijanstava Leonarda Cohena ili Shanea MacGowana, tako i dosta određenih sličnosti sa pokojim, redom manje uvjerljivim i manje privlačnim suvremenicima, koje ovdje ne želim navoditi jer su u usporedbi s ovim momcima nebitni. Ali naprosto ne postoji mogućnost da bilo koju pjesmu ovog benda zamijenite za rad nekoga drugog. Suhoparne kaskade gitarista Paula Maroona koje se preobražuju u biljke penjačice koje zaokruže cijelu kuću ili pjesmu; suzdržane, gotovo škrte klavijature koje polagano miluju i rijetko se odlučuju na čvrste zagrljaje; nevjerojatno bubnjanje najboljeg bubnjara na svijetu Matta Barricka, koje nikako ne uspijevam opisati jer mi svaka usporedba ili metafora koje se domislim u sljedećem trenu izgleda nedostojna njegove vesele monumentalnosti; i, naravno, taj fino/grubo brušeni Hamiltonov glas, koji kao da ne izlazi iz dijafragme nego iz nabreklih žila na vratu (prva slika govori više od svih mojih tisuću nemuštih riječi: http://www.potlista.com/dnevniboravak/fotopot.html?func=viewcategory&catid=63) – rekao bi čovjek da se tip izrazito muči dok pjeva, ali to ne može biti dalje od istine, jer od vriska do perfektnog zviždanja, ovaj može sve. Samo jedan od navedenih elemenata dostatan je za uživanje, a onda je jasno što dobijete kad svi napadaju zajedno.

Nisam neki tehno-frik, ali činjenica da bend koji poput The Walkmen svoj identitet gradi i od suptilne romantičnosti i od prepuštanja primordijalnim instinktima, uživo zvuči ovoliko jasno i točno, mora biti malo čudo. Kao da im slušaš album, samo glasnoće u crvenom, na slušalicama spojenima u vrhunsku komponentu, što me uopće ne bi fermalo da baš to nije omogućilo potpuno doživljavanje svake od bezbroj emocijskih i aranžerskih nijansi u svakoj od šesnaest izvedenih pjesama. Uz po koju pjesmu sa svakog od četiri prethodna, The Walkmen su naglasak koncertnog popisa stavili na još uvijek aktualni, prošlogodišnji album ‘Lisbon’, koji ih smješta uz bok Sun Kil Moon i The Dexateens na mome tronu modernih majstora specifične ljetne melankolije. U svijetlom odijelu koje je sinoć nosio, Hamilton je manje odavao dojam pjevača i autora u modernom rock bendu, a više je podsjećao na kakvog zgodnog romanopisca iz pedesetih, koji, zapravo, više riječi ostavlja na porukama uz krevet ostavljenih dama, negoli na listovima papira koji izlaze iz pisaće mašine. Samo što, vjerujem, bolje pjeva, a i izrazito se kulerski oslanja o stalak mikrofona, što mi je jedan od najdražih vizualnih momenata na svirkama.

Kako je koncert odmicao, a pjesme se jedna za drugom redale bez da započne ‘The Rat’, bio sam se pobojao da su i ovi kuleri iz The Walkmen umislili da su previše kul, pa da će svoj najveći hit bez razmišljanja ostaviti s druge strane pozornice. Naravno, nije ‘The Rat’ samo najveći hit benda, nego ujedno i jedna od 100, ili ajde barem 200, a možda onda čak i samo 50, najboljih pjesama zadnjih tko zna koliko godina, a čini se da to znaju i dečki sami, jer je, kad su se u nju napokon survali, nisu izveli kao nužno ispunjavanje društveno ugovorne obaveze, nego kao pjesmu kojoj se i sami klanjaju. Ako ste se ikad pitali, znajte da uživo taj i do danas nenadmašeni kovitlac bubnjeva i orgulja uzima još manje zarobljenika, da bi bojno polje gradskih ulica do kraja očistio za ove moćne stihove: When I used to go out, I would know everyone that I saw, Now I go out alone if I go out at all. Pjevali su svi u klubu, što je s obzirom na sadržaj stihova bilo malo paradoksalno, ali zato i ništa manje dojmljivo. Još jedno moje bezrazložno sumnjanje. S time da danas, po povratku ekspedicije tri bradata frajera (okej, bradati smo bili svi, a frajeri su barem Toni i Dražen) u Hrvatsku, više uopće ne sumnjam što ću najviše slušati i ovog ljeta. Ili barem u devetom mjesecu. Set lista: nova pjesma – Juveniles – In The New Year – Woe Is Me – nova pjesma – Wake Up – Angela Surf City – Blue As Your Blood – While I Shovel The Snow – We’ve Been Had – On The Water – The Rat – All Hands And The Cook – BIS: Victory – Thinking Of A Dream I Had – Canadian Girl

About these ads

8 Odgovora to “Pobjeda je njihova”

  1. templar Says:

    uf, kako sam ljut na sebe što sam zaboravio na taj gig.

  2. Dražen Says:

    Hamiltona Leithausera – bully crooner. Totalno nisam kontao da mi je totalna faca :)

    Specifična ljetna melankolija [like]

  3. Dražen Says:

    + hvala za linkanje slija. Mogao si ubacit link u neku riječ da ti ovako ne lomi tekst i stavit da ti otvara u novi prozor :picajzla:

  4. Blaž Says:

    I meni bilo je super, ali saznao sam da nekim bilo je cak totalno sranje i kao previše šećera (neznam kako vi to baš kazete, osladno kod nas u SLO). Ponekad neznam jesam li bio na istom koncertu kao neki ili ne. Jer taj love/hate osjećaj nakon koncerta mi je mali misterij. Barem kod onih koji su kao fenovi benda. Ja nisam baš najveći fan benda, ali bilo je ovo sasvim fino. I don’t get the hatred :)

  5. Gogo Says:

    Mogao sam, Dražene. Da znam… Ha, ha, nepismena sam seljačina!

  6. max Says:

    vou, pa ti kužiš te tipove gitara :P

  7. Gogo Says:

    Pa pisalo je Fender i pisalo je Jaguar, bili smo dovoljno blizu da vidim! Al kužim još i Strat i Les Paul i Rickenbacker i Flying V i Gretsch i onu od Briana Maya i još neke.

  8. max Says:

    flying v… ae, ko to ne skuži fakat mora kod okulista :)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: