Slobodno se okreni, sine

by

S obzirom na to da već i vrapci na granama razgovijetno pjevaju lekcije kojima su ih poučile lifestyle/fashion rubrike dnevnih novina, a koje kažu kako odjeća na pruge izdužuje figuru i kako se akustična gitara skladno uklapa u imidž brade i pankerske prošlosti, ne treba nas čuditi recentna gotovo pa prava poplava akustičnih bradonja koji nas svojim pjesmicama žele prvo razveseliti, pa ucrniti što starimo, a odmah zatim i natjerati na socio-ekonomsko promišljanje trenutka. Ili isto to, samo obrnutim redoslijedom. Većina praktikanata ovog oldskul-romantičnog žanra meni je barem donekle draga, jer sam uz to što sam obožavatelj nekih bendova obožavatelj i nekih žanrova, pa me onda bespogovorno zanimaju i varijante namijenjene istočnom tržištu, koliko god me zdrav razum upozoravao na osjetnu inferiornost u odnosu na pravu stvar. Cowboy Poetry je umjetničko ime jedne od tih izdrnjurop varijanti koja je sinoć svirala u Mediki, nekog Švapca koji se u potrazi za nečim (curom? scenom? smislom života? pivom? korijenima Hajduka?) prije nekog vremena odselio u Prag i tamo podigao svoj underground štab, iz kojeg lagano putuje okolo i svirucka i zajebava se, valjda dok mu ne istekne roditeljska zaklada ili nasljedstvo djeda koji se obogatio proizvodnjom čelika u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a kako je kasnije taj čelik iskorišten, to nije njegova stvar. Okej, vi koji mi se sad smijete, znajte da sam i sam iz imena unaprijed bio razaznao određenu dozu klišejskog igranja na sigurno u okvirima izabrane spike, ali – a uhvatila me i dvotjedna koncertna apstinencijska kriza – nadao sam se barem kojem instantno keči refrenu, zanimljivoj obradi, odnosno solidno zabavnom polusatnom nastupu tjedne večeri, uokvirenom razgovorom i pivom. Okviri su se pokazali očekivano kvalitetnima, ali unutar njih nisam čuo ništa zanimljivo. Jebiga, tip izgleda iskreno voli Chucka Ragana ili Tima Barryja, samo nisam siguran koliko doista razumije zbog čega su njihove pjesme dobre, jer bi u suprotnom slučaju bio svjestan da njegove vlastite, u direktnoj usporedbi, ne bi uopće smjele biti nazivane pjesmama. Lijepe su to ilustrativne skice njegove vještine hvatanja i udaranja akorda i umijeća slaganja riječi na stranome engleskom jeziku u ritmičan niz, ali ništa više. Ponuđen aku-pank-turni tretman nije mi se svidio, odnosno, bolje je reći da ga nisam ni najmanje osjetio, iako sam nakon stresnih tjedana seljenja i popratnih zavrzlama doista trebao opuštanje. Samo što su Kaubojeve igle bile potpuno tupe. Mislim, sve mi je bilo jasno kad sam ga vidio u odrezanim rebama – nije li već krajnje vrijeme da se taj ružni odjevni incident izbaci iz upotrebe? Bradati kantautori ipak bi trebali biti veće face! Pravi frajeri, međutim, sinoć su svirali prije i poslije nesretnog kantri pjesnika, jer je dotični nastupio kao predah između dvije žestoke HC bande, domaćih snaga Declaration i Nijemaca Turn Away. U prepoznatljivom stilu hrvatskog undergrounda, najviše je ljudi gledalo naše domaće derače, da bi se kasnije publika izgubila po Medikinom dvorištu, ali nije da joj imam što prigovoriti, jer Declaration jučer i jesu bili najbolji bend. Odnosno, meni su zvučali bolje od Turn Away, ali kako sam ja ionako potpuni nevježa za onaj pank čija je bijesna komponenta metastazirala, zahvatila sve ostale i pretvorila ga u HC – hard core koji ja volim onaj je njujorške škole rapa istočne obale – možda sam i u krivu. Razlozi zbog kojih mislim da ipak nisam su mi pomalo šminkerska furka boraca i jedne borkinje iz Turn Away, koje je na dvorištu kao članove benda prepoznalo i moje oko, oko čovjeka koji baš i ne poznaje osobno sve scenske sudionike pa da lako uočava uljeze. Provokacije iz publike podnijeli su stoički, ali to je manje više bilo sve što mogu pohvaliti. Potpisnicima deklaracije, s druge strane, ne mogu zanijekati ni žestinu, ni energiju, ni moć, ni snagu, a moje mekano uho u središtima takvih uragana pjesme ne razabire ni inače. Istovremeno s ovim koncertom, koji se svirao u standardnome koncertnom prostoru, u onoj prostoriji u kojoj se nalazi šank bez sustezanja se odvijao i tekući Pride-program (a kad su mene pretprošli vikend jebeno mučki provocirale gomile zanesenih ovčica ja sam mogao mirno stajati sa strane, bez kamenja i suzavca? Može se, normalno da se može, čak i bez mozga), a za sinoćnji glazbeni dio bile su zadužene cure iz Žen, koje sam osluškivao u pauzama između izvođača za koje sam platio ulaznicu. Propustite kad god vam se pruži prilika. Dosadno.

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: