Archive for 29. Lipanj 2011.

Pobjeda je njihova

Lipanj 29, 2011

Sve je manje ovakvih koncerata, i to čak i meni, koji idem gotovo na sve i, prijazan i susretljiv kakav jesam, na različitim razinama i na različite načine uživam na mnogima. Koncerata nakon kojih mi ne pada na pamet slušati ništa drugo doli kompletnu diskografiju benda koji sam upravo vidio, slušao, osjetio i zavolio i još više, ako je to uopće bilo moguće. Naravno, ne računaju se ovdje prvi susreti s nekim odličnim bendovima čije kupljene CD-e odmah krećem provjeravati, ne vjerujući da su mi uporno uspijevali izmicati. Govorim o bendovima koje otprije poznajem i volim, ali za čiju opojnu sveobuhvatnost ne budem spreman, pa me uhvate u raskoraku i razbiju mi srce i mozak na onoliko komadića koliko imaju prekrasnih pjesama, što je broj koji se, uglavnom ispadne, u golemom postotku poklopi s ukupnim brojem pjesama koje imaju. Sad i ovdje, govorim jedino o starim drugarima The Walkmen, koji su sinoć u ljubljanskom Kinu Šiška odsvirali magisterij neposredne, tople emotivnosti i brutalne tehničke preciznosti kakva se od bendova njihovog miljea nužno ne očekuje i kakva bi me inače nervirala da nije sastavni dio opusa koji se polako ali sigurno potvrđuje kao jedan od najdojmljivijih ostvarenih u novom tisućljeću.

Nazvati standardnu neizvjesnost koju osjećam prije koncerata dragih bendova strahom – od izostanka bilo kojeg važnog elementa – bilo bi ipak glupo, jer, realno, nije moj problem čak i ako koncert ispadne loš. Samo što mi dosta toga oko sinoćnjeg koncerta jest bilo donekle sumnjivo, ali se, srećom, ispostavilo samo kako sam bio brzoplet i nedovoljno informiran. Iako u svom repertoaru imaju zavidan broj pjesama koje bez zaustavljanja ruše i probijaju, The Walkmen ipak nešto češće igraju na omamljenu atmosferu tekuće melankolije, što baš i nije jamstvo nepogrešivog koncertnog osvajanja. Dijelom zbog toga, fantastični prostor Kina Šiška mi se učinio ponešto prevelik (stane sigurno keka ljudi, rekao bih) bendu takvoga zvuka, a drugi dio je otpao i na bendov nevelik tržišni status – mada, možda me je veličina prostora prevarila zato što sam ga upoznavao dok su se u njemu gubili mlađahni Slovenci iz predgrupe Arhibald Arhibaldovich, koji zvuče baš onako angularno-synth-poperski kako im nagovještava ime i jednako toliko dovitljivo. Dakle, nimalo. Natrag na heroje večeri, nije da sam od njih očekivao eventualnu primjetljivu razočaranost mogućim manjkom publike, ali ljudski je biti inspiriraniji suprotnim scenarijem.

Međutim, malo pomalo, poprilična hrpica ljudi ispunila je negdje pola kapaciteta dvorane, lijepo se i ugodno smjestivši tako da je svatko nazočan imao dovoljno mjesta za njihanje zatvorenih očiju, kakvo je jedna od defaultnih reakcija na bendove popodnevne uspavanke. Očekujući da će, možda, odmah iz zabinja The Walkmen uletjeti u ‘The Rat’, da se odmah riješe najvećeg hita i posvete se fanovima, iznenadio me ponešto sramežljiv dolazak Hamiltona Leithausera, koji je na ofucanom Fender Jaguaru koncert otvorio samostalnom izvedbom potpuno nove pjesme (ili je riječ o potpuno staroj pjesmi koju ja osobno iz nekih razloga ne znam). Okej trik, majstore, znaš da je publika totalno nestrpljiva i da će sve što joj u prvom trenutku kontakta ponudiš pojesti bez gutanja, samo što, zapravo, nikakvog trika nije bilo. Baš kao i nešto kasnije izvedena druga nova stvar, bila je to lijepa pjesma koja još dublje u klasične baladne strukture vodi bendov prepoznatljiv zvuk. A za taj je zvuk doista malo reći da je prepoznatljiv. Osobno nisam preveliki poklonik samosvojnosti, unikatnosti i originalnosti, zlobnici bi čak imali pravo reći da mi je neki bend to draži što je derivativniji, ali kredit dajem samo gdje se to zasluži, a mnoštvo mi tih, tzv. originalnih bendova jednostavno zvuči ili kao otkrivanje tople vode ili kao ručno otkrivanje vlastite sperme.

Da, u zvuku The Walkmen moguće je čuti kako mnoštvo utjecaja iz prošlosti, od inzistirajuće ritmičnosti Velveta preko surferskih zabava uz bazen do romantičnih pijanstava Leonarda Cohena ili Shanea MacGowana, tako i dosta određenih sličnosti sa pokojim, redom manje uvjerljivim i manje privlačnim suvremenicima, koje ovdje ne želim navoditi jer su u usporedbi s ovim momcima nebitni. Ali naprosto ne postoji mogućnost da bilo koju pjesmu ovog benda zamijenite za rad nekoga drugog. Suhoparne kaskade gitarista Paula Maroona koje se preobražuju u biljke penjačice koje zaokruže cijelu kuću ili pjesmu; suzdržane, gotovo škrte klavijature koje polagano miluju i rijetko se odlučuju na čvrste zagrljaje; nevjerojatno bubnjanje najboljeg bubnjara na svijetu Matta Barricka, koje nikako ne uspijevam opisati jer mi svaka usporedba ili metafora koje se domislim u sljedećem trenu izgleda nedostojna njegove vesele monumentalnosti; i, naravno, taj fino/grubo brušeni Hamiltonov glas, koji kao da ne izlazi iz dijafragme nego iz nabreklih žila na vratu (prva slika govori više od svih mojih tisuću nemuštih riječi: http://www.potlista.com/dnevniboravak/fotopot.html?func=viewcategory&catid=63) – rekao bi čovjek da se tip izrazito muči dok pjeva, ali to ne može biti dalje od istine, jer od vriska do perfektnog zviždanja, ovaj može sve. Samo jedan od navedenih elemenata dostatan je za uživanje, a onda je jasno što dobijete kad svi napadaju zajedno.

Nisam neki tehno-frik, ali činjenica da bend koji poput The Walkmen svoj identitet gradi i od suptilne romantičnosti i od prepuštanja primordijalnim instinktima, uživo zvuči ovoliko jasno i točno, mora biti malo čudo. Kao da im slušaš album, samo glasnoće u crvenom, na slušalicama spojenima u vrhunsku komponentu, što me uopće ne bi fermalo da baš to nije omogućilo potpuno doživljavanje svake od bezbroj emocijskih i aranžerskih nijansi u svakoj od šesnaest izvedenih pjesama. Uz po koju pjesmu sa svakog od četiri prethodna, The Walkmen su naglasak koncertnog popisa stavili na još uvijek aktualni, prošlogodišnji album ‘Lisbon’, koji ih smješta uz bok Sun Kil Moon i The Dexateens na mome tronu modernih majstora specifične ljetne melankolije. U svijetlom odijelu koje je sinoć nosio, Hamilton je manje odavao dojam pjevača i autora u modernom rock bendu, a više je podsjećao na kakvog zgodnog romanopisca iz pedesetih, koji, zapravo, više riječi ostavlja na porukama uz krevet ostavljenih dama, negoli na listovima papira koji izlaze iz pisaće mašine. Samo što, vjerujem, bolje pjeva, a i izrazito se kulerski oslanja o stalak mikrofona, što mi je jedan od najdražih vizualnih momenata na svirkama.

Kako je koncert odmicao, a pjesme se jedna za drugom redale bez da započne ‘The Rat’, bio sam se pobojao da su i ovi kuleri iz The Walkmen umislili da su previše kul, pa da će svoj najveći hit bez razmišljanja ostaviti s druge strane pozornice. Naravno, nije ‘The Rat’ samo najveći hit benda, nego ujedno i jedna od 100, ili ajde barem 200, a možda onda čak i samo 50, najboljih pjesama zadnjih tko zna koliko godina, a čini se da to znaju i dečki sami, jer je, kad su se u nju napokon survali, nisu izveli kao nužno ispunjavanje društveno ugovorne obaveze, nego kao pjesmu kojoj se i sami klanjaju. Ako ste se ikad pitali, znajte da uživo taj i do danas nenadmašeni kovitlac bubnjeva i orgulja uzima još manje zarobljenika, da bi bojno polje gradskih ulica do kraja očistio za ove moćne stihove: When I used to go out, I would know everyone that I saw, Now I go out alone if I go out at all. Pjevali su svi u klubu, što je s obzirom na sadržaj stihova bilo malo paradoksalno, ali zato i ništa manje dojmljivo. Još jedno moje bezrazložno sumnjanje. S time da danas, po povratku ekspedicije tri bradata frajera (okej, bradati smo bili svi, a frajeri su barem Toni i Dražen) u Hrvatsku, više uopće ne sumnjam što ću najviše slušati i ovog ljeta. Ili barem u devetom mjesecu. Set lista: nova pjesma – Juveniles – In The New Year – Woe Is Me – nova pjesma – Wake Up – Angela Surf City – Blue As Your Blood – While I Shovel The Snow – We’ve Been Had – On The Water – The Rat – All Hands And The Cook – BIS: Victory – Thinking Of A Dream I Had – Canadian Girl

Sakam toj zvukot

Lipanj 27, 2011

Ili je ipak točnije samo zvuk? Ako je i ostatak uopće ispravan? Uf… Ima u ‘Spidermanu’ ona scena kad Tobey vozi motor bježeći od nekih zlikovaca i onda se njihovom napadu izmakne tako da odskoči visoko u zrak, napravi salto i bez ikakvih se problema dočeka na noge. Dva klinca razrogačenih očiju gledaju s pločnika i nije im jasno kako on to može. Jedite puno povrća i bit ćete snažni, odgovori im Spidey, a klinac urnebesno odvrati: Ma da, to mi je i mama govorila, ali nisam joj vjerovao! Tako su i meni govorili da vrijedim onoliko koliko jezika govorim, a posljednji koji sam pokušavao naučiti bio je makedonski. Nije da sam ga baš želio naučiti, jednostavno sam na faksu morao slušati jedan slavenski jezik, a termini predavanja makedonskog su mi se najbolje uklapali u raspored. S obzirom na to da sam svoje posljednje sate odslušao u proljeće 2002. godine, a da sam na ispit izišao na jesen 2008., mislim kako je prilično jasno da je moja razina poznavanja jezika bila ispod svake razine, mada mi je profesorica dala do znanja da mi dvojku nije poklonila, nego sam je sam zaslužio. Ha, ha, ha, mogu se samo nasmijati njezinoj nemuštoj vještini laganja, ili, bolje rečeno, XAXAXA, imenom benda koji je sinoć u Mediki odsvirao jedan od tri najbolja koncerta koja sam ove godine vidio (Dear Landlord i još jedna otvorena pozivnica za slučaj naknadne pameti), a koji bi mi možda bio i još fascinantniji da sam razumio i umio otpjevati još koji stih osim naslovnog prekrasne ‘Ova e tvoj grad’ i već sad legendarnog Indie znači nezavisnost, konstruktivna fanatičnost iz refrena uraganske ‘Indie=Independent, Fan=Fanatic’, koja otvara fantastični album ‘Tango revolucioner’. Nije, međutim, da je to poznavanje tekstualnog jezika u slučaju XAXAXA (Vasko, Nenad i Đano, svirački trojac Bernays Propagande, s Vaskom na vokalu) toliko bitno, jer ova sjajna, poletna i srčana trojka igra totalni rokenrol koji se oslanja na univerzalni jezik muzike, panoramskih akorda, melodičnog basa i galopirajućeg bubnja. Kao kakvo izgubljeno ili još uvijek nenapisano četrnaesto poglavlje Azerradove hagiografije, XAXAXA uživo zvuči nešto malo čvršće i brže negoli na svjetlucavom albumu, baš onako kako je red oživljavati snimljeni materijal ovakve i ovolike divote. Njihov je emocionalni melodični punk-rock nešto najbliže koliko se netko s ovih prostora (i ne, ne guram nas ovdje u opasne oblike jugosfere ili slične pizdarije, pod ovim prostorima podrazumijevam cijeli Stari kontinent) (osim možda Mega City Four, ajde!) može približiti legendi Hüsker Dü, barem dok se ovi ne reformiraju, dođu svirati u Zagreb i ja im ritualno pridam svoje vlastitim golim rukama iščupano srce nakon što odsviraju ‘Makes No Sense At All’. Dakako, nipošto nije riječ o kopiji, pa čak ni jedan kroz jedan utjecaju, ali sugestivna dinamika ove ’80s melodične melodrame nonstop me flešala i podsjećala na Grega, Granta i Boba, samo možda onog Boba koji konvencionalnije koristi mogućnosti gitarskih pojačala. Slobodno me optužite za muški šovinizam i mizoginiju, jer bi mi i taj crni biljeg bio sitna cijena za uživanje u ovoj muzici, ali jasno se nameće zaključak kako je Bernays Propaganda loš bend samo zbog žene, Kristine, koja preostalu trojicu priječi češće rafalnom paljbom osvajati vrhove gitarskog panteona. Serem, naravno, daleko od toga da je Bernays Propaganda loš bend, nije uopće, i odmah se ispričavam Kristini, ali njihov se nešto uobičajeniji post-punk u mojem sistemu vrijednosti, a taj mi je kod procjenjivanja i pisanja jedini bitan, ipak nalazi znatno niže od punk-rocka koji svira XAXAXA. Malo manje od pola sata albuma stalo je u malo više od pola sata koncerta, i zadovoljilo me za cijeli koncertni mjesec, a kamoli za jednu nedjeljnu večer. Koja se od većine ostalih koncertnih večeri u Mediki razlikovala u dvije stvari – izrazito višem postotku ljudi koji su se smucali po dvorištu i naposljetku i ušli u koncertni prostor slušati bendove, te stilski gotovo pa potpuno usklađenom, logičnom lajnapu. Program su svojim zabavnim nastupom otvorili Shoot Me Wendy, koji mi doista svaki put kad ih gledam zvuče sve bolje i bolje, i tako već nekoliko godina, a nominalne zvijezde večeri bili su portlandski nabrijani, rokerski post-punkeri The Estranged. Da prije njih XAXAXA nije pomela sve pred sobom, možda bi njihov ozbiljni, žilavo-mučenički art-rock koji ne bi bilo teško zamisliti odjeven u crne kožne kapute do koljena, neovisno o tome što je ljeto, zvučao konkretnije, odnosno barem malo popičnije, između The Cure i Hot Hot Heat, kako to već jest na albumima ‘Static Thoughts’ i ‘The Subliminal Man’. A možda bi mi, s druge strane, zapravo zazvučao manje zanimljivo – ovako sam ipak već bio dostigao stanje blaženstva u kojem mi ništa nije moglo ovi dan pokvarit. Pa čak ni putem kući kroz rupu u džepu kratkih hlača ispali ključevi, instant triježnjenje i fokusirano vraćanje istim putem, jako kasno lijeganje i relativno rano dizanje. Našao sam ih, hvala na pitanju. Našao sam i novi fave bend.

Neka počnu pripreme za… GORILIN LJETNI IZAZOV 2011!

Lipanj 27, 2011

Točno za tjedan dana, tojest idućeg ponedjeljka, na Ruralnoj gorili će osvanuti post u čijim će komentarima tko god hoće – SVI ste pozvani i svi ste dobrodošli – imati priliku staviti link na svoju ljetnu mp3-kompilaciju! Neki od vas su se možda već i počeli pripremati, ali i ako niste – tjedan dana bi trebalo biti sasvim dosta da složite kompilaciju koja je čisti dinamit.

Koncept “ljetne kompilacije” možete protumačiti kako vam je god drago, nema nikakvih ograničenja – osim onoga da ukupno trajanje kompilacija mora biti između 40 i 80 minuta.

Počnite kompilirati, pa se čujemo!

Nikad nije kasno

Lipanj 23, 2011

Jebenti festivale, pisanje o njima znači krvavo znojenje na maratonskom putu bezbrojnih kartica teksta. Ali, šta ću, sam sam izabrao ovaj hobi. Let’s go!

Završilo je i šesto izdanje omiljenog nam za mrziti festivala INmusic, prvo održano u nešto drugačijem kontekstu nove raspodjele karata na domaćoj sceni glazbenih festivala. Svima nama indiejancima, odnosno ljudima koji muziku doista prate, već su neko vrijeme usta puna Matinog Terranea, kojemu se, koliko sam skužio tijekom privatnih druženja s kolegama fanaticima, svi vesele kao ozebli suncu ili nekakvi likovi iz drugih olinjalih metafora stvarima koje ih u tim istim olinjalim metaforama vesele. Bizarno je to što se protiv neočekivane konkurencije INmusic odlučio boriti na terenu pretežno nezavisne muzike koji novajlijama znatno više odgovara, ili je na to naprosto bio primoran određenim okolnostima u kojima zapaženo mjesto sigurno ima i pretpostavljena nesposobnost organizatora. Svaka čast svima i svakom, ali festival koji se od svojih samih početaka trudio približiti što širim i raznolikijim masama ljudi ne bi si smio dozvoliti za headlinere imati isključivo indie velikane, koliko god navedeni ozbiljnije ili manje ozbiljno koketirali s glavnim strujama, i jednu sve nebitniju zvijezdu koja to više nije. Možda je moj dojam potpuno pogrešan, pogotovo što ni inače nisam kapacitiran procjenjivati posjete koji se broje u tisućama ljudi, ali svejedno mi se čini kako je prethodnih godina Otok hrvatske mladeži na Jarunu pohađalo znatno više raje. A sad, ako je razlika između 8 i 13 tisuća ljudi ipak isključivo kozmetičke prirode, onda okej, jer, realno, nije da će meni osobno ona značiti i razliku kod (ne)uživanja u svirkama bendova, koji su uvijek i iznova jedini važni.

No, takvim mi se mislima o barem uočljivoj krizici, ako već ne i osjetnijem posustajanju, bilo izrazito teško suprotstaviti dok sam se na prvodnevnom dolasku upoznavao sa situacijom. Na štednju nije upozoravao samo osjetno smanjen broj štandova za zamjenu ulaznica za slavne narukvice, ili konobara u šankovima, zbog čega je piće teklo ipak nešto sporije, nego i nezanemariva činjenica izostanka ikojeg partnerskog sponzora. T-Mobile je, izgleda, ostao sam, što je najuočljivije bilo zbog činjenice kako je ono što se prethodnih godina zvalo, recimo, Nokia Stage, ove godine zvalo World Stage, iako je možda tek jedan izvođač, ili najviše dva, koji je na njemu nastupao i mogao biti strpan pod tu glazbenu odrednicu. Mislim, onaj stejdž na kraju se doista i zvao Hidden Stage, dakle… Nije onda bilo teško zbrojiti dva i dva, odnosno jedan i nula, i shvatiti gdje su nestala doista velika muzička imena – ne da bih ja volio da nam opet dojdu Massive Attack ili Moby, ali Cypress Hill u središnjem terminu na glavnoj pozornici? Neće ići. Svejedno, u sebičnom finalnom zbiru prilagođenom jedinoj osobi do koje mi je u ovoj priči stalo, meni osobno!, sve skupa i nije uopće ispalo loše, jer mi je mršava muzička ponuda festivala omogućila znatno opuštenije praćenje, nego što je to znalo biti u prošlosti, kad bi me sumanuta utrka uzaludnih pokušaja da se stigne sve iscrpljivala do krajnjih granica.

Svi bendovi koji su na festivalu nastupili, a ja ih ne spomenem u dojmovnom stenogramu koji slijedi, naprosto me nisu ni najmanje zanimali, pa sam ih s radošću propustio, iako sam, ovaj put sa žalošću, propustio i neke izvođače koji me jesu zanimali. Naravno, i radost i žalost dolaze u nekoliko nijansi. Hoćeš-nećeš, koliko god rano krenuo, šanse da nešto promašiš ostaju velike, pa sam tako prvog dana zakasnio i na Dina Jelušića (iako se tip zove Dino JeluSić, i službena programska knjižica je u kurcu) i na Dječake. Tehnički gledano, zakasnio sam samo na jedno ime, jer su svirali istodobno, pa ih ne bi mogao sve slušati. Šef Frulurija je dojavio kako su Dječaci održali najbolji koncert koji im je ikad vidio, što još uvijek ne znači ništa puno, s obzirom da su na svim onim koncertima koje sam im ja dosad vidio pokazali kako imaju ozbiljnih problema na jezik živih nastupa prevesti svoju povremenu albumsku zajebantsku genijalnost. Ali, vjerujem Emiru, a bendu želim sve najbolje, jedva čekajući novi album. A zašto me zanimao nekadašnji laureat dječjeg Eurosonga? Pa, odgovor se nalazi u pitanju, ako i vas nije zainteresiralo što sa svojih 19 godina radi netko tko je s 12 (ili 10, ili šta ja znam kolko) pobjeđivao na Klincoviziji, onda ne znam u čemu je vaš problem. Zapravo znam, jer ni mene nije baš toliko zanimalo, inače bih bio stigao na vrijeme.

Okrznuvši ušima Mika Male na putu prema The Orange Strips uvidio sam kako nikakvih promjena u bendovu zvuku nema, što ih i dalje čini nedokučivim izborom za popodnevnu svirku. Nije veljača, pa da je u 18 sati mrak, a dok sunce neumorno udarnički žeže nema smisla slušati turobnu sjetnu muziku kojoj nedostaju, redom, rime u tekstovima, melodije i refreni, a možda i još štogod. The Orange Strips tih elemenata imaju u lijepim količinama, a čini mi se i kako su otkad sam ih gledao posljednji put i naveo da im treba malo više hit-potencijala nabavili i to, i sad doista zvuče totalno kao neki stranjski meketavi indie band, što je pohvala, da ne bude nismo znali. ‘Kissed A Girl’ je potpuni zakon, svejedno pjevala o varanju ili nemogućnosti bivanja s onom s kojom želiš biti, a nije da ostale pjesme na repertoaru blijede s njom u usporedbi. Jedino što mi se nije svidjelo je što su svi, osim bubnjara koji se ne može računati, nastupali u dugim hlačama. Šminkeri. Ali, opet, gledalo ih je dosta curica, pa može biti da Labinjani znaju što rade. Po povratku na Mika Male začudilo me kako su ih u međuvremenu na pozornici zamijenili TBF. Pa, da, upravo TBF – svirala je neka dramatična muzika gonjena klavirom i bubnjem, i tip glasa Mlađe Badinovca (kako piše na omotu ‘Toplomjera’, molit ću lijepo) je nešto ritmično govorio. Naravno, bili su to Mika Male (gitarist u kratkim hlačama, juhu!) u izdanju kakvo od njih nikad ne bih očekivao, iako je sumnju raspirilo i uočavanje Saše Antića u prvom redu. Čudne se stvari zbivaju, budite oprezni. Pokušaj hvatanja Babilonaca propao je kad smo povratnik na scenu Žule i ja skužili kako legenda Zdenko već stoji natrag za svojim štandom, pa smo se odlučili za okrjepu, odmor i čavrljanje, u kojem je jedna od prominentnijih tema bila ovogodišnje ukidanje jedne lijepe INmusicove tradicije, a to je popodnevni nastup (cca 18.30) ponajboljeg benda festivala. Zlatna linija The Hold SteadyArt BrutBroken Social Scene tako je naprasno prekinuta prekjučerašnjom svirkom starih nam i dobro poznatih gostiju.

Bend koji je zauzeo ovaj slot koji nam je dosad priuštio mnogo divote bili su iskusni Partibrejkers, kojima sam davno koketiranje sa srpskim nacionalizmom dužan zanemariti i otpisati ga kao naivnost tada nedovoljno upućenih barem zbog toga što je Cane tamo 1994. u Ljubljani proveo cijeli koncert vitlajući Torcidinim šalom. No, ti su dani ponosa i slave danas daleko iza benda koji je i dalje postojan i čvrst, ali ipak preorijentiran na tezgaroški pristup sviranju. Koliko god se puta odsvirale, ‘Ulični hodač’ ili ‘Hipnotisana gomila’ ili ‘Ako si…’ ili ‘1000 godina’ ne mogu postati manje nego odlične pjesme, samo što se, nažalost, jako da osjetiti kako bend znatno više računa na ono što su u te pjesme ulili prije dvadesetak godina, a manje na ono čime ih eventualno ponovno mogu potpaliti dan danas. Ipak, cijeli bi se nastup Brejkersa komotno mogao proglasiti zadovoljavajućim, da nije bilo najisforsiranijeg bisa kojemu sam ikad svjedočio. Ako te natrag ne zove barem polovica nazočnih nije baš kul izlaziti na bis, ali ako te ne zove apsolutno nitko, onda je jako jadno. Da se ne bih previše bedirao svjedočeći legendi u nestajanju, zabavljao sam prijatelje, poznanike i sebe papagajskim ponavljanjem sad već legendarne zgode s basketa u ponedjeljak (Ugledni, jesi na ovakvo nešto mislio?), prije negoli se moj novi najbolji prijatelj zajedno s ostatkom svog benda popeo na pozornicu.

Stari Win možda jest bolji basketar nego što je autor, barem tako mislim ja osobno, ali Arcade Fire doista jest bend kojem nemam što prigovoriti. Ne volim ih, istina je, ali to ne znači da ih mrzim, samo sam relativno indiferentan prema bendu koji bi mi se po svemu trebao sviđati više, ali našeg međusobnog klika ni za lijek. I možda mi se baš zato njihov koncert svidio znatno više nego mnogim fanovima koje poznajem – ja jednostavno nisam ništa očekivao, pogotovo ne euforičnu katarzu. Stoga mi je njihova svirka – koja bi, vjerujem, puno bolje sjela u zatvoreni prostor s nekoliko tisuća ljudi manje – u utorak navečer bila pravo osvježenje, moderan spoj klasičnog i nezavisnog rocka koji uživo djeluje poletnije i neposrednije nego na pločama, makar i iz moje od stejdža dosta udaljene pozicije. Otvarajući kvartet pjesama, pravilno raspoređen na po jednu sa svakog od četiri glavna diskografska izdanja, pokazao je kako Arcade Fire planiraju svirati greatest hits set, koliko već bend njihovog profila uopće može, što mi se dopalo jer ne volim nezavisna zatucavanja u izbjegavanje najkomunikativnijeg materijala. Od petnaestak pjesama koje su svirali veliku sam većinu znao pjevati barem na refrenu, a da se doista ne mogu sjetiti kada sam to sam zavrtio koji od njihovih albuma. A ako pjesme u uši sjedaju i samo površnim slušanjima kod Ozzyja ili Danca, onda valjda jesu prave, velike pop pjesme. A možda ja jednostavno imam niže kriterije za frendove? Kakogod, da jesam fan benda, nakon ovog me koncerta to ne bi bilo sram biti. Nabrijano ludilo Buraka Som Sistema samo sam škicao putem, ali vjerujem brkatom Velimiru da je bilo potpuno rasplesano spektaklo s crowdsurfingom i vrhunskom hip-hop selekcijom bendovih DJ-eva. Put koji sam spomenuo bio me vodio do The Dø, koji su baš kad sam ja došao do njih odlučili odsvirati svoje tri najdosadnije pjesme, pa sam u napadu ljutnje odlučio provjeriti čak i iritantno-zabavnog Jaya Kaya i njegov ofucani Jamiroquai. Iritantan mi je zato što je, pretvorivši se u nevjerojatnu acid-jazz karikaturu, gotovo u potpunosti onemogućio prisjetiti se kako su prva dva albuma njegova benda svojevremeno doista bila fino osvježenje, ili smo mi tad samo željeli prečicom postati kul? Zabavan mi je zato što sam uvijek spreman pozdraviti majstore koji bez trunke srama uživaju u novcu, manekenkama i skupim automobilima. Super je što mu za sve to doista ni najmanje ne trebaju iole podnošljive pjesme, jer ih jednostavno više ne posjeduje. Ajmo doma…

…i sutradan opet natrag na Jarun, koji me pozdravlja odjekivanjem Cortove ‘Zagrebačkim ulicama’ preko jezera. O, vraže, oni još postoje, i prijavljuju se na nekakve natječaje, da bi dobili priliku sviranja u pet popodne ispred pet ljudi! Bravo za upornost i predanost! Tričke mi uvijek bolje zvuče u ideji moje vlastite glave, negoli u realnoj varijanti veselije i manje zanimljive verzije Obojenog programa, iako je i samo stavljanje obaju bendova u istu rečenicu lijepi kompliment. Tako je bilo i ovaj put, a mene je tijekom tih nekoliko pjesama koje sam im slušao morilo kako to da nikoga iz benda ja ne viđam na koncertima po Zagrebu. A ja, brate, stvarno idem na gotovo sve, pa je baš nemoguće da se uvijek mimoilazimo. Čime dolazimo do jednog od sigurnijih testova za domaće bendove – ako ni jednog od članova nikad nisam vidio na nekom koncertu, onda je riječ o ljudima koji na koncerte ne idu, što uglavnom znači i da ih muzika zapravo ne zanima i da im je, posljedično, bend u priličnoj banani. Ovaj me test nikad dosad nije zeznuo. Možda zbog manjeg uloga, Luka Belani je jučer bio nekako ležerniji nego prije nekoliko tjedana u Griču, pa je zajedno s novom postavom (basist garant novi, za bubnjara nisam siguran) odradio i bolji nastup. Slažem se, prošvercajmo američki roots-rock na mala vrata u cro-pop-rock! A onda je nastupila prva prava glavobolja oko odluke koji bend gledati. Da čujem vas – Elemental, koje sam još dok su bili na vrhuncu svojih mogućnosti gledao bezbroj puta pa zaista nema potrebe da to opet radim sad kad su počeli izmišljati toplu vodu, ili Dubioza kolektiv, nova mjerna jedinica na mojem popisu, ona za paket jeftinoće, iritantnosti, pretencioznosti, gluposti i svega lošeg što svatko od vas želi dodati? Ajde, svaka čast onome koji ih je stavio da sviraju u isto vrijeme!

Odluka se nametnula sama po sebi, iako mi malo jest žao danas čitati da se Dubiozi bio pridružio Loša za izvođenje ‘Fašiste’. Što ti je to trebalo, legendo? Doduše, legendo uvijek spremna za podilaženje publici, ali ipak legendo? A odluka, vratimo se na nju, glasila je da nam valja otići do Hiddena, na jedini bend o kojem nitko s kime sam ususret njihovom nastupu razgovarao nije znao ama baš ništa, Retro Stefson. Ili RETRO STEFSON!!!!!!!!, poznatiji i kao bend koji nam je poklonio ako već ne najbolji onda svakako najluđi i najveseliji nastup cijelog festivala, pri čemu se ne moramo nužno ograničavati samo na ovogodišnje izdanje. Kad smo Matija i ja doklipsali do njih, gledalo ih je tek nekih četrdesetak ljudi, kad su završili sa svojim showom, neke četiri stotine raspomamljenih ljudi uzaludno je tražilo još! Zašto? Pa kad su šarmu mladih (e, ako itko ima više od dvadeset, onda ja dob procjenjujem najgore na svijetu) razigranih Islanđana podlegli i takvi alternativni cinici kao Vrana, Kujundžić, Matija Haba i ja, onda, što mislite, kakve su šanse za uzmak imali normalni ljudi koji se uz muziku samo žele zabaviti? Sedmeročlani bend koji svira sve žanrove na svim jezicima, i ispuca ih odmah u prvih nekoliko pjesama; koji efekt dizalice ne koristi samo unutar pjesama, nego kao ideal po kojem konstruira svoj cijeli nastup; koji u postavi broji tipa koji ne zna ništa svirati, ali nosi hlače odrezane jedva ispod pogona za nastavljanje vrste i najbolji je animator publike kojeg sam ikad vidio uživo. Zamislite Slya Stonea kako svoje šarenilo donosi na mjesto vokala u plastičnom metalu Van Halen, pa se svi zajedno napuše i jedni drugima priznaju opsesiju brazilskom i balkanskom muzikom. I tek ste na samom početku pojmljenja sveobuhvatnog veselja koje Retro Stefson, s druge strane, izvode štreberski precizno, ali kao štreberi koji se jedva čekaju napiti na školskom tulumu. Da The Go! Team nemaju nimalo srama, ili da Dan Deacon eskapadama ne mora nadoknađivati mršavost svoje muzike, zvučali bi kao Retro Stefson. Ovi bi se svidjeli čak i Tonćiju, iako jest moguće da su na snimkama više indie. Zato te snimke i neću provjeravati, makar se aktualni album zove ‘Kimbabwe’! Da sam bio faca, poslije njih bih bio otišao doma.

TV On The Radio kod mene doma imaju status sličan onome Arcade Fire, a bogami je i iskustvo koje su mi sinoć priuštili slične vrste. Ispočetka su mi bili previše smrdili na umjetničarenjsko prđenje, da bi me okretanjem u nešto komercijalnijem smjeru počeli polako pridobivati u svoj kamp. Teško da ću ikad postati fan, ali na neki eventualni budući koncert u Zagreb ću otići bez razmišljanja, pogotovo zato što sam, uslijed neočekivanog napada bolesti krive procjene, otišao provjeriti Mastodon (ipak je to metal, nemam ništa protiv, ali ipak je to metal) taman dok su Sitek i ekipa svirali omiljenu mi ‘Repetition’. Znam da Sitek lagano postaje Brian Eno/Jeff Lynne (prekrižiti prema vlastitim preferencijama) nove art-rock scene, ali dok god svoje najbolje trikove čuva za domicilni bend, sve mu opraštam. Samo što ja ipak više volim muziku bez trikova. Iscijedi svoje srce u pjesme i imaš me za sva vremena, a, prijatelji stari gdje ste, Stric Mike Skinner tom je disciplinom nekad vladao gotovo bez konkurencije. Priznajem da me je bilo strah kako bi se nastup The Streets mogao pretvoriti u pijano nadmeno bauljanje i inzistiranje na autorskom integritetu aktualnih radova, ali danas mi je razvidno kako si nisam smio dozvoliti smještati Mikea u isti koš s nižim estradnim bićima, kopirajt by Nostradamus. Što da vam još govorim, kad legenda odsvira i ‘Let’s Push Things Forward’ i ‘Dry Your Eyes’ i ‘Never Went To Church’, sve redom u odličnim verzijama, a niti to ne budu vrhunci njegova nastupa, onda znate da mi se pamet pomutila. A pomutila mi ju je jedna od onih pjesama koje su barem jedno vrijeme vladale kao najbolja pjesma svih vremena, pjesma koja ježi, ucrnjava i tješi, ‘It’s Too Late’. Čim je počela, potpuno sam flipnuo, po starom reperskom običaju prolio svoje piće, i u procesu zalio i svoju najvažniju stvar na svijetu Danijelu (što, stvarno ste mislili da nisam popio gorku jezikovu juhu zbog početka posta u utorak? :)). Mike, legendo, hvala!

Nicka Cavea volim koliko malo tko i koliko malo koga, ali njegov najdraži suradnik i dalje mi je Mick Harvey, a ne Warren Ellis, pa sam izveo jedan od neočekivanijih poteza i umjesto za buku Grinderman odlučio se za melodije Overflow. Da, znam da ih mogu gledati gotovo kad god mi padne na pamet, da jesam prije nepunih mjesec dana i da hoću za nepuna dva, ali večer nipošto nisam htio zaključiti sirovošću. I pogodio sam, makar samo zbog Žikine posvete ‘The Sweetest Lullaby’ Ryanu Dunnu, ali i Clarenceu Clemonsu – to nikako nisam očekivao, i bilo mi je jako drago. Idealan kraj. Laku noć.

Lako je s takvim imenom…

Lipanj 21, 2011

…ili kako sam basketao protiv pjevača Arcade Fire.

Košarka i muzika. Muzika i košarka. Možda nije uputno priznati, ali tako je kako je, dvije ljepotice iz prvih dvaju rečenica ovog teksta meni su najvažnije stvari u životu. Mogu svoju pretpostavljenu neozbiljnu infantilnost pokušavati obraniti pridodajući im vrijednosti oko kojih se načelno svi slažemo, a koje nisu ljuuubaaav, vjeraaa i domovina!, nego obitelj, prijatelji, posao, bla bla bla, ali jednostavno nije tako. Treba vjerovati svojim instinktima, a moji, recimo, trenutno kažu, i time ujedno ilustriraju po kojim pravilima živim život, da se novi album Centro-matic, imenom ‘Candidate Waltz’, mora skinuti čim doznam za njegovo postojanje i onda slušati pet puta zaredom i, vjerujte mi, baš je odličan, kao i to da je jedini bolji način od provođenja sati slobodnog vremena ispred televizijskih prijenosa košarkaških utakmica trošiti ih na terenu, s loptom u ruci i obručem poviše glave. I linijom za tricu ispred nogu, he he.

Krenuo ja jučer popodne do Tuškanca, basketat poviše Saloona, na teren na kojem je nivo igre prilično visok, taman onoliko zajeban da se ekipa u kojoj sam ja najmanji i najstariji lako može nositi sa skočnom mladeži, a ako se desi da sam u trojci i najgori, onda je trojka dostatno ozbiljna. Srećom sam na teren stigao treći – odmah je pao dogovor o formiranju trojke s Martinom (jezičava legenda sjajnog ulaza i rijetko viđenog instinkta za zakuhati frku oko pravila i faulova) i Brunom (tihi A2-ligaš koji bez znojenja trpa koš-faule) – jer je desetak minuta kasnije na teren nahrupila gomiletina igrača, zbog koje se čak i vječno pravilo igranja do 21 smanjilo na do 16, da se sedam trojki ipak malo brže rotira, da jednom kad izgubiš ne moraš na novi red čekati sat vremena. Tijekom prve partije, koju smo dobili relativno lako, krajičcima ušiju i očiju sam skužio i da su do terena stigla neka dva Amerikanca, pitala smiju li igrati i stala u red. Nakon četiri pobjede nad Hrvatima, od kojih dvije jedva, na razliku, red je došao i na Amere, koji su prirodom svog podrijetla nužno zafrkani basketari, kakva bi im trojka bila i da je nisu popunili Samirom, kojeg sam već i ovdje spominjao kao najboljeg s kojim sam ikada stao na parket, beton ili koju već to sklisku podlogu terena na Tuškancu.

Jebiga, četiri zamorne partije igranja na nož malo nas jesu iscijedile, ali i da smo bili najsvježiji, nisam siguran da bismo ovima uhvatili znatno više od 9 koliko jesmo, od čega sam dvije trice zabio kad su oni već imali 15. Mali nabildani Tyler, koji izgleda kao Steve Nash minus 15ak centimetara, stavio je svaki otvoreni šut i postavljao blokove koje nismo uspijevali probiti (to što se postavljajući ih koristio rukama i nogama u ovoj ćemo prigodi zanemariti), Samir je bio Samir, ali trojku je do pobjede sjajnom igrom moderne četvorke prilagođene reduciranoj basketarskoj postavi i duhovitim trash-talkom (In your face! Aaaand one! You can’t guard me! Oh,my God, that’s not a travel, it’s called pivot, you guys invented that move! – pa, da, dok ne podigneš stajaću nogu) predvodio dugajlija u dresu Petea Maravicha iz Utah Jazza (možda nam se htio uguziti dresom igrača našeg podrijetla, ne uviđajući razliku između Hrvata i Srba, a vjerojatnije je stvar u mormonskoj spiki), koji se na upoznavanju prije partije predstavio kao Win. Ulaz, skok, otvorena trica, kontrola reketa, prilično kompletan basketar. Lako mu je s takvim imenom pobjeđivati, pomislio sam gledajući kako Ameri taru i ostale trojke, dok nisam shvatio i kako jedna baš čudna koincidencija zapravo uopće ne mora biti koincidencija.

Naime, dok nisam uključio mozak i spojio datum i festivalski lajnap, čudilo me kako se taj tip, izgledom pljunuti Win Butler iz Arcade Fire, istovremeno i zove Win. Pa sam skužio i kako je lako Kanađane zamijeniti za Amerikance, pogotovo ako jesu Amerikanci. Pa smo, za svaki slučaj, guglali fotke Wina Butlera, među čijih se već prvih pet koje je pretraživač izbacio našla jedna s košarkaškom loptom. Da, igrao sam basket protiv Wina Butlera iz Arcade Fire! Nije baš Craig Finn ili Mike Cooley, kojima bih i puštao da mi lipe banane i kradu balune, ali nije ni ovo loše! Kad su napokon izgubili (i to od objektivno najlošije trojke, zbog čega je Win dodatno popizdio, a što ga je u mojim očima dodatno podiglo), u izravnom sam razgovoru potvrdio svoju pretpostavku i pola se sata zapričao s večerašnjom zvijezdom i prikom mu Tylerom (siguran sam da sam dobro čuo ime prilikom upoznavanja, ali misleći da se radi o članu benda i ne želeći ga uvrijediti time što njega nisam prepoznao, nisam ga upitao koja je njegova uloga u pogonu. Došavši doma vidio sam da nikakvog Tylera ili tipa njegova izgleda nema u postavi muzičara, iako je u razgovoru često puta spomenuo, govoreći u množini, kako oni putuju svijetom i sviraju. Možda je roadie, ili menadžer, ili takvo nešto). Doista kul, kul tipovi.

Odakle oni ovdje? Kako? Šećući se ranije toga dana, njih su dvojica uočili ovaj prekrasan teren koji su jednostavno morali isprobati i s obzirom na to da su fanatici su se raspitali kod konobara obližnjeg kafića igra li se na njemu. Ovaj im je odgovorio da nema straha jer ekipe ima svaki dan. Kako Arcade Fire putuju svijetom, tako i Win i Tyler u svakome gradu u kojem sviraju, a imaju dovoljno slobodnog vremena, potraže teren i igraju s lokalnom ekipom. Do jučer, najbolji basket koji su igrali bio je u Španjolskoj, ako sam dobro zapamtio Zaragozi, ali od jučer to je u Zagrebu (pri čemu ipak treba priznati da su priznali da u američkim gradovima nemaju šanse ni protiv afroameričkih osnovnoškolaca, a kamoli starije ekipe). Normalno. Kažu da su to i očekivali, jer su raspitujući se dobili informacije da će kod nas i kod susjeda gdje sviraju na Exitu sigurno naići na odlične basketare. I jesu. Da su totalno zagriženi pacijenti dokazali su i razgovorom o ‘Once Brothers’, Euroligi, Houston Rocketsima (Win je potvrdio legendarnost Žana Tabaka i vadio mi mast pričom o poljupcu smrti Marija Elieja), razlikama u pravilima američkog i našeg basketa, Kukiju i Rađi i čemu već sve ne. Win se čak raspitivao ima li smisla da danas dođe na teren malo ranije, da baci koji hakl prije svirke, ali Tylerov glas razuma ipak je otklonio tu ludoriju. Okinuli smo nekoliko fotki, pitali me trebaju li mi ulaznice, stavili jednog tipa plus jedan na popis, i zahvaljivali se kao da smo im dali bubreg, a ne mjesto u rotaciji trojki.

Jebiga, dat ću im još jednu šansu i potruditi se bend prestati cijeniti i početi zaista i voljeti. Ne upali li, nitko nije kriv.

R.I.P. Big Man

Lipanj 19, 2011

Clarence Clemons je izgubio finalnu bitku. Veliki čovječe, doista si razvalio sve gradove svijeta.

http://www.youtube.com/watch?v=e5buOHjOGiI

Slobodno se okreni, sine

Lipanj 14, 2011

S obzirom na to da već i vrapci na granama razgovijetno pjevaju lekcije kojima su ih poučile lifestyle/fashion rubrike dnevnih novina, a koje kažu kako odjeća na pruge izdužuje figuru i kako se akustična gitara skladno uklapa u imidž brade i pankerske prošlosti, ne treba nas čuditi recentna gotovo pa prava poplava akustičnih bradonja koji nas svojim pjesmicama žele prvo razveseliti, pa ucrniti što starimo, a odmah zatim i natjerati na socio-ekonomsko promišljanje trenutka. Ili isto to, samo obrnutim redoslijedom. Većina praktikanata ovog oldskul-romantičnog žanra meni je barem donekle draga, jer sam uz to što sam obožavatelj nekih bendova obožavatelj i nekih žanrova, pa me onda bespogovorno zanimaju i varijante namijenjene istočnom tržištu, koliko god me zdrav razum upozoravao na osjetnu inferiornost u odnosu na pravu stvar. Cowboy Poetry je umjetničko ime jedne od tih izdrnjurop varijanti koja je sinoć svirala u Mediki, nekog Švapca koji se u potrazi za nečim (curom? scenom? smislom života? pivom? korijenima Hajduka?) prije nekog vremena odselio u Prag i tamo podigao svoj underground štab, iz kojeg lagano putuje okolo i svirucka i zajebava se, valjda dok mu ne istekne roditeljska zaklada ili nasljedstvo djeda koji se obogatio proizvodnjom čelika u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a kako je kasnije taj čelik iskorišten, to nije njegova stvar. Okej, vi koji mi se sad smijete, znajte da sam i sam iz imena unaprijed bio razaznao određenu dozu klišejskog igranja na sigurno u okvirima izabrane spike, ali – a uhvatila me i dvotjedna koncertna apstinencijska kriza – nadao sam se barem kojem instantno keči refrenu, zanimljivoj obradi, odnosno solidno zabavnom polusatnom nastupu tjedne večeri, uokvirenom razgovorom i pivom. Okviri su se pokazali očekivano kvalitetnima, ali unutar njih nisam čuo ništa zanimljivo. Jebiga, tip izgleda iskreno voli Chucka Ragana ili Tima Barryja, samo nisam siguran koliko doista razumije zbog čega su njihove pjesme dobre, jer bi u suprotnom slučaju bio svjestan da njegove vlastite, u direktnoj usporedbi, ne bi uopće smjele biti nazivane pjesmama. Lijepe su to ilustrativne skice njegove vještine hvatanja i udaranja akorda i umijeća slaganja riječi na stranome engleskom jeziku u ritmičan niz, ali ništa više. Ponuđen aku-pank-turni tretman nije mi se svidio, odnosno, bolje je reći da ga nisam ni najmanje osjetio, iako sam nakon stresnih tjedana seljenja i popratnih zavrzlama doista trebao opuštanje. Samo što su Kaubojeve igle bile potpuno tupe. Mislim, sve mi je bilo jasno kad sam ga vidio u odrezanim rebama – nije li već krajnje vrijeme da se taj ružni odjevni incident izbaci iz upotrebe? Bradati kantautori ipak bi trebali biti veće face! Pravi frajeri, međutim, sinoć su svirali prije i poslije nesretnog kantri pjesnika, jer je dotični nastupio kao predah između dvije žestoke HC bande, domaćih snaga Declaration i Nijemaca Turn Away. U prepoznatljivom stilu hrvatskog undergrounda, najviše je ljudi gledalo naše domaće derače, da bi se kasnije publika izgubila po Medikinom dvorištu, ali nije da joj imam što prigovoriti, jer Declaration jučer i jesu bili najbolji bend. Odnosno, meni su zvučali bolje od Turn Away, ali kako sam ja ionako potpuni nevježa za onaj pank čija je bijesna komponenta metastazirala, zahvatila sve ostale i pretvorila ga u HC – hard core koji ja volim onaj je njujorške škole rapa istočne obale – možda sam i u krivu. Razlozi zbog kojih mislim da ipak nisam su mi pomalo šminkerska furka boraca i jedne borkinje iz Turn Away, koje je na dvorištu kao članove benda prepoznalo i moje oko, oko čovjeka koji baš i ne poznaje osobno sve scenske sudionike pa da lako uočava uljeze. Provokacije iz publike podnijeli su stoički, ali to je manje više bilo sve što mogu pohvaliti. Potpisnicima deklaracije, s druge strane, ne mogu zanijekati ni žestinu, ni energiju, ni moć, ni snagu, a moje mekano uho u središtima takvih uragana pjesme ne razabire ni inače. Istovremeno s ovim koncertom, koji se svirao u standardnome koncertnom prostoru, u onoj prostoriji u kojoj se nalazi šank bez sustezanja se odvijao i tekući Pride-program (a kad su mene pretprošli vikend jebeno mučki provocirale gomile zanesenih ovčica ja sam mogao mirno stajati sa strane, bez kamenja i suzavca? Može se, normalno da se može, čak i bez mozga), a za sinoćnji glazbeni dio bile su zadužene cure iz Žen, koje sam osluškivao u pauzama između izvođača za koje sam platio ulaznicu. Propustite kad god vam se pruži prilika. Dosadno.

2011. dosad: top 10, najbolje od najboljeg

Lipanj 14, 2011

01. Mord Fustang – Lick the Rainbow
02. Nicole Scherzinger – Wet
03. Britney Spears – Gasoline
04. Monkey Safari – Run Run Run (Hanne & Lore Remix)
05. Butterbox – Cups (Redial Remix)
06. Daft Punk – Derezzed (Avicii Remix)
07. Alexis Jordan – Happiness
08. Lykke Li – I Follow Rivers (The Magician Remix)
09. Chris Brown – Yeah 3x
10. Pandora Bx – Just Can’t Get Enough (Hands Up Remix Edit)

Goriline guglarije 18: Karlovačka sisa

Lipanj 12, 2011

hipi hopi dječji ples molim
govno i sise pjesme
idealan roditelj za adolescenta
kupujem golubove
reperi rokeri koliko ima rockera a koliko ima repera tabla
srecan ti rodjendan debela
živio sam poprilično nesređenim životom. bio sam vječni student prava
nema zime za nas sitne kriminalce
žena u pustinji
ljevičar goran Pavlov
tijelo luke rica
golubovi dadilje
taj ludi seks erotske price
hrvatski fanovi i blame coco
http://www.velikesiseveliko.com
faca the fejs kamena
nove erocke price sa uciteljicom ili uciteljom sa sela
zvijer sex and city
erotske price volis svog miza
1.maj i pokvareni Čevapi
erotske sexi priče,na odmoru kod pumice
nijedna nije ko balasevic
pjesma u serijama samo sa muzikom, zestoka muzika kada se nesto vazn o dozna npr. you tube
plavi,rozi,ljubicasti,bijeli,i crni zmajevi
besplatne priče moj sin ima ogroman kurac
polu jebanje, polu silovanje
erotske price prevara
satir šumski demon kao jebač
johnny stulic ya radio zagreb na teritoriji jugoslavije postoji 5 vrsta srba
zana se jebe u guzicu
majmun gigi
erotske price smrdljivi kurac
erotske priče mamin ljubavnik 3
alen i mama zaljubljeni par
čićo hipster
avaz 29 jedna od najuspjesnijih generacija 2011
kaj je sa denisom leskovarom
zasto si me pojebao sine erotske price
mama i sin žele dijete seks price
nije li ironično da tako velik broj ljudi žive jedan o drugog a opet su svi usamljeni

RETRO PETAK: Ana Nikolić – Mišo Moj (2010)

Lipanj 9, 2011

Na Živom blatu sam se napio taman otprilike onoliko koliko se mogu maksimalno napiti bez da idućeg dana imam rupe u pamćenju, i tako ja ugodno bauljao put doma sa slušalicama u ušima, kad li odjednom ovo naletilo na plejlisti… AJME MILINE. Rewindalo se jedno pet puta!!!!! Alkohol je najbolja droga za ekstra-doživljaj muzike koju već znam i volim, ali pritom – ne znam točno zašto, ali živa je istina –  stvarno nema nijedne muzike na svijetu koja u kombinaciji s alkoholom daje tako vrhunaravan doživljaj kao što ga daje Srbija (SR-BI-JA!!!), i to je bio jedan od onih trenutaka kad si kažem: dobro, pa jebo ja sebe, ZAŠTO ne slušam više ćirilice?!? Jer ovo je vrh, više od ovoga ne može.

Kad je karneval – nek’ je karneval

Lipanj 9, 2011

Čitali ste o soci – sad je možete i slušati!

Složio sam kompilaciju ponajdražih mi stvari:

Ruralna gorila predstavlja… socu!!!

(Uglavnom preferiram groovy socu u odnosu na power socu, tako da je i kompilacija uglavnom više groovy nego power.)

Iz arhive Plana B: Veseli pirati s Kariba

Lipanj 9, 2011

Otkad se u osamdesetima pod nazivnikom “world musica” iz zapadnjačkog interesa za autohtonim vrstama glazbe iz različitih krajeva svijeta razvila cijela jedna grana glazbene industrije, rasla je potreba za prikladnom alternativom. Jer problem s promotorima i konzumentima world musica je taj što, ponekad, u potrazi za čistom, zapadnjačkim utjecajima “neiskvarenom” glazbom, znaju prema objektima svog obožavanja nesvjesno zauzeti patronizirajući stav (analogija: tehnološki zaostali domoroci žele televizore i kompjutere u svojim kolibama jer vjeruju da bi to poboljšalo kvalitetu njihovog življenja, dok ih turist zapadnjak gleda i misli si da šta će im to uopće, zašto bi htjeli biti poput nas, zašto bi mi htjeli da oni budu poput nas, pa mislim puno ste nam simpatičniji ovakvi kakvi jeste, sa svojim vračevima i plemenskim bubnjevima i kljovama, nemojte se nikad mijenjati, zabavljajte nas do kraja vječnosti sa svojim taaaako simpa etno frik-šouom molimo vas!!!).

World music je vječno naganje mitske neiskvarene autentičnosti – nauštrb prirodne tendencije glazbe da bude iskvarena, nauštrb prirodne tendencije glazbenika da u svoj rad ubacuju elemente svega što im se učini zanimljivim i/ili isplativim, odakle god dolazilo da dolazilo, ne šljiveći ni pet posto to što će neki sroljo na drugom kraju svijeta možda misliti da si time svoju dragocjenu kulturu “mekdonaldiziraju” ili štatijaznam. Što bi onda bila alternativa world musicu? Pa, primjerice, traženje moderne glazbe iz Južne Amerike i Afrike i Azije koju rade mladi ljudi za mlade ljude, glazbe koja upija najnovije zapadnjačke trendove i mutira ih u niz fascinantnih lokalnih bastarda.

Taj alternativni pristup – nazovimo ga, recimo, “world street” – postao je istinski ostvariv tek u eri globalnog mp3-prometa, i može se na djelu vidjeti kroz niz blogova i klupskih večeri koje vode mladi američki i europski kužeri, fascinirani world street scenama poput brazilskog baile funka (suho-sirovi electro beatovi + agresivni, često lascivni rap) ili angolansko-portugalskog kuduroa (afrički house s hip hop senzibilitetom). No, i ovdje opet imamo problem “egzotike autentičnosti”: razlika je samo što se autentičnost ne mjeri po ključu etničke čistoće – nego po ključu hip hop-kulture. Dok su junaci world musica čuvari tradicije, junaci world streeta postaju mladi obespravljeni ratnici ulice. Dok se uz world music njegovi konzumenti mogu osjećati sofisticirano i hoch, konzumenti world musica imaju nešto uz što mogu nabacivati opake poze i osjećati se cool.

Što sve jesu poprilično proizvoljne i drske generalizacije, ali bi mogle objasniti zašto nijedna od tih dviju strana nema puno razumijevanja za jedan od mojih omiljenih žanrova – socu, autohtonu modernu plesnu glazbu Trinidada i Tobaga. Za world music-ekipu, soca je previše jeftino-digitalna i vulgarna, konfekcijska bastardizacija trinidadskog calypsa (koji je ionako – kao plod kulturalnog sraza afričkih robova i njihovih francuskih, španjolskih i britanskih kolonijalnih gospodara – već bio poprilično bastardan sam po sebi). A za world street-ekipu soca je možda naprosto previše… vesela. Napadno, fluorescentno, haga-vaga vesela.

Soca ne da je vesela, nego je najveselija muzika na svijetu. Soca je poput vlakića na svadbama, ali vlakića bez kraja i bez predaha. Soca ne poznaje tugu, balade, napaćenost, gnjev, sve te stvari koje se u površnom zapadnjačkom shvaćanju prečesto poistovjećuju s “dubinom” u glazbi. Soca ne kaže dont vori bi hepi, soca kaže BI HEPI BI HEPI!!! Ljudi koje sam tjerao da slušaju socu su uglavnom ispizdili na živce već nakon prvih par stvari. Ja socu slušam za doručak. (Nije ni čudo da sam neshvaćen.)

Do dana današnjeg, samo je jedan autentični soca-hit u izvornom obliku uspješno penetrirao zapadnjački pop mainstream: “Turn Me On” Kevina Lyttlea (ljeto ’04, sjećate se?). No to je tek ležernija, “romantičnija” varijanta soce, više za trljanje uz suprotni spol – “trljavi ples”, reko bi jedan moj prijatelj – negoli za frenetično drmanje i skakanje. Za potpun doživljaj turbo-ludila soce, potražite na youtubeu “Jumbie” (Machel Montano) ili “Max It Up” (Destra) – razuzdane raspaljotke skrojene po karnevalskoj mjeri. A ako se niste voljni zadovoljiti skromnim repertoarom soce na youtubeu, toronto-lime.com je super mjesto za preslušavanje recentnih hitova.

Karneval Trinidada i Tobaga se odvija svake veljače, ili katkad početkom ožujka, i predstavlja najveći godišnji društveni događaj u životima Trinidađana i Tobažana. Ovo se posebno odnosi na izvođače soce, koji period između karnevala i jeseni provode u manje-više potpunoj diskografskoj hibernaciji; živnu tek tijekom tri-četiri mjeseca ususret karnevalu, kad plasiraju svoje udarne singlove s kojima se potom natječu za simpatije karnevalske publike. Glazbenici na karnevalu sudjeluju u nizu takmičenja koja pobjednicima donose prigodne trofeje i izdašne novčane nagrade, u nekim slučajevima i automobile, a najprestižnije takmičenje je Road March – gdje pobjedu odnosi pjesma koja se najviše puta izvodila tijekom karnevala. Stoga i mnogi singlovi dolaze uz paketu sa specijalnim “road mix”-verzijama, koje guraju galopirajuće perkusije u prvi plan.

Sa svojim sintetičkim ritmovima soca je najbliža jamajkanskom dancehallu, od kojeg je usvojila praksu riddima (instrumentalne podloge na kojima se izmjenjuju različiti izvođači s različitim interpretacijama), kao i praksu mažnjavanja motiva iz zapadnjačkih hitova, od “La Bambe” preko “Blue” Eiffel 65 pa sve do “Clocks” Coldplay (!). No, dok je dancehall hip-hoperski mrk i prečesto natopljen nasiljem i mizognijom i homofobijom, soca je vedra i dobroćudna, s ničim osim dobrog provoda na umu. Većina pjesama eksplicitno poziva na ples, fete, bacchanal, a iako bi alkoholičare moglo razveseliti kad vide koliko se često u naslovima pjesama pojavljuje riječ “wine”, treba odmah reći da nije posrijedi svima nam drag napitak – nego jedna vrsta (trljavog) plesa! A što se tiče socijalno angažirane tematike, ona se u soci uglavnom manifestira isključivo kroz pjesme usmjerene protiv uličnog kriminala što remeti karnevalski sklad (npr. Jack Rayza “Wine vs Crime”).

Mada, bio bi red spomenuti kako ni soca nije skroz cijepljena na zla poput homofobije, pa je tako Peter Ram je u svom prošlogodišnjem hitu “Woman by My Side” pjevao: “It was written in Leviticus/ Man shouldn’t lie with man/ It’s abomination.” Nije lijepo za čuti, da… no, opet, daleko je to od homofobičnih himni dancehalla poput “Chi Chi Man” T.O.K, koja je otvoreno pozivala na linčovanje homoseksualaca! Peter Ram se k tome još pod pritiskom dužnosnika lokalne policije i CDC-a (Carnival Development Corporation) morao ispričati zbog svog ispada, što je nezamislivo za zvijezde dancehalla – osim u slučajevima kad im se zbog homofobije otkazuju nastupi u Europi i SAD-u, pa su prisiljeni ispričavati se iz čisto pragmatičnih razloga.

Pa ipak, i unatoč takvim preprekama, dancehall je zajedno s reggaeom iznimno uspješan izvozni proizvod: glazbena industrija Jamajke je 1997. nacionalnoj ekonomiji priskrbila zaradu od tristo milijuna dolara, dok je iste te godine soca Trinidadu i Tobagu donijela… dva milijuna dolara. Da ne spominjemo kako se prva trinidadska radijska stanica posvećena isključivo soci pojavila tek prije četiri godine! Više je razloga zbog kojih se soca ne uspijeva globalno afirmirati: dok vlasti u Jamajci ustrajno rade na promociji svoje glazbe, u Trinidadu i Tobagu ne postoji ta vrsta sistematskog njegovanja tržišnog potencijala soce – čiji su izvođači usto sa svojim diskografskim aktivnostima ograničeni na tek jedan kratki period godine. A i, na kraju krajeva, malo tko tko nije s Kariba je u stanju podnijeti taj vraški jak koncentrat neumoljivog, neumornog veselja. Pa onda rulja umjesto te zakon mjuze sluša neku ful nezakonitu mjuzu tipa Amy Winehouse i Điboni. Bah, okrutnog li svijeta!

(izvorno objavljeno u Planu B, ožujak 2008.)

Keep The Fire Burning vol. 6

Lipanj 7, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=WAo1F-mGLEU

http://www.youtube.com/watch?v=wuFId1RYSZE

…I saw a treehouse on the outskirts of the farm, The power lines have floaters so the airplanes won’t get snagged, Bells are ringing through the town again, Children look up, all they hear is sky-blue, bells ringing…

Trodioba strasti

Lipanj 1, 2011

Pišući tamo krajem veljače o nastupu kojim su OVERFLOW ukrasili otvaranje Warehouseova skejterskog parka, koji su dijelom iskoristili za snimanje spota aktualnog singla ‘Surprise’, bio sam zaključio kako me nove pjesme, koje sam tad čuo prvi put, nisu oduševile u smislu izazivanja preuranjenog rejvanja o albumu godine, ali me za tada još uvijek tek nadolazeći album ‘Hit Me’ itekako jesu bile zainteresirale, što ionako jest maksimum koji smijem tražiti od pjesama koje premijerno slušam uživo. Naravno, mene osobno za novi album Overflow ne treba posebno napaljivati, dovoljno je obavijestiti me da postoji ili da stiže, i to je to, odmah sam u niskom startu. Danas, tri mjeseca poslije u uvodu navedene svirke i stotinjak preslušavanja novog bendovog albuma, s radošću i bez srama dodajem i kako nikakvo eventualno rejvanje o albumu godine ne bi bilo ispalo preuranjeno koliko proročansko. ‘Hit Me’ je, naime, apsolutno divan i sjajan, lako moguće najbolji album benda uopće, i ne samo budući vlasnik hrvatske krune, nego i siguran top 10 materijal cjelokupne godišnje ljestvice. Ispadne li drukčije, bit će super, značit će to postojanje još mnogo dobre muzike u mjesecima pred nama, a to je uvijek dobra stvar. Pitanje je samo koliko ću vremena ja osobno imati za upoznavanje te muzike, jer mi ‘Hit Me’ ne prestaje davati i od mene tražiti.

Ponešto rezerviraniji stav koji sam bio zauzeo na počecima susretanja novih bendovih pjesama sada lakoćom razumijem kao logičan rezultat određene promjene bendove paradigme, iako je sasvim razumno i valjano pitanje koliko je zapravo riječ o promjeni, nije li stvar prije u doradi i prilagođavanju novim okolnostima? Naime, u periodu nakon povratničkog albuma ”’Live” At… Parties’, koji je u principu služio kao zagrijavanje najnovije postave, Overflow kao da su odrasli i sazreli, ali ne na načine kojima ova dva omražena pojma inače doživljavamo. Komponentu sviračkog majstorluka gotovo da i ne moram naglašavati, valjda nam je svima jasno kako je riječ o potpunim ubojicama, ali sumnjam da je nekoliko godina proba i koncerata odmoglo u konstruiranju ove nove, fantastične zvučne slike. Više me veseli činjenica o čijoj sam rodici već jednom na Gorili pisao, a to je sazrijevanje prihvaćanjem svojeg ili svojih identiteta. Pa sve i da je dio tog identiteta određena infantilnost, bila ona rafinirana ili ne, izgrađenom te osobom čine svijest o njoj i posljedično prihvaćanje, a barem Overflow nikad nisu imali krzmanja pjevati o, recimo, curama iz Montpelliera ili agresivnim krišnama. Upravo mi ove dvije pjesme, ‘Girls From Montpellier’ i ‘Aggressive Krishna Boys’, i djeluju kao najbolje ilustracije pomalo paradoksalnog alkemijskog spoja koji čini pogonsko gorivo nove ploče, a to je neobuzdan i melodijama srednje bendove faze nerazblažen povratnički raspašoj korijenima, ali koji istovremeno nepogrešivo odaje kako ga izvodi bend sposoban i spreman učiniti sve što poželi ili mu padne na pamet. Singl ‘Surprise’ u tom je smislu znakovit kao na prvo slušanje čudan, ne toliko poletan ili zarazan izbor, ali koji je svaki novi put sve ljepša i ljepša pjesma, začinjena finim prstohvatom one specifične melankolije koju je bend utkao u svoje baladice ‘Wasted’ ili ‘Doruuu’. Najbliže opisu balade na novome je albumu krasna ‘Brown Eyes’, ali riječ je o prilično različitoj pjesmi, iako ništa manje dojmljivoj.

Uživo, sve se ovo čuje i još bolje, odnosno izravnije, kako je pokazao premoćan bendov koncert u petak, u Malom pogonu Tvornice, kojemu je bio dovoljan jedan jedini moj posjet da mi odmah postane predvodnik utrke za novi najbolji koncertni prostor u gradu, što mu vjerojatno neće biti golemi problem postići nastave li program u njemu barem dijelom raditi Mate i ekipa. Ne ulazi se na glavni Tvorničin ulaz, nego tamo iza, a prostor otprilike KSETovih dimenzija se zapravo nalazi s druge strane unutarnjeg šanka. Atmosfera u njemu je baš prisna, a jedini mu je problem što se WC-i nalaze prema stejdžu, tako da se za odlazak na nuždu treba probijati u najveću gužvu, a ne kroz nju unatrag, što je možda i dobro, pokaže li se da će to smanjiti cirkulaciju ljudi. Super je stvar da su ga (barem meni) otvorili baš Overflow, a i još bolje da su to napravili koncertom koji nije bio samo dostojan njihove reputacije odličnog živog benda, nego koji bi tu istu reputaciju trebao i podebljati. Kao i album, i koncert je bio otvoren eponimnom rasturačicom, a pred negdje tristotinjak uglavnom starijih posjetitelja – stari fanovi izgleda, prosjek rekao bih debelo preko 30 godina, što me dodatno razveselilo, kao i uvijek kad na koncertu ne spadam među stariju ekipu! – Overflow je 80ak minuta svirke iskoristio primarno za promociju aktualnog albuma, s kojeg je izvedeno 12 pjesama, a izostavljene su bile samo spominjana ‘Brown Eyes’ (šmrc!) i ‘Papa Part Two (The Inevitable Son)’ (okej, nikom ništa!). Sad, koliko je naglasak na novi album bio provociran razlozima promocije – pa, vjerojatno baš i ne, s obzirom da je ekipa jako zdušno i pripremljeno pjevala i najnovije stvari, pa je bilo očito da nam album baš i ne treba predstavljati. Prije je stvar u tome da su Žika, Dado, Nikica i Zoki jednostavno još uvijek željni novog albuma, čije pjesme sviraju kombinacijom gladi, zajebancije i vojničke fokusiranosti, a to se jako lijepo prenosi do mene koji negdje na polovici prostora guštam kao malo prase.

Sve i da večer u kojoj se koncert održao i nije bila ovogodišnja najtoplija zagrebačka, unutra bi svejedno bilo pakleno, a o kojim razmjerima govorim dovoljno će reći činjenica kako uopće nisam popizdio kad je cura iza mene slučajno prema naprijed prolila svoje piće. Okej, u čaši se nalazila čista voda, i puno je više najebala cura sa strane, ali meni inače smeta svaka kap, pa me je i samog iznenadio moj prijateljski osmijeh u stilu nema veze, desi se!. Jebiga, imao sam preča posla od živciranja, kao što je pjevanje himne ‘Doctor’s Tune’ ili u ovom kontekstu i još prikladnije ‘Water’, već standardno pjesama koje izazivaju najuživljeniju reakciju publike. Među starijim bendovim pjesmama repertoarni je izbor logično napravljen na albumima snimljenima s Nikicom u grupi, s jedinom iznimkom u vidu prastare i još uvijek jednako uvjerljive ‘Touching The Ground’. Pretpostavljeno evoluiranje benda, odnosno, da ne budem prokleto pretenciozan, normalan i poželjan korak naprijed tako je oslikan i set listom u kojoj nije bilo previše mjesta za pjesme s prvih dvaju albuma – naravno, kad promotivna priča oko ‘Hit Me’ malo splasne, očekujem kako će se bend češće laćati vječne zelenjave tipa ‘Naked’, ‘Face’ ili ‘Masquerade’, kao uvijek dobrodošlih i burno prihvaćenih dragulja iz prošlosti, super poklona za najvjernije. Najbolje od svega je što novim albumom i ovim fantastičnim koncertom Overflow nisu postali bend koji najvjerniji toleriraju ma što god, nego, naprotiv, suprotno – bend koji ni sam nikad dosad nije nudio ovoliko razloga za regrutaciju najvjernijih fanova. Set lista: Hit Me – I Hate Everything – Nice And Fine – Make Up Your Mind – Get Away – TPOIKA – Doctor’s Tune – I Kill – Spinning The Blind Man – Wasted – Sexy – Girls From Montpellier – Pussy Eater – Ebony + Ivory – Mean Son Of A Bitch – The Sweetest Lullaby – Your Pack Of Lies – Doraaa – Panic Attack – Surprise – BIS: Swallow – Aggressive Krishna Boys – Water – Touching The Ground – The Mad Milkman – The World Beneath Your Feet

Ako niste sigurni, dobro ste vidjeli, ne, Overflow nisu izveli još uvijek im najprepoznatljiviju pjesmu ‘Dorothy’, ali ja sam djevojčicu iz naslova ipak čuo uživo, i to sutradan, u subotu. Ne pjesmu, nego bend Dorothy, nažalost, legende u usporedbi s kojima Adastra ili Cota G4 zvuče kao ne samo najbolji, nego i najoriginalniji bendovi na svijetu. Doista mi nije jasno odakle tim otužnim sweet/hard rokerima, kojima sam čuo samo tri pjesme, brdo nevjerojatno debilnih stihova i more klišeja, pozicija predgrupe jednome od najvećih rokera ikad i igdje. Ne mogu vjerovati da ih je General sam pozvao da otvore koncert ŽIVOG BLATA u Boogaloou, jer je riječ upravo o onoj sorti bljedunjavaca koje Mitu prezire do boli. Mada, izgleda da ni Mitu nije više onaj Mitu, jer je pretpostavljeni ustupak organizatoru još i zanemariva sitnica u odnosu na činjenicu kako je jednim lako izvedivim činom General propustio pojačati svoj status ikone koju nitko i ništa ne dotiče. Dobro je Peras rekao, bilo ga je strah doma pogledati do kraja finale Lige prvaka da se ne bi dogodilo da se Živo blato doista na stejdž popne u najavljenih 21 sat, pa kom obojci kom opanci, nema se šta satnica najvećeg benda svih naroda i narodnosti štimat prema igranju nekolicine nedojebanih klinaca! Ako Pucko ne igra na balun jer ga to umara, onda ni Mitu ne bi trebao obraćati pažnju na balun, jer ga to nervira. Pogotovo što su obje finalne ekipe pristigle sa samog dna Mituove muzičko-društvene vrijednosne ljestvice, prvi balearički day-glo metroseksualci, drugi fish’n’chips indie rokeri u gay trenirkama i patikama.

A koncert ne samo da je pristojno pričekao da tekma završi, nego je počeo tek u 23.30! Omekšao je Mitu, omekšao, ali srećom samo u pogledu prihvaćanja društvenih konvencija, jer je tijekom svirke još uvijek onaj isti gospodar balkanskog rocka pred kojim strepi sve živo, osim uvijek mu odane vojske sljedbenika, kakva baš i nije prekrcala Boogaloo. S obzirom da sve češći koncertni nastupi Živog blata sve više gube onu aromu posvećenog ukazanja, slabiji brojčani posjet i nije bio sasvim neočekivan, ali zapravo nije bio ni toliko slab. Od svih koncerata Živog blata koje sam vidio, ovo je bio najbizarniji, ali i muzički najbolji još od davnašnje premijere u Močvari. Bizarnost kod cjelokupne pojave ovog benda nikada nije trebalo tražiti povećalom, ali mene je nekidan fascinirala činjenica kako je tek redukcijom scenskog pretjerivanja, garderobnih eskapada i komentiranja svega i svačega na potezu od politike do sporta (iako, da se baš ničim nije očešao o Bon Jovija ili Papu me jest malo razočaralo), Mitu/Vuco dodatno naglasio svoju jedinstvenost. Mislim, te stihove znam napamet i čuo sam ih toliko puta da službena matematika još uvijek nije objavila pronalazak adekvatnog izračuna za dobivanje točnog broja, ali dok sam slušao čistu svirku, iz stražnjih redova prostorije, neuzbuđen zbog konačnog ponovnog susreta s bendom, kako je znao biti slučaj na prijašnjim koncertima, na svakoj sam se pjesmi nekoliko puta nasmijao sam sebi. Jebote, koji je ovo bolesnik! Ali i koji gitarist, pjevač, skladatelj i izvođač!

‘Konac konca’ je odsviran gotovo u cijelosti, iako se u više od dvije ure sviranja baš i moglo pronaći mjesta za ‘Nogometaša’ i ‘Ajkulo’, makar izbacivanjem nekih od nekoliko ponovljenih pjesama. U skladu s očekivanjima, Živo blato je izvelo i dvije nove pjesme, i to odmah na samom početku – ‘Tukaj je smrt’ (http://www.youtube.com/watch?v=iw5SwJVyKe8) koja počinje kao perverzno-nježna balada da bi se do kraja nabildala u gotovo rammsteinovski refren čiji je tekst Idemo u Maribor, idemo u Celje, idemo u Ljubljanu, bre najdovitljiviji haiku svih vremena, te ‘Otet ću te njemu’ (http://www.youtube.com/watch?v=omumg6t_XHU&feature=related), lezbijsku himnu u nastajanju koja to nikad neće postati, zbog iz određenih društvenih krugova određenih krivo interpretiranih autorovih izjava iz prošlosti. Izvedene jedna za drugom, pjesme su predstavile i novi element bendovih scenskih pojavljivanja, dvije bekvokalice, koje su prvo svojim urnebesnim nana-nana-na osigurale vokalni aranžman prvoj pjesmi, da bi onda zatim u potpunosti i otpjevale drugu. A čak ni u njoj, kraljice, nisu pokazale ikakvu zainteresiranost – ja doista ni najmanje ne kužim što će Mituu uopće prateće pjevačice, a pogotovo one koje su možda tek nekih 15 posto koncerta provele dajući znakove života. Ali, kako sam maločas rekao, nije da mu trebaju, pa mu onda shodno tome i ne mogu nedostajati.

Moj osobni hajlajt koncerta ipak je bila Mituova zahvala izdašnim donacijama Siniše Vuce koje su i omogućile snimanje albuma kojim se upisao u legendu, a vjerujte mi da je cijeli klub strastvenije i od ‘Estrade’ i ‘Objeda’ i ‘Maloljetne’ u glas otpjevao ‘Podigla me iz pepela’. Problem je bio samo u tome što sam ja bio sasvim ozbiljno shvatio Generalovu hvalisavu najavu da će bend svirati do sutra ujutro i u miks ubacivati i Vucine pjesme, da sam, očekujući ih, ponešto manje uživao u ostatku programa koji su ipak u potpunosti ispunile pjesme Živog blata, među kojima i već sad kultna ‘Neću rabiti kondome’. Samo zbog nje novi album iščekujem s nestrpljenjem, kad već moram priznati da sumnjam u mogućnost ponavljanja čarolije ‘Konca konca’, ali s obzirom da je General još uvijek u punoj formi ispucavanja bombastičnih najava – preko sedam i pol sati materijala, 165 pjesama, šesterostruki album, turneja Hamburg-Trogir-Toronto, pet poglavlja… – onda valjda nije uputno sumnjati ni u autorsku formu.

Odličan produljeni koncertni vikend završio sam tek u ponedjeljak navečer, prekjučer, u KSETu, u kojem su THE CUTE LEPERS ponovno pokazali kako im je na umu jedino razigrana zabava bez ostatka. Svoje je sastojke za urnebes – energičnu svirku, keči melodije, zavidnu scensku kondiciju, kul faktor kojim su pomalo nepošteno obdareni u golemim količinama – bend na tulum donio, samo što mnogi ipak nisu osjetili privlačnost dolaska na takav tulum. Tako da se u klubu skupilo tek nekih pedesetak duša, opet mahom starije ekipe, među kojima se isticalo i nekoliko zaslužnih starina koje se zasigurno iz prve ruke sjećaju kako je ovaj vid mekanog punka/power-girl-popa koji The Cute Lepers sviraju djelovao na tinejdžere u vrijeme kada se prvi put pojavio. Ja znam samo kako je taj neodoljivo slatki zvuk koji, nadam se, ne izaziva karijes uslijed neprestanog žvakanja i cuclanja djelovao na jednog tinejdžera u duši, kada su se prije skoro pa točno godinu dana Steve E. Nix i njegovi pobočnici prvi put pojavili u Zagrebu i Spunk bez problema pretvorili u školsku dvoranu američke gimnazije, a koncert u maturalnu zabavu kakve sam dotad gledao samo na televiziji, ne nalazeći primjetnije paralele s našom inačicom iste institucije. Djelovao je tako da me bio oduševio – koliko vremena treba za postati doživotni fan nekog benda ne znam, jer nijedan bend još uvijek nisam volio do svoje smrti, ali znam kako je za postati veliki fan jednog malog benda dovoljan poletan koncert i dvije odlične ploče, koje sam prošlog ljeta vrtio na dnevnoj bazi. Tim se dvjema pločama, ‘Can’t Stand Modern Music’ i ‘Smart Accessories’, nešto ranije ove godine pridružila i još jedna, ‘Adventure Time’, jednako zavodljiva i zaigrana kao prethodnice.

Zapravo, The Cute Lepers su opet snimili jednu te istu ploču, u smislu u kojem gotovo stalno sviraju i jednu te istu pjesmu, ali ne onu iz pokudnog komentara zlonamjernog eksperimentatora koji u muzici stalno traži novo, nego onu iz pijanog osmijeha korporativnog menadžerčića srednjeg ranga koji se s frendom, olinjalom rokerskom propalicom, nađe na pivu prisjećanja na srednjoškolske dane pa mu se ohrabren bocom viška pridruži i u odlasku na neki alternativni koncert, da bi već kod uvodnog polu-instrumentala ‘World Of Suspense’ počeo otpuštati kočnice, koje su do negdje ‘Fall To Pieces’ već debelo slomljene. Piči dalje, brale! The Cute Lepers i na albumima i na koncertima sviraju muziku koja bi se trebala svidjeti svima, čime ne mislim reći da su ljudi koji ih ne vole ili ne poznaju čudaci, nego da u njoj nema ništa konfrontirajuće ili agresivno. Naprotiv, melodija se prelijeva u melodiju, refren u refren, ritam goni noge na plesanje, tipovi koji sviraju izgledaju kao face s brdom zanimljivih priča za razgovor, a sve i da ste gluhi možete uživati gledajući zgodnu bekvokalicu i njezin zavidan katalog plesnih pokreta. Tradicija na koju se bend nastavlja doista je zlatna – The Attractions, The Rezillos, The Dead Boys, The Undertones… – i pouzdano znam da i u Zagrebu ima mnoštvo neizlječivih pacijenata, pa me malo začudio ne baš mizeran, ali svakako nezavidan broj okupljenih u KSETu, koji je prekjučer vidio baš lijep koncertić. Lamentirajući o svemu putem kućama, Ugledni i ja smo detektirali brdo mogućih razloga, od kojih ovdje izdvajam samo onaj posljednjih godina naprosto prenapučene zagrebačke koncertne ponude, i njezin konkretan rukavac suludog tjedna za nama. Prije 5-6 godina, ovaj bi bend napunio KSET, prilično sam siguran. A možda je stvar samo u tome da ovo jest muzika za mlade ljude, ali je ujedno i muzika starih ljudi. U tome mi je slučaju drago da sam star. Set lista: World Of Suspense – Nervous Habits – Adventure Time – Terminal Boredom – Smart Accessories – Fall To Pieces – All This Attention Is Killing Me – You Don’t Have To Belong To Religious Right – Cool City – Berlin Girls – Tribute To Charlie – Prove It – What Happens Next – Dirty Baby – 77 – Young Hearts – BIS: Never Gonna Do That – Bob Forrest Song – Opening Up


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.