Dezertiranje se i dalje isplati, ali budite oprezni!

by

Neovisno o tome sviđao se nekome ili ne, nema nikakve dvojbe kako je ‘Deserter’s Songs’ gotovo pa enciklopedijski primjer albuma-totema određene žanrovsko-muzičke navijačke skupine, što je status koji je svakako zavrijedio svojim sadržajem, ali i okolnostima na koje njegovi autori u vrijeme nastanka nipošto nisu mogli utjecati. Znam da nema smisla sa apsolutnom sigurnošću tvrditi išta o ičemu što se odvijalo prije više od deset godina, ali ne sjećam se da je itko te 1998. godine, kada je album objavljen, procjenjivao kako će sljedeća velika stvar na indie sceni postati veliki orkestrirani ornamenti prikačeni na američko tradicionalno i pop naslijeđe, obavljeni u produkciji Davea Fridmanna, koji se u godinama što su uslijedile prometnuo u poželjan statusni simbol dokazivanja pripadnosti slobodnomislećoj, naprednoj ekipici inače relativno prosječnih alter-pop bendova. E da, kao i mnogi drugi slučajni revolucionari, i Mercury Rev su svojim najboljim albumom postali ne samo zaslužni za brojna lijena ljeta i smirene božićne blagdane kakve smo uz njihovu muziku provodili ja i slični meni, nego i posredno odgovorni za mnoge jeftine pokušaje kopiranja dobitne formule. Samo što Jonathan Donahue doista ne može biti kriv za poplavu limitiranih talentom – ljudima se svidjelo što su čuli (a, ruku na srce, kako i ne bi?) pa su pokušali napraviti isto. Bili su to, uglavnom, veličanstveni promašaji.

Punih trinaest godina nakon što je ugledao svjetlo dana, i to danas više nego ikad, ‘Deserter’s Songs’ je ostao jedini doista veliki album Mercury Rev, što je sasvim dovoljno za vječne kredite, koji se ne mogu potrošiti ni nedajbožnim upornim nastavljanjem dosadne rute ‘Snowflake Midnight’, a čije opravdanje u pitanje neće dovesti ni eventualno revaloriziranje nekonzistentnih bukodeličnih ploča s početka karijere. Prilično sam siguran da i bend sam sve to zna vrlo dobro, ali sam jednako toliko siguran da iskreno divljenje vlastitoj boljoj prošlosti nije jedini, ako jest uopće, razlog zbog kojeg su se otisnuli na turneju na kojoj ovaj prekrasan album sviraju u cijelosti. Bendova stara publika naprosto se polako ali sigurno osipa, jer su barem posljednja dva albuma svojevrsni podbačaji, a istodobno se i ne širi, jer novi klinci imaju neke nove, svoje najdraže istraživačke indie bendove. Pa se zaključak, vjerujem, nametnuo sam po sebi – krenimo svi zajedno na malo putovanje u prošlost, nikome neće smetati ugodno nostalgično prisjećanje na neke sretnije dane. Po meni, toga se nitko ne treba sramiti.

U Zagrebu smo tijekom nekoliko posljednjih godina imali prilike čuti nekoliko živih ukazanja velikih ili kvazi-velikih albuma rock povijesti, i ‘Deserter’s Songs’ se sinoć u polu-ispunjenoj Tvornici pridružio ‘It’s A Shame About Ray’ u društvu neupitnih klasika, nosećih stupova karijera svojih bendova. ‘Bizzaro’ je ipak tek jedan od, kažu fanovi, ‘Is A Woman’ je bio prvi prosječan album svojih stvaraoca, a ako itko na ‘The Wall’ nalazi više od pet pjesama koje se uopće mogu slušati bez povraćanja, svaka mu čast. Problem s ovakvim izvođenjem albuma jest taj što se sve pjesme, jednostavno, izvode redom kojim idu na albumu; odnosno, nije da je to pravilo, samo je sinoć bilo tako. Nema tu, onda, onoga slatkog iščekivanja osobnih favorita, neočekivanog usustavljenja inače raznolikih pjesama iz kojeg obje izvuku i neku dodatnu snagu, euforije kod prepoznavanja prvih tonova pojedinih hitova. Samo što bi isto tako bilo jako glupo shuffleati raspored, jer ako album već jest sjajna i bezgrešna cjelina, a u ovoj prigodi ćemo zanemariti ‘The Funny Bird’ i praviti se da jest, onda valjda i taj prokleti raspored pjesama ima nešto s kompletnim učinkom, pa bi ga bilo riskantno mijenjati. Mercury Rev sinoć nisu svirali samo pjesme s albuma, redom od ‘Holes’ do ‘Delta Sun Bottleneck Stomp’, nego i one tri instrumentalne skice, bez kojih bi album itekako preživio, ali koje svejedno dobro dođu kao predasi između preplavljujućih divota.

A te divote, prilično sam siguran, ne bi mogao nagrditi ni beskrvni tretman benda Zvijezde sviraju, pa stoga nisam pridavao previše pozornosti činjenici kako se posljednjih nekoliko godina zvuk Mercury Rev znatno udaljio od pastoralne alkemije dezerterskih pjesama, u smjeru osobno mi inače sumnjive space-pop ekspedicije nošene synthovima. Mislim, kad začujem uvodne tonove ‘Goddess On A Hiway’, jedne od najdražih mi pjesama svih vremena, onda želim i vidjeti čovjeka koji svira bas, a ne pogađati koji ga to od dvaju klavijaturista nadoknađuje tipkama! Također, prvih se nekoliko pjesama gotovo uopće nije čula Grasshopperova gitara, što mi zapravo nimalo nije djelovalo kao kiks miks-pulta, koliko kao svjesno uračunata žrtva nanovo izvršenog aranžiranja pjesama ove vrste. Koliko god bile dobre, da su se ove lijepe pjesme prvi put pojavile u odijelu kakvo je bend nosio na ‘The Secret Migration’, barem se meni nikada ne bi u srce i mozak zarile ovako, bez ostatka. Naravno, to znači i da mi sve to nije smetalo posebno, ali da sam sinoć vidio najbolji koncert svih vremena baš i nisam. Set lista: Holes – Tonite It Shows – Endlessly – I Collect Coins – Opus 40 – Hudson Line – The Happy End (The Drunk Room) – Goddess On A Hiway – The Funny Bird – Pick Up If You’re There – Delta Sun Bottleneck Stomp – Snowflake In A Hot World – Car Wash Hair – The Dark Is Rising – Senses On Fire

About these ads

7 Odgovora to “Dezertiranje se i dalje isplati, ali budite oprezni!”

  1. bb Says:

    Vidiš, uopće se ne sjećam da su odsvirali Hudson Line. Jesi siguran? :)
    Jel to pjevao Jonathan umjesto Grasshoppera?

  2. Gogo Says:

    Svirali su sigurno, i mislim da jest Jonathan pjevao, ali to nisam siguran. Al se sjećam da sam pjevao gonna leave the city…

  3. moose Says:

    je, jonathan je pjevao hudson line umjesto grasshopera koji je samo pojačavao refrene…

    meni bilo ok sve u svemu…

  4. bb Says:

    Inače, slažem se da se Funny Bird nikako ne uklapa u album, ali ta stvar je tako jebena, poput vihora je. I uživo i umrtvo.

    Ne mogu vjerovati da nisam skužila Hudson Line…

  5. moose Says:

    meni je na hudson line falio “hudson line”, odnosno onaj prelijepi intro na saksofonu gartha hudsona… još najbolje da nisu tu odsvirali, zbog te stvari i opus 40 sam i došao na koncert :)

  6. Kujundžić Says:

    Gogo, a Forgetters?

  7. Gogo Says:

    Za koji sat.
    Jebiga, nedjeljom se teško natjeram, a na poslu je ipak posao na prvom mjestu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: