Arhiv za 31. Svibanj 2011.

Set lista The Cute Lepers 30.05. KSET

Svibanj 31, 2011

Jednom kad počneš odugovlačiti, teško je stati s odugovlačenjem. Opravdanja imam koliko srce ište, a i, očito je, obećanja da evo baš sutra sve nadoknađujem u stilu, bez sumnje. Sinoć su The Cute Lepers bili divno zabavni, za svih onih 50ak ljudi u klubu: World Of Suspense – Nervous Habits – Adventure Time – Terminal Boredom – Smart Accessories – Fall To Pieces – All This Attention Is Killing Me – You Don’t Have To Belong To Religious Right – Cool City – Berlin Girls – Tribute To Charlie – Prove It – What Happens Next – Dirty Baby – 77 – Young Hearts – BIS: Never Gonna Do That – Bob Forrest Song – Opening Up. Sutra tekstovi idu doista.

Set lista Overflow 27.05. Mali pogon Tvornice

Svibanj 28, 2011

Bit će i pravog teksta o ovome predivnom koncertu, ali vjerojatno tek u ponedjeljak, s obzirom da mi je vikend malčice prekrcan neodgodivim obavezama i isto toliko neodgodivim razbibrigama. Overflow su majstorski odsvirali ovo: Hit Me – I Hate Everything – Nice And Fine – Make Up Your Mind – Get Away – TPOIKA – Doctor’s Tune – I Kill – Spinning The Blind Man – Wasted – Sexy – Girls From Montpellier – Pussy Eater – Ebony + Ivory – Mean Son Of A Bitch – The Sweetest Lullaby – Your Pack Of Lies – Doraaa – Panic Attack – Surprise – BIS: Swallow – Aggressive Krishna Boys – Water – Touching The Ground – The Mad Milkman – The World Beneath Your Feet

Kiss Kiss Bang Bang

Svibanj 26, 2011

Stara je to i dobro poznata stvar, objašnjavanje podžanrovskih razlika i minucioznih detalja koji ih razgraničuju osobama koje na glavni kišobranski žanr ne briju, potpuno je sizifovski posao. Ako ja nemam volje razlikovati specifičnosti Megadeth od onih Annihilator, ili kapaciteta za uočavanje milja koje dijele Nightmares On Wax od Rae & Christian – iako, dobro ja kužim sve to, ne bojte se za moj status poetičkog preglednika, ali mi treba kao ilustracija – onda mi je sasvim jasno da ne postoje efektni načini za uvjeriti nezainteresirane za melodični pank da su britanski mladići Bangers sinoć u Mediki odsvirali najbolji zagrebački koncert u žanru minimalno od prekrasnog rastura Dear Landlord. Gdje se to točno čuje, vidi li se to uopće? Pa, zapravo, nigdje i ne, pogotovo ako zadatak padne na moja nejaka i noktima sporih čuvara na basketu isfrižana leđa, kojemu su svi ti koncerti uglavnom super. To je to, nije meni sinoć na Bangersima bilo odlično zato što taj udarnički trojac u okvire lijepe tinejdžerske deračine ubacuje neočekivane količine samosvojnih detalja i originalnu spiku, nego baš zato što Bangers meni, u načelu, zvuče isto kao brojni drugi bendovi koje volim, poznatiji ili manje poznati, a ja sam čovjek navike i ne volim avanture. Da li su više slušali Jawbreaker ili Propagandhi potpuno je nebitno. Možda ih nisu slušali uopće i udarcem u guzice su ih pokrenuli neki čru underground heroji koje moje šminkersko limitirano poznavanje ne uključuje. Koga briga? Ne smijemo nikome otimati pravo da svijet otkriva sam za sebe, u kontekstima i okolnostima kakve može željeti ali ne mora i dobiti, u svjetlu čega mi bendovo igranje po pravilima ne samo da ne smeta, nego me baš jako veseli. Svaki novi bend koji zvuči kao gomile starih dragih bendova novo je obećanje novog početka, ili barem osvježenja, i kao takav još bolje paše u ovo kasno proljeće i sinoćnji nagovještaj sve skorijeg dolaska otežalih noćnih sparina. Naravno, u svojim sam srednjim ranim tridesetima pa vrlo dobro znam da za mene novog početka nema, ali pola sata (plus minus, uključujući i bis) ugodne gitarske buke, melodija u odlučnoj misiji i tekstova o frendovima koji se odseljavaju i vjenčavaju u Tokiju ili posljedicama lokanja čistog džina dođe mi kao fino opuštanje. Za svoj povratak u Mediku nakon umalo pa točno godine dana, Bangers su osigurali i novi album, koji je još jedna praskava petarda, sudeći po sinoć sviranim pjesmama koje nisam poznavao i preporuci jednog iskusnog kolege, ali međumrežje ga izgleda još ne posjeduje, a štednja radi skorašnjeg seljenja (opet rentanje, normalno, pa ne plaćaju me ni firma niti Gorila dovoljno za kupovinu stana!) spriječila je moj posjet merch štandu. Svejedno, ionako ga ovih dana ne bih imao vremena upoznavati kako zaslužuje, jer diskografije Overflow i The Cute Lepers imaju logičnu prednost, barem do utorka. Krasnih je ovo nekoliko koncertnih dana i za nas koji slušamo oldskul muziku, a ne kul avangardu.

Keep The Fire Burning vol. 5

Svibanj 25, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=mAkSIJ9BSi8

http://www.youtube.com/watch?v=fl9KQ1Mub6Q

… the ones who love us best are the ones we’ll lay to rest, And visit their graves at holidays at best, The ones who love us least are the ones we’ll die to please, If it’s any consolation, I don’t begin to understand them…

The Real Deal

Svibanj 23, 2011

Okej, neš ti ni mojega scenskog underground kredibiliteta, a i želje da ga steknem, ali od svojeg pojavljivanja na obzoru onih koji muziku doista prate, ili se barem to uporno trude činiti, križevački kantautor Luka Belani mi je odavao dojam isfabricirane pojave. Ne izostankom kvalitete svoje muzike ili moje vlastite nemogućnosti pronalaženja tragova autorova iskustva u njegovim pjesmama, nego činjenicom kako u cijeloj situaciji nisu bili uočljivi neki drugi tragovi, oni preskočenih standardnih prepreka na razvojnom putu, zbog čega se u startu nisam baš bio pretrgao provjeriti muzičke temelje cijele priče. Moram pošteno priznati i kako je čovjek kod mene fasovao nepovjerenje i zbog okolnosti na koje nije mogao utjecati, kao što je ona medijskog trpanja u zajednički koš s ostalim novim hrvatskim kantautorima, od kojih je većina ubibože dosadna i beživotna, ili pohvala kritičara koji i jednima My Buddy Moose daju jedva tri čega li već. A ako jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka, mislio sam, onda sigurno i većina trulih jabuka kvari i one rijetke nepokvarene jabuke u gajbi, zar ne? Dobro, dosta je više jabuka i gajbi, a odgovor na prethodno pitanje izgleda da je niječan, barem sudeći po jako dobrom koncertu koji je Belani uz prateći bend (on na gitari, bubnjar, basist) odsvirao u petak navečer (bio je vikend, što da kažem, nisam stigao prije pisati) u novome omiljenome centargradskom izlazištu mladih i onih koji takvi uzaludno žele još koju godinu ostati, Kinu Grič (prostorčina! Otprilike veličine KSETa, ugodna atmosfera, odličan zvuk). Uživo, Belani jako uvjerljivo nadoknađuje rijetke, ali ipak postojeće studijske boljke debija ‘B-Side Of My Mind’, te bez ikakvih problema naglašava najbolje strane aktualnog albuma ‘Changin’ Chapters’, i mogu bez krzmanja priznati kako tip doista jest prava stvar. Samo što je ipak važno pripomenuti kako prava stvar ne mora ujedno značiti i kako je riječ o sjajnoj stvari. Što ovom nemuštom kriptikom pokušavam poručiti? Pa to da mi je nakon sigurne, uživljene, frajerske rokerske svirke u petak potpuno jasno kako moje zamjerke autorovom radu nisu rezultat njegovih problema s realizacijom, nego mojeg neslaganja sa svim njegovim zamislima, a koliko god duboko u sebi znao da sam i u tom slučaju uvijek u pravu, toliko se istovremeno trudim biti jedinka koja normalno funkcionira u društvu u kojem se toleriraju različiti stavovi. Luka je odličan u onim pjesmama u kojima zvuči najmanje moderno, odnosno onima koje se najizravnije naslanjaju ili na kantautorsku tradiciju koju svojom obuhvatnošću najbolje reprezentira Ryan Adams, ili na novije omekšavanje klasičnoga garažnog zvuka koje i dalje najlakše vezujemo za The Strokes i njihove početke. Ono što se meni ne sviđa čak nisu ni poneki pokušaji osuvremenjivanja zvuka, nego činjenica da me u njima prečesto podsjeća na Lennyja Kravitza i njegove bljutave funky šeme kalemljene na inače podnošljiv retrorokerski pristup. U praksi to znači kako Belani ne svira obrade, recimo, The Faces ili Slobberbone, nego Editors i Kings Of Leon, a ni od njih ništa s prvog albuma. Koliko god obje pjesme bile izrazito efektne, prva prearanžirana u intimu akustične gitare, druga himnički poletna i odličan izbor za sviranje na bisu, toliko su bile i dostatno sumnjive da je podozrivo gunđalo u meni i dalje nastavljalo smetati prijatelju svih bendova u meni i priječilo opuštanje i uživanje. A razloga za uživanje jest bilo, i to dovoljno da me natjera na preispitivanje prije donesenog suda kako su Lukini albumi doista dobri, ali meni nedovoljno inspirativni da bih s njima dijelio ikoje trenutke svojeg života. Neće mi ni najmanje smetati promijenim li doskora svoje mišljenje, a sumnjam kako će autoru samom smetati ako se to ne dogodi, s obzirom da se ne sjećam kada sam na jednom nominalno malom koncertu doživio da omjer dečki i cura bude u korist zajebanog spola. Kada te vole djevojčice, djevojke, žene i kada pjevaš za njih zaljubljene, onda valjda radiš nešto ispravno.

RETRO PETAK: Rihanna – What’s My Name? (Dark Intensity Radio Edit) (2010)

Svibanj 20, 2011

Bilo je još odličnih remiksa “What’s My Name?”, koje biste možda mogli preferirati u odnosu na ovaj ako preferirate usporeni electro-house ili dancehall u odnosu na dance, ali meni je remiks Dark Intensityja najdraži… ili mi je to barem negdje do zadnje minute, kad stvar produži šepajući do cilja, misteriozno osakaćena za vitalnu notu-dvije bas-linije – sva sreća što stvar ne traje samo jednu minutu, nego skoro čak četiri!

Nema zaborava

Svibanj 16, 2011

Koliko god se ja, a vjerujem da se i sami ponekad nađete u istoj situaciji, trudio pratiti sve što me zanima ili me jednom bilo zanimalo, jednostavno nešto ili netko, i to u množinama, iscuri iz fokusa. Dogodi se, nitko nije kriv, i to je okej, prihvatim i pođem dalje. Ali da bi se moglo dogoditi da u Zagreb na svirku navrati jedan od mojih najvećih srednjoškolskih heroja, a da ja o tome nemam ni najmanjeg pojma, to mi se do nekidan činilo nezamislivim! Danas, eto, znam da je i to moguće – starim, nepovratno ja, rekao bi legenda Sina. Pričam tako s Uglednim u petak navečer, nakon još jednog u nizu mojih ekscesnih kviznih ispada, i pita on mene znam li da sutra u Mediki sa svojim novim bendom forgetters (bez kapitalca, bez člana) svira Blake Schwarzenbach iz Jawbreaker. Onaj Blake Schwarzenbach? Da, taj. Blake Schwarzenbach Blake Schwarzenbach? Pa da! Realno, ne zove se čovjek Luka Horvat, kao jedan od mojih uredskih kolega, ili Johnny Davis, recimo, pa da postoji mogućnost zabune, ali kombinacija manjeg dijela nevjerice da sam ovoga nekoć omiljenog žestokog emotivca putem godina uspio zaboraviti i većeg dijela uzbuđenja što mi se otvara prilika da čovjeka koji je napisao sve te prekrasne pjesme koje su mi znatno ukrasile ljeta ’96 ili ’97 vidim i čujem uživo naprosto me uznemirila i pretvorila u ushićeno derište. Blaaaake! Olrajt! Tnnnnn, tnnnn, na zračnoj sam odsvirao sve te ljevoruke uvodne rapsodije koje su u svoje melodije upijale najdraže mi od indieja i najdraže mi od punka i otrčao kući u digitalnom supermarketu pronaći tragove onoga što je dobri Blake radio u periodu koji smo proveli odvojeno, a čiji je početak koincidirao s krajem ionako mi ne baš toliko dragih Jets To Brazil. Puni je krug, barem što se mene tiče, izgleda napravljen, jer na svojem jedinom izdanju, odličnom EP-ju (zapravo, riječ je o dvostrukoj singlici, ali na netu se sve četiri pjesme nalaze u jednom, eponimnom folderu), forgetters zvuče jednako romantično snuždeno i suzdržano žestoko koliko su to u svojim najboljim pjesmama zvučali Jawbreaker, možda samo malo više suho, primjerenije godinama u kojima se Blake nalazi, odnosno pretpostavljenim razočaranjima i pomirenjima koje su sobom donijele. Valjda ne učitavam previše. Uživo se ta suhoća, međutim, potpuno izgubila, jer se ovaj neumorni gitarski velemajstor u razorni trojac udružio s ljudima koji zvuk pune divotom jednakog intenziteta kojim on sam ponovno puni svoje pjesme. Basom ruje Caroline Paquita, i vidio sam kako su se ona i Blake po gašenju pojačala cmoknuli usta u usta, što me malo iznenadilo jer sam bendovu prisutnost na večeri partycipacije protiv homofobije i transfobije u mislima bio pripisao aktivnijem osobnom ulogu, a ne klasičnoj Medikinoj sve-igra! programskoj politici. Bubnjeve lupa Kevin Mahon, prvi bubnjar Against Me!, ali iz vremena u kojima nisam ni znao da taj bend postoji, pa me njegov dolazak, budimo pošteni, ne bi bio razveselio ni da se nije pojavio u kompi s Blakeom (a kad smo već kod Against Me!, a ova je prilika dobra kao i bilo koja druga, ne postoji pjesma koju sam ove godine izvrtio više od njihove ‘Ache With Me’, balade westerbergovskog rumenila u obrazima, koja je slučajno zalutala na ‘White Crosses’ pa se u njegovom pretjerivanju nezasluženo izgubila. Prekrasna pjesma!). Underground borci par ekselans, bez ikakvog su oklijevanja svakome prisutnom poklonili otprilike po jednu minutu svojeg koncerta, u pedesetak minuta svirke nabivši desetak pjesama i bezbroj emocija, koje su mi baš lijepo služile kao oslonac u navigaciji, s obzirom da sam u cijelom setu otprije znao samo tri pjesme – dvije s EP-ja, ‘Too Small To Fail’ i ‘Vampire Lessons’, te obradu ‘Seconds’ od The Human League, koja mi je pokazala kako je prvih nekoliko godina zagrebačkog studentskog života, koje smo Iko i ja dijelili sa Slavenom, čovjekom koji je upravo u to vrijeme svoju naklonost noiseu i gitarskoj avangardi zamijenio za opsesiju počecima electro-popa, na mene ostvarilo utjecaje kojih uglavnom nisam ni svjestan. Žao mi je što se svojim objavljenim kolegicama nije pridružila i ovih mi dana najbolja pjesma svih vremena ‘The Night Accelerates’, koja spaja određene tekstualne ideje Bajagine ‘Tišine’ s očajničkom atmosferom Blakeove vlastite stare himne ‘Kiss The Bottle’. Međutim, ni jedna mi od ostalih sviranih pjesama, čak i unatoč tome što sam ih slušao prvi put, nije zvučala ništa manje uzbudljivo, a ‘It’s A Death Trip, Baby’ me je baš ugodno ošamutila. Njezin sam naslov, kao i one ostalih pjesama (‘Not Immune’, ‘Hoop And Swoon’, ‘Portland’, ‘Hart Crane Pike’…), doznao guglajući ključne riječi uočene na set-listi zapisanoj na poleđini papirnatog tanjura iz kojeg je bend jeo večeru, a koji sam u prvi mah uzeo kao suvenir, da bih se nekoliko minuta kasnije konformistički opametio i ostavio ga na zidiću. Istovremeno se nadam da se za nekoliko godina nitko umjesto mene neće njime obogatiti, ali i da će za to postojati realni uvjeti osjetnijeg proboja forgettersa. Standardni čuvari prve linije koncertne fronte, Vrana i Kujundžić su mi posvjedočili kako je zagrebački koncert bio bolji od ljubljanskog, i to mi je isto bilo baš kul, jer volim bendove koji se za nas pripreme bolje nego za njih. He he. Kako bilo da bilo, Blake Schwarzenbach ponovno jaše, u bendu koji je doista toliko moćan i prelijep da uopće nije bitno što je sasvim izvjesno kako ispred njega prave budućnosti nema, iako svesrdno držim fige da se barem ovih nekoliko navedenih pjesama snimi i objavi, da ih mogu slušati nešto češće nego samo na potpuno nevjerojatnim i nevjerojatno dobrim koncertima. Ono što se računa je strastvena sadašnjost, u kojoj zaborav naprosto ne postoji.

Dezertiranje se i dalje isplati, ali budite oprezni!

Svibanj 13, 2011

Neovisno o tome sviđao se nekome ili ne, nema nikakve dvojbe kako je ‘Deserter’s Songs’ gotovo pa enciklopedijski primjer albuma-totema određene žanrovsko-muzičke navijačke skupine, što je status koji je svakako zavrijedio svojim sadržajem, ali i okolnostima na koje njegovi autori u vrijeme nastanka nipošto nisu mogli utjecati. Znam da nema smisla sa apsolutnom sigurnošću tvrditi išta o ičemu što se odvijalo prije više od deset godina, ali ne sjećam se da je itko te 1998. godine, kada je album objavljen, procjenjivao kako će sljedeća velika stvar na indie sceni postati veliki orkestrirani ornamenti prikačeni na američko tradicionalno i pop naslijeđe, obavljeni u produkciji Davea Fridmanna, koji se u godinama što su uslijedile prometnuo u poželjan statusni simbol dokazivanja pripadnosti slobodnomislećoj, naprednoj ekipici inače relativno prosječnih alter-pop bendova. E da, kao i mnogi drugi slučajni revolucionari, i Mercury Rev su svojim najboljim albumom postali ne samo zaslužni za brojna lijena ljeta i smirene božićne blagdane kakve smo uz njihovu muziku provodili ja i slični meni, nego i posredno odgovorni za mnoge jeftine pokušaje kopiranja dobitne formule. Samo što Jonathan Donahue doista ne može biti kriv za poplavu limitiranih talentom – ljudima se svidjelo što su čuli (a, ruku na srce, kako i ne bi?) pa su pokušali napraviti isto. Bili su to, uglavnom, veličanstveni promašaji.

Punih trinaest godina nakon što je ugledao svjetlo dana, i to danas više nego ikad, ‘Deserter’s Songs’ je ostao jedini doista veliki album Mercury Rev, što je sasvim dovoljno za vječne kredite, koji se ne mogu potrošiti ni nedajbožnim upornim nastavljanjem dosadne rute ‘Snowflake Midnight’, a čije opravdanje u pitanje neće dovesti ni eventualno revaloriziranje nekonzistentnih bukodeličnih ploča s početka karijere. Prilično sam siguran da i bend sam sve to zna vrlo dobro, ali sam jednako toliko siguran da iskreno divljenje vlastitoj boljoj prošlosti nije jedini, ako jest uopće, razlog zbog kojeg su se otisnuli na turneju na kojoj ovaj prekrasan album sviraju u cijelosti. Bendova stara publika naprosto se polako ali sigurno osipa, jer su barem posljednja dva albuma svojevrsni podbačaji, a istodobno se i ne širi, jer novi klinci imaju neke nove, svoje najdraže istraživačke indie bendove. Pa se zaključak, vjerujem, nametnuo sam po sebi – krenimo svi zajedno na malo putovanje u prošlost, nikome neće smetati ugodno nostalgično prisjećanje na neke sretnije dane. Po meni, toga se nitko ne treba sramiti.

U Zagrebu smo tijekom nekoliko posljednjih godina imali prilike čuti nekoliko živih ukazanja velikih ili kvazi-velikih albuma rock povijesti, i ‘Deserter’s Songs’ se sinoć u polu-ispunjenoj Tvornici pridružio ‘It’s A Shame About Ray’ u društvu neupitnih klasika, nosećih stupova karijera svojih bendova. ‘Bizzaro’ je ipak tek jedan od, kažu fanovi, ‘Is A Woman’ je bio prvi prosječan album svojih stvaraoca, a ako itko na ‘The Wall’ nalazi više od pet pjesama koje se uopće mogu slušati bez povraćanja, svaka mu čast. Problem s ovakvim izvođenjem albuma jest taj što se sve pjesme, jednostavno, izvode redom kojim idu na albumu; odnosno, nije da je to pravilo, samo je sinoć bilo tako. Nema tu, onda, onoga slatkog iščekivanja osobnih favorita, neočekivanog usustavljenja inače raznolikih pjesama iz kojeg obje izvuku i neku dodatnu snagu, euforije kod prepoznavanja prvih tonova pojedinih hitova. Samo što bi isto tako bilo jako glupo shuffleati raspored, jer ako album već jest sjajna i bezgrešna cjelina, a u ovoj prigodi ćemo zanemariti ‘The Funny Bird’ i praviti se da jest, onda valjda i taj prokleti raspored pjesama ima nešto s kompletnim učinkom, pa bi ga bilo riskantno mijenjati. Mercury Rev sinoć nisu svirali samo pjesme s albuma, redom od ‘Holes’ do ‘Delta Sun Bottleneck Stomp’, nego i one tri instrumentalne skice, bez kojih bi album itekako preživio, ali koje svejedno dobro dođu kao predasi između preplavljujućih divota.

A te divote, prilično sam siguran, ne bi mogao nagrditi ni beskrvni tretman benda Zvijezde sviraju, pa stoga nisam pridavao previše pozornosti činjenici kako se posljednjih nekoliko godina zvuk Mercury Rev znatno udaljio od pastoralne alkemije dezerterskih pjesama, u smjeru osobno mi inače sumnjive space-pop ekspedicije nošene synthovima. Mislim, kad začujem uvodne tonove ‘Goddess On A Hiway’, jedne od najdražih mi pjesama svih vremena, onda želim i vidjeti čovjeka koji svira bas, a ne pogađati koji ga to od dvaju klavijaturista nadoknađuje tipkama! Također, prvih se nekoliko pjesama gotovo uopće nije čula Grasshopperova gitara, što mi zapravo nimalo nije djelovalo kao kiks miks-pulta, koliko kao svjesno uračunata žrtva nanovo izvršenog aranžiranja pjesama ove vrste. Koliko god bile dobre, da su se ove lijepe pjesme prvi put pojavile u odijelu kakvo je bend nosio na ‘The Secret Migration’, barem se meni nikada ne bi u srce i mozak zarile ovako, bez ostatka. Naravno, to znači i da mi sve to nije smetalo posebno, ali da sam sinoć vidio najbolji koncert svih vremena baš i nisam. Set lista: Holes – Tonite It Shows – Endlessly – I Collect Coins – Opus 40 – Hudson Line – The Happy End (The Drunk Room) – Goddess On A Hiway – The Funny Bird – Pick Up If You’re There – Delta Sun Bottleneck Stomp – Snowflake In A Hot World – Car Wash Hair – The Dark Is Rising – Senses On Fire

Gorilini izbori: što ćemo iduće?

Svibanj 11, 2011

Najzgodnije ženske i tipovi? Najbolji albumi svih vremena? Najbolji albumi devedesetih? Najbolji albumi iz ovog ili onog žanra? Prijedlozi? Želje?

Keep The Fire Burning vol. 4

Svibanj 10, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=j7cbs8XcAyY (od 05:45)

http://www.youtube.com/watch?v=ar3uIUv-874&feature=related

…I heard your footsteps at the front door, And that old familiar love song, ‘Cause you knew you’d find me waiting there, At the top of the stairs…

Goriline guglarije 17: SPECIJALNO SEKSI IZDANJE!

Svibanj 10, 2011

stara olinjala pička erotske priče
citav vikend se jebe sa 4 muskarca erotske price
buket kurca
znoj pica guza alpe
erotske price/rasturena u podrumu od rođaka
erotske price silovanje apolona
dali je stetno sis anje kurca
jebala me gorilla
penis pri gorilah
da li se muskarci cesto dize kurac
roco analni majstor video
punica me rasturila price
skroz gole žene kojima se vide sise i jaja
gledanje pornjave sa studenticama
http://www.sta vise voe zene veliki ili mali kurac
ker liže i jebe ženu
sin se grci u mami erotske price
kita u maminim velikim sisama
konj drka staru babu video
priče erotske od kojih ti se diže kurac
zasto mame vole dase tucaju sa sinovima
erotske price starac siluje
kompilacija svršavanja iz velikih jaja
kurci jebuzene puno filmova
jebačina konja i koze
erotske priče mama i sin na tečaju prve pomoči
kako staviti kurac u pizdu
covek koji mijebao zenu
želim da me jebač siluje
porno price diskoteka srbin

RETRO PETAK: Jesse McCartney – Shake (2010)

Svibanj 6, 2011

Usred razmatranja kakvu bi još grupnu mega-listu mogli raditi na Gorili (osim one naj albuma ikada), pojavila se i ideja o… top-listi najzgodnijih ženski i tipova! Nismo se na spontanoj oluji mozgova baš bili složili oko osnovnih smjernica (tko bi sve išao u razmatranje – živi? Živi i mrtvi? Stariji živi onakvi kako danas izgledaju, ili onakvi kako su izgledali u cvijetu mladosti? Samo javne ličnosti, ili ne?), no ako ikada dođe do toga jedno je pravilo zagarantirano – tko god da bi htio glasati, morao bi priložiti listu i ženskih i muških! Za takvu mogućnost imam spremnu šortlistu muških od jedno… dva imena, jebiga. Mislim, dalo bi ih se natući još po potrebi, ali bi bio ograničavajući faktor ako bi se ravnali po sasvim razumnom pravilu po kojem bi se imho definitivno morali ravnati – a to je da u obzir dolaze ženske i tipovi koji su ti zgodni općenito a ne samo u određenim jedinstvenim prigodama, kao što su meni recimo Colin Farrell u “Minority Reportu” ili Jesse McCartney u ovom spotu. Super mu stoje odijelo i zalizana kratka kosa, stvarno ne znam zašto se sve one godine furao na klinju-otpatka s audicije za Beksiće! Također super: pjesma (koja me baca u nostalgiju za teen-R&B-jem s prijelaza tisućljeća), spot (sjajan primjer kako se i s nepostojećim budžetom, skromnom koreografijom te nenametljivim efektima može složiti kinetički slatkiš za oči).

Sviraj, majko, moju pjesmu!

Svibanj 6, 2011

Pa nije valjda da su te zloglasne haške presude aterirajući nepažljivo u naše svakodnevlje ozlojedile i hrvatske indie pacijente, inače tradicionalno blagonaklone prema susjedskim bendovima, čak i golemoj bulumenti onih koji se ni po kojem metru muzičke ljepote ne mogu ni približiti The Mothership Orchestri? Ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da su prekrasni Požežani (eto, mogli ste se barem praviti da ste mislili na Velimirovu!) sinoć u KSET dovukli neprimjetnih (dobro, bile su u prvom redu tri itekako primjetne iritantne rodice, koje je doista netko trebao zavidati šakom) tridesetak ljudi. Dosad je bilo bitno samo da si Srbin, odmah si božanstveni genije, makar bio i jadnik kalibra Korni glupe, Samo Ne!KV-a, Neočekivane pizdarije ili tko zna već koga, ali čim su u igru ušli normalni kvalitetni bendovi – truba. Hipstera nije bilo ni na Žuru, kasnije sam doznao, a revolucionarni ladari i ladarice su valjda bili u Močvari, samo mi se čini da ni to ne rješava centralni dio problema. Sad, i meni je već dosta žalopojki o bendovima koji zaslužuju više ljudi pred blagajnama šopova i na koncertima, ali kad svojim nezalaganjem poneki neodgovorni pojedinci utječu i na lagani downgrade meni potencijalno najboljeg ovosezonskog koncerta u samo jedan odličan koncert, onda me boli briga što ću uskočiti sam sebi u usta te počinjem rigati vatru. The Mothership Orchestra, naime, nije samo bend spreman svojom širokom ugodnom muzikom osvajati romantične slušatelje, bend je to ujedno i kao stvoren za velike koncerte, na kakvima onda lakoćom zasjaje u potpunosti, a za kakve im ipak treba nešto malo više ljudi. Jedini im dosadašnji album, doista divni prošlogodišnji ‘Song For You’, koji sam na hardu uporno izbjegavao dok ga netko nije uključio i u svoj prilog Gorilinoj ex-Yu ljestvici te koji me nakon provjere ususret koncertu potpuno osvojio, tek je dio njihova proživljenog i promišljenog repertoara, iz kakvog su bez ikakve frke izvukli sinoćnjih fantastičnih sat i pol svirke. Samo što fantastična svirka lijepih pjesama ne jamči nužno i bezgrešan koncert, jer je u ruku na srce tužnoj atmosferi bilo teško trpjeti negdje zadnjih 25 minuta, u koje je bio uključen i isforsiran bis. Nijedna pjesma mi nije zasmetala, dapače, ali ja sam ipak novopečeni fan, još uvijek u prvom stadiju zaluđenosti, pa smatram da bi u kontekstu slučajno prisutne većine bolje legao nešto kraći, otprilike jednosatni koncert, da eventualno osvojeni dobiju i nešto više vremena za pravilno probavljanje. Ali, što sad, ljudima se, bilo je očito, jednostavno svira, a to nikad ne smije biti predmet spoticanja. Fascinantno je, međutim, koliko bogato The Mothership Orchestra uživo zvuče, vješto balansirajući točno na onoj mitskoj granici apsolutnog podudaranja sa zvukom na ploči – a ‘Song For You’ je album baš stvoren za lijeno popodnevno vrćenje vinila, u nizu između ‘Music From Big Pink’ i ‘Scott 2′, recimo – i dorađenog, neposrednijeg živog pristupa. Efektan kmečeći vokal Lazara Šijka (baš sam bio pomislio kako sam im napokon pronašao zamjerku i kako im doista nimalo ne treba jeftina biblijska metaforika u pjesmi ‘Wake Up, Lazarus’, kad se tip predstavio! Sori na revolveraškom ispucavanju predrasude!), koji se za cijelog koncerta nije ustao sa stolice, predvodi opasan šestočlani bend (povremeno se pridružuju još i harmonikaš i ženska pjevačica) koji uporišta svoje ljupke widescreen epike istovremeno nalazi u velikoj keltskoj muzici Mikea Scotta kao i svjetskoj zabavi jednokratnog mu kolege Karla Wallingera, u orkestriranom velegradskom ennui-u Tindersticksa i kozmopolitskom mamurluku The Poguesa iz faze ‘Hell’s Ditch’. Najljepše od svega je što se sva ta širina ne gubi u neizbrojivim smjerovima, nego se svodi na osobnu, obuhvatljivu mjeru krasnih pop-folk pjesama kao što su ‘You’re Amazing’, ‘London Breeze’ ili ‘Then She Kissed Him’, da navedem samo trenutne osobne favorite. Bend je ovo koji bi svojim melankoličnim pjesmama bio izrazito prikladna predgrupa i redovitim nam gostima The National, i skorašnjoj posjeti dezertera iz Mercury Rev, pri čemu nema ni najmanje teorije da bi ih publika zanemarila čekajući zvijezde večeri. Samo što nekako nisu stvoreni za biti predgrupa, ako kužite što hoću reći, jer ovo je orkestar za važne prilike. Vjenčanja i sprovode? Pa, drugo definitivno ne, a prvo… Zašto ne?

Prvi pravi razlog za odlazak na Terraneo

Svibanj 5, 2011

Toooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo! Yes, yes, yes, yes!

When I was just a skinny lad on holiday by the sea,
I met a girl in a Rancid shirt, and a tape she gave to me
With the Black Flag First Four Years and the Minor Threat Discography,
And punk rock saved my life.

And we didn’t change the world, we didn’t win,
We probably didn’t even save my life, it’s true
But I bet we had a better time than you.

There’s so many beautiful girls in here tonight,
I can hardly stand it.
Where do they go during the day?
Who the hell do they go home with at the end of the night?
I don’t understand it.
They never go home with me.

But if you’re all about the destination, then take a fucking flight.
We’re going nowhere slowly, but we’re seeing all the sights.
And we’re definitely going to hell,
But we’ll have all the best stories to tell.

So why are you sat at home? You’re not designed to be alone. You just got used to saying no. Because it’s a lovely sunny day, and you hide yourself away. You’ve only got yourself to blame. Get up, get down and get outside.

Well I guess I should confess that I am starting to get old. All the latest music fads all passed me by and left me cold. All the kids are talking slang I won’t pretend to understand, all my friends are getting married, mortgages and pension plans. And it’s obvious my angry adolescent days are done, and I’m happy and I’m settled in the person I’ve become, but that doesn’t mean I’m settled up and sitting out the game – time may change a lot, but some things they stay the same.

And who’d have thought that a French kiss from a Parisian girl could capture an English boy.

And if I knew anybody who played pedal steel guitar,
I’d get them in my band and then my band would get real far,
But I was raised in middle England, and not in Nashville Tennessee,
And the only person in my band is me.

Because we write love songs in C, we do politics in G, we sing songs about our friends in E minor. So tear down the stars now and take up your guitars: come on folks and try this at home.

I still believe in the saints
In Jerry Lee and Johnny, and all the greats
I still believe in the sound
That has the power to raise a temple, and tear it down
I still believe in the need
For guitars and drums and desperate poetry
I still believe that everyone
Can find a song for every time they’ve lost, and every time they’ve won
So just remember folks we’re not just saving lives, we’re saving souls and we’re having fun.

Poljubac na logorovanju

Svibanj 4, 2011

U svakoj ekipi ili društvu u kojem se krećete (kvart, srednja, faksultet, lakros, grnčarija…) imate barem jednoga takvog ili jednu takvu – jednostavno vam ta osoba ne leži, ali je trpite i prihvaćate kao dio šire slike, ucrtan od strane pravih prijatelja, pa zašto biste onda dizali frku? Pogotovo kad frke zapravo i nema. Samo se onda kroz protok vremena i naviknete na njezinu prisutnost pa je – niste li vazda budni i oprezni, a tko to danas uopće sebi može priuštiti? – još slučajno i zamijenite za neki manji stupanj naklonosti. Zašto sam se ja sinoć dao u noć, i to mrklu kišnu noć, na koncert Scout Niblett ne znam sa sigurnošću reći ni danas, ali dojma sam da mi se dogodila upravo ta zamjena itekako postojećeg toleriranja suradnice dragih mi i važnih mi muzičara za umišljeni iskreni interes prema kontinuiranom radu jedne, kažu, originalne i respekta vrijedne umjetnice. Od prvih pojavljivanja u ionako natrpanome suradničkom enturažu Jasona Moline i Willa Oldhama, Izviđačicu sam promatrao podozrivo, jer mi njezine pjesme nisu imponirale pretpostavljenim razigranim eksperimentom usidrenim u kamen temeljac čvrste startne emocije, nego su mi jednostavno znatno češće zvučale kao pokušaj nadoknađivanja isprazne forme donekle nesvakidašnjim zvučnim oblicima kantautorskog indie rocka. Samo, neš ti te nesvakidašnjosti, ima srodnih a masu boljih albuma kolko oćeš, a ja se danas baš lijepo prisjećam jednog od njih, divnog, uznemirujućeg ‘Superwolf’. Sinoćnji Scoutin koncert u očekivano dostatno posjećenom KSETu (do stotinjak najuobičajenijih sumnjivaca) u svojih je malo više od sat vremena pokazao kako koncerti još uvijek jesu najefikasniji način kojim se netko njezinih izvođačkih karakteristika i autorskih kvaliteta može publici predstaviti u najboljem svijetlu. Energija i sirova neposrednost kojom su Scout i bubnjar punili inače uglavnom šuplje pjesme u živom kontaktu doista lako mogu nadoknaditi izostanak mesnatije forme, pa čak i to napraviti toliko uvjerljivo da se ne skuži da je riječ o ipak rezervnoj varijanti. Mislim, žena je snimila, ako se ne varam, čak pet albuma, a sve ih skupa prodala u možda tek peteroznamenkastoj ukupnoj tiraži, tako da joj je imbecilno zamjerati ikakve druge motive od onih kreativnih i/ili samo-iscjeliteljskih, ali nisam baš siguran koliko njezine pjesme kod slušatelja mogu rezultirati istim efektom. Uživo nad time ne vrijedi toliko zdvajati, prepustiš se povremenoj slatkoj distorziji, dopustiš bubnju da ti nekoliko puta pokrene noge, čuješ i taj jedan hitić ‘Kiss’ (za vrijeme kojeg skužiš i kako alter/indie klika zapravo funkcionira kao najmainstream pubertetlijka, koja na koncert odlazi čuti ta dva najbolja spota) i vratiš se doma boljim bendovima.

Party in the U.S.A.

Svibanj 3, 2011


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.